Priredio: Vladimir Jovanović
Ostavši bez roditelja, Ćerana Milonjić, neudata đevojka, jedinica, ne svojom voljom, lišena je i očevine. Imovinu roditelja, oca Luke i majke Gordane, njezin stric Radoje zavještao je manastiru, po prilici Ostrogu.
I kad stric Radoje umrije, Ćerana traži povraćaj imovine — „ište dio očin”.
Sve to se dešava godine 1759.
Pod načalstvovanjem Mehmeda-ćehaje Lačevića, sina Alil-ćehaje, o daviji Ćerane Milonjić za povraćaj imovine zasijeda „sud dobrih ljudi”, pominju se Dubravljani; tako se nazivaju Radmanovići, bratstvo u Donjem Zagaraču (Begovići, Ičevići, Nikolići, Pešići, Radonjići-Karamani, Vujovići).
I postigoše nagodbu; Ćerana je nagovorena da prihvati od kaluđera: ćurdiju (kratki kaput, prsluk), ukosnike (ukrasi na dnu pletenica), brnjicu (minđušu), čamprage (kopče na košulji) i vuto (šal od vune), te da održe salandar, liturgiju za upokoj duše majke joj Gordane; a zauzvrat očevinu — da im „oprosti”.
Prijepis ovoga, i sličnih dokumenata, radeći na kodifikacji običajnoga prava Crnogoraca, pribavio je do sredine 1880-ih Valtazar Bogišić, a u njegovome arhivu u Cavtatu ga pronašli i objavili Tomica Nikčević i Branko Pavićević u „Crnogorskim ispravama XVI-XIX vijeka” (Cetinje, 1964).
---
- 1759. godine
Znano budi:
- kako dođe šćer Luke Milonjića, Ćerana, pošto joj stric umrije Radoje, da ište dio očin, a Radoje podpisao i njegov dio i Lučin za dušu njih starih.
I tako, rekoše dobri ljudi: Grehota je, đevojko, ispod Crkve vaditi.
I daše joj kaluđeri ćurdiju, i ukosnike, i brnjicu, čamprage, vuto.
I ona oprosti i privati to s blagoslovom, Bog da je prosti i blagoslovi. I pisa materi, Gordani, salandar, Bog da je prosti.
To tako bi, da se znajet.
I tu bi śedok: - prvo, Mehmed- ćehaja, Alil- ćehaje Lačevića; i dasmo mu cekin putnine; - knez Andrija Prekin, knez Peša Miranov, knez Batrić Savićev, Pera Nenadin, Ćirak Petrov, Boško Draković, Manojlo Ćirakov, Živko Vukeljić, Mirko Milošev, Pajo Milutinov, Rade Nenadin, i proči Dubravljani.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR