NEKA SE SJEDINE NEBESA: Zablude i vječni mrak (IV)

Piše: Vukota Vukotić 

Početak razdoblja Renesanse Zeta će dočekati pod vlašću posljednjih vladara iz Balšića dinastije. Nestanak države Nemanjića, uslovio je konstantnu borbu između osamostaljenih feudalaca za prevlast u čemu su udjela sve više imali Mlečani, Osmanlije i Mađari. Dinastičke veze, redovni sukobi i makijavelistički savezi, učinili su da istočna obala Jadrana izgleda isto kao i druga, zapadna strana. Umjesto zavađeniih gradova i komuna, ovđe su glavnu riječ imali feudalni gospodari koji se bore za svoje teritorije po principu bellum omnium contra omnes. I dalje viđevši sebe kao vlastelu propalog srpskog carstva, Balšići su bili uključeni u ove procese i težili su da osiguraju svoju vlast nad što većom teritorijom, a ne da konsoliduju jedan stožer i nukleus samostalne države. Jedini iskorak kojeg su braća Balšići učinili ka faktičnom suverenitetu Zete bilo je pokretanje pregovora o prihvatanju katoličanstva. U tu svrhu u Rim je poslat, 1365. godine, svački biskup Petar koji je ispostavio njihov zahtjev za konverziju.

Iste godine, 25. maja, papa Urban V uputio je pismo „Nobilibus viris Strazimiro et Georgio ac Balsae fratribus zupanis Zentae“ u kojima izražava radost što braća hoće da se odreknu zabluda i vječnog mraka, kako bi spoznali svjetlost i pridružili se Svetoj rimskoj crkvi. (Jovović, 2005:101) Ovim činom, dinastija Balšića vratila je primat katoličkoj crkvi u Crnoj Gori. Svakako, da je vladare dinastije Balšić ka ovome potezu vodili čisto pragmatični i politički motivisani stavovi i procjene. Znajući da će svoje vladarske ambicije lakše ispuniti u savezništvu sa Venecijom, braća su pravilno zaključila da pripadanje katoličkoj vjeri u tome može samo da ima pozitivne efekte. Borba sa mnogim feudalcima Srednje i Južne Albanije činila je još logičnijim taj potez. Priliku da ubere plodove ovog čina dinastija Balšić dobila je već za jednu deceniju od zvaničnog prelaska. Naime, 1378. godine, počinje Velika zapadna šizma, kada su izabrani dvojica papa, jedan u Rimu i drugi u Avinjonu. Tadašnji gospodar Zete Đurađ II Stracimirović Balšić stao je na stranu rimskih papa, Urbana VI i Bonifacija IX, nasuprot albanskih velikaških porodica Topija i Dukađina, koji su podržali njihovog avinjonskog kontraparta Klementa VII. Stoga, papa Bonifacije IX daje „blagoslov“ Đurađu II i dozvoljava mu da podigne barjak Rimske crkve protiv „pagana“, konkretno Topija, ali i svi drugih feudalaca koji koaliraju sa Turcima. (Jovović, 2005:103)

Odluka braće Balšić da pređu na katolicizam, nikako nije značila potpunu prevagu Rima nad Zetom. Veliki dio stanovništva ostao je dosljedan pravoslavlju i Slovenskoj crkvi. Vjerovatno da je i vjerski elemenat imao udjela u razdvajanju Donje i Gornje Zete. Za razliku od primorskih gradova, đe je dominantno bilo katoličko stanovništvo, ruralni i planinski djelovi Gornje Zete počinju da se odvajaju zbog pripadnosti pravoslavlju. To će izvesti na istorijsku pozornicu feudalnu porodicu Crnojevića-Đurašića, koja će se suprostaviti „katoličkim i urbanim Balšićima“ i po vjerskom pitanju. No, o tome nije bilo sloge ni unutar samog vladalačkog doma Balšića. Dolazak, a kasnije i regentstvo Jelene Balšić, šćeri kneza Lazara Hrebeljanovića, osnažiće pravoslavlje, naročito u basenu Skadarskog jezera.

 Osjećajući sve više opasnost od nadolaska otomanske supersile, posljednji vladar iz ove dinastije Balša III, pokušavao je da svojom politikom levitira između Venecije, Hercegovine i srpske despotovine. Ipak, poraz sultana Bajazita I pred Angorom 1402. godine, za jedno vrijeme je otupio oštricu osmanskih napredovanja na Balkanu, što je donijelo predah svim državama od Vizantije do Ugarske. To nije donijelo realnog mira ovim prostorima, već je samo produbilo borbu između velikaša. Najveći uspjesi Balše III bili su zauzeće Bara i Ulcinja od Mlečana, kojima je morao da preda Skadar, što ga je učvrstilo na jadranskoj obali i donijelo mu titulu „gospodara Zete“, kako ga oslovljavaju u poveljama. U želji da povrati Skadar pod svoju kontrolu Balša III je 1419. godine zauzeo Drivast i time pokrenuo drugi skadarski rat. Opsijedao je Skadar, ali bez velikog uspjeha, a plašeći se uspjeha zetskog gospodara Kotor je izmolio Sinjoriju da stave grad pod svoju kontrolu u proljeće 1420. godine. To je navelo Balšu III da napadne i Kotor, a na njegovu stranu stali su i Grbljani koji su podigli ustanak protiv Kotorana, ali ubrzo je doživio poraz pod zidinama grada. Time je bio završen Drugi skadarski rat, koji je do kraja iscrpio moć Balšića. Sam Balša III otišao je kod ujaka despota Stefana Lazarevića i tamo umro 28. aprila 1421. godine. (Ist. CG II/2, 1970:132)

Smrću Balše III u Smederevu, kao i prema njegovom testamentu, Zeta je ostala u nasljeđe despotu Stefanu Lazareviću. Naravno, tom odlukom nijesu bili zadovoljni lokalni zetski feudalci, posebno Crnojevići, koji su se okrenuli protiv toga. To je naćeralo despota Stefana da vojno interveniše i zauzme poṥede u Zeti. Uslijedilo je zamorno, višedecenijsko ratovanje za prevlast nad teritorijama Balšića. U ove sukobe biće uvučeni Despotovina, Mleci, Osmansko carstvo, Kosače i lokalni velikaši. Konačno, Stefanica Crnojević u periodu 1452-53 godine, kroz četiri bitke uspijeva da porazi ekspedicione snage srpskog despota, oduzme mu grad Žabljak i potpuno zagospodari nad velikim dijelom Zete. (S.Čukić, 2021:401-403) Time je država Crnojevića definitivno uspostavljena sa jasnom teritorijom i jedinstvenom vlašću, dok su se zanavijek ugasile pretenzije Despotovine prema Primorju. U dosadašnjoj crnogorskoj, a i onda i drugim istoriografijama, ovi podaci su omalovažavani ili prećutkivani. Jedina realna pretpostavka za ovakvo ponašanje može se izvesti iz toga da pobjede Stefanice Crnojevića se nikako ne uklapaju u nametnuti narativ o jedinstvenim „srpskim“ zemljama. Ili kako je to sročio Bogumil Hrabak u svojoj primjedbi Dragoju Živkoviću, ne trebaju se pridavati „nacionalno-političke konotacije zetskoj vlasteli.“ (S. Čukić, 2018:106)

Do kraja XV stoljeća vladari iz dinastije Crnojevića suvereno su upravljali Zetom/Crnom Gorom i gradili sopstvenu feudalnu državu. Zajedno sa sekularnom vlašću Crnojevići su gradili i crkvenu vlast samostalno i prema svojim potrebama. Najbolji dokaz tome je činjenica da se crnogorski gospodar Ivan Crnojević potpuno oglušio o objašnjenja i preporuke vaseljenskog patrijarha Genadija Sholarija (prvog pod osmanskom upravom!) da vladar može postaviti „novog arhiepiskopa u mjestu gdje ga ranije nije bilo, pod uslovom da se u tome novom mjestu pored patrijarha ili arhiepiskopa ne može nalaziti drugi episkop.“ (Ist. CG II/2, 1970:329) Uspostavljanjem novog manastira Bogorodice na Cetinju i koncentrisanjem najvećeg dijela zetskog klera u njemu, Ivan-beg Crnojević je stvorio vlastitu crkvenu organizaciju i temelj autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Ovako uspostavljena država posljednje feudalne crnogorske dinastije cijelu drugu polovinu XV vijeka odolijevala je u borbi za samostalnost između Otomanske imperije i Republike svetog Marka. Iako u nezavidnom političkom i vojno-strateškom položaju, država Crnojevića uspijevala je da ostane u korak sa tadašnjim svijetom Renesanse. Gospodari Zete ugledali su se i tražili uzore kulture na razvijene gradove-republike Apeninskog poluostrva. Otuda će za vrijeme vladavine Ivan-begovog sina Đurđa, slijedeći uzuse i najviša tehnološka dostignuća Renesanse, na Cetinju nići prva državna štamparija iz koje će Makarije ot Černe Gori, iznjedriti prve inkunabule predvođene slavnim Oktoihom prvoglasnikom.

Ipak, prevelika je bila osmanska sila u nadiranju, za uspješno odolijevanje, pa 1499. godine, pod tursku vlast pada i Zeta, posljednja slovenska feudalna država na Balkanu. Skoro jednako brzo kako je i i počelo crnogorsko doba Renesanse se naglo i završilo. Želja dinasta Crnojevića da idu u toku sa svojim vremenom i prate dostignuća njima savremenog svijeta obezbijedila je Crnoj Gori trajne spomenike kulture. Čak ni uslovi konstantnog pritiska i neizvjesnosti za budućnost zemlje nijesu poremetili naum gospodara Đurđa da svoj državi narodu podari najrecentnija tada tehnološka dostignuća i ostavi tragove postojanja Zete koji će odzvanjati u budućim vjekovima. Kraj dinastije Crnojevića, označio je gubitak organizovanog državnog uređenja, ali ne i prekid u pružanju otpora otomanskoj sili. Već 1501. godine, u istorijskim vrelima pominje se Crnogorski opštenarodni zbor koji nastoji da sklopi savezništvo sa Venecijom radi dalje borbe. Od tog doba, počinje formiranje crnogorskih plemena na osnovama rodovsko-brastveničke zajednice i antifeudalne ideje, što će dovesti, dva stoljeća kasnije, do stvaranja moderne crnogorske države.

(Nastavlja se)