Berane: Zastava crnogorska od Boga suđena da se ovođen vije (1879)

Priredio: Vladimir Jovanović

U ljeto 1879, godinu po održavanju Berlinskoga kongresa, još se vjerovalo da se u granicama Knjaževine Crne Gore mogu naći Berane, nešto ranije od Osmanlija formirana varošica — a čija okolna sela, međutim, nastanjuje značajan dio Vasojevića.

Nakon Veljega rata (1876-78) priznata je u Berlinu i crnogorska državna granica vojnički pomjerena preko Lima; oslobođena su i crnogorskoj matici uključena sela: Cecune, Đulići, Gračanica, Luge, Marsenića Rijeka, Mašnica, Mezgale, Mimići, Murina, Trepča, Ulotina, Ulica, Velika… Glavno plemensko administrativno središte slobodnih Vasojevića postaje Andrijevica, varošica nikla u Knjaževini Crnoj Gori.

Međutim, ugovor iz Berlina nije potpuno zatvorio mogućnost revizije nekih teritorijalnih aspekata crnogorsko-turskoga razgraničenja u oblastima uz rijeku Lim. U Beranama, tj. u Donjim Vasojevićima — od kojih se značajan dio tokom Veljega rata u zbjegu sklonio na slobodnu crnogorsku teritoriju — postoji nada da će se tada i oni trajno priključiti ostalim Crnogorcima.

Ali, volja velikih sila je drugačije nalagala, kao i posljedice crnogorskoga vojnoga poraza u Bici na Novšiće u kasnu jesen 1879. godine. I dok su Crnogorci u Gornjim Vasojevićima slobodni, Donji Vasojevići većinom ostaju osmanlijska kaza — dio su mutesarifluka iz Peći. Tek 1912. u Berane i područje umarširće oslobodilačka Crnogorska kraljevska vojska.

Predočavam interesantan dopis iz Berana — razumljivo, anonimnoga autora — objavljen u ljeto 1879. u „Glasu Crnogorca”, uvodni dio koji apeluje da se Donji Vasojevići priključe slobodnoj crnogorskoj knjaževini; ostatak dopisa su primjeri nepočinstava lokalnih osmanlijskih vlasti, uključujući i ubistva.

Takođe, objavljujem ilustraciju iz inostrane štampe, publikovanu u jesen 1912, kako naša vojska s državnim barjakom Kraljevine Crne Gore nakon pobjedničkih borbi ulazi u oslobođeno Berane…

---

Berane (u Vasojeviće), 8. avgusta.

„Ko o čem, mi o jadu”!

Prošlo je već nekoliko mjeseci, od kako je narod došao na ognjišta. Kako je proveo dane u milu Crnu Goru, o tom nemam vremena sada govoriti; samo ću toliko reći, da su mnoge familije prepolovljene, a neke i sa svim istražile se i ostale tamo pod zemljom.

Razumije se, pored drugi[h] nevolja, koji je trpio ovi narod — najviši urok je promjena mjesta. Nahija vasojevićka s malim izuzetkom vrlo je zdrava. Narod se zanimao najviše stočarstvom, zato je i bio ovako zdrav i jedar. Sada je drugči: okrželjavio, podbuo, pocrnio, go je, bos, gladan, žedan, cmili u zlu i nevolji. – Evo šta dočeka negda „zenđila” Vasova nahija.

Mi bi ovo sve rado podnosili, oprostili bi prolivenu krv, pomrli narod, izgubljeno velikoj imuće, opaljene svoje kuće, samo da nas uze slobodno-nezavisna vlada crnogorska — vlada proslavljenoga i uzvišenoga KNJAZA NIKOLE I.

Najviša je naša žalost to, što ostasmo — neznamo sada, ni čiji.

No, zar od Boga nije suđeno, da VIJE OVOĐEN SLOBODNA ZASTAVA CRNOGORSKA; da Đurđevi Stubovi u slobodi počivaju i da se u njih slobodno poje Božija Leturđija. - Kletva narodna na onoga, daj Bože, pala, koji je mogao učiniti, da ne budemo one vlade, za kojom srcem i dušom želimo, koja nas je očinski primila u svoja njedra: to je SLOBODNA CRNA GORA.

Evo kratak nacrt, kako je primljen naš narod, pošto je došao na svoje ognjiše. Ovdašlja vlada (razumije se turska), carska i vojnička, primiše nas običnom turskom para-lažom; obećaše slobodu podpunu narodu, po nesrećnoj po nas Berlinskoj konferenciji, da će nam dati: śeme i volove, da se zasijemo, mjesečni tain, do novoga žvta, zato nas i prepisivaše; slobodmo putovanje u obližnje varoši Peć, Sjenicu itd. Došav narod na svoja ognjišta šta ga je susrelo? Svaka nezgoda…

.