Knjaginjica Olga Petrović-Njegoš: Smrt u Veneciji i sahrana na Cetinju

Priredio: Vladimir Jovanović

„Crnogorci od mora do Tare iskreno učestvuju u tuzi doma Petrović-Njegoša. Njezina svjetlost, knjaginjica Olga, jedino dijete besmrtnoga knjaza Danila, posljednja mila sestra njegovoga visočanstva, srećnovladajućega našeg Gospodara, knjaza Nikole, poslije duge neizlječive bolijesti prestavila se u Mlecima 9. septembra”.

Citat je iz izvještaja crnogorske štampe 1896. o smrti Olge Petrović-Njegoš.

Navodi se, dvije godine po upokojenju majke joj, knjaginje Darinke (1838-1892), kod Olge „pojavila se bolijest, koja je zahtijevala da zimu provede u Kajiru; a ovoga ljeta bolijest sasvijem otme maha, kojoj evo i podleže”.

Knjaginjica Olga rođena je na Cetinju 7. marta 1859. godine.

Događaj koji joj trajno odredi sudbinu je mučko ubistvo oca, knjaza Danila (1860). Knjaginja Darinka se s Olgom 1867. trajno preselila u Veneciju.

„Nastanivši se knjaginja Darinka u Mlecima, tu je posvetila svu svoju brigu oko vaspitanja svoje jedinice; i knjaginjica Olga bila je vaspitana tako, da je čast činila svome Domu u svakom knjaževskom [aristokratskom, prim] krugu, što najbolje svjedoči veliki ugled, koji je uživala u Mlecima, kako u najvišjem krugovima, tako i u narodu. Svjesna slavnoga imena svoje Kuće i svoga besmrtnog Oca, to joj je ime najviša svetinja na zemlji bila”.

Olga se nije udavala. Titula joj je službeno glasila: Njezino Visočastvo Knjaginjica. Pronašao sam zapis jedne engleske autorke. Olgu je upoznala na proputovanju kroz Veneciju. Evo što bilježi:

„Moja posljednja nova poznanica je princeza Olga od Crne Gore. Vazda sam željela otići u Crnu Goru, a Olga mi kaže da je sada vrlo lako. Ide se u Rijeku, nasuprot Veneciji, pa odande parobrodom jedan dan niz Jadran. Olgin otac bio je kralj [knjaz, prim]. Nakon njegove smrti, sinovac je naslijedio prijestolje, a udovica i njezina đevojčica došle su u Veneciju. Starija princeza je umrla prošle godine, a Olga sada provodi vrijeme s rođacima — ponekad ovđe, ponekad u Rusiji, ponekad sa svojim rođakom, sadašnjim vladarom Crne Gore”.

„Kao i svi Rusi [!], divna je u jezicima”, nastavlja Engleskinja. „Savršeno govori engleski što se tiče svega što govori; jedino što ima blagi strani naglasak. To je vrlo sladak naglasak. Ona govori pola tuceta jezikâ na isti savršen način. Ima oko dvadeset osam godina; mala, tamnoputa, nije lijepa [?], ali vrlo je zanimljiva. Pitala je može li opet doći ‘very soon’, pa mislim da namjerava nastaviti s poznanstvom. Car joj je odredio penziju” („Pet generacija: 1785-1923…”, London, 1930, 391)...

Na Cetinju, po prispijeću depeše 9. septembra 1896. iz Venecije da je Olga umrla, oglašeno je veliko manastirsko zvono; a docnije istoga dana održan je „parastos u manastirskoj crkvi, na kom je prisustvovala Knjaževska porodica, ruski, francuski i grčki diplomatski predstavnici, velikodostojnici sa gospođama, u crnilu, i mnoštvo građanstva”.

U Veneciji, uz ispraćaj „dvaju mjesnijeh grčkijeh sveštenika” — oni su bili pri tamošnjoj pravoslavnoj crkvi Svetoga Đorđija negdašnje Filadelfijske eparhije Vaseljenske patrijaršije — zatim od „grčke kolonije i prijateljskijeh familija”, pa „familijâ iz mjesnog aristokratskog kruga” — uz počast s gondolâ, vijence i cvijeće — tijelo pokojne Olge je ukrcano na mađarsko-hrvatski parobrod „Crkvenica”. U pratnji su crnogorski ađutanti, S. Đurković i Pejanović, te Olgina tetka Aspazija Kvekić — Kvekići su srpska familija iz Trsta.

Kako je i priličilo, klir Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve imao je važnu obrednu ulogu u svim ceremonijama Petrovića-Njegoša. I kada je „Crkvenica” uplovila u Kotor, tada u Austro-Ugarskoj carevini, ističe se da su „mrtvo tijelo knjaginjice Olge prihvatila dva sveštenika: pop Jovan Radonjić s Njeguša i pop Iilija Jovićević s Rijeke”.

„Od strane vlade [Knjaževine Crne Gore] bili su sašli u Kotor na doček: g. ministar Niko Matanovnć, zamjenik našeg ministra inostranijeh djela, g. komandir Mitar Boškov Martinović i oficir g. Stevo Jovićević, kojijema se pridružio naš agent u Kotoru, g. Pero Ramadanović”.

Tu su u dočeku pokojnice učestvovali i sveštenici autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve (Episkopije bokokotorsko-dubrovačko-spičanske), nadležne za tu oblast Austro-Ugarske, a područni eparhijski vladika bi odstutan.

„Na pravoslavnijem crkvama zvonila su sva zvona”, pisala je crnogorska štampa. „U o[d]sustvu kotorskog episkopa, preosveštenog Gerasima, izašlo je na susret krstom i čiracima šest sveštenika i dva đakona. Također su bile izašle sve mjesne [austrougarske] vlasti vojničke sa generalom Manojlovićem na čelu, i građanske sa opšćinskijem pre[d]stavnštvom, u parade; sav garnizon bio je na obali uparađen; i kad je kotorsko sveštenstvo otslužilo kratki pomen nad mrtačkom skrinjom, u tri puta je plotunima pucao”.

„Na Šuranju je kotorsko sveštenstvo izvršilo drugi pomen, pa je otolen tužni sprovod, pošto je g. Matanović najtoplije zahvalno svijem vlastima i s njima se oprostio, nastavio put, uz pratnju dvije pješačke čete kotorskog garnizona; a zvonâ sa pravoslavnijeh crkava jednako su zvonila”.

Povorku su na crnogorsko-austrougarskoj granici dočekali „prestolonasljednik knjaz Danilo i g. vojvoda Božo Petrović sa jednijem odjelenjem knjaževske garde, sa njeguškijem glavarima, sa njeguškom četom vojnika i sa njeguškijem sveštenstvom”. Prestolonasljednik „pregledao je austro-ugarske čete, koje su dopratile mrtvačka kola, idući jedna četa pred kolima, a druga iza kola; i rukovao se sa njihovnjem zapovjednikom, zahvalivši mu toplijem riječima”.

O posljednjem ispraćaju i sahrani knjaginjice Olge Petrović-Njegoš — uz dvije manje poznate fotografije o tome, napravljene su u Kotoru i Cetinju — predočiću ostatak izvještaja iz naše štampe…

---

… Na Njegušima je bio izašao sav narod i pristajao je uz tužnu pratnju. Sa svijeh mnogobrojnijeh njeguškijeh crkava, koje su bile otvorene, sa zapaljenijem svijećama, zvonâ su mrtvački zvonila. Duga povorka pratila je mrtvačku skrinju do iznad Dugog Dola.

Pod Bukovicom su bili izašli na susret Ćeklići, i sa ćeklićke crkve zvonâ su zvonila; također Bajice u velikom broju dočekaše tužnu pratnju, dočim su sa otvorene bajičke crkve, sa zapaljenijem svijećama, zvonâ zvonila.

Negovo visočanstvo, Gospodar, sa Knjaževskom porodicom, diplomatsko tijelo sa gospođama, srodnici svijetle pokojnice, velikodostojnici sa gospođama, i sve vojničke i građanske vlasti sa ostalijem činovništvom, svi u velikoj paradi i u crnilu krenuli su u srijetanje u 4 sata poslije podne.

Za njima odma krenuo je iz manastira krst sa đacima osnovnijeh i srednjijeh škola i sa mnogobrojnijem sveštenstvom — na čelu kojeg je bio Mitropolit, visokopreosvešteni g. Mitrofan. Na izmaku varoši, kod Vrbe, sprovod je čekala četa perjanička sa vojenom muzikom; a građanstvo je stalo s jedne i s druge strane puta.

Njegovo visočanstvo, Gospodar, sa Knjaževskom porodicom i visokopreosvešteni Mitropolit sa sveštenstvom pošli su dalje, dok su tužni sprovod sreli. Tu je g. Mitropolit očitao kratki pomen; pa se stao razvijati veličanstveni sprovod.

Na čelu sprovoda odila je četa perjanička, pa vojena muzika, za njom krst sa đacima i njihovjem nastavnicima, pjevci i sveštenstvo, za kojijem su slijedila četveroprežna mrtvačka kola, pod baldakinom od bijele svile, ukrašenijem zlatnijem frižom i kitama, i pokrivenijem divnijem vijencima od svježega cvijeća.

Za mrtvačkijem kolima išla je pješice Knjaževska porodica, diplomatski kor, srodnici pokojničini, velikodostojnici i ostali po ceremonijalu unaprijed razdanom; svi sa voštanicama u ruci.

Sveštenstvo i pjevci pojili su „Svjati Bože”; vojena muzika svirala je mrtvački marš; topovi su gruvali sa Tablje mrtvačkijem metcima; zvonâ su mrtvački zvonila sa svijeh crkava; a tužni, veličanstveni sprovod odio je polako dugom glavnom ulicom.

Na Dvoru je bila izvješena familijarna zastava na po koplja sa crnijem florom; također na domovima svijeh inostranijeh diplomatskijeh prestavnika dotične zastave. Od Dvora do manastira garinzoni batalion, puškama pred prsi, činio je špalire s jedne i druge strane; i tako je najsvečanije dopraćeno mrtvo tijelo knjaginjice Olge u manastir.

Tu su njihova visočanstva, Gospodar i Prestolonasljednik, sa pokojničinijem srodnicima i velikodostojnicima na ruke prihvatili mrtvačku skrinju i u crkvu je unijeli, đe je sveštenstvo otpojalo kratki parastos, pa je slijedio otpust.

Na sred crkve, crnijem velom povezanijem svijećama i kanđelama, mrtvačka skrinja položena je na katafalk oko koga gore dublijeri. Skrinja je bijela sa pozlaćenijem rubovima. Na skrinji su dva vijenca od metalnoga cvijeća. Ostalijem vijencima je sva crkva zastrta.

Sveštenici su, na izmijenu, svu noć, čitali evangelija; a vojnici stoje na stražu. Iz unutrašnjosti došle su deputacije varoši: Nikšića, Danilovgrada, Podgorice, Vira i Rijeke, koje su jutros vijence položile. Također je opština Cetinjska jutros položila vijenac. Došla su još mnogobrojna predstavništva iz Riječke, Crmničke i Primorske nahije.

U 9 sati otpočela je arhijerejska liturgija, iza koje slijedilo je opijelo, u prisustvu Knjaževske porodice, diplomatskog tijela, pokojničinijeh srodnika, velikodostojnikâ, glavarâ, deputacija iz unutrašnjosti, građanstva i ostalog mnogobrojnog naroda iz okoline, koji je bio unaokolo manastir pritisnuo.

Pred manastirom bio je uparađen garnizoni batalion sa svojom muzikom. Poslije opijela njegovo visočanstvo Gospodar i Prestolonasljednik sa ostalijem Petrovićima, izniješe iz crkve mrtvačku skrinju, uz pojanje sveštenstva, uz gruvanje topova, uz zvonjenje sviju zvona i sviranje muzike; i orošenu toplijem srodničkijem suzama spuštiše je u novu grobnicu, uz desnu pjevnicu, do groba blaženopočivše knjaginje Darinke, koji akt poprati garnizoni batalion pucanjem plotuna u tri maha.

Pošto je bio svršen posljednji crkveni obred nad njezinom svjetlosti knjaginjicom Olgom, njegovo visočanstvo Gospodar, jako tronut, udalji se sa svojom porodicom. I tijem je završena ova tužna svečanost.