Bijelo Polje: Po šumama čete odmetnika silom rade na otcjepljenju Crne Gore od Kraljevine SHS

Priredio: Vladimir Jovanović

Protiv ukupno osmorice optuženih za dvostruko ubistvo, Mlađena Džakovića i Vulete Radovića, te više ranjavanja i tjelesnih povreda, sud iz Kosovske Mitrovice — koji se u jesen 1926. dislocirao kako bi zasijedao u Bijelome Polju, mjestu zločina — izrekao je simbolične kazne u očiglednome nastojanju da čitav slučaj „iz viših interesa” zataška.

Svi optuženi, kao i žrtve, uglavnom Crnogorci, 18. maja 1920. — kad su se zločini dogodili u bjelopoljskoj krčmi „Kod tri kraljice” — bili su u nečasnoj službi okupacione srpske administracije (Kraljevstvo SHS). No, umjesto da obavljaju rabotu za koju su ih Srbi plaćali — proganjaju borce za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore — svi ili neki su s komitima u dosluhu. I kada su se dvije grupe ovih plaćenika okupile u kobnoj noći, da se pod petrolejskom lampom u krčmi o tome rasprave, došlo je do vestern-obračuna u kojem je ispaljeno više od 200 revolverskih i puščanih metaka.

U prošlome nastavku, o krvavoj pucnjavi objavio sam zapis Milovana Đilasa iz memoara „Land Without Justice” (1958). Đilas će u posthumno štampanom romanu „Svetovi i mostovi: Povesti u tri knjige” (1997) insistirati na tezi da su neki iz lokalne vlasti u Bijelome Polju ostali u zavjereničkoj vezi s komitima u obližnjim šumama i docnije, kada je pripremano i 7. novembra 1924. kod Mojkovca izvršeno osvetničko smaknuće Boška Boškovića, lokalne perjanice kolaboracionista…

Vratimo se bjelopoljskome procesu iz jeseni 1926. godine. Suđenju je, u svojstvu novinara, prisustvovao Risto Ratković, poznati crnogorski književnik. Iz njegova izvještaja, objavljen je u beogradskome glasilu „Vreme”, doznajemo: optužbe i spisak optuženih i oštećenih, sastav sudskoga vijeća i imena advokata, zvaničnoga i privatnih tužilaca, tok i ishod sedmodnevnih pretresa — koji su, u nedostatku adekvatnije prostorije i uslijed velike znatiželje publike, održani u sali jedne od kafana u Bijelome Polju.

Napomenuli smo da je u svojstvu zastupnika tužioca jednoga od ubijenih, akter suđenja tada svršeni maturant gimnazije, Vukoman Džaković (1905-1991), rođen u Brajkovači kod Žabljaka, a docnije, u drugoj Jugoslaviji, uzorni djelatnik na afirmaciji nacionalnih prava Crnogoraca, antologičar naše književnosti („Crnogorske narodne junačke pjesme”, 1949; „Narodne tužbalice”, 1962; „Kralj Nikola u svom dobu”, 1980; Antologija lirskih pjesama kralja Nikole”, 1989).

Međutim, na suđenju 1926. u Bijelome Polju, Džaković je, bezuspješno ispostavilo se, istrajavao na političkim motivacijama pucnjave s mrtvima i ranjenima, izjavljujući da je njegov rođak, ubijeni potporučnik Mlađen Džaković, žrtva „zavjere koja nosi karakter crnogorskoga separatizma”. On je to mogao pouzdano znati i iz razloga što je njegov srodnik i Milovan Džaković (1864-1942), veliki župan Zetske oblasti, osoba koja je upravljala policijom i žandarmerijom.

Upravo tvrdnje da je „crnogorski separatizam” razlog obračuna „Kod tri kraljice” sadržane su i u optužnicama i u osuđujućim presudama na prethodnim postupcima, pred sudom, najprije u Pljevljima, potom i u Beranama; ali, te su presude oborene na apelaciji i prebačene u nadležnost „gostujućeg” suda iz Kosovske Mitrovice.

U nastavku, slijedi ostatak novinskoga izvještaja Rista Ratkovića s bjelopoljskoga procesa, koji započinje citiranjem Vukomana Džakovića, koji se kao zastupnik tužioca svoga pokojnoga rođaka obratio sudskome vijeću u sastavu: predśedavajući Miodrag Stanojević, sudija Milan Stojković, sudija pisar Golub Mikić...

 … Odnosne, 1920. godine, bio je u Crnoj Gori — a i u jednome dijelu Novopazarskoga sandžaka — separatistički  pokret još jak.

Po šumama su kružile čete odmetnika, koji su silom radili na restauraciji dinastije Petrovića i otcjepljelju Crne Gore od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kao reakcija tome pokretu, vlasti nijesu bile dovoljne, već su se morale stvarati takozvane omladinske organizacije. Pokojni Mlađen Džaković je, u svojstvu žandarmerijskoga potporučnika, vodio ogorčenu akciju protiv šumskih odmetnika — separatista — pa je, po riječima tužioca [Vukomana Džakovića], bio pohvatao i njihove prijateljske veze sa državnom vlašću, koju je u Bijelom Polju predstavljao optuženi Tomica Čukić, ondašnji zastupnik okružnoga načelnika.

Da njegov rad ne bi bio definitivno otkriven, g. Čukić je, po riječima tužioca, organizovao zavjeru protiv Džakovića zajedno sa svojim pisarem, Perom Tomovićem. Tužilac ne zna iz čije je ruke revolver ubio Džakovića, ali kao krivce označava Čukića i Tomovića.

Zatim se ređaju ostali privatni tužioci, od kojih najveću optužbu daje g. Jovan Radović, školski upravnik — koji za ubistvo svoga brata, Vulete, tuži Savu Novkovića i druge. Optuženi se pozivaju na ispit, svi ostaju pri svojim odbranama kod pljevaljskoga i beranskoga suda, tj. ne priznaje nijedan izvršenje djela.

Čukić i Tomović odriču takođe da su imali ikakvih veza sa separatističkim pokretom; a tvrde da je narodna omladinska organizacija u Šahovićima bila često u opreci sa državnim vlastima i interesima mira i da je jedanput čak bila pošla na Bijelo Polje — u čemu je spriječena vojskom i žandarmerijom.

Kao zastupnika trojici privatnih tužilaca sud određuje g. Aleksu Čujovića, trgovca, koji, smiješeći se, izjavljuje da ostaje u svemu pri optužbama ranijih tužilaca. I otpočinje ispitivanje svjedoka, kojih je bilo oko sedamdeset.

Realnim dokazom postojanja svih pomenutih djela, nepriznavanjem optuženih da su ma koje od tih djela izvršili i najraznovrsnijim iskazima svjedoka, cijela ta afera pokazala se nevjerovatno komplikovanom. Bilo je, naprimjer, svjedoka u trećem i četvrtom stepenu posrednih, a koji su ipak bili potrebni isljeđenju. Neki od optuženih bili su u isto vrijeme i tužioci. Iznenada su se stvari rasvijetljavale, da bi opet postale još tamnije i zamršenije, tako da bi i za vrlo suptilnog kriminalistu to isljeđene bilo tvrda voćka.

Predśedavajući, g. Stanojević, iako je sve vrijeme pokazivao veliku izdržljivost i marljivost, morao je nekoliko puta primijetiti da se prelazi, takoreći, u kriminalnu metafiziku, čije su pretpostavke obično irelevantne za realan osnov podozrenja. Prilikom suočenja, bilo je mnogo interesantnih scena, a optuženi su često napadali svoje kontra-svjedoke, označavajući ih kao sudski nesposobne. Jedan od optuženih, naprimjer, tvrdi za jednu ženu da ga ona mrzi jer je on uhvatio nekada njezino ljubavno pismo, krvlju pisano.

Uoči posljednjega dana isljeđenja, sud je izvršio detaljan uviđaj na licu mjesta; pregledao kafanu u kojoj se događaj desio, postavljao optužene i mnoge svjedoke u njihov stav za vrijeme i poslije izvršenja djela, mjerio razna odstojanja i uopšte prikupljao materijal rasvjetljivanja.

Toga jutra, do podne, da je neki stranac došao u istočnjačko Bijelo Polje pomislio bi sigurno da su neki radoznali Amerikanci došli da pored divnih sandžačkih pejzaža snime za film naherene zgrade i krivudave ulice — što nekako čudno mirišu na smrt i na zločin. A onda, kad ne bi ugledao filmski aparat — a vidjeći simpatičnu pojavu predśedavajućeg g. Stanojevića sa kačketom i ostale sudije sa hartijom u ruci — śetio bi se da je po srijedi neki sudski uviđaj. U jednome jarku je ležao neki svjedok imitirajući pok. Vuletu Radovića, kao teško ranjenog, koji izdiše; a malo podalje hvatali su jednog od optuženih, koji je u takvom stavu trebao da bači revolver, 73 metra [!] daleko od sebe.

Vrhunac zainteresovanosti kod građanstva nastaje posljednjega dana pretresa, kada su govorili branioci-advokati optuženih. Sava Novakovića, Nura Kaljića i Sima Terića zastupao je g. Gojko Terić, sin optuženogs Sima; a sve ostale g. Ljubo Cemović.

G. Cemović je pokušao da razbije ideju o zavjeri, koja je, prema tužiocu Džakoviću, rezultirala u dva ubistva i toliko težih povreda, tvrdeći da je zategnutost između ubijenog Džakovića i Tomice Čukića plod obične mržnje i međusobne nesaglasnosti u vršenju administrativnih poslova i zvanične dužnosti; i to tim prije što odnos između policije i žandarmerije nije regulisan. Ubistvo Mlađena Džakovića je nehotično ubistvo čiji se izvršilac ne može nikako utvrditi.

G. Terić pak u odbrani, između ostaloga, tvrdio je da je to djelo sa predumišljajem, da je postojala čak i zavjera u čiju su klopku upali kao žrtve pok. Džaković i optuženi Simo Terić.

Sud, najzad, kvalifikaciju djela nije obojio nikakvovm političkom krivicom. Uostalom, poznato je da sandžački odmetnici u većini nijesu bili separatisti, već lično nezadovoljne bundžije koji su u smislu političkom bili ravnodušni prema svakoj dinastiji.

Optuženi, istina, mahom su Crnogorci, ali u vrijeme izvršenja djela oni su živjeli u Sandžaku đe separatistički pokret nije mogao biti jak; i optuženi su mogli imati vezâ, ako su imali, samo sa crnogorskim odmetnicima, što je predstavljalo ipak teškoću, koja nije mogla ulivati dovoljno nade na uspjeh; sve to, prema raznim uzgrednim iskazima, prema iskazima koji su, što se tiče sandžačkih odmetnika, tačni.

26. oktobra [1926. godine] pročitana je presuda, kojom su:

- Tomica Čukić, Sava Novković, Milovan Radović i Mileta Kljajić, po svim djelima pušteni iz nedostatka dokaza; - Simo Terić, kažnjen je po djelu teške tjelesne povrede, nanijete Vučiću Tomoviću, po djelu teške tjelesne povrede Savu Rakočevću i po djelu povreda Milovanu Radoviću sa po tri mjeseca zatvora, svega 9 mjeseci; - Božo Rakočević, po djelu ubistva Mlađena Džakovića sa jednom godinom, po djelu tjelesne povrede Arsu Stošiću sa 3 mjeseca i po djelu tjelesne povrede Mileti Šljivančaninu sa tri mjeseca zatvora, svega 18 mjeseci; - Pero Tomović, po djelu ubistva Džakovića 4 mjeseca, po djelu teške tjelesne povrede nanijete Arsu Stošiću sa 3 mjeseca, po djelima tjelesne povrede Mileti Kljajiću i drugima sa po 3 mjeseca zatvora, svega 18 mjeseci; - i Nuro Kljajić, po djelu ubistva Vulete Radovića sa 10 mjeseci zatvora.

Pošto su svi osuđeni odležali više nego što im je kazna odmjerena, oglašeni su za slobodne. Plaćanje sudskih troškova je solidarno.

Pri pomenu nekakvih 50 dinara ustaje uzbuđeno majka pok. Vulete [Radovića] i pita predśedavajućeg:

„Zar kod vas čovjeku ne vrijedi više od 50 dinara?”

U sali nastaje uzrujanost; a sudija, sliježući ramenima, odgovara uzbuđenoj starici da će presuda ići na viši sud. Njezin stariji sin izvodi je silom napolje i sala se počinje prazniti.

Pred kafanom su sudije čekali konji, već spremni za put. Natovarena su akta; i nimalo se ne zadržavajući, sudije su otputovali za Kosovsku Mitrovicu.Gospodina predśedavajućeg sam upitao što je uticalo na to da se donese presuda blažija od presuda pljevaljskoga i beranskoga suda? I on je bio ljubazan da mi odgovori:

- Liše novoislijeđenih okolnosti, na blagost presude uticao je njezin veliki razmak vremena od izvršenja djela; te neka stroga presuda i kad bi se mogla donijeti, imala bi samo negativnog efekta; a osim toga morala se uzeti u obzir i sadanja sređenost socijalnih prilika u ovome kraju na koje bi stroga presuda mogla učinjeti djejstvo opet samo negativno.

(Kraj)