6 °

max 11 ° / min 6 °

Ponedjeljak

06.01.

11° / 6°

Utorak

07.01.

11° / 10°

Srijeda

08.01.

11° / 11°

Četvrtak

09.01.

14° / 10°

Petak

10.01.

11° / 6°

Subota

11.01.

7° / 2°

Nedjelja

12.01.

5° / 0°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kolašin: Pop Josif Minić (†1900) Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi revnosno služio pola vijeka

Istorija

Tag Gallery
Comments 1

Kolašin: Pop Josif Minić (†1900) Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi revnosno služio pola vijeka

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Preseli nam se u vječnost pedesetogodišnji zaslužni služitelj sv. oltara Gospodnjeg, u najvećim krugovima čuveni junak i borac za krst časni i svoju domovinu. Dužnost nam nalaže, da o ovom zaslužnom Crnogorcu i na bojnom polju i sv. oltara progovorimo nekoliko riječi — izvještavalo se 1900. godine iz Kolašina o smrti sveštenika Josifa (Joksima) Minića.

Pogreb je bio pred tamošnjom zadužbinom knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša — sabornom crkvom Svetoga Dimitrija (vidi se lijevo na gornjoj fotografiji iz toga vremena).

Pop Josif unuk je Koće Nikina, vojvode rovačkoga. U pjesmi „Rovca i Rovčani”, veli Radovan Bećirović:

„Koća Minić, rovački vojvoda,
Na sablju je dobio vojvodstvo,
Da ga slave gusle i potomstvo”.

Tu se pominje…

„i pop Joksim Minić sa Smolica,
u budućnost koji je prorica”.

Rodio se Josif Minić u Rovcima 1832. godine.

Otac mu gine u boju na Bijeloj u Drobnjacima, „te pop ostane sirak sa dva mlađa brata”. U jednome od nekrologa, pišu kako „on je imao volju, da se uči knjizi, pa za to pođe u manastir Moraču, te se tu upoznao crkvenom čitanju i pravilu, pošto su tadašnje škole (manastiri) učile samo: čitati, pisati i Bogu se moliti”.

A za sveštenika ga rukopoloži poglavar naše autokefalne Crkve, mitropolit Petar II Petrović-Njegoš. Po prilici, bijaše to 1851, pred sâmu Njegoševu smrt.

„U početku je, kao sveštenik, služio pri man. Moračkom, pa za tim bude premješten u Rovca, svoje rodno mjesto, na parohiju Veljedubočku [sela: Liješnje, Višnje, Cerovica, Trešnjica, Ibrija — hram crkve S. Prorok Ilija], a najposlije u Kolašin, na parohiju Rečinsku”. Obje parohije su od 1878. pripadale nadzirateljstvu (arhijerejskom namjesništvu) Moračko-Rovačkom Eparhije zahumsko-raške Crnogorske pravoslavne crkve. Pop Josif bio je član Svešteničkoga udruženja nahije Moračke.

Iako bogoslovski ne previše obrazovan, „nu pokojnikova odlična priroda i dugogodišnja praktika u svome sv. pozivu učinile su mu da punijeh 50 godina posluži Sv. Crkvi kao dobri pastir, budući u svima hrišćanskim vrlinama najbolji primjer povjerenom mu stadu Gospodnjem”.

„Još veće zasluge pokojnog popa Minića bile su na bojnome polju, đe je do skorog vremena i potrebno bilo najviše posobaka za spas Crne Gore i njenijeh svetinja”. I tako „od početka Omer-pašine godine, pa do današnjeg dana, pokojni pop Minić se je u svima crnogorsko-turskim bojevima odlikovao kao pravi junak i borac crnogorski, ističući svagda svoje junačke prsi pred tuču neprijateljskog olova, sokoleći braću na junaštvo”.

Ratovao je, ističu, sa „Velikim Vojvodom Mirkom Petrovićem i šakom biranih Crnogoraca, đe je odmah obratio na sebi pažnju grahovskog junaka”. „Za tim se odlikovao na Goransko (Piva), đe je dohvatio jatagan u junačku desnicu i prvi poleti na neprijateljsku busiju; ali mu tu neprijateljska puška slomi desnu ruku, koja mu je rana ostavila traga sve do njegove smrti”.

„U svima bojevima pošljednjeg crnogorsko-turskog rata [1876-78] pokojni pop Minić pokaza da prezire smrt za čast domovine i svoga Gospodara; a najvećma u Ostroškim gredama”. Otuda, „za njegove zasluge, i na bojnom polju i na svetom oltaru, naš milostivi Gospodar okitio je bio junačke grudi popa Minića ordenima, među kojima se viđaše orden Sv. Ane III. stepena i medalja od zlata sa obrazom Obilića, čija slika pokojnik bijaše”.

U ljeto 1900. godine, a u prisustvu državnih i vojnih uglednika, koji ga pred kolašinskom crkvom posljednji put ispratiše, „velike busije pokajnica naricahu pokojnika: Ljucki bane, bracki bane, zmaju, sabljo!… iz čega se vidi, koliko je pokojnik uvažavan i poštovan kod ovdašnjeg naroda”; a „s njime se oprostio vrlo dirljivim govorom Stanko Bulatović, učitelj, istaknuvši njegove zasluge kao sveštenika i junaka”.

„Vječna ti pamjat, naš dobri pope Jojo!”

Predočiću cjelokupni tekst i odnosne faksimile službenoga crkvenoga nekrologa o svešteniku Josifu Miniću, onomad pečatan u crnogorskoj „Prosvjeti – listu za Crkvu i školu” (VII-11, Cetinje, 1900, 477-478)…

----------

† Josif Minić

Dana 18 jula t. g. Svešteničko udruženje Moračke nahije izgubilo je svog uglednog člana, sveštenika Josifa Minića, kojega je još blaženopočivši Gospodar crnogorski Mitropolit Petar II rukopoložio.

Upokojeni sveštenik služio je, dakle, oltaru Sv. Crkve preko pedeset godina. U službi Bogu i narodu revnovao je svagda uzorno.

Otadžbini svojoj odužio se je i kao junak na bojnom polju — krstom u jednoj, a mačem u drugoj ruci, išao je na branik svoje domovine i svagda je bio u redovima najodabranijih boraca crnogorskih, ušljed čega su njegove junačke grudi okićene bile raznim crnogorskim i ruskim ordenjem za hrabrost.

On bijaše ovijani tip starog Crnogorca. U njegovom krupnom i skladnom tijelu skrivao se je veliki duh, pun pastirskih i herojskih vrlina. Kao žrac oltara i propovijednik hrišćanskog morala bio je svega vijeka svoga živi primjer istinskog života hrišćanskog, a pored toga i živa istorija i vjerni čuvar predanija u plemenu rovačkom.

Revnosno služi CRNOGORSKOJ CRKVI više od pô stoljeća i još bijaše pun muške snage.

Omladini, koju je vatreno ljubio, često govoraše: „Ja sam, sinovi, tek na pragu starosti, i ako volja Božja bude, da ostaram, ja ću i tada biti uza vas, kao ono staro, istrunulo drvo uza sirovo”.

Ali, eto ne doživlje, da se nuždava tuđe pomoći, već ostavi ovaj trnoviti, zemni život još u dovoljnoj muškoj snazi; a ostavi spomen među nama, koji se lako izgladiti neće.

Svom pozivu, ovđe na zemlji, odužio se je i kao dobar roditelj — ostavio je nakon sebe tri sina i više unuka u najljepšem materijalnom stanju. Sahranjen je 20. jula najsvečanije.

Laka mu crnogorska zemlja, koju je žarom patriotizma ljubio, a vječna mu pamjat među nama.

.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR