Sve bilo je košarka… KK Ivangrad, šampion Crne Gore i 1966. član prve lige Jugoslavije (6)

Priredio: Vladimir Jovanović

Evo vijesti dana od 8. maja 1962. godine. Ivangrad, njegov gradski aerodrorm i gigant u izgradnji, na udarnim je stranama štampe:

„Hiljade građana Titograda i Ivangrada dočekale su danas i srdačno pozdravile predśednika Finske dr URHA KEKONENA, koji je jutros doputovao u pośetu Crnoj Gori.”

„Doček u Ivangradu: - Specijalni avion predśednika Finske dr Urha Kekonena spuštio se na NOVI AERODROM U IVANGRADU poslije 9 sati. Tu su ga dočekali i pozdravili Velizar Škerović, član Izvršnog vijeća Crne Gore, Momčilo Cemović, predśednik Narodnog odbora opštine Ivangrad, Dobrosav Ćulafić, sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista i Tage Hanson, šef grupe finskih stručnjaka u Ivangradu”.

„Kolonu visokih gostiju sa dr Urhom Kekonenom na čelu građani Ivangrada i Gornjeg Polimlja srdačno su dočekali. Predśednik Kekonen pośetio je zatim zajedno sa svojom suprugom i članovima zvanične i počasne pratnje i domaću FABRIKU SULFATNE CELULOZE I PAPIRA U IZGRADNJI. Gost iz Finske razledao je pogone fabrike u kojoj je montiran znatan dio mašina uvezen iz ove prijateljske zemlje”.

Četiri godine kasnije, sasvim druga priča iz Ivangrada…

„Dok smo krčmili investicije svi su navalili da traže posao. Valjda nema ni jednog VASOJEVIĆA koji nije došao da ZAPOSLI SINA, ZETA ILI UNUKA. Zbog toga sad dobrim dijelom i ispaštamo”, izjavio je za štampu septembra 1966. samokritični Dmitar Stijović, predśednik radničkoga savjeta Farbrike celuloze i papira.

A tek je prošla godina od svečanog otvaranja giganta koji je trebalo da bude perjanica industrijalizacije bivše beranske kasabe i cijelog Gornjeg Polimlja. Ispostavilo se da čak 60 odsto radnika nemaju kvalifikacije i da za proizvodnu tehnologiju fale majstori.

„I tako pod brojem jedan na spisku celulozinih prblema stoji: tehnologija nije osvojena”, izvještavao je novinski dopisnik Dušan Čukić. „A to, u stvari, znači da nema dovoljno stručnjaka”.

„Dimnjaci na Rudešu samo godinu dana ‘zvanično’ žive, a Ivangradu je već preko glave priča o njegovoj fabrici celuloze. Pa kako i ne bi kad se svaki čas čuju razgovori o MILIONSKIM GUBICIMA, umjesto očekivanog prosperiteta ovoga kraja”.

Već „početkom 1966. kola su krenula nizbrdo”, objašnjavao je Čukić. „Raznorazna poskupljenja gomilaju gubitke, mašine stoje. Nema ko da ih popravi. Proizvodni program određuje: 60 odsto bukovog i 40 odsto četinarskog drveta. Tako je zapisano, ali nevični radnici to ne mogu u praksi da postignu. Zbog toga je papir slabijeg kvaliteta, i tržište ga teško prima”.

Gubitke je pokrivala crnogorska vlada (Izvršno vijeće Crne Gore), dok je dio novopečenih proletera Vasojevića u fabrici „na plati”, stvarno radeći i dalje jedino na svom seoskom imanju.

„Do kraja godine gubici će sigurno dostići jednu milijardu starih dinara, ali se isplaćivač ‘ceha’ već našao. To je Izvršno vijeće Crne Gore. U Ivangradu, naravno, nemaju ništa protiv te sanacije, ali se sasvim ozbiljno postavlja pitanje koliko je radnik Fabrike celuloze zainteresovan da smanjuje gubitke kad zna za ‘pokrovitelja’ koji sve plaća”, pisao je novinar Čukić.

„Većina članova ovog kolektiva ima mala primanja, u prośeku oko 48.000 starih dinara, ali to za ovaj kraj i nije toliko malo. Posebno što mnogi od njih prije svega žive od njive”.

Od mase zaposlenih, svega njih 250 imalo je nekakvu školsku kvalifikaciju, a još dvadesetak mladića iz Ivangrada se školovalo u tehničkoj školi za tehnologiju papira. Sve to je bilo nedovoljno za softicistiranu proizvodnju: kapacitete mašina dobavljenih iz uvoza, malo ko je u Fabrici celuloze i papira umio da efikasno iskoristi ili tu proizvodnju stručno planira i nadzire. I fabrika je od banke sada dobila novi kredit, „namjenski”, da u Ivangrad navodno privuče kadrove, visokokvalifikovane majstore i inženjere. Jer je takve i u Jugoslaviji bilo teško pronaći za proizvodnju celuloze i papira.

Pa su Ivangrađani, i to dok u Jugoslaviji upravo te 1966. širom otvaraju granice za izvoz svoje radne snage „na privremeni rad”, krenuli u potragu za stručnjacima — na Zapadu! Da ih, biva, dovedu u Ivangrad kako bi se skupocjene i u to vrijeme najmodernije mašine instalirane na Rudešu na pravi način eksploatisale.

„Oni sa kojima smo već razgovarali traže 14 njemačkih maraka na sat, besplatan stan, 42-satno radno vrijeme, 9.000 maraka. Vjerovatno da ćemo to moći da im ispunimo”, bio je optimističan Dmitar Stijović iz radničkoga savjeta Farbrike celuloze i papira.

„Sve oči Ivangrada uprte su u stručnjake koji treba da stignu”, javljao je Dušan Čukić. „Od njih se očekuje da do 1970. godine postave ovaj gigant na čvrste noge”.

Ali, ispostavilo se, ivangradska celuloza i papir nikad neće biti rentabilni.

Zatvarajući jugoslovensko tržište za Ivangrađane još u periodu kad su instalirali postrojenja na Rudešu, još pet drugih fabrika celuloze i papira se jednovremeno gradilo: u Srbiji čak dvije, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji (S. Mitrovica i Vladičin Han, Otočac, Drvar, Kočani). A vrijedni i stručni Slovenci u svojoj staroj fabrici celuloze i papira „Paloma” u mjestu Sladki Vrh (Šentilj) i dalje su neprikosnoveno proizvodili i najkvalitetnije i srazmjerno najeftinije…

Već 1966. naslućivala se propast eksperimenta industrijalizacije Vasojevića. U dobroj namjeri je najavljen „širim investiranjem” tokom boravka Tita i Blaža Jovanovića 21. septembra 1959. u Ivangradu; a posvjedočen narednih godina iznosima koji se u ekvivalentu vjerovatno mjere stotinama miliona eura. Tu su, kazano daašnjim rječnikom, greenfield investicije, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i stručnih radnika — i to u ivangradske fabrke: celuloze i papira; špera i lesonita; kože; cigle i crijepa; i u rudnik mrkoga uglja; zatim u komunalnu mrežu ivangradskoga vodovoda, kanalizacije i elektrifikacije; u lokalne i magistralne puteve i aerodrom; u podizanje stambenih blokova, škola i gradske bolnice, etc.

Ali bujice novca koje se, preko Titograda, iz republičkih i saveznih fondova, širokogrudo usipaju u Ivangrad, osim u promašene fabrike što se dave u prekobrojnoj i nestručnoj radnoj snazi, isparavaju kroz lokalne šeme u privatne džepove.

Na primjer: ivangradski „Poljopromet” je milione utrošio u „nanamjenske kredite van komune”, investirajući u poslovne objekte druge firme koja je u međuvremenu knjigovodstveno bankrotirala! Zemljoradničke zadruge „Budimlje” i „Šekular” su „sredstva za kooperaciju u oblasti poljoprivrede dale poljoprivrednicima za neke nenamjenske kredite”, etc.

Tek poneki predmet završi na Okružnom sudu u Ivangradu, kao slučaj višemilionske prevare sa šemom koja je potrajala nekoliko godina, a u koju su, izvještavala je štampa, uključeni optuženi: poslovođa prodavnice „Komovi”, prodavačica u toj prodavnici, referent za prijem i nabavku robe u Fabrici celuloze i papira i magacioner iz te fabrike.

Afere su zatvarane i izricanjem „partijskih” kazni, a novac kojem se gubio trag knjigovodstveno se tiskao pod stavku „gubici”. Na primjer u ivangradskoj Farbrici kože „Polimka” 144 miliona gubitaka za 1965. godinu. Radnički savjet je funkcionere — generalnog direktora, zatim rukovodioce komercijalne, planske i privredno-računske službe — razriješio i uručio im otkaze, ali je fabrička organizacija Saveza komunista donijela „pravosnažniju” odluku, naime da se funkcioneri kazne „posljednjom opomenom”…

Uz industriju, ni ivangradski aerodrom — još jedan simbol urbanizacije, otvoren za opštinski praznik 21. jula 1961. — nije se pokazao rentabilnim, naročito od kraja 1960-ih, kada je izgrađen magistralni put za Ribarevinu pa je Ivangrad, ali i ukupno Gornje i Donje Polimlje izašlo iz svojevrsne izolacije „uskih grla” starih cesta iz epohe Kraljevine Crne Gore.

Letovi iz Ivangrada za Beograd, povremeno za Zagreb i Ljubljanu, klipnim avionima „Jugoslovenskoga aerotransporta” (JAT) su se do 1971. održavali s kraćim prekidima. Obnovljeni aerodrom 6. maja 1975. svečano je opet uključen u redovan saobraćaj za Beograd. Na avionu tipa „Fokker F227B”, sa 52-56 putničkih mjesta, liniju održava „Pan Adria” iz Zagreba. Međutim, već krajem 1976. firma objavljuje stečaj…

Konačno, sve to nas dovodi do — basketa: urbanog fenomena koji je u Ivangradu imao bum u 1965. i 1966. izborenom i odigranom jednom sezonom u prvoj košarjaškoj „all-stars” ligi Jugoslavije. I dok se istrajavalo u održanju nerentabilne industrije i avionskog saobraćaja, na drugoj strani, vođeni čistim sportskim idealima ivangradski su košarkaši namjeravali odigrati makar još jedan časni pokušaj te generacije u objektivno posmatranoj misiji nemoguće: da se povrate na veliku scenu.

Po ispadanju 1966. iz jugoslavenske lige, KK Ivangrad trenera Radula Vešovića i naredne godine, osvajanjem crnogorskoga prvenstva, izboriće pravo na kvalifikacije za prvu ligu Jugoslavije.

Na završnom turniru prvenstva Crne Gore, održanom 18-22. avgusta 1967. u Ivangradu, na stadionu „kraj Begine kuće”, Ivangrađani su bolji od KK Budućnosti iz Titograda, KK Lovćena iz Cetinja, KK Jedinstva iz Bijeloga Polja, KK Rudara iz Pljevalja.

Dakle, OPET U KVALIFIKACIJE za saveznu ligu.

Takav turnir je u oktobru 1967. održan u Pirotu. Igrali su republički šampioni: SR Bosne i Hercegovine (KK Mlada Bosna, Sarajevo), SR Crne Gore (KK Ivangrad), SR Hrvatske (Mladost, Zagreb), SR Makedonije (KK Mavrovo, Gostivar), SR Slovenije (KK Slovan, Ljubljana), SR Srbije (KK Pirot, za ovaj klub tada nastupao i Svetislav Pešić, aktuelni selektor srpske reprezentacije).

Raspolažem tačnim podacima samo za prve dvije utakmice Ivangrađana, obje su dobili — Mavrovo rezultatom 87:62, a 75:70 Mladost iz Zagreba, u toj ekipi je tada igrao budući reprezentativni as Damir Šolman. Ipak, Ivangrađani nijesu u ostalim utakmicama uspjeli da izbore povratak u prvu ligu, jer su prvoplasirani na konačnoj tabeli turnira u Pirotu Slovan i sarajevska Mlada Bosna u kojoj je igrao kao bek Davorin Popović, pjevač legendarne grupe Indeksi.

Bio je to zapravo i posljednji nastup KK Ivangrada na bitnim utakmicama.

Gospodarili su košarkaškim terenima Crne Gore jednu i po deceniju, od kako su se održavala kod nas takmičenja u ovome sportu. I bili prvi crnogorski košarkaški klub u prvoj ligi Jugoslavije.

Taj uspjeh, do kojeg se teško dolazilo — konkurencija za ulazak u 12 elitnih klubova basketaške Jugoslavije, svjetskog, evropskog i olimpijskog prvaka — bio je sve teži; i ostvariće ga, nakon godina i godina pokušaja, tek 1979/80. KK Budućnost iz Titograda.

No, čak i da se KK Ivangrad s kvalifikacionog turnira 1967. povratio u prvu ligu, dok je još imao jezgro igrača koje je na terenu predvodio prvi as crnogorke košarke Momčilo-Minjota Nedić, perspektive da se tamo zadrži gotovo i nije bilo.

Ne samo što se na ozbiljnija pojačanja nije moglo računati, a novac je sve više ulazio i u košarku Jugoslavije (ostvareni su i prvi transferi igrača u inostranstvo). Nego i iz razloga što je Košarkaški savez, upravo od 11. novembra 1967. tj. od prvog kola prvenstvene sezone 1967/1968, organizovao prvoligaško takmičenje preko zime — s obavezom svih klubova da moraju kao domaćini organizovati utakmice u dvoranama. Neki prvoligaški timovi zbog nedovršenih sportskih hala u svojim gradovima morali su da kao domaćini igraju u drugim mjestima. Adekvatne hale blizu Ivangrada, čak i da je 1967. izboren povratak u prvu ligu, tada nema stotinama kilometara unaokolo (geografski najbliže su bile u Splitu, Zenici ili u Beogradu).

Ipak će 1981, svega godinu poslije izgradnje SC „Morača” u Titogradu u kojoj je igrala prvoligaška Budućnost, i Ivangrad dobiti odlično uređenu sportsku dvoranu s tribinama, svlačionicama, opremom i rekvizitima. Izgradili su je Slovenci, a njezino arhitektonsko rješenje svojevremeno je nagrađeno na međunarodnom arhitektonskom salonu u Parizu.

Ali uprkos prvoklasnim uslovima za treninge i utakmice, nikad tu, makar i u dalekoj najavi, nije iznikla košarkaška senzacija kakvu je onomad, počevši s gole ledine bivše beranske kasabe, dosegla basketaška ekipa iz Vasojevića koju je stvorio prof. Vešović.

Uostalom, i ta će dvorana pod Jasikovcem podijeliti sudbinu Ivangrada, njegove industrije, aerodroma i basketa — zapuštena na obraz bivših Ivangrađana urušila se u Beranama 2012. pod teretom snijega, a rekviziti i oprema su joj razgrabljeni kojekude. I tamo je sada ruina.

(Kraj)