Kako je Sedma crnogorska brigada razbila ‘gvozdeni’ četnički puk Pavla Đurišića avgusta 1944. na Krnovu (5)

Piše: Vladimir Jovanović

Glavnina četničkog 8. „gvozdenog” puka Pavla Đurišića, ukupana i utvrđena na Krnovu, podno kote 1612 na Ćeranića gori, odbila je 24/25. avgusta 1944. noćni napad 1. bataljona 7. crnogorske udarne omladinske brigade „Budo Tomović”.

Uz ukupnu brojčanu prednost u odnosnu na 7. crnogorsku, te podršku nekoliko minobacača i opskrbljeni velikim količinama ručnih bombi, četnici su visinski dominantne položaje branili i sa najmanje 10 teških mitraljeza „Breda 37/M37” i jednim njemačkim „MG 42”.

Uslijedilo je pregrupisanje partizanskih snaga.

Komandant 7. crnogorske, potpukovnik Niko Strugar, naređuje 1. bataljonu da se napad ponovi, a za juriš mu pridodaje 2. bataljon.

Sada, kada se razdanilo, moglo se tačnije uočiti vijuganje četničkih rovova i pozicije utvrđenih mitraljeskih gnijezda. Strugar procijenjuje da je četnička linija najpogodnija za probijanje na desnom krilu prvotnog napada 1. bataljona, pa je težišno na tom pravcu usmjerio 2. bataljion. Brigadi je iz artiljerijske gupe 3. udarne divizije ranije dodijeljen protivoklopni top 45 mm. Ovo oruđe, koje je moglo da razbija utvrđene četničke tačke, naciljano je na mete za podršku jurišu.

Još u toku noći, 3. bataljon 7. crnogorske i 2. bataljon Crnogorske brigade narodne odbrane (OZNA) — neprimjećeni od četnika — izvršili su zadatak opkoljavanja: 3. bataljon u podnožju Mliječnog i Vlaškog brda, a 2. bataljon OZNE na katuništima Zakraja.

No, iskusni, ovi bataljoni nijesu u toku neuspjelog noćnog juriša 1. bataljona djejstvovali i na taj način otkrili svoje pozicije, čime bi — čak i u najboljoj namjeri da pomognu 1. bataljonu 7. crnogorske u jurišu — ugrozili ideju plana iz naređenja komandanta Strugara da zatvore pravce odstupanja četnika s Ćeranića gore. Pritajeni, strpljivo su, dakle, čekali razvoj na prednjoj strani boja.

Preostali, 4. bataljon 7. crnogorske, koji je dan ranije usiljenim maršem preko planine Vojnik trebalo da prijeđe najveće odstojanje i preko ceste Nikšić - Šavnik takođe pravovremeno zađe četnicima iza leđa, śeverozapadno od Mliječnog brda, blokirajući im kod Ostrvice još jedan pravac odstupanja s Ćeranića gore — zakasnio je da izvrši zadatak.

U ponovljenom jurišu 1. i 2. bataljon 7. crnogorske — a u prvim je ešalonima i lično komandant Strugar, te njegov brogadni štab, komandanti i komesari dva bataljona — sada probijaju četničke rovove ispod k. 1612, izgleda najprije na desnom krilu.

Uočivši da im prvi partizani uskaču u rovove, ostale četnike, nevične bliskoj borbi i stravljene partizanskim silovitim nastupom, hvata panika i otpočinju povlačenje u gomilama, proplanakom prema k. 1612, na kojoj se nalazi štab „gvozdenoga puka”, čiji komandant Miloš Pavićević tada — bježi!

Manji dio četničkoga puka, ukopan na obližnjoj Ostrvici, a zbog pomenutog zakašnjenja 4. bataljona 7. crnogorske neizložen partizanskoj neposrednoj paljbi, nije ni pokušao da pomogne četničkoj glavnini na Ćeranića gori — nego se za komandantom im Pavićevićem pridružuje bježaniji...

O boju je pisao vojni istoričar dr Mitar Đurišić. Slijedi nastavak njegova opisa iz monografije o „Sedmoj crnogorskoj udarnoj omladinskoj brigadi Budo Tomović” (Beograd, 1973):

„Četnici su ubrzo bili prinuđeni da napušte svoje prednje položaje i da se povlače ka k. 1612 i preko nje ka Mliječnom brdu, Vlaškom brdu i Zebovoj glavi. Ali je njihovo povlačenje bilo veoma teško.

Na zapadnim i jugozapadnim padinama k. 1612 oni su bili izloženi ubitačnoj vatri, koju je bilo gotovo nemoguće izbjeći. Ovđe je protivkolski top bio naročito efikasan. To je bilo prvi put u toku ovih borbi 7. brigade da ovaj top stupi u djejstvo, ali treba istaći da je svoj zadatak vrlo dobro obavio. Svaka njegova granata je pala među četnike, koji su se u panici povlačili.

Mnogi četnici, ośećajući da im je povlačenje onemogućeno, ostajali su na proplanku između prednjeg uzvišenja i k. 1612 i tu lijegali među mrtve i ranjene, smatrajući da će se tako spasti.

Gotovo jednovremeno s prednjim dijelovima 1. i 2. bataljona, na k. 1612 stigao je i Štab brigade. U momenu kada je izvanredan uspjeh bio na pomolu, pojava Štaba brigade u prvoj borbenoj liniji značila je nov moralni podsticaj za borce.

Naročito je impozantno djelovala stasita figura Nika Strugara, kada je sa vrha ove kote, široko uzmahnuvši rukama, povikao: - Gonimo ih momci!

Od k. 1612 pa dalje na jugoistok i istok, ka Mliječnom brdu, Vlaškom brdu i Jablanovom dolu, pružaju se prostrani pašnjaci s kojih je tek nedavno bila pokošena trava i na čitavom tom prostoru zemljište nije pružalo gotovo nikakvih zaklona.

Stoga četnici više nijesu mnogo pomišljali na otpor. Oni su se uzdali jedino u svoju brzinu i nadali se da će se bjekstvom spasti. Nijesu ni slutili da su naša dva bataljona već uglavnom zatvorila pravce njihovog odstupanja.

3. bataljon je na vrijeme uočio povlačenje četnika i pritajio se na položaju dok mu nijesu prišli na blisko odstojanje. A kada su prišli dovoljno blizu, 3. bataljon je otvorio snažnu vatru, koja je četnike potpuno iznenadila. Oni su se tada okrenuli ka katuništu Zakraju, ali ih je otuda presrio bataljon OZNE, takođe snažnom vatrom. Od Ćeranića gore su pristizali 1. i 2. bataljon, pa su se četnici našli u bezizlaznom položaju.

Izbezumljena masa ‘gvozdenog puka’ vrćela se u krugu, TUČENA GOTOVO SA SVIH STRANA.

Pošto su pretrpjeli velike gubitke, preostalim četnicima nije ostalo ništa drugo nego da bače oružje i dignu ruke u znak predaje, što su i učinili.

Spasli su se oni koji su pobjegli u toku noći ili na samom početku napada i odmah skrenuli ka Ostrvici, jer je, zbog neučestvovanja 4. bataljona u napadu, jedino taj pravac ostao nezatvoren.

Tamo je uspio da POBJEGNE I KOMANDANT PUKA, Miloš Pavićević, sa svojom pratnjom. Na Ostrvici je bilo i drugih četničkih snaga, ali one nijesu stupale u dejstvo.

Nekoliko dana kasnije neki ‘pukovci’, koji su uspjeli da pobjegnu, sami su dolazili u 7. brigadu. Tako su, na primjer, Stevan Popović i Lazar Popović došli u brigadu i donijeli teški mitraljez ‘Bredu’. Kasnije su oba postali oficiri NOVJ…

U ovom napadu je POGINULO PREKO 350 ČETNIKA, a još veći broj je ranjen.

ZAROBLJENIH je bilo 180.

Gubici 7. brigade su bili minimalni, imala je samo 1 mrtvog i 6 ranjenih boraca.

Među ranjenima je bila i Pekna Đurović iz Bjelopavlića. Ova hrabra omladinka je ranjavana i prije rata, u demonstracijama u Danilovgradu. Tada joj je bila slomljena jedna noga, a sada joj je slomljena druga. Pa ipak, ona je izliječena u Italiji, i ponovo došla u svoju brigadu.

Zaplijenjeno je: - 10 mitraljeza ‘Breda’, 16 puškomitraljeza, 3 teška i 2 laka minobacača, 120 pušaka, 60 bacačkih mina, 250 ručnih bombi, oko 15.000 metaka i 60 konja.

Velika količina drugog materijala, u kojem je bilo dosta polomljenog i neispravnog oružja, ostala je na bojištu, jer brigada nije bila u stanju da ga prikupi i ponese.

Ovim je, u stvari, ‘GVOZDENI PUK’ PRESTAO DA POSTOJI kao posebna četnička jedinica.

Već oko 15 sati komandant [3. udarne] divizije Savo Burić čestitao je 7. brigadi na postignutom uspjehu. Izvršenjem ovog zadatka 7. brigada je uklonila i posljednju ozbiljniju prepreku koja je stajala na putu 3. divizije za Kolašin i Berane.

Zarobljenici su raspoređeni po bataljonima i kasnije su bili veoma dobri borci, pa i oficiri, sem nekolicine koji su već sljedećih dana dezertirali.

Śutradan, u suton, 1. bataljon silazio sa Štitova u Mrtvo Duboko, jedan zarobljenik je, mučki, s leđa, ubio jednog našeg puškomitraljesca i pobjegao. To je izazvalo veliki revolt u bataljonu. Bilo je čak predloga da se svi zarobljenici postrijeljaju, što je Štab, naravno, odbio (izjava Uroša Tomića)…

Kada je u ponovljenom napadu 1. i 2. bataljona slomljen četnički otpor, i kada su 3. bataljon, s podnožja Mliječnog brda i Vlaškog brda, i bataljon OZNE, iz katuništa Zakraja, razvijeni u streljački stroj, dočekali razbijene četnike, bili su stvoreni uslovi za uništenje neprijatelja.

S druge strane, tek u tom trenutku je bilo jasno koliko je nedostajao 4. bataljon, čijom bi pojavom u rejonu śeverozapadno od Mliječnog brda bilo onemogućeno da se ijedan neprijateljev vojnik izvuče. Ovako, obruč na tom dijelu fronta nije bio zatvoren; i jedan dio neprijateljevih snaga, koji je to na vrijeme uočio, uspio je da izbjegne okruženje”.

„No, razumije se, ni to nije moglo da spase ovu četničku jedinicu”, zaključuje dr Mitar Đurišić.

„Njezini gubici su do te mjere bili katastrofalni, da je ona za svagda brisana iz spiska četničkih snaga u Crnoj Gori. Neprijatelj je, dakle, imao nenadoknadive gubitke, dok je 7. brigada iz Durmitorske operacije (‘Rübezahla’) izašla s povećanim brojnim stanjem”.

Za kraj, citiraću arhivski dokument, izvještaj Štaba 7. crnogorske udarne omladinske brigade „Budo Tomović” o borbenim djejstvima od 13-29. avgusta 1944. tokom njemačke ofanzive „Rübezahl” — uključujući razbijanje četnika na Krnovu. Izvještaj je napravljen 29. avgusta 1944. i dostavljen Štabu 3. udarne divizije.

Štab 7. crnogorske u izvještaju 8. „gvozdeni” puk tačnije naziva SRPSKI KADROVSKI NACIONALNI PUK, jer je, kako smo objasnili — opširnije na linkovima dolje — ta četnička jedinica Pavla Đurišića, uz odobrenje, naoružanje i trenig Njemaca, počevši od maja 1944. oformljena kao nominlani dio Srpskog dobroboljačkog korpusa iz Srbije čiji je ideolog nacista Dimitrije Ljotić.

Dakle, izvještaj Štaba 7. crnogorske u cjelini glasi:

„ŠTAB 7. CRNOGORSKE UDARNE BRIGADE
Pov. br. 58. – 29. avgusta 1944 god. - Položaj

ŠTABU 3. UDARNE DIVIZIJE - Položaj

Dostavlja se kratak izvještaj o borbama ove brigade od 13. do 29. ov. m. 1944. god.

Neprijatelj sastava: - Njemci, četnici i SRPSKI KADROVSKI NACIONALNI PUK (1.550 boraca).

Neprijatelj je bio jak ukupno svega oko 3.000 ljudi, od kojih je bilo oko 600 Njemaca, dijelovi Princ Eugen divizije, koji su došli u Podgoricu 10 ov. m.

S neprijateljem smo vodili svakodnevne borbe, u kojima je neprijatelj bio potpomognut sa dosta jakom artiljeriskom vatrom, dosta nasrtljiv, dok naši borci uporni.

U toku dosadašnjih borbi neprijatelj je imao preko 230 mrtvih i preko 300 ranjenih do 23 ov. m. U navedeni broj mrtvih i ranjenih uračunavaju se iz borbi u Kučima, Bjelopavlićima, Piperima, preko Brskuta, Rovaca, Gornje i Donje Morače, kao i u Javorju, Gradištu.

Dana 23, 24. i 25. ov. m. vodili smo borbu preko Javorja i Krnova sa četnicima PAVLA ĐURIŠIĆA i Srpskim kadrovskim pukom, koje smo POTPUNO RAZBILI I UNIŠTILI.

Tako da smo dana 25. ov. m. UBILI PREKO 350 ČETNIKA, ranili veći broj, od kojih nam je poznato da je njih 40 teže ranjenih preneseno put Kolašina, dok su preostali ostali po položaju, a brigada nije imala vremena da ih broji i sakuplja.

ZAROBLJENIH JE BILO 180, koji su raspoređeni po bataljonima naše brigade i bataljonima OZNE. Od ovih je do sada dezertiralo 6 boraca.

Ukupni gubici neprijatelja: mrtvih — 580; ranjenih — nepoznat broj; zarobljenih — 180.

U materijalu: ‘Breda’ — 10; p.mitraljeza — 16; bacača — 3 teška, 2 laka; pušaka — 120; municije — preko 15.000 metaka; granata od bacača — 60; ručnih bombi 250; konja — 60.

Veliki broj materijala ostao je na terenu, koji smo slomili jer se nije mogao dići od ove brigade, a isti nije ni bio potpuno ispravan. Takođe smo zarobili jedan teški ‘Šarac’ [‘MG 42’].

Naši gubici u ljudstvu: mrtvih — 14; ranjenih — 41; nestalih — 28; dezertiralih — 70.

Naši gubnci u materijalu: p.mitraljeza — 7.

Današnje brojno stanje brigade:

- na licu — drugova: 769, drugarica: 141; — ukupno: 900.

- u rashodu — 146, od kojih: 75 u Italiji, 71 [u] brigadnoj bolnici; u brigadnoj bolnici ima — ranjenih 45, bolesnih 25, od kojih 5 nosila, 13 konjanika i 52 pješaka.

Pregled brojnog stanja i naoružanja kao i relacije dostaviće se naknadno.

SMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU!

Komandant, p. pukovnik [Niko Strugar]
Načelnik, kapetan [Salih Radončić]”.

Kako smo napomenuli, ove godine se navršava osam decenija od formiranja 7. crnogorske.

Na trgu u Kolašinu 30. decembra 1943. postrojilo se prvih oko 600 boraca 7. brigade, mladih Crnogoraca i Crnogorki, iz sastava: Durmitorskog, Zetskog, Lovćenskog i Komskog odreda i Omladinskoga bataljona.

Prvi komandni i komandirski kadar uglavnom je iz 4. crnogorske i 5. crnogorske brigade, te Durmitorskog partizanskog odreda.

Ratni put brigade su žestoke borbe sa Njemcima, četnicima, ustašama. O tome svjedoči i brojka: UKUPNO 439 POGINULIH PRIPADNIKA 7. CRNOGORSKE. Nastojaćemo da sva njihova imena i prezimena, kao i podatke o očevom imenu, godinama i mjestima rođenja, formacijskim rasporedima u jedinicama 7. crnogorske, te datumima i lokacijama pogibija, objavimo na „Anteni M” do kraja ove godine.

(Kraj)