Možda i najuticajniji pisac 20. vijeka, Gabrijel Garsija Markez rođen je prije devedeset godina.
Ovaj kolumbijski novinar, lingvista i izdavač nemjerljivo je doprinio popularizaciji španskog jezika, ali i tome da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svjetske kulturne javnosti.
Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa realnošću svakodnevne egzistencije, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od Servantesa.
Iza Markesa je ostala i impresivna filmografija, pošto je uglavnom lično adaptirao svoje romane za film, osvajajući nagrade na festivalima.
Njegove priče i misli prepričvaju se na svim meridijanima, a on je svoj talenat često jednostavno opisivao "manijom", jer mu je sudbina tako predodredila "da mora da priča".
Izdvojili smo neke od njegovih najpoznatijih citata, koje možete pročitati ovdje.
Za "Sto godina samoće" čuli su baš svi
Autor epske novele "Sto godina samoće", dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine. "Sto godina samoće" prodata je u više desetina miliona primjeraka i prevedena na više od 35 jezika.
To ga čini najprevođenijim autorom današnjice.
Na međunarodnom kongresu španskog jezika 2007. kazao je: "Ni u najluđim snovima u danima kada sam pisao ’Sto godina samoće’ nisam mogao da zamislim da ću prisustvovati ovom događaju i objaviti izdanje u milion primjeraka."
Neka od njegovih najpoznatijih djela, uz "Sto godina samoće" i "Ljubav u doba kolere", su "Vijest o jednoj otmici", "Hronika najavljene smrti", "O ljubavi i drugim demonima", „Jesen patrijarha“ i mnoge druge. Svoju posljednju knjigu, "Sjećanja na moje tužne kurve" objavio je 2004. godine.
Mario Vargas Ljosa kazao je na Markezovoj komemoraciji 2014: "Umro je veliki pisac, čiji je rad dao veliki prestiž literaturi našeg jezika. Njegovi romani će ga nadživjeti i nastaviti da svuda osvajaju čitaoce."
Heroj latinoameričkih ljevičara
Rodio se 1927. u gradu Arakataka, u oblasti Magdalena, a živio uglavnom u Meksiku. Do desete godine odgajali deda i baba, koji su mu pričali maštovite priče za djecu i budili u njemu maštu. Prvo djelo objavio je kao đak 1947.
Poput mnogih pisaca Latinske Amerike, prevazišao je okvire književnosti i kulture. Čovjek među prijateljima poznat kao "Gabo" smatran je herojem latinoameričkih ljevičara kao rani saveznik kubanskog revolucionara Fidela Kastra i kritičar američkog intervencionizma, od Vijetnama do Čilea.
I njegovo novinarsko pisanje bilo je nadahnuto ljevičarskom ideologijom, kojoj se priklonio uglavnom zbog vojnog masakra iz 1928. u blizini Arakatake, kada su radnici na plantažama banana štrajkovali protiv United Fruit kompanije (kasnije "Chiquita").
Takođe, na njega je uticalo i ubistvo Horhea Elise Gaitana, ljevičarskog predsjedničkog kandidata.
Preselio se u Evropu s dolaskom diktature na vlast i u Parizu živio među intelektualcima i umjetnicima prognanim iz mnogih latinoameričkih diktatura tog vremena.
Vratio se u Kolumbiju 1958. i oženio se Mercedes Barčom, komšinicom iz djetinjstva. Imali su dva sina, Rodriga, režisera i Gonzala, grafičkog dizajnera.
Nakon što je 1981. optužen da simpatizira pobunjenike M-19 i šalje novac gerilskim grupama u Venecueli, preselio se u Meksiko Siti, gdje je živio do kraja života.
Iako se najveći dio odraslog doba borio sa siromaštvom, život mu je kasnije transformisan slavom i bogatstvom.
Odbio je ponude da se bavi diplomatskim poslovima i odbacio svaku mogućnost da se kandiduje za predsjednika Kolumbije, iako je bio uključen u zakulisne pregovore između kolumbijske vlade i ljevičarskih pobunjenika.
Markez i Fidel Kastro
Markezovo "Oproštajno pismo"
Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
Kad bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo, već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da ogrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica.
Bože moj, kad bih imao jedan komadić života.
Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi.
Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR