KK Ivangrad, šampion Crne Gore i 1966. član prve lige Jugoslavije – uloga Tita i Blaža u košarkaškom bumu Vasojevića (1)

Priredio: Vladimir Jovanović

Ivangrad, prijašnje i sadašnje Berane, 18. oktobra 1965. slavilo je nesvakidašnji sportski uspjeh ne samo lokalni, nego i tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore — KK Ivangrad je uopšte prvi crnogorski klub u elitnoj košarkaškoj ligi druge Jugoslavije.

Petodnevni kvalifikacioni turnir je održan u Ivangradu. Za ulazak u prvu ligu, takmičarsku sezonu 1966, pravo učešća su izborili šampioni republičkih liga: - Borac (Čačak, SR Srbija); - Bosna (Sarajevo, SR Bosna i Hercegovina, 1979. klupski šampion Evrope); - Branik (Maribor, SR Slovenija); - BSK (Slavonski Brod, SR Hrvatska); - Mavrovo (Gostivar, SR Makedonija); Ivangrad (SR Crna Gora).

Od mogućih 10, Ivangrađani su, uz poraz od Borca, osvojili 8 bodova i kao drugoplasirani na turniru izborili saveznu ligu Jugoslavije, već tada košarkaške sile.

Ivangrad će biti jedan od najmanjih gradova od ukupno četrdesetak koji su od 1946. do 1991. imali makar u jednoj sezoni prvoligaški košarkaški klub. Uz Titograd (KK Budućnost) i jedini grad iz Crne Gore.

KK Ivangrad će se u sezoni 1966. takmičiti u konkurenciji jugoslovenskih klubova: - iz Beograda (OKK Beograd, KK Crvena Zvezda, KK Partizan, KK Radnički); - Čačka (KK Borac); - Karlovca (KK Željezničar); - Ljubljane (KK Olimpija, KK Slovan); - Splita (KK Split); - Zadra (KK Zadar); - Zagreba (KK Lokomotiva)…

U tekstu koji slijedi, pokušaću da popunim neke od rupa u kulturi śećanja o fenomenima basketizacije i industrijalizacije, ili obrnuto, nekdašnje kasabe; oko 1862. Osmanlije su Berane utemeljile i dale ime, a Crnogorci oslobađali, u dva navrata: 4. divizija Crnogorske vojske kralja Nikole 16. oktobra 1912, a 7. crnogorska brigada Titove Narodnooslobodilačke vojske 15. septembra 1944. godine.

Ovo je, dakle, mogući predložak za priču o „socijalističkoj vesternizaciji” Ivangrada — bljesnula je i nestala, a danas jedva da je o tome ostao pomen…

Uspjeh KK Ivangrada da se 1965. domogne i naredne godine takmiči u jugoslovenskoj prvoj ligi nije igra slučaja. Kao crnogorski šampion, još dok se zvao KK Radnički — osnovan 1951. godine — klub je u nekoliko navrata igrao kalifikacije za prvu ligu Jugoslavije. Vaistinu, košarka u Vasojevićima bijaše najpopularniji sport, ispred fudbala koji je u lokalu reprezentovao tadašnji ivangradski FK Radnički.

Spiritus movens basketa u Ivangradu i trener šampionskih ekipa je RADULE VEŠOVIĆ, jedan od osnivača crnogorske košarke.

Dopisnik onovremene štampe, D. Čukić, bilježi da godine 1959. u Ivangradu, liše košarkaškog i fudbalskog, postoji biciklistički klub „Vid Ročić” — jedini u toj sportskoj disciplini u Crnoj Gori — te stonoteniseri, Društvo za tjelesno vaspitanje „Partizan” i aeroklub. O ivangradskoj košarci, Čukić piše:

„U Ivangradu do skora fudbal je bio sport broj jedan. Ekipa FK Radničkog je bila i prvak Republike. Od 1954. godine pošlo je sve nizbrdo. Neuspješan start u B grupi Druge zone kao da je bio presudan. Popularnost fudbala je opadala, njegovo mjesto ZAUZIMALA JE KOŠARKA”.

„Košarkaši su i ove godine osvojili republičko prvenstvo. Učestvovali su na kvalifikacijama za ulazak u Saveznu i opet nijesu uspjeli”, izvještava Čukić.

Međutim, za narednih makar tri decenije, dok potraja socijalizam, godina 1959-ta prijelomna je za Ivangrad, pa i lokalni sport, uključujući lansiranje u košarkašku orbitu. Naime, te je godine, tokom višednevne turneje širom Crne Gore, Ivangrad obišao apsolutni lider druge Jugoslavije — TITO.

On je i dao izvršni signal za ivangradski industrijski „bum”; posljedično i košarkaški. A i Vasojevići, poput onomad knjaza Danila ili kralja Nikola, svakako su umijeli da „odobrovolje” Tita, proglasivši ga POČASNIM GRAĐANINOM Ivangrada.

Tito se u pratnji nezvaničnog gospodara Crne Gore BLAŽA JOVANOVIĆA, kao i još nekih glavara, 21. septembra 1959. zaputio u Ivangrad. Iz Titograda preko Veruše — a u tom omladinskom odmaralištvu izviđači, ferijalaci i članovi saveza za tjelesno vaspitanje prirediće Titu ovacije — nastavlja za Andrijevicu u kojoj ga „više hiljada građana oduševljeno dočekuje, a predśednik Narodnog odbora Opštine Slobodan Stojanović zaželio mu je dobrodošlicu”.

U Ivangrad Tito i Blažo stižu oko 12 sati.

„Na ulicama ovoga grada okupilo se preko 30.000 građana iz čitavog Gornjeg Polimlja. Cio grad je bio svečano ukrašen”, bilježi ondašnja štampa. Pozdravni govor pred zdanjem Narodnog odbora Opštine održao je Rade Prelević, sekretar komiteta Saveza komunista. Tito se obratio masi:

„Srećan sam što sam došao u grad koji me je počastvovao izborom za svog POČASNOG GRAĐANINA. Drago mi je što se nalazim u vašoj sredini i zbog toga što vaš grad nosi mog druga Ivana Milutinovića”.

„Vi se nijeste mogli bolje odužiti ovom velikom sinu Crne Gore nego što ste njegovo ime dali svome gradu”, poručio im je Tito.

Uslijedio je radni ručak, kojem su, uz Tita, Blaža, glavare Crne Gore i Ivangrada, prisustvovali rukovodioci „komuna” Andrijevica, Rožaje i Plav. Čelnik ivangradske opštine Mihailo Ojdanić nazdravio je Titu. U otpozdravu, između ostaloga, Tito najavljuje ogromne investicije i izgradnju niza fabrika u Ivangradu.

„Poznato mi je kakva je Crna Gora bila prije ovog rata i kako su izgledali i ljudi i zemlja. Danas mogu reći da je ostvaren preobražaj i da ovaj kraj dobija sve više socijalističko obilježjje”, kazao je Tito. „I odsad će se ići mnogo brže naprijed, jer ćemo biti u mogućnosti da vodimo takvu investicionu politiku koja će DOZVOLJAVATI ŠIRE INVESTIRANJE”.

„Moramo postepeno privlačiti ljude sa brda u gradove, bar mlade ljude. A kuda da ih privlačimo ako ne u industrijska preduzeća”.

„Iako ovđe neću govoriti o načinu korišćenja materijalnih sredstava, što ću učiniti drugom prilikom”, nastavio je Tito, „ipak bih htio da vam stavim na srce da nastojite da uvijek realistički gledate na mogućnosti koje postoje u našoj zajednici i kod vas samih, i da investicije koristite tako da one ŠTO PRIJE i što više daju rezultate i da omoguće PODIZANJE ŽIVOTNOG STANDARDA NAŠIH LJUDI”.

I tek što su Tita ispratili iz Berana dalje za Bijelo Polje, Tomaševo i Pljevlja, prešlo se s riječi na djela. Blažo Jovanović i Živko Žižić, tadašnji čelnici Narodne skupštine i sekretar (premijer) Izvršnog vijeća Crne Gore, obišli su buduće gradilište velikog drvnog kombinata, celuloze i papira „Lim” na Rudešu kod Ivangrada. Bilježi se da je Blažo 1. novembra 1960. „udarcem pijuka u ivangradsku utrinu” označio početak gradnje kombinata. Uz tehnički nadzor francuskih stručnjaka, planirano je da kombinat zaposli 4-5.000 ljudi.

Iste godine krenula je izgradnja ivangradskoga aerodroma u naselju Dolac. Nakon eksproprijacije zemljišta, pristupilo se čišćenju, ravnjanju i pripremanju polijetno-slijetne staze površine 1.500 x 80 m, gradnji zgrade pristana i asfaltiranju platoa, postavljanju radio fara. Komercijalna linija Beograd - Ivangrad - Beograd otvorena je već 21. jula 1961. letom „Jugoslovenskoga aerotransporta” (JAT) sa klipnim avionom „Douglas DC-3”, kapaciteta do 32 putnička mjesta.

Godinu kasnije, 1962, novinar Nikola Burzan svjedoči da je Titov i Blažov dolazak 1959. iz korijena promijenio Ivangrad:

„Kako je ovo bio tih i miran kraj — do prije tri godine! Ništa se zanimljivo nije događalo, Lim je bez uzbuđenja žuborio između vrbaka, bilo je dosadno i ovdašnje kolege nijesu imale što da pišu, pa su izmišljale priče o mečki koja je zarobila lovca, nagnala ga u pećinu i razoružala. Ništa se nije gradilo, možda samo đekoja kućica, lokal ili prodavnica, a o fabrikama — ni govora: nije bilo para”.

„Tako: do prije tri godine”, nastavlja Burzan. „A onda — STIGOŠE PARE, velika sredstva, odjednom, iznenada, zaboraviše se mečkarske priče, smijeniše ih vijesti ‘iz pouzdanih izvora’: počela izgradnja fabrike... gradi se kombinat... pušten u pogon... proizvedene prve tone”.

„Za tri godine ovđe je izgrađeno više nego otkad Lim u Drinu uvire. Danas: na Rudešu, malom platou na okuci Lima, grade se ili su već izgrađeni sljedeći industrijski objekti: - fabrika sulfatne celuloze i papira; - fabrika špera i lesonita; - fabrika kože; - fabrika cigle i crijepa; - rudnik mrkog uglja. To se zove nagla industrijalizacija, nagli IVANGRADSKI PRIVREDNI BUM”.

Burzan izvještava o enormnom prilivu stanovništva u Ivangrad, pa su „došle i mnoge teškoće — komunalne, trgovinske, socijalne”, „treba izgraditi vodovod, kanalizaciju, parnu pekaru”.

„Nije teško zamisliti kako to izgleda kad se, za tri godine, BROJ ZAPOSLENIH POVEĆA OD 2.500 NA PREKO 6.000, kad se poljoprivrednici dosele u industriju, seljaci preko noći postanu građani. Malo stručnjaka, nema stanova, škole pretijesne — neka odjeljenja rade u privatnim stanovima, snabdijevanje loše, saobraćaj slab”…

No, u toj stihiji, itekako se računalo na ivangradski sport; i kao politički projekat za legitimaciju uzleta Ivangrada. Već krajem te za Ivangrad važne 1959-te, dopisnik D. Čukić piše da je „na nedavno održanom sastanku Opštinskog komiteta Saveza komunista u Ivangradu” konstatovano da će oronuli stadion sportskih igara rušiti, „jer se ne poklapa sa urbanističkim planom grada”, da je organizovan „štab za izgradnju novog stadiona”, koji uključuje i KOŠARKAŠKO IGRALIŠTE.

„Za izgradnju je već obezbijeđeno oko tri miliona dinara, stadion će biti moderno opremljen i biće komunalni objekat, tako da će se na njemu održavati i kulturne priredbe”, izvještava Čukić. „Za fudbalski stadion, koji će imati tribine, svlačionice, atletsku stazu i ostale uređaje, eksproprisano je zemljište u vrijednosti od četiri miliona dinara. Izgradnja će početi na proljeće (1960. godine). Predviđeno je da se iduće godine podigne i jedna velika sportska sala”.

Istina, i na pravi fudbalski stadion i na pravu halu u kojoj će se igrati košarka u Ivangradu čekaće se poduže i dočekati, ali je fakat da je u tom periodu izgrađen košarkaški stadion sa tribinama. Upravo će na tom terenu pod otvorenim nebom igrači KK Ivangrad, višestruki šampioni Crne Gore, 1965. uspješno odigrati i kvalifikacioni turnir koji će ih odvesti u prvu jugoslovensku ligu takmičarske sezone 1966. godine. To je uspjeh koji će odjeknuti. „Borba”, ondašnji beogradski dnevni list, pisao je:

„Upornost se isplatila: poslije bezbroj pokušaja, gotovo svake godine od 1954, košarkaši Ivangrada, malog crnogorskog grada čije ime stiže u javnost sve više i zahvaljujući industriji, najzad su ušli u društvo najboljih — uspjeli su u kvalifikacijama za Saveznu ligu”.

(Nastavlja se)