Trinaestojulski ustanak u Bjelopavlićima

Priredila: Jadranka Selhanović 

Julske ustaničke dane 1941. godine, u Bjelopavlićima, detaljno je u svom dnevniku opisao istoričar Jovan-Lola Vujoševič. Sa stranica njegovog ratnog dnevnika saznajemo, kako su tekle pripreme za ustanak, kada je ustanak započeo, kako su se odvijali prvi ratni okršaji između ustanika i okupatora na prostoru Bjelopavlića, kada je oslobođen Danilovgrad i osvojeno okupatorsko uporište na Branelovici.

Jovan-Lola Vujošević, rođen je u Danilovgradu , 1919. godine. Kao sutudent Pravnog fakulteta u Beogradu svrstava se revolucionarni pokret. Član SKOJ-a postaje 1935. godine, a član KPJ 1940. Jedan je od organizatora 13. julskog ustanka u rodnom Danilovgradu. Bio je borac Prve proleterkse brigade od njenog osnivanja. Potom komesar Treće čete drugog crnogorskog bataljona Prve proleterske brigade. Godine 1943., postavljen je za političkog komesara italijanskog bataljona „Garibaldi“.
Po okončanju rata obavljao je dužnost rukovodioca odsjeka za štampu i odgovornog urednika lista Prve armije „Za pobjedu“, potom glavni urednik lista „Narodna armija“. Poslije novinarskog rada, premješten je u Vojno istorijski institut JNA, u kome je radi do odlaska u penziju 1979. godine. Bio je nosilac Partizanske spomenice. Umro je u Beogradu 1991. godine.
Stranice Vujoševićevog dnevnika, koje svjedoče o danima julskog ustanka 1941. godine, u Bjelopavlićima, objavljujemo integralno.

Dokument:

Jovan Vujošević-Lola
TREĆA ČETA
Drugog crnogorskog bataljona
PRVE PROLETERSKE

Dnevnik
1941-1943

..........
Talijanske trupe kretale su se užurbano, danonoćno za sjever na Istočni front. Situacija se sve više zaoštravala, narod je osjećao da se priprema bura. Dok je italijanska komanda pripremala hapšenja sumnjivih elemenata, dotle su naši drugovi bili na oprezu, gotovi da se svakog trenutka prihvate oružja. Čekalo se na signal.

U S T A N A K

Četranaesti jul-Prvi ustanički pucnji-Prvi sukob na Blatini-Formiranje odreda-Zbjeg-Stezanje obruča oko Danilovgrada-Pregovori na Ždrebaoniku-Pobjeda na Branelovici-Život u oslobođenom Danilovgradu-Front na Veljem Brdu- Povlačenje-Logor danilovgradskog odreda u Pavkovićima

Vijest o hapšenju naših drugova u Nikšiću trgla su i one pojedince koji su vjerovali da italijanske vlasti neće preuzimati takve mjere, radi toga što ne žele da unose nespokojstvo i nemir u narodu. Kompromitovani drugovi nalazili su se van varoši u čijoj okolini se živjelo i radilo u napetom isčekivanju. Spavalo se van kuće, u polju, ispod previjača, u Tarašu. Osmatrači su pratili svaki pokret Italijana. Očišćeno oružje i municija ležalo je uz nas na dohvat ruke.

Nešto pozadi Taraša, u Vučici, organizovali smo mali logor u kome su se nalazili drugovi iz Lalevića: Milivoje Ivanović i njegov brat Dušan, Vlado Ivanović, Boro Pavićević; iz varoši Halid Selhanović i ja. Ostali drugovi iz sela navraćali su kod nas. Preko dana bili smo svi na okupu u samom selu, gdje smo održavali političke konferencije, priredbe sa kulturno-zabavnim programom, sprovodili vojnu obuku i pjevali.

Narod je sa zebnjom posmatrao naše pripreme. Duge kolone kamiona i tenkova neprekidno su gurale prema Nikšiću. Stariji ljudi i žene klimali su glavom i bojažljivo pogledavali na nas: „Zar vi da ustanete na toliku silu. Nijeste ni vojsku služili. Kako ćete bez oružja tako goloruki?

-Za početak imamo. Kad se zagruva imaćemo još više, otećemo od njih, odgovarali smo.
Onima koji su izražavali sumnju u našu pobjedu, objašnjavali smo uporno i dugo da je konačni krah fašizma neminovan, da će Crvena armija ne samo odoljeti već i slomiti za kratko vrijeme fašističke trupe.

-Ako dođe do saveza Hitler-zapadne demokratije? Dobacivao nam je nepovjerljivi i lukavi Aleksa Pavićević, bivši likvidator, koji je neraskrinkan važio među seljacima kao „zrio i pametan političar“, kao „komunista“.
-Onda će proletirijat čitavog svijeta potpomoći Sovjetski Savez, buknuće revolucija.
-Daj bože da ishod rata bude srećan, ali ne piše se dobro. Vi ste mladi i neiskusni, zanešeni. Ko zna što sve može da bude sa Rusijom! Njemci su ih iznenadili i napreduju brže nego što bi iko mogao zamisliti.
-Ništa to ne znači. Velika je Rusija. Dvjesta miliona ljudi. Propašće Hitler!
-Ali kada i ko će ga srušiti? Branio se „mudrac“ i žučno nas napadao. Vi mu ništa nećete nauditi. S puškama i nekoliko bombi ne ratuje se protiv moderne tehnike. Velike sile će odlučiti, one kroje sudbinu svijeta. Preslabi smo mi. Ne treba ni pomišljati na nešto....
-Vidjećemo! okončavali smo prepirku sa grlatim političarem. Učinićemo ono što budemo mogli, onako kako nam Partija naredi.
U takvoj naelektrisanoj atmosferi čuli su se i promukli glasovi izvjesnih politikanata bivših građanskih stranaka o lojalnosti prema okupatoru, o tome da bi svaka akcija protiv okupatora bila avantura. Narod nije mario mnogo za te savjete i apele, on je slušao i slijedio našu Partiju.
-----------
12. jula uputili su mi pismo drugovi iz Grlića. U njemu je stojalo da treba hitno da se prebacim do njih -radi nekih saopštenja. Sjutra, oko 10 sati krenuo sam s puškom preko Taraša, pa preko Ždrebaonika, sišao na Zetu, odatle se prebacio čamcem na drugu obalu-i stigao u Grlić. Vezu sa drugovima uspostvio sam odmah, ali mi niko nije saopšavao nikakve novosti. Čekao sam zajedno sa ostalim drugovima iz sela. Pri zalasku sunca, odjeknule su eksplozije granata. Selo se uzburkalo. Uznemireni seljaci obraćali su nam se s pitanjima što je novo. Artiljerijska vatra trajala je skoro pun sat vremena. Italijani su sa Božove Glavice tukli u Garač. Niko nije znao da rastumači zbog čega je sve to. Sve više drugova izlazilo je iz svojih kuća s puškom o ramenu. Nije nam bilo jasno što bi trebalo preduzeti, osjećali smo se spremnim za svaku eventualnost. Grupice naoružanih seljaka, većinom omladinaca, vrzmale su se preko široke poljane u sred sela. Nekoliko drugova osmatralo je cestu ka Danilovgradu. Ne znajući razlog artiljerijske vatre, izvodili smo različite zaključke. Sklanjali smo se u obližnji šljivik. Dogovorili smo se što da preduzmemo. Dragoljub Ćipović sjedio je među nama, neobaviješten kao i ostali. Čekalo se na Đeda Perunovića.

Stariji ljudi i žene izražavali su strah od svega toga što se zbivalo pred njihovim očima. Teške esplozije haubičnih granata izazivao je zle pomisli na mogućnost represalija od strane okupatora. Okupljeni mladići s oružjem u rukama upotpunjavalo je njihovu neizvjesnost, predosjećali su da se priprema nešto krupno i važno.

Omladina je pratila sve to raspoložena za borbu, orna za sve. Oni koji su imali pušku o ramenu bili su gordi. Kao da je čitav svijet bio njihov. Naoružani i udruženi- niko nam ništa ne može!

Još se rumenio zapad a mi smo jednako čekali dalji razvoj događaja, ne razilazeći se. Vazduh je bio pun mirisa sijena i ispucale žedne zemlje. Pirkao je okrepljujući povjetarac. Od nekud je dopiralo kreketanje žaba. Mlađarija se praskavo smijala. Čula su se dozivanja čobana, prijatan zvon čaktara, mukanje goveda- žagor sela u večernjem sutonu. Život je izgledao sadržajniji nego ikada. Naši lugovi i voćnjaci, njive i livade, naša sela-sve je izgledalo privlačnije, ljudi bliži. Činilo nam se kao da sve diše s tolikom životnom snagom, s takvim poletom, da su suze navirale na oči.

Uzalud smo očekivali ispad Italijana na ovu stranu. Mi nijesmo ni slutili da je inicijativa upravo u našim rukama.
Zakonačili smo u gustišu obližnjeg gaja, blizu kuće Muja Kaluđerovića. Bilo nas je oko dvadeset uglavnom naoružanih drugova. Svi smo bili zaokupljeni istim mislima-kako će izgledati prvi oružani sukob s okupatorom. Nebo se orosilo zvijezdama. Nikom se nije dalo zaspati. Monotono pjevanje zrikavaca ispunjavalo je tišinu. Šaputali smo, smijali se prigušeno, prisluškivali. Kad bi zašuštalo granje od vjetra ili zapucketao plot-zastajao nam je dah. Ako gdje zarže konj ili zalaje pas, opet se pažnja pojačavala.

Ponedeljak, 14. jul 1941.

Kratka ljetnja noć nikako da prođe. Jedva smo dočekali dok pijevci ne oglase novi dan, dok se ne počnu gasiti zvijezde na nebu kao umorne oči, dok ne zarudi rumenilo na istoku. Zora se rasprsla kao snažna mećava.
Svi smo bili na nogama. Čistilo se oružeje i municija, pritezali kajiši. Još u toku noći izvučeni su i puškomitraljezi, pa se oko njih okupili drugovi, posmatraju ih kako se čiste, rastavljaju, pune.

Sunčano jutro. Pošli smo u selo. Na pitanja uznemirenih, radoznalih seljaka što namjeravamo, kako i kada se misli napadati, izbjegavali smo da dajemo odgovor. Ni sami nijesmo znali kave su zamisli rukovodstva, kakvi su naši zadaci. Minuti su bili beskonačno dugi. Gorjeli smo od nestrpljenja. Da otpočne, da opalimo prve hice na neprijatelja-to su bile strasne želje zajedničke svim ustanicima.

Tu i tamo vidjele su se grupice naoružanih ljudi. Pojedinci su se zadržavali u dvorištu svojih kuća kao da su željeli da brane svoj dom, svoj rođeni kućni prag od neprijatelja. Međutim, neprijatelj je bio na drugom mjestu, trebalo ga je potražiti, poći mu u susret. I, negdje oko 7 časova naoružane grupe, pojedinci, s oružjem i bez njega, sjurili su se ka cesti. Najveći broj našao se u voćnjacma kod bistige i kod kuće Mila Lakića, na ulazu u selo Grlić.

-Ubijen je italijanski kurir-motociklista, pukla je značajna vijest među nama. Ubio ga je Ljubo Dragović.
Podiglo se sve, mlado i staro. S puškama svih mogućih kalibara (karabini, francuske trometke, austrijske puške, štucevi, lovačke puške). Prilično veliki broj bez ičega, ili samo po jednom bombom, nožem ili sjekirom. Nikome se nije ostajalo kod kuće. Nenaoružani su išli u borbu da bi se naoružali. Oni što su dali svoje puške za kolektivni magacin protestovali su što im se sada ne izda oružje. Ali, niko nije znao kome da se požali.
Osmatrali smo cestu, spremni da djelujemo na neprijatelja ako naiđe od Podgorice ili od Danilovgrada.
Komande nije bilo. Svaki odvažnji ili spretniji mogao je povući za sobom ustanike kud god je htio.
Desetina Italijana, idući ka Danilovgradu vodila je pred sobom nekoliko žena koje su uzeli kao taoce iz sela Ćurilac. One su, videći nas, iz straha za svoj život vikale: „Ne pucajte! Ubiće nas!“ I mi smo se uzdržali.

Nešto kasnije, oko podna, povukli smo se s ceste u unutrašnjost sela, oslobodivši je za Italijene koji su se kamionima prebacili do mjesta gdje je likvidiran onaj motociklista. Na frontu dugom otprilke oko 3 kilometra, od Danilovgrada do Lazina, otpočelo je puškaranje. Italijani su uglavnom zaposjeli položaje na sektoru Blatine-Ćurilac. U znak represalija popalili su nekolio kuća u selu Ćurilac, kao i nekoliko stogova slame i sijena.

Sunce je visilo nad glavama i peklo, mozak da provri. Mršave sjenke puzale su ispod drveća i kuća. Sve je obamrlo od žege. Ni listak da zatreperi, ni ptica da proleti, samo što su odjekivali pucni pušaka i mitraljeski rafali. Uzavreo zrak treperio je kao na ognju. Jedva se disalo. Oznojeni, crveni od zamornog trčanja stropoštavali smo se na zemlju i tražili hladovinu, žedni i mrzovoljni. Pratili smo kretanje neprijatelja, ležeći nepomični ali budni.
S krova osnovne škole na Rsojevici tukao je italijanski mitraljez po grupama ustanika koji su jurili na niže, ka mjestu borbe da bi podpomogli drugove koji su pružali otpor palikućama. Tukli smo iz pušaka otkriveno mitraljsko gnijezdo na Rsojevici. I ućutkali ga. Dok se negdje u blizini Lazina vodila dosta oštra borba, ali ne dublje od 2-3 kilometra od ceste, dotle su neke grupice, zaklonjene bagremovim drvećem pucale na neprijateljske kamione koji su stojali na cesti kod Blatine, kao i na vojnike koji su se nalazili po rupčagamai u jaruzi, na 100-200 metara daleko od džade. Italijani nijesu smjeli zaći dublje. Kretanje talasastim terenom kroz šumarke i lugove predstavljalo je veliku opasnost za njih. Iza svakog žbuna vrebala ih je smrt.
Borba je trajala nekoliko sati, skoro do pred sam mrak.

Stigle su vijesti o borbi na Spužu. Ustanak protiv okupatora zahvatio je i druge krajeve Crne Gore.
U toku noći saznali smo za strijeljanje porodice Dragovića. Pričalo se da je neki italijanski oficir uzaludno naređivao vojnicima da strijeljaju porodicu Dragović, pa je sam mitraljeskim rafalom to učinio. Mitraljez je bio postavljen na samoj cesti, a sedam članova porodice Dragovića nalazili su se desetak metara udaljeni. Poslije strijeljanja, isti italijanski oficir priša je poginulim da bi utvrdio njihovu smrt. Vidjeći da jedan od njih, Andrija, daje još znake života, italijanski oficir ga je tukao cokulom po glavi. Isto tako, pričali su nam drugovi koji su bili učesnici borbe na prostoriji Ćurilac-Lazine-Jastreb, da se junački držao stolar Tomica Dragović, koji je iz stojećeg stava tukao puškomitraljezom po Italijanima-palikućama i nanio im gubitke. U istoj borbi Vlado Marenić pokazao se kao hrabar borac: kada mu je otkazala francuska puška-trometka, on se spasio bacanjem bombe na Italijane koji su se razbježali i tako se izvukao iz kliješta koja su mu bili pripremili. Govorilo se da imamo samo nekoliko ranjenih drugova. Koliko je neprijatelj imao gubitaka, to se tačno nije moglo ustanoviti, ali je sigurno da je kod njih bilo i mrtvih i ranjenih.
Uveče okupljeni na periferiji Grlića, živo smo raspravljali o svojim utiscima iz prve borbe. Đedo Perunović je pokušao da zavede red, da disciplinuje razdragane grlate ustanike, da nas održi na okupu. Polijegali smo napolju, na slami plašeći se prodora Italijana u selo, povukli smo se prema rječici Sušici koja teče podnožjem Garača.

Utorak, 15. jul 1941.

Sjutradan, skoro čitavo selo i mi, naoružani i nenaoružani ustanici nalazili smo se van sela, prilično dezorjentisani. Između Đeda Perunovića i Lazara Đurovića vodila se žučna diskusija o tome kakve mjere da se preduzmu, da li da se brani selo, ili da se povučemo preko Sušice. Kako su se završavale te diskusije, kakvi su bili zaključci i kako su oni ocjenjivali situaciju, nijesmo bili u stanju da pratimo. Uglavnom, zajedno sa narodom pošli smo u brdo, popeli se nekoliko stotina metara iznad ceste Danilovgrad-Zagarače i mosta na Sušici. Tu je naš zbjeg proveo skoro čitav dan i narednu noć. Hrana je bila dobro organizovana: iz sela su stizale velike količine hljeba, mesa, mliječnih proizvoda. Odatle smo posmatrali na selo, na Danilovgrad, na ceste i ravnicu. Negdje, ispred zalaska sunca, gledali smo kako gori izviđački avion koji je bio primoran da se spusti na Lazine. Visoki stub ognja i dima dizao se u vis. Gledali smo tu crvenu buktinju ponosno, kao da je to simbolično izražavalo zamah i veličinu ustanka, kao da je okupljalo i pozivalo narod na borbu.
Kružile su ovakve radio vijesti: Pobuna u Čehoslovačkoj; Prag opkoljen; Bratislava i Brno u našim rukama; Car Boris ubijen.

Danilovgrad oslobođen, Branelovica osvojena

Petak, 18. jula 1941.
Naše patrole krstare svuda okolo Danilovgrada, po Veljem Polju, pored Zete, nalaze se na svim prilazima varoši.
Vrše se pripreme za napad na Danilovgrad. Naše snage su prije nekoliko dana zapalile drveni most na Sušici i time prekinule saobraćaj između Danilovgrada i Podgorice. Na tom pravcu orijentisane su prema neprijatelu naše snage sa tertorije Spuža i okolnih sela. I prema Nikšiću nalaze se jače grupe ustanika sa zadatkom da onemoguće dolazak pojačanja italijanskom garnizonu u Danilovgradu.
Varoš je odsječena i opsjednuta.
A naš odred u Grliću, još nije potpuno oformljen.

Subota, 19. jula 1941.
Osjećajući neposrednu opasnost od ustaničkih snaga koje su stezale obruč oko Danilovgrada, Italijani su se povukli u bivši sirotinjski dom Branelovica s namjerom da otuda pruže otpor našim snagama.
Prekidanje vodovoda bila je vrlo efikasna mjera u borbi sa opkoljenim Italijanima na Branelovici. Oni su bili primorani da sada dovoze vodu kamionima i mazgama sa Zete, udaljeno oko 1 kilometar, što je bilo skopčano sa prilično velikim teškoćama, uz to i riskantno jer su se naši položaji nalazili duž lijeve obale Zete, od Bogićevića do mosta na rijeci Zeti kod Danilovgrada.
Oko 8 sati ujutru Italijani su digli u vazduh barutanu u Veljem Polju, što je izazvalo strahovite eksplozije. Neprekidna pucnjava, kao da je tuklo brzom paljbom nekoliko stotina automatskih oruđa, trajalo je skoro čitavo prije podne. Od potresa drhtala su prozorska okna u varoši kao da je bio zemljotres. Visoki stubovi dima širili su se na mjestu eksplozije, nad Glavicom. Bilo je očigledno da se neprijatelj jako uplašio i da se pripremio za odbranu, ograničavajući se na uzak pojas oko Branelovice. U prvim trenucima novostvorene situacije bili smo zbunjeni, nijesmo znali kud da okrenemo. Snažne eksplozije primoravale su nas više stihijno da se sklanjamo iako nikakve opasnosti nije bilo, da priležemo na zemlju, iako ni jedan metak nije prolazio kroz zrak. Išli smo streljačkim strojem ka selu. Najzad ka gradu. Bili smo potpuni gospodari varoši. Ulicama su zviždali meci sa Branelovice. Svratio sam kući. Dočekali su me sa suzama, srećni što sam s njima u ovoj situaciji.....
Naše snage, nekoliko bataljona ustanika, zauzimale su položaje prema neprijatelju. Obruč oko Branelovice sve više se stezao.

Nedjelja, 20. jula 1941.
Rukovodstvo naših snaga sa svom ozbiljnošću pristupilo je pripremama napad na Branelovicu.
Neprijateljske snage na Branelovici bile su u stvari kombinovani ojačani odred, koji je imao veoma solidno naoružanje. Mi smo, pak, brojno bili jači, jer smo uoči napada imali na raspolaganju oko 2.500 boraca organizovanih u pet bataljona.
Po zamisli štaba, pravac glavnog udara predviđen je sa istočne strane, od barutane na Glavici. Italijani su očekivali napad s te strane, usled čega su taj pravac zatvorili najvećim dijelom snaga. Stoga je odlučeno da pravac glavnog udara bude na zapadnom sektoru, od Orje Luke, gdje se pod komandom pukovnika Rista Perovića, nalazila Vražegrmsko-petrušinsko-pavkovićka grupa. Ona je imala oko 1.000 boraca. Jedan njen dio bio je upućen na obezbjeđenje prema Nikšiću.
Južna i istočna grupa bile su brojno jače od zapadne. Njihovi znatni djelovi bili su orijentisani u pravcu Podgorice. Na ovom sektoru bataljoni su bili lučno postavljeni prema Danilovgradu i Branelovici. Martinićki bataljon bio je postavljen od desne obale Zete do Grlića, dalje od njega Kosovoluški, koji se naslanjao na Zagarčki i Komanski bataljon. Naša stalna osmatračnica bila je na Tarašu iznad sela Lalovića, gdje su se nalazili borci koji su za taj zadatak specijalno obučeni. Na lijevoj obali Zete raspoređene su naše izviđačke i osmatračke grupe.

Od povlačenja na Branelovicu neprijatelj je iskoristio vrijeme da izgradi sigurniji sistem odbrane. Pored toga što su mu odlično služile čvrste zidine kojima je opasana cijela Branelovica, iskopao je rovove, postavio mitraljeska gnijezda, bacače i topove, a na pojedinim mjestima i bodljikavu žicu. Na ulaznoj strani i zapadno, u pravcu Orje Luke, Italijani su minirali kamenjar nagaznim minama. Izvan tvrđave postavili su isturena mitraljeska odjeljenja i patrole.
Naše patrole kroz grad održavaju red, upozoravaju stanovništvo da se ne kreće ulicama zbog metaka koji su zvizdali preko kuća.
Napad na Branelovicu otpočeo je rano ujutro iz više pravaca. Teški mitraljezi sa Kurila i Taraša-ta dva dominantna položaja na ovom sektoru, djelovali su na neprijatelja. Naši su se provlačili preko kamenjara i kroz žbunje prema neprijatelju, uglavnom od pravca Glavice i Orje Luke.

Italijani su organizovali kružni sistem odbrane. Čvrste zidine kojima je bila opasana Branelovica predstavljale su odlične fortifikacije koje su oni iskoristili, postavljajući mitraljeska gnijezda, žičane prepreke, a na ulaznoj strani -minska polja. Neprijatelj je obimno koristio sva raspoloživa sredstva, mitraljeze i bacače. Njegova artiljerija tukla je sela Pažići i Lalevići, kao i sam most na Zeti, naše položaje na Zagredi i Kurilu. Čitavo prijepodne vodila se oštra borba, sa svih strana obasipalo je italijansko utvrđenje plotunska vatra ustanika.

Naša zapdna grupa naišla je na minski zastor koji je bilo nemoguće zaobići. Među borcima te grupe našao se jedan inžinjerac koji je otkrio sistem postavljenih mina. Zahvaljujući tome, on je uspio da odjednom zapali sve mine i na taj način omogući dalje nastupanje. To je unijelo paniku kod neprijatelja, kako kod onih koji su se nalazili ispred te grupe, tako i kod onih na prednjoj liniji odbrane i ispred naše istoćne grupe. Kod naših boraca, razumljivo, to je izazvalo silan polet. Na tom pravcu napadali su Orjelučani, Fručani, Kujavljani.

-Ovo je moj-uzvikivao je neki starac sa Kujave koji je noseći kosijer u rukama, jurišao na neprijateljski top. Granata protivkolskog topa ga je raznijela. Italijani su pobjegli, bivšeg barjaktara bivše crnogorske vojske nije bilo, ali top je bio naš.
Preko kamenjara i kroz žbunje podilazili su borci ka tvrđavi od Orje Luke i Glavice. Neprijatelj je neprekidno tukao artiljerijskom vatrom naše položaje, most na Zeti i sela Laleviće i Pažiće. Borba se vodila bez prekida i nesmanjenom žestinom cijelo prije podne. Utvrđenje je obasipala sad već gusta plotunska vatra. Martinićka četa, kojom je komandovao Vuko Jovović imala je jedan puško mitraljez. Ona je ušla dublje. Njen mitraljezac Vojo Iković gađao je precizno neprijateljske tačke otpora. Opsjednuta Branelovica beznadno je očekivala pomoć sa strane.

Vreli julski dan je odmicao, a pomoći nije bilo ni od kuda. Obruč se stezao kao omča oko vrata. Morila je žeđ. Kad su najzad pod snažnim pritiskom naših jedinica, žedni i umorni, konačno malaksali, kad su zaključili da im ne preostaje ništa drugo- Italijani su istakli na glavnoj zgradi veliku bijelu zastavu u znak predaje. Odmah zatim digli su u vazduh mine pred ulazom. A naši su jurnuli kao pomahnitala bujica kroz kapiju i preko zidina u krug Branelovice. Italijani su posmatrali naše siromašno i čudno naoružanje, naše neobične vojske. Oko dva sata popodne izvršeno je razoružavanje Italijana. Komandat posade Branelovice, pošto je predao ključeve od tvrđave, zatražio je da mu se preda zastava i za oficire da mogu zadržati oficirske oznake i sablje. Prirodno, njegov zahtjev nije zadovoljen jer su oficiri tretirani kao palikuće i ubice kojima se ne mogu ostaviti sablje ili ma kakvo oružje. Oni su predati prijekom vojnom sudu. Među njima i onaj oficir-fašista koji je 14. jula na svirep način pobio porodicu Dragović, a koji se, prilikom predaje, da ga ne bi prepoznali, maskirao zavojem za prvu pomoć kao ranjenik, na taj način što je zavio svoju zdravu lijevu nogu, ali su nam ga prokazali sami italijanski vojnici.

Čitavi italijanski bataljon čekao je postrojen dalja naređenja, samo sad ne od svojih strješina, nego od nas. Klonuli, posmatrali su svoj žalostan kraj. Pred nama je ležalo svo oružje i sva ratna tehnika. Sa zebnjom u srcima, Italijani su gledali kako se naši odredi naoružavaju onim istim puškama, mitraljezima, bacačima i topovima koje je malo čas sipalo vatru na ustanike. Osam protivtenkovskih topova ležali su na razne strane, okrenuti prema našim položajima. Naredili smo da ih prikupe. Jedan od njihovih oficira artiljeraca vršio je na licu mjesta obuku na topovima s našim ljudstvom. Nekoliko granata, probe radi, ispaljene su u Zagredu.

Gomile oružja. Redovi naših drugova čekali su da prime oružje. Veliki broj se nauružavao kako je htio, ne čekajući nikoga, ničija naređenja ili dozvolu. Na glas da je Branelovica pala, požurili su svi oni iz najbliže okoline koji nijesu imali pušaka da se naoružaju.

U znak veselja za pobjedu nad Italijanima u Branelovici, oduševljena masa ustanika ipalila je nekoliko plotuna u zrak. Nikakve opomene nijesu pomagale.
Okupljenim ustanicima održao je govor drug Boško Đuričković u kome je podvukao značaj i veličinu zadobijene pobjede, istorijski značaj oružanog ustanka našeg naroda koji predstavlja doprinos borbi Crvene armije, doprinos pobjedi slobodoljubivih naroda. Čestitajući pobjedu učesnicima u napadu, on je zatražio da se sve jedinice prikupe i da organizovano krenu na nove položaje, na izvršenje novih zadataka.