Piše: Vladimir Jovanović
U neprekidnom borbenom dodiru s neprijateljem, od 13. avgusta 1944. i početka ofanzive Wehrmachta po planu „Rübezahl”, povlačila se 7. crnogorska udarna omladinska brigada „Budo Tomović” — od okoline Podgorice do planine Vojnik, između Nikšićkog polja, visoravni Krnova, Javorka i kanjona Komarnice.
Pripreme i izvršenje prijelaza u opšte kontranastupanje 7. crnogorske slijede nakon 22. avgusta 1944. kada je, od strane Saveznika, perfektnom jednodnevnom avionskom operacijom kompletna partizanska bolnica iz Brezne u Pivi evakuisana za Italiju.
Sačuvavši živu silu, sada i oslobođene teških ranjenika, jedinice Titove 3. divizije 2. udarnog korpusa, a među njima i 7. crnogorska brigada, bile u stanju da se „odlijepe" od neprijatelja i s puno izgleda na uspjeh priđu novom zadatku koji im je, kasno uveče 23. avgusta 1944, zapovijeđen s naznačenim početkom izvršenja dan kasnije u 23 sata: - da se, preko Štitova, zabače neprijatelju za leđa, kako bi u daljem nastupanju 7. crnogorska razvila ofanzivna sadjsjstva s drugim brigadama da povrate Berane, ispostaviće se i konačno oslobode taj grad. Aerodrom u Beranama imao je veliku logističku ulogu, jer su Saveznici, i prije „Rübezahla”, preko njega crnogorskim partizanima doturali naoružanje, municiju i opremu i evakuisali im ranjenike u Italiju.
Obdan 24. avgusta 1944, jedinice 7. crnogorske i pridodati joj 2. bataljon Crnogorske brigade narodne odbrane (OZNA) — ukupno oko 900 boraca pod komandom potpukovnika Nika Strugara — prikupljaju se u rjeonu istočnih planinskih padina Vojnika, pravcem Gvozd - Gradačka poljana - Komandirovo brdo, s lijeve strane uz cestu Nikšić - Šavnik.
Dodijeljen od viših štabova zadatak 7. crnogorskoj, prije nego se ustremi preko Štitova na Berane, jeste da na Krnovu munjevito razbije „četničke bande” Pavla Đurišića, i to na pravcu Ćeranića gora - Gackove grede - Ilin vrh - Božurni vrh – Rogođed (detaljnu mapu boja na Krnovu objavljujem u sljedećem nastavku).
Na Krnovu, glavninu „četničke bande” čini više od 1.000 pripadnika Đurišićevog 8. „gvozdenog” puka. Pukom komanduje oficir Miloš Pavićević. Od početka „Rübezahla”, na pravcima neprekidnih njemačkih napada na 7. crnogorsku, „gvozdeni puk” je pomoćna trupa Wehrmachtove Komande korpusa „Jug”.
U odnosu na četnike u boju na Krnovu prednost je neuporedivo ratno iskustvo boračkoga sastava 7. crnogorske i komandna vještina zapovjednika 7. crnogorske. Iskustvo je stečeno kroz dotadašnji krvavi i dinamični ratni put boraca 7. crnogorske, a nadograđen harizmom i stručnošću komandanta brigade.
Komandant Niko Strugar, čuven je još iz Bitke na Neretvi, kada je, kao zapovjednik 2. bataljona 4. crnogorske, na Vilića guvnu 2. marta 1943, štiteći centralnu partizansku bolnicu, protivudarom razbio borbenu grupu od elemenata 717. i 718. divizije Wehrmachta i 5. stajaćeg zdruga Ustaške vojnice — omaž je tom boju, temeljen na istinitim događajima, napravio Veljko Bulajić u blokbasteru „Bitka na Neretvi”.
Zatim, drugaraska i politička kompaktnost 7. crnogorske, uostalom i većine ostalih partizanskih jedinica, kao i odlična disciplina, bile su uvijek neuporedive s Đurišićevim četnicima.
I na kraju, ili na početku, prednost u odnosnu na četnike na Krnovu je fanatična uvjerenost boraca 7. crnogorske u ispravnost i pobjedu ciljeva Titvovog pokreta, dijelom definisanih i imperativnim odlukama Crnogorske antifašističke skupštine narodnoga oslobođenja — obnova državnosti Crne Gore i potpuna ravnopravnost crnogorske nacije s drugima u federalnoj Jugoslaviji.
Za razliku od 7. crnogorske, dakle popunjene dobrovoljcima i dobrovoljkama, mladim crnogorskim partizanima i partizankama, četnički 8. „gvozdeni” puk je heterogenog sastava, političkog i starosnog, većinom skrpljen od nevoljnika koje su Đurišić i Njemci prisilno mobilisali.
Ili, kako se to ispostavilo, dijelom sastavljen i od pritajenih partizanskih simpatizera od kojih je značajan broj, odmah na Krnovu, po razbijanju „gvozdenoga puka” i predaji njegovih ostataka, ne samo dobrovoljno ušao u sastav 7. crnogorske, nego su se od takvih, bez izuzetka, svi pokazali sjajni ratnici — neki od njih, navešćemo ih u nastavku poimenično, zaslužiće i partizanske oficirske činove!
Ali, boj na Krnovu, kako bi to moglo da izgleda iz epiloga da je potrajao svega oko pola dana i da su četnici u njemu imali doslovno strahovite gubitke, nije se u svemu odigrao tek tako.
Četnici su 25. avgusta 1944. na Krnovu bili i brojniji od 7. crnogorske, i bolje naoružani, ukopani i utvrđeni, i na dominantnim položajima. Ni iznenađenje nije bio na strani partizana, naprotiv, četnici su veoma spremni čekali 7. crnogorsku.
Takođe, kratkoća pripreme za napad vjerovatno je uslovila da izvidnice 7. crnogorske nijesu u svim detaljima uočile tačno rasprostiranje četničkih linija rovova po ćuvicima Krnova. Uz sve ove elemente na strani 8. „gvozdenog” puka, treba pridodati i opštu iscrpljenost jedinica 7. crnogorske od svakodnevnih borbi u pokretu, počevši od 13. avgusta 1944; i svega oko pola dana odmora u pripremi za napad.
U monografiji o „Sedmoj crnogorskoj udarnoj omladinskoj brigadi Budo Tomović” (Beograd, 1973) bilježi se da je, usred noćnog napada 7. crnogorske, desetar 2. čete 1. bataljona Dušan Nikolić zaspao, kasnije ukrivajući se u mraku i hoasu boja nezaustavljen prošao kroz četničke linije, pnda dan-dva lutao planinama i obreo se kod jedne jedinice iz 9. crnogorske brigade.
Uoči boja, i jedna od patrola 7. crnogorske, zalegnuvši blizu četničkih položaja u iščekivanju da ih sustigne streljački stroj 1. čete 1. bataljona takođe je kompletna — zaspala. Kad je na njih naišao, streljački stroj ih je umalo likvidirao misleći da su četnici; spasao ih je komesar čete Radoje Vukčević prepoznavši u mraku svoje borce.
Tu je i slučaj puškomitraljesca Čeda Garčevića: i on je, u toku noćnog napada, ošamućen, zaspao ispod sâmih četničkih rovova; a ujutru pošao ka četnicima, uvjeren da je to njegova četa jer na položaju prepoznao, učinilo mu se, svoga druga, partizana Uroša Tomića. Osvijestio se tek kad su oko njega zapraštale četničke bombe. Skotrljao se kroz nepožnjeveni ječam i tu mu je ostao puškomitraljez. Pri ponovnom napadu puškomitraljez je nađen: četnici ga, izgleda, nijesu uočili ili se nijesu usuđivali da iziđu iz rovova…
Uzevši u obzir sve elemente odnosa snaga uoči boja na Krnovu, ne čudi da prvi talas napada na položaje glavnine četnika, ukupanih na Ćeranića gori, koji je u noći 24/25. avgusta 1944. izveo 1. bataljon 7. crnogorske, nije bio uspješan. No, kako sjajno uočava vojni istoričar dr Mitar Đurušić, ta prva, za četnike uspješna faza boja, zapravo će biti ukupno fatalna za 8. „gvozdeni” puk.
Evo zašto. „U noćnom napadu 24/25. avgusta 1. bataljon nije imao uspjeha. Ali, koliko god to na prvi pogled izgledalo nelogično i čudno, taj njegov neuspjeh odlučujuće je doprinio konačnom uspjehu [partizana]”, zapisao je dr Đurišić. „Taj bataljon je prvi stupio u kontakt s neprijateljem, i to s glavninom ‘gvozdenog puka’. I, da je taj napad u toku noći uspio, ‘gvozdeni puk’ bi bio odbačen, ali ne i uništen, jer 3. bataljon [7. crnogorske] i bataljon OZNE ne bi mogli spriječiti neprijateljevo povlačenje”.
Početni tok boja na Krnovu opisuje dr Mitar Đurišić…
„7. brigada se 24. avgusta pripremala za napad na rejon Ćeranića gore, đe su se, sudeći po njihovoj bučnosti, četnici ośećali dosta sigurnim. Naročito toga dana, četnici su dovikivali naše borce, psovali ih i zasipali najrazličitijim prijetnjama. - Ovoga puta vas ni Bosna neće spasiti! – najčešće su prijetili.
U vezi s tim pripremama treba napomenuti nekoliko karakterističnih momenata, koji su uticali na izvršenje ovog za 7. brigadu veoma značajnog zadatka. Naime, u toku desetak dana, od početka borbi na pravcu 7. brigade, borci nijedanput nijesu dobili hleba, niti bilo kakvog jela spravljenog od brašna; jer brašna u brigadnoj intendanturi uopšte nije bilo, kao ni soli.
24. avgusta ljudstvu je prvi put podijeljena po jedna oveća grudva ječmenog kačamaka. Međutim, u ječmu od koga je ovaj kačamak spravljen bilo je mnogo korova — ‘vrata’, kako se u narodu zove — tako da se znatan broj boraca, naročito 1. bataljona, uspavljivao u toku pokreta, osobito kad bi prilegli, a gotovo svi borci ovoga bataljona ośećali su se ošamućeni.
Ljudstvo je inače prilično stradalo bez vode… Vode na Krnovu gotovo nije ni bilo. Jedino je korišćen snijeg, koga je bilo u nekim vrtačama — ‘sniježnicama’) — prikupljenog u gomile i pokrivenog granjem. Snijeg je topljen u kazanima za kuvanje, a za piće — najčešće na šatorskim krilima.
1. i 3. bataljon su se uveče prikupili na istočnome podnožju Vojnika, u dvjema vrtačama, neposredno zapadno od puta Nikšić - Šavnik, đe im je objašnjen predstojeći zadatak i njegov značaj. U 1. bataljonu je to učinio komandant, Vojin Srdanović; u 3. bataljonu, štabu i komandama četa lično komandant brigade Niko Strugar, a borcima komesar bataljona Božo Žarković.
Strugarovo prisustvo je, kao i vazda, borcima ulivalo moralnu snagu, ali i uvjerenje da se radi o izvanredno važnom zadatku.
Bataljoni su se, po padu mraka, uputili preko ceste, a zatim, razvijeni u streljački stroj, nastavili pokret ka Ćeranića gori. Komoru su ostavili u polaznom rejonu, a municiju i teško naoružanje, uključujući i minobacač 82 mm, borci su ponijeli na leđima.
Glavnina četničkih snaga nalazila se na uzvišenju obilježenom k. 1612 i na jednom nešto nižem ćuviku śeverozapadno od ove kote, tj. na jugoistočnoj ivici Ćeranića gore.
Vrhovi ova dva ćuvika bili su opasani zidanim rovovima s puškarnicama, a pošto su dominirali neposrednom okolinom, bili su veoma pogodni za odbranu.
Da bi, eventualno, privukli naše jedinice u šumu, četnici su to veče kroz Ćeranića goru založili velike vatre, ali su naši prednji dijelovi na vrijeme uočili varku, utvrdivši da je u šumi samo manji broj četnika, koji su održavali vatru. Međutim, nije se sasvim određeno znala linija četničkih položaja.
Pokret naših jedinica bio je još otežan time što je ova noć, iako vedra, bila bez mjesečine. Zbog toga su 1. i 3. bataljon relativno dugo morali da se kreću u streljačkome stroju, pa su čak u toku pokreta izgubili međusobnu vezu.
Pošto je izbio na ivicu šume, śeverozapadno od k. 1612, 1. bataljon je uputio svoje lijevo krilo ka ovoj koti, a desno krilo ka ćuviku śeverozapadno od nje.
Neprijatelj je uočen tek po zveckanju oružja i pokretima silueta koje su se nazirale prema nebu.
U to vrijeme streljački stroj je na desetak metara od neprijateljevih položaja. Borci su bez ikakve komande polijegali.
Zamjenik komandira 3. čete, Radomir Radošević, ubačio je prvu bombu u četnički rov. Slijedili su ga Mileta Kosanić i ostali poletni bombaši bataljonaM a odmah zatim je otvorena snažna obostrana vatra.
Još na početku se ośetilo da su ČETNICI BROJNIJI i BOLJE NAORUŽANI.
Oni su raspolagali mnogim ručnim bombama, koje su nemilice bačali. Srećom, to su pretežno bile ofanzivne talijanske bombe, koje imaju snažnu detonaciju ali ne nanose mnogo žrtava. Sem toga, slabo cijeneći odstojanje, četnici su ih bačali suviše daleko, uglavnom su prebačivali streljački stroj 1. bataljona.
Pa ipak, ova njihova vatra je bila tako snažna da je 1. bataljon morao da se povuče u jaružicu, śeverno od četničkih položaja. Komandant bataljona je, nešto kasnije, naredio da se još jedanput pokuša s napadom, ali je i taj napad ponovljen više vatrom nego pokretom i nije imao nikakva uspjeha.
Pošto ni na jednom drugom pravcu nije bilo borbe, a bilo je rizično po danu zadržati jedinice na brisanome prostoru, nadomak neprijateljevih utvrđenih položaja, štab bataljona je naredio da se 1. bataljon povuče. Čete su se, u koloni, uputile preko Krnova ka Komandirovom brdu.
3. bataljon je zaobišao četničke položaje i produžio pokret ka Mliječnom brdu i Vlaškom brdu; i, u stvari, našao se za leđima neprijatelja, ali je ostao potpuno u nedoumici u pogledu rezultata napada 1. bataljona. Tako je sačekao jutro razvijen u borbeni poredak, okrenut četnicima.
Bataljon OZNE u toku pokreta takođe nije naišao na četnike, pa se razmjestio u katuništu Zakraju i zatvorio pravce ka Konjskom i Borovniku. Iako nije bilo tako planirano, ovaj bataljon OZNE i 3. bataljon 7. brigade su se našli u najpogodnijem mogućnom položaju, u neprijateljevoj pozadini.
Rano iźutra 25. avgusta, u Štab brigade je stigao pomoćnik komesara 1. bataljona, Minja Kovačević, da izvijesti pomoćnika komesara brigade o neuspjehu bataljona. Komesar 1. bataljona, zamjenik komandanta i komesar 1. čete, s jednom grupom boraca, zalutali su u pozadinu neprijatelja i u zoru se povezali s 3. bataljonom…
Komandant bataljona je već pismeno izvijestio komandanta brigade da bataljon nije izvršio zadatak. Niko Strugar je očigledno bio iznenađen.
U prvi mah je čitav Štab u nedoumici da li je 1. bataljon uopšte napadao. Stoga je Strugar naredio da 1. bataljon odmah ponovi napad i neprijatelja bezuslovno likvidira. Takođe je naredio 2. bataljonu da se razvije na desnom krilu 1. bataljona i da učestvuje u ovom ponovnom napadu, a komandiru čete pratećih oruđa da protivkolski top 45 mm postavi na vatreni položaj i podržava napad 1. i 2. bataljona.
Odmah po prelasku ceste 1. i 2. bataljon su se razvili u streljački stroj i uputili se ka neprijateljevim položajima. Borci 1. bataljona su bili bunovni i umorni, a pomalo i deprimirani od noćašnjeg neuspjeha.
Zbog toga su komandant i pomoćnik komesara pošli u streljački stroj. Minja Kovačević je pri tom uzeo puškomitraljez. To isto je učinilo i nekoliko četnih rukovodilaca, među kojima se isticao pomoćnik komesara 2. čete Koća Popović.
Iako je već bio dan, 1. i 2. bataljon su uspjeli da neometano priđu veoma blizu neprijateljevim položajima — i da ih podvrgnu snažnoj bliskoj vatri”…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR