Priredio: Vladimir Jovanović
„Kod tri kraljice” — krčma u Bijelome Polju koju je držala udovica sumnjive reputacije — poprište je u proljeće 1920. oružane rasprave s ispaljenih preko dvije stotine metaka!
Ubijeni: žandarmerijski potporučnik Mlađen Džaković i Vuleta Radović. Više drugih aktera su izranjavani, a docniji sudski procesi uključuju i optužbe za bespravno lišenje slobode i uvredu službenoga lica. Ukupno, pred sudom je osmorica optuženih.
Prema svim dostupnim podacima, do krvavoga sukoba je došlo zbog međusobica dvije grupe, uglavnom Crnogoraca, koje je angažovala okupaciona srpska administracija (Kraljevstvo SHS). Optuživali su se ko od njih tajno sarađuje s okolnim komitima — borcima za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore.
O tom obračunu u „Land Without Justice”, memoarima publkovanim 1958, uglavnom tačno u nekim detaljima piše i Milovan Đilas. U centar zbivanja Đilas postavlja Sima Terića, iz Polja (Mojkovac), nekadašnjega crnogorskoga oficira. Terić je u sudskome procesu drugooptuženi.
Nakon više od šest godina od pucnjave „Kod tri kraljice”, te u međuvremenu oborenih presuda s prvostepenih postupaka u Pljevljima i Beranama, predmet je prebačen u nadležnost sudu iz Kosovske Mitrovice. U jesen 1926. ovaj sud zasijeda na licu mjesta — u Bijelome Polju; ali, kako varoš nema suda, ni sudnice, pretrese održavaju i presude izriču u sali jedne kafane.
Proces, koji se opisuje kao „prvoklasna senzacija”, izaziva veliko interesovanje stanovnika Bjeloga Polja i okoline, ali i ondašnjih medija.
U svojstvu zastupnika tužioca jednoga od ubijenih, akter suđenja je tada svršeni maturant gimnazije, Vukoman Džaković (1905-1991), docniji antologičar crnogorske književnosti.
Dopisnik za jedno beogradsko glasilo s višednevnih sudskih pretresa je Risto Ratković (1903-1954), Bjelopoljac, crnogorski književnik.
Najprije ću prenijeti što je o svemu zapisao Đilas; a potom, u nastavcima, citiraću i Ratkovićev izvještaj sa suđenja…
---
M. Đilas, „Land Without Justice”, Njujork, 1958.
U Bijelome Polju dogodio se nepojmljiv obračun među glavarima. Zavađeni zbog oštrih riječi, zbog uvrijeđene gordosti, zbog žudnje za vlašću, jezni jedni na druge, najviše zbog ogorčenosti životom, oni su se podijelili u dvije grupe; i, kao po dogovoru, našli jedni druge jedne večeri u krčmici neke udovice — tijesnom sobičku na spratu. Dijelila su ih svega dva stola, za koje svi nijesu mogli ni da śednu.
Na jednoj strani bio je Simo Terić, čovjek sitan i žurajiv, ali nabodica; i veoma hrabar i od riječi. On je tada bio načelnik sreza u Šahovićima.
Glavari iz Bijeloga Polja mislili su da će ga osramotiti time što on neće smjeti, usred njihova mjesta, da zaśedne s njima za sto i objasni se oči u oči. A ukoliko se on pak prevari i dođe na sastanak, nadali su se da će ga ubiti u gužvi koja nastane. Ali Simo se nije prepao; a za okršaj se dobro pripremio — naoružao se s dva revolvera. S pratiocem i s jedno dva druga pošao je na sastanak, riješen da izgubi glavu, ali da mu ne mogu reći da se prepanuo.
Počelo je peckanje. Sve strasti su se zgusnule u riječima. Riječi su postale pretijesne. Prvim metkom — pričalo se da je bio Simova pratioca — ugašena je lampa. S mrakom se razjarila bjesomučna paljba. Ispaljena je u toku nekoliko minuta preko dvjesta metaka.
Nije bilo čudno što je ostalo nekoliko nosila, nego kako je iko iz tog ognja umakao. Izgleda da je odvažni Terić, riješen na sve, a znajući kakav mu kolač mijese, prvi otpočeo kavgu. Legao je na patos i izbjegao čeličnu tuču koja se, sa svih strana, na njega oborila.
Kad se paljba stišala i njegovi prorijeđeni protivnici se razbjegli, on je iskočio napolje kroz prozor; dograbio se konja i umakao u svoj srez.
Zla krv i parnice oko te raspre vukli su se godinama.
---
R. Ratković, „Pretres u Bijelom Polju: Tajna puškom ugašene lampe Kod tri kraljice”, „Vreme”, Beograd, 1926.
Bijelo Polje, novembra — Ovih dana završeno je suđenje optuženima:
- Tomici ČUKIĆU, bivšem sekretaru i zastupniku okružnoga načelnika u B. Polju; - Simu TERIĆU, bivšem sreskom načelniku u Šahovićima; - Peru TOMOVIĆU, bivšem policijskom pisaru; - Savi NOVKOVIĆU, bivšem predśedniku opštine Šahovićske; - Božu RAKOČEVIĆU, bivšem pisaru komande; - Nuru KALJIĆU, bivšem žandarmu; - Mileti KLJAJIĆU, oficiru u penziji; - Milovanu RADOVIĆU, bivšem šumrskom čuvaru.
Sudilo se za ova djela:
1) ubistvo Mlađena DŽAKOVIĆA, žandarmerijskoga potporučnika, 2) ubistvo Vulete RADOVIĆA, 3) teška tjelesna povreda nanijeta Arsu STOŠIĆU, 4) teška tjelesna povreda Mileti KLJAJIĆU. 5) teška tjelesna povreda Vučiću TOMOVIĆU, 6) tjelesna povreda Sava RAKOČEVIĆA, 7) tjelesna povreda Milete ŠLJIVANČANINA, 8) bespravno lišenje slobode nad Krstom SIMOVIĆEM, 9) uvreda u zvaničnoj dužnosti, nanijeta Josifu MIĆKOVIĆU, policijskome pisaru i 10) tjelesna povreda, nanijeta Milovanu RADOVIĆU.
Sva navedena djela dogodila su se na istome mjestu i u isto vrijeme, još 18. maja 1920. godine u Bijelome Polju.
Toga dana, oko 9 časova uveče, svi optuženi i povrijeđeni, kao i pognuli Džaković i Radović, śeđeli su u kafani „Kod tri kraljice”. Poslije jedne male prepirke. puškom je ugašena lampa; i nastala je jedna opšta pucnjava iz revolvera i pušaka.
Śutradan, policijska vlast je preduzela istragu; a stvar je zatim predata pljevaljskom prvostepenom sudu, koji je sve optužene lišio slobode i po završenom isljeđelju donio presudu, koju je Apelacioni sud poništio. Nadležnost pljevaljskog prvostepenog suda poslije toga prelazi na beranski prvostepeni sud, koji, poslije tri-četiri rasprave, donosi presudu, koja opet bude poništena.
I najzad, određuje se kao nadležan prvostepeni sud u Kosovskoj Mitrovici. Taj sud, pošto je dugo imao na razmatranju sva akta prvašnjih isljeđenja, dolazi u Bijelo Polje da na licu mjesta upotpuni isljeđenje i donese presudu.
Proces počinje 18. oktobra, tačno šest godina i pet mjeseci poslije izvršenja pomenutih djela.
Sud su sačinjavali: predśedavajući sudija, g. Miodrag Stanojević; drugi sudija g. Milan Stojković; za trećeg sudiju pisar g. Golub Mikić; djelovođa-pisar g. Đorđe Molerović, a državni tužilac bio je g. Drag. Jovanović.
Pretres traje punih sedam dana. Svaki dan se radilo od 8 do 12, a poslije podne često do 7 sati u veče.
Cjelokupno građanstvo je bilo grozničavo zainteresovano ovim suđenjem, kao i velike gomile seljaka iz okolnih sela, te je prostrana sala jedne kafane, u kojoj se sudski pretres odvijao, bila svakog dana dupke puna.
Tačno u 8 sati sud zaśedava, osam optuženih śedaju na svoju klupu, a publika nagrće kao na kakvu prvoklasnu senzaciju.
Predśedavajući poziva, najprije, sve tužioce, svjedoke i optužene da u interesu pravde i pravilnog donošenja sudske odluke kažu pravu istinu. Državni tužilac ostaje pri optužbama ranijih državnih tužilaca; a zatim se saslušavaju privatni tužioci po ubistvima Mlađena Džakovića i Vulete Radovića.
Privatnog tužioca, po ubistvu pok. Džakovića, zastupa g. Vukoman Džaković, svršeni maturant gimnazije i bliski rođak pok. Džakovića.
On ostaje pri optužbi ranijeg tužioca, koji sad nije među živima; i dodaje da pomenuto ubistvo nije rezultat kafanske svađe, već jedne unaprijed sračunate i pripremljene zavjere protiv Mlađena Džakovića — zavjere koja nosi karakter crnogorskoga separatizma…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR