Kako je Njegoš kaznio Kadiće zbog ubistva svoga perjanika

Priredio: Vladimir Jovanović

„Doklen rađaš onakve junake,

kao što je Vido i Mirčeta,

ne ostaje bruke i sramote

Crnoj Gori, ni na jednom kraju”.

Njegoš u zbirci „Lijek jarosti turske” (1834) ovako u zaključku pjeva o svojim uzdanicama iz Bjelopavlića, Vidu Boškoviću (Orja Luka) i Mirčeti Pešiću (Frutak, bratstvo Milekovići). To je „Pjesna za VIDA i MIRČETU: Kako su skupili četu i uzeli top s [S]puža”.

Odvažna četa Bjelopavlića upala je u tursku tvđavu i s bedema skinula top. Trofej je svečano donijet na Cetinje. Perjanicima Vidu i Mirčeti je Njegoš darivao po ledenicu (malu pušku, kuburu). Ali, „Andrija Dragov Kadić je dokazivao, da je on zaslužniji od ovih što su dobili dar”, pisao je Maksim Šobajić, „i tražio da se nepravda ispravi i on zadovolji”.

„A kad ne dobije ništa, on ode s bratom i ubije Mirčetu Pešića i brata mu Tiodora, pa bojeći se osvete, pobjegne u Nikšić. Pešići se osvete, jer ubiju za to dva Kadića” („Bjelopavlići i Pješivci”, 1923).

Dodatne i preciznije informacije o ovome događaju sadrži manje poznati zapis, iz 1892. godine — in memoriam ili svojevrsni omaž svešteniku Maksimu Aleksinu Pešiću (1809-1892), rođenome bratu ubijenih Mirčete i Tiodora.

Između ostaloga, tu se opisuje zbog čega je Maksim Pešić za popa rukopoložen od vladike Vaseljenske patrijaršije iz Prizrena — Ananija. Uglednici bjelopavlićkoga bratstva Milekovići traže dopuštenje i blagoslov od poglavara naše autokefalne Crkve, vladike Petra I Petrovića-Njegoša — koji početkom 1830. zbog svoje starosti (kasnije te godine se i upokojio) nije mogao rukopologati nove klirike — da u Ostrogu svršenoga đaka Maksima za sveštenika posveti vladika u Prizrenu; to je bio Zaharije, no on se baš u to vrijeme upokojio, pa je Maksima u Prizrenu zapopio njegov prejemnik Ananije, Grk (1836. premješten na katedru u Tesaliji).

Isti taj mitropolit Ananije iz Vaseljenske patrijaršije, početkom 1831, za sveštenomonaha rukopoloži i proizvede za arhimandrita Njegoša u slobodnoj Crnoj Gori — u manastiru Kom, zadužbini Crnojevića na Skadarskome jezeru.

Na stranicama docnijih šematizama Crnogorske pravoslavne crkve za o. Maksima Pešića navode: paroh Frutački Nadzirateljstva Bjelopavlićskoga Mitropolijske eparhije, etc.

Vraćamo se zapisu iz 1892. u kojem pronalazim i ove interesante podatke: Kadiće iz Bjelopavlića — od kojih je i Todor, 1860. mučki ubica knjaza Danila — još Njegoš, lično, prvi je popalio: i to upravo zbog ubistava perjanika Mirčete Pešića i brata mu Tiodora. Ubistva Pešića su se dogodila krajem 1833, na Božić (po starome kalendaru). Takođe, njihove ubice nijesu kod Osmanlija u Nikšiću ostali trajno zaštićeni: nakon što su okrivljeni Kadići pohvatani, Njegoš naredi da se za kaznu — objese.

U vjerodostojnost ovih podataka o Njegošu nema razloga sumnjati, jer su objavljeni u zvaničnome „Glasu Crnogorca” i u vrijeme kad je o tome bilo živih svjedoka. Ipak, na margini, potkrala se faktografska greška: navodi se u zapisu da je „Pjesna za Vida i Mirčetu” iz Njegoševe zbirke „Pustinjak Cetinjski” — a rekosmo, ona je iz „Lijeka jarosti turske”.

Autor zapisa se potpisuje: „Jedan Primorac”. Pretpostavljam, to je dr Lazar Tomanović (1845-1932), crnogorski državnik rodom iz Lepetana (Tivat), takođe autor monografije „Petar Drugi Petrović-Njegoš kao vladalac” (Cetinje, 1896).

Objavljujem u nastavku cjelokupni tekst zapisa iz 1892. i odnosne faksimile…

†

DOMAĆA ČITUL[j]A.

Poslije teškog i dugog bolovanja u 83-oj godini svoga života, 29. januara ove godine preminuo je sa ovog svijeta sveštenik

MAKSIM PEŠIĆ

Pokojnik rodio se u Frutku (Bjelopavlićima) 28. maja 1809. A učio je staru našu školu u manastiru Ostrogu kod arhimandrita Josifa Pavićevića. Pošto je svršio, pošao je sa molbom seljana kod Mitropolita Petra I. Njegoša (sv. Petra), da ga ovaj proizvede na čin sveštenički; no pošto nije ga mogao proizvesti za sveštenika od krajn[j]e starosti, na molbu potpisatih seljana odgovorio [je] sljedeće:

"Ot nas Vladike Petra!

Nikoli Stanojevu, Marku Milutinovu, Aleksi Raičevu i ostalima Milekovićima pozdrav! (onim koji su se za nj zauzimali i molbu slali sv. Petru)

Primio sam vašu knjigu s kojom me molite da vi dam dopuščenije i blagoslov da povedete sina Alekse Raičeva Gospodinu preosvščenomu vladici Zahariji da ga postavi sveščenikom, ako je dijete naučilo; ja vama s blagoslovom dopuščajem da ga i pošljete prije pomenutomu Gospodinu Vladici da ga postavi sveščenikom; v pročajem ostajem Vam dobroželatelj

Vladika Petar - Cetinje, 5. janvarja 1830 goda“.

Pošto su gore pomenuti molioci dobili pismo od Mitropolita poslali su pokojnog sveštenika Maksima na Njeguše odakle je sa svojim šurom pokojnim V[ojvodom] Ivom Radonjićem i pismom od Mitropolita pošao kod vladike prizrenskoga Hadži Zaharije. Došavši tamo, proizvede ga za sveštenika i dade mu svjedočanstvo, koje glasi:

„Ananije milostiju božiju pravoslavni Mitropolit sveto raški i prizrenski i skenderinski i proči. - Iže vo blagodat presvjatoga duha čres sveti apostolov i bogonosni ocev danaja nam vlast proizvoditi na stepen sveščenstva; - i tako proizvedohom Maksima [i]po djakona i djakona i soveršena svjaščenika; - i vi že blagosloveni hristijani primite za slugu i čas[t] jemu vozdadite i hak [porez, prim] jemu isplaćujte po običaju vašemu i on vami zakon da soveršuje po zakonu; - i mir vam boži 1831, marta 1-og”.

Sveštenik Maksim Pešić, došavši u svoje mjesto, bude usrdno primljen od njegovijeh za sveštenika. Pokojnik u svojoj dužnosti prema okolnostima i vremenu bio je među prvima.

No što se tiče i vojničke dužnosti odgovarao je potpuno, što se vidi, otuda: što je isti bio i kao vojnik dobar, jer je, kad je bila bitka na Kotoru, pokazao se junačnim, što [je] unio Šaletu Mašanova Vukotića iz pred neprijateljske ruke; dalje, kad je bila bitka u Kučima on je uhvatio neprijatelja živa i sa pokojnim protom Mirom Boškovićem uzeo sv. Arseniju i ponijeli ga u manastir Ždrebanik, koji danas počijeva u Kosijerevu.

Kad je Omer paša prodro niz Bjelopavliće — uhvatio je odžu iz Posave i poveo ga živa Knjazu Danilu na Orju Luku, koji mu dade 12 dukata.

Zato, i slično tome, postavi ga Knjaz Danil stotinašem, koju je dužiost u jedno sa sveštenstvom vršio nekolike godine i za vrijeme danas srećno vladajućeg Knjaza Nikole, koji mu je odredio poslije godišnje pensiju kao i ostalome stotinašu.

Pokojnik imao je tri brata: od kojih je najpoznatnji junaštvom bio Mirčeta, kojega i Njegoš pominje u svom djelu „Pustinjak Cetinjski“, i kaže:

„Vino pili dvij četobaše,

Četobaša Vido i Mirčeta...” (st. 75).

A to je kako su skupili četu i uzeli top sa Spuža, na kojemu piše:

„Junaštvo te Vida i Mirčete

I njihove glasovite čete

Sa tvrdoga Spuža ugribiše,

Crnoj Gori tebe donesoše". — 24. marta 1833.

(Ovaj Vido bio je otac čuvenog vojvode i senat[ora] pokojnog Baja Boškovića.)

Prokleta kuća Kadića, iz zavisti, što je Vladika Rade darivao pomenutog Mirčetu, ubiju njega i brata mu Tiodora na Božić 1833. god.

Čuvši Mitropolit Petar da mu je poginuo njegov perjanik lično pođe na kuće Kadića; popali ih i razruši; a ubice pohvata i objesi na Cetinju.

Potom pokojnom svešteniku Maksimu, sa još jednim bratom, Mitropolit naredi, da isti maknu se s onog mjesta, gdje su prije kućom živjeli, davši im trošak, te podalje od neprijatelja načine svoju kuću.

Neka je pomenutom pokojniku laka crna zemlja.