6 °

max 6 ° / min 2 °

Nedjelja

22.12.

6° / 2°

Ponedjeljak

23.12.

5° / 4°

Utorak

24.12.

5° / 1°

Srijeda

25.12.

7° / 1°

Četvrtak

26.12.

7° / 2°

Petak

27.12.

6° / 1°

Subota

28.12.

7° / 0°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (1)

Istorija

Comments 6

KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (1)

  • Viber
Piše: Vladimir Jovanović

Njegovo ime danas je simbol viteške borbe crnogorske nacije za nezavisnost. Najveći mu je životni poduhvat kod Cetinja na Božić 1918. rukovođenje početkom oružanoga ustanka crnogorskoga naroda protiv srpske okupacije.

Istraživači su posljednjih deceniju-dvije predočili javnosti važnije djelove njegove biografije, temeljeći je na dokumentima i provjerljivim činjenicama. Vanredno je sposoban, neustrašiv oficir u balkanskim i Prvome svjetskome ratu.


Manje je poznato da je, od potonjega vladara Petrovića-Njegoša, kralja Nikole Prvoga, skupa sa 11 drugih istaknutih „zelenaških“ oficira — Andrijom Raičevićem, Ibrom Bulatovićem, Milisavom Nikolićem, Živkom Nikčevićem, Markom Vučerakovićem, Ivanom Bulatovićem, Vojinom Lazovićem, Spasojem Milićem, Đonom Nikom, Savom Raspopovićem, Radojicom Nikčevićem — dobio 23. januara 1920. i najveće crnogorsko priznanje za junaštvo: Obilića medalju.

Kontroverzniji dio njegova života je od izbijanja Drugoga svjetskoga rata na prostoru Kraljevine Jugoslavije, pa do kobnoga obračuna sa oficirima Uprave državne bezbjednosti (UDB-a) na Bojanju brdu 14. marta 1947. god.

Krsto Popović rodio se 14. septembra 1881, od oca Todora-Zrna Nikolina, oficira iz Lipe Cucke, i majke Ćetne, rođene Krivokapić. Oženio se 1905. godine. U braku sa Marijom, šćerkom Jovana Radojevića iz Rudine, imao je sinove Nikolu i Radovana, te šćeri Zlatanu, Milosavu, Stanu, Savicu, Bosiljku.

Nakon Podoficirske škole, završio je, prvi u rangu, i Oficirsku školu na Cetinju.

Proizveden u potporučnika 10. jula 1906, unaprijeđen 1. jula 1909. u poručnika. Nastavnik je u Podoficirskoj školi, a avgusta 1910. šef obezbjeđenja ceremonija proglašenja Kraljevine Crne Gore.
U Prvome balkanskome ratu je komandir čete u Katunskoj brigadi. Učestvuje u borbama za Skadar. U Drugome balkanskome ratu, s činom poručnika, komandir je čete u borbama na Bregalnici.

Unaprijeđen je u drugoj polovini 1913. u čin kapetana. Nakon toga, postavljen za pomoćnika načelnika štaba 5. divizije Crnogorske narodne vojske u Pljevljima. Ujedno je zapovjednik Podoficirske škole regrutske klase.

U Prvome svjetskome ratu komanduje manevarskim Boljanićkim odredom (bataljoni: Jezersko-šaranski, Poljski, Pljevaljski, Kamenogorski, Boljanićki; izviđačka četa, mitraljesko odjeljenje, artiljerijska baterija). Među prvima zadaje udare austrougarskoj oružanoj sili – zauzima Metaljku i potiskuje je ka Čajniču.

Zatim preuzima novoustrojeni manevarski Izviđački odred (tri bataljona, mitraljesko i minersko odjeljenje, kasnije i artiljerijsko odjeljenje), te prelazi Drinu. Napada Višegrad, Goražde, Ustipraču a tokom oktobra 1914. djejstvuje na Romaniji – Glasincu, kod Sokoca i Han-Pijeska.

Tokom 1915. bori se na Suvoj Gori, Vranovini, Jezernici, Prijepolju, Brodarevu. Učesnik je Mojkovačke bitke. Sredinom 1916, kao ratni zarobljenik, interniran je u austrougarski logor Boldogason (sada Frauenkirhen u Austriji).

U događajima kasnije nazvanim Božićna pobuna, on je, sa štabom u Bajicama kod Cetinja, komandant jednoga od sektora ustanka. Nakon oružanih borbi sa srpskim okupacionim jedinicama, te njihovim pomoćnim trupama — „bjelašima“, emigrira u Italiju.

U Gaeti je načelnik Operativnoga odjeljenja Glavnoga štaba Crnogorske vojske. Unaprijeđen 27. marta 1919. u čin komandira (majora), sa rangom i pravima od 21. decembra 1918. – dakle, od dana početka Božićne pobune.

Na čelu ekspedicije od oko 120 oficira i podoficira, tajno se iskrcao jula 1919. kod Bara i poveo oružane borbe protiv srpskih trupa. Do maja 1920. se vratio u Italiju i referisao o vojno-političkim prilikama.
Unaprijeđen 27. jula 1921. u čin brigadira. Zastupnik komandanta Crnogoske vojske do rasformiranja njenih garnizona i Italiji.

Početkom 1922. s većom grupom crnogorskih oficira emigrira u Argentinu. Nastavlja političko djelovanje, povezujući se sa Crnogorcima u SAD. Član je emigrantske Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika.
Uz pomoć svoga saborca, Marka Vučerakovića, 1929. prelazi u Belgiju. Do 1934. je u Liježu, sa porodicom koja je tamo u međuvremenu doputovala.
Po dobijanju amnestije, vraća se u Crnu Goru. Priključuje se Crnogorskoj federalističkoj stranci (CFS). Živi u Nikšiću i u Cucama.

Iako pozivan, nije 12. juna 1941. učesnik Petrovdanskoga sabora, kojem kao delegati prisustvuju i neki kasniji protagonisti i četničkoga i partizanskoga pokreta: poput mitropolita crnogorsko-primorskoga Joanikija Lipovca, člana četničkoga Nacionalnoga komiteta, odnosno, Sava Čelebića, petoga po redosljedu proizvedenih partizanskih generala.
Krsto Popović nije pripadao „petrovdanskoj“ Crnoj Gori. Ali ni „ustaničkoj“ Crnoj Gori.

Dakle, nije učesnik Trinaestojulskoga ustanka, koji je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) inicirala i dominantno predvodila. A u njemu, nota bene, učestvuje i hiljade budućih četnika. Ne malu ulogu u Trinaestojulskome ustanku, te u ustaničkim štabovima i jedinicama nekoliko mjeseci kasnije, imali su i potonji četnički komandanti: Pavle Đurišić, Bajo Stanišić, Đorđije Lašić, Vaso Vukčević, etc.

Uz KPJ će se od 13. jula 1941. svrstati i poznatiji „bjelaši“, međuratni veterani tekovina tzv. Podgoričke skupštine: Jovan Ćetković (autor panegirične knjige „Ujedinitelji Crne Gore i Srbije“, kasnije komunistički ministar u Titogradu), Marko Savićević (poslanik tzv. Podgoričke skupštine), Stojan Cerović (vlasnik i urednik centralističke „Slobodne misli“), Jevto Pavić (vođa „kontrakomita“ iz Nikšića, pa ministar pravde u vladi Blaža Jovanovića), Miloš Rašović (poslanik 1930-ih sa srpske režimske liste, a 1946. predśednik Ustavotvorne skupštine NR Crne Gore), etc.

Međutim, do kraja 1941. „ustanička“ Crna Gora se nepovratno diferencira na partizane i četnike. U januaru 1942. počinje njihova otvorena međusobna oružana borba.
I jedni i drugi potčinjeni su vrhovnim komandantima koji nijesu iz Crne Gore: Josipu-Titu Brozu i Dragoljubu-Draži Mihailoviću.

Najveći broj ubijenih u Crnoj Gori do kraja rata neće biti žrtve sila Osovine; već, neuporedivo više, upravo bratoubilačke crnogorske borbe.
Što je, dakle, 1941. napravila „ustanička“ Crne Gora“?

Još prije početka bilo kakvih oružanih neprijateljstava, Centralni komitet (CK) KPJ cilja na crnogorske federaliste — koji su jedini u Crnoj Gori imali autohtonu organizaciju, dok su sve druge predratne stranke, uključujući i KPJ, samo provincijalni ogranci centrala u Beogradu (KPJ, jedno vrijeme, i iz emigracije).

Dakle, za jednu od „zadaća crnogorskih komunista“, CK KPJ maja 1941. navodi treba da „vode borbu protiv pokušaja uspostavljanja nekakve dinastije slobodoljubivom crnogorskom narodu, da vode borbu protiv federalista kao agenata italijanskih imperijalista“ („Proleter“, br. 3-5, mart-maj 1941).

To je, nolens-volens, prvi zlokobni embrion projektovanja građanskoga rata među Crnogorcima u uslovima okupacije. A kako su uistinu stvari stojale oko „italijanskih imperijalista“ u Crnoj Gori?
Upravo s okupacijom „italijanskih imperijalista“, crnogorski komunisti su de facto izašli iz ilegale, prvi put nakon Obznane s kraja 1920. godine. Od crnogorskih komunista do 13. jula 1941. niko od strane Italijana nije ni saslušavan, kamoli hapšen.

Ni komunistički ni četnički istoriografi ne spore da je okupacioni režim fašističke Italije u Crnoj Gori bio jedan od najblažih. Okupator nikakve represivne mjere protiv bilo koga do 13. jula 1941. nije u Crnoj Gori sprovodio. To je fenomen nepoznat za okupirane djelove Evrope.

Italija, kao njemačka saveznica u ratu, pred kojom je jugoslovenska oružana sila potpisala regularnu kapitulaciju, nije na prostoru Crne Gore posegla za odvođenjem oficira i podoficira u internaciju; a to je, nota bene, po ratnome pravu, nakon kapitulacije, mogla uraditi.

Okupator u Crnoj Gori, takođe, organizuje snabdijevanje stanovništva i pruža pomoć crnogorskim izbjeglicama sa Kosova. Delegacija Srba iz istočne Hercegovine dolazi u proljeće 1941. na Cetinje i traži da se radi svoje zaštite od ustaškoga pokolja pripoje Crnoj Gori, etc.

Do ustanka vjerovatno ne bi ni došlo baš 13. jula 1941. — u periodu kad su, da zlo bude gore, sile Osovine na vrhuncu moći — da nije tri neđelje ranije napadnut SSSR.
Sve dotad, SSSR i Njemačka su saveznice: skupa su svečano, radno i mučki podijelile Poljsku; SSSR je, koristeći svjetski ratni metež, progutao tri nezavisne baltičke države, te izvršio agresiju na Finsku i Rumuniju i anektirao im djelove teritorije. Rusi ni prstom nijesu mrdnuli da eventualno pomognu osovinski napad na Jugoslaviju.

Na drugoj strani, ustanak u Crnoj Gori od vođstva KPJ nije ni planiran kao masovan. Iz vrha KPJ, kao što je i bilo tokom ljeta 1941. u Srbiji, od crnogorskih komunista su tražili da stvore manje gerilske jedinice i izvode ograničena djejstva, a tek postepeno ih omasove i uvode u veće vojne operacije.

Prostori Crne Gore, izuzev nekoliko najvećih varoši, do 13. jula 1941. bili su pośednuti od raštrikanih i za borbu sa Crnogorcima apsolutno nemotivisanih italijanskih trupa, uglavnom paravojnih snaga (karabinjera i finansa).

Trinaestojulske pobjede nad njima su bile lake. Euforična ustanička crnogorska stihija se otrgla kontroli. Vršene su egzekucije Italijana i nakon njihovih predaja bez borbe; a tu i tamo se iživljavalo i nad njihovim leševima.

„Ustanak u Crnoj Gori je organizovan diletantski“, svjedoči kasnije Vlado Dapčević, koji je na Čevu ispalio prvi trinaestojulski hitac. „A imali smo idealne mogućnosti. Imali smo do zuba naoružane komuniste, skojevce, simpatizere. Možda smo mogli zauzeti čitavu Crnu Goru bez ispaljenoga metka. A pošli smo u ustanak grlom u jagode, bez organizacije, bez štabova, bez komandi, bez plana. Ne znaš šta je bilo gore“.

Zavaravajuća perspektiva brzoga sloma Osovine temeljila se i na procjenama da će Crvena armija u najgoroj varijanti za par mjeseci izbačiti Njemačku iz rata; a i prije nego se to desi legije svojih padobranaca doskočiti na Durmitor ili Zetsku ravnicu. U jednome ustaničkome proglasu 1941. doslovno je napisana i ova: da je dotad „četiri i po miliona njemačkih vojnika izbačila iz stroja Crvena armija”!

Ispostavilo se: ustanak je u vojnome smislu predstavljao avanturu. I Tito i CK KPJ su zbog toga oštro kritikovali crnogorsko rukovodstvo: Milovana Đilasa, Ivana Milutinovića, Blaža Jovanovića i ostale.
Nakon dvije-tri neđelje je ustanak skršen, propraćen teškim represalijama okupatora nad stanovništvom, uključujući masovna strijeljanja, interniranja, pljačke, paljevine, bombardovanja i granatiranja udaljenijih sela...

Umjesto dotadašnje civilne okupacione uprave, na čijem je čelu Serafino Macolini, benevolentni funkcioner Ministarstva vanjskih poslova, Italijani su zaveli zločinački režim kaznene vojne uprave sa zloglasnim Pirciom Birolijem, još od Solunskoga fronta prosrpski nastrojenim generalom...

Krsto Popović, kao član CFS, pripadao je, dakle, onome njenome dijelu koji ne odobrava proglašenje marionetske crnogorske države pod okupacijom i protektoratom Kraljevine Italije, makar iz razloga da su joj amputirane teritorije i pripojene Italiji (Boka kotorska) i Albaniji.

Još od 1918, on ne gaji samo neprijateljstvo prema „bjelašima“, već i u najmanju ruku podozrivost prema komunistima; tačnije, komunisti su 1918. i bili „bjelaši“.
Među delegatima tzv. Podgoričke skupštine njih 12 su komunisti, tada pod imenom socijalisti. Ti prvi ovdašnji komunisti, većina njih, na čelu sa Jovanom Tomaševićem, utemeljivačem KPJ u Crnoj Gori, bili su „kontrakomiti“; pozivali su 1919. „protivnike ujedinjenja Crne Gore i Srbije” kao „Nikoline agente” i tvrdili da je „separatizam Crne Gore zločin”, etc.

Da li je Krsto Popović prema „ustaničkoj“ Crnoj Gori mogao ostati neutralan?

To nije mogla biti niti jedna iole poznatija ličnost u Crnoj Gori. Uz to, nakon Trinaestojulskoga ustanka, ni oni obični, anonimni ljudi, jedva da su u Crnoj Gori mogli biti neutralni među onim manjim dijelom stanovništva u crnogorskim varošima u kojima su neprestano osovinski garnizoni (Podgorica, Nikšić, Cetinje, gradovi na Crnogorskome primorju).

To je možda svega oko polovina od približno 15 odsto populacije u Crnoj Gori, koji je tada živio u varošima. Većina, oko 85 odsto drugih, međutim, živjelo je u crnogorskim selima, kuda su naizmjenično prolazile različite, međusobno zakrvljene vojske; a koje je trebalo preživjeti.

Jedno od područja u kojima je Trinaestojulski ustanak naišao na uzdržanost, uz Lješansku, bila je i Katunska nahija (sa četiri tadašnje opštine: cuckom, bjeličkom, čevljanskom, ćeklićkom).
Zbog čega Katunjani, stoljećima i prvi i posljednji ešalon svakoga crnogorskoga ratovanja, tada dominantno ostaju po strani?

U jesen 1941. ustanici – koji su tada ustalili naziv partizani – kontrolišu Katunsku nahiju, ali ośećaju da politički iza sebe nemaju mase. Proklamovana oslobodilačka borba i antifašizam im i u tom i u drugim krajevima Crne Gore već služi kao svojevrsno opravdanje za egzekucije neistomišljenika. To se kasnije nazivalo „lijeve greške“.

O prilikama u Katunskoj nahiji, komunisti iz okružnoga komiteta cetinjskoga 31. oktobra 1941. obavještavaju Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru:
„Mora se priznati da, uslijed zbilja počinjenih grešaka, postoji u ovom kraju izvjesna bojaznost da se opet ne istupi neorganizovano i da se narod ne dovede ponovo u sličnu situaciju kao što je bila ranije.
Čuju se, na primjer, savjeti od poštenog naroda: ’Ako možete bolje organizovati nego prije — da, a ako ne možete, batalite posao’“.

Pod obrazloženjem „izdajnik“, „špijun“, „petokolonaš“, ili bez bilo kakvog obrazloženja, nijesu likvidirani samo stvarni ili izmišljeni simpatizeri četničkoga pokreta u Srbiji, već i oni, viđeli smo od CK KPJ i prije ustanka jasno targetirani — federalisti.

U arhivskoj građi partizanskih jedinica i štabova, te KPJ, nalaze se podaci da je još 11. avgusta 1941. formiran „prijeki narodni sud“, da bi se „istrijebili italijanski špijuni i palikuće“, federalisti: sin protojereja Bela Vujovića, crnogorski kapetan Jovan Vujović, zatim Đoko Kraljević, Stevo Perović, braća Dubovičani.

Jedna partizanska jedinica izvještava 1. oktobra 1941. da, što se njih tiče, „akcije protiv okupatora još nijesu izvođene“, ali da su „otpočele akcije protiv pete kolone i špijuna“; naime da je „ubijen Đoko Kraljević“ i da je „u društvu s njim ubijen i Đuro Kostić, krilaš koji ga je pratio“.

Partizanski Glavni štab za Crnu Goru oktobra 1941. u spisak „izdajničke klike“ Sekule Drljevića, evidentira, kako kažu „zloglasnoga“ Radojicu Nikčevića, „sada predsjednika opštine u Pješivcima“, zatim učitelja Vuka Stanišića sa Peleva Brijega, Đoka Račića iz Andrijevice... Napominje se: „Ovakvu ološ treba trijebiti kao gubu iz torine“.
Štab partizanskoga Lovćenskoga odreda Glavnome štabu Crne Gore 31. oktobra 1941. javlja: „Po pitanju borbe protiv pete kolone potvrđujemo izvještaj da su ubijeni Bećo Plamenac i Mitar Vukmanović; i javljamo da je ubijen u toku noći 27-28 okt. novi pomoćnik Jovana Belova za Riječku opštinu, Lazo Petričević“.

Da pogledamo, konkretno, što je bila krivica toga Petričevića?
„Partizani su ga izveli iz sela“, navodi se u istome izvještaju. „Pretresli su ga, nađena je kod njega Musolinijeva slika i jedna talijanska cigareta koju je čuvao da je ispuši na dan pada Moskve i ako nije bio pušač. Strijeljan je“.

U Nikšiću se neki „zelenaši“ oružano organizuju, ali nema partizanskih tvrdnji da ih napadaju. Parizanski Durmitorski odred novembra 1941. navodi da je „poslije izvršenih partizanskih akcija sabotaže 8 o. m. na pruzi Nikšić-Bileća, uputio se 9 o. m. voz iz Nikšića sa 60 neprijateljskih vojnika u pravdu Kusida” i da je „kolskim putem pošlo 13 zelenaša na čelu sa Tomom Počekom; i na stanici Kuside sastali su se zelenaši sa Italijanima i vratili se zajedno vozom prema Nikšiću; u putu su zelenaši uhvatili dva seljaka i odveli ih sa sobom”.

Lokalni partizani su napavili zasijedu i bilo je „šestorica zelenaša mrtvih”.

U jednome proglasu KPJ od 20. novembra se navodi da „neće okupator otići bez borbe”, kakvo su uvjerenje, tvrde, širili federalisti:

„Da su naši preci mnogo razgađali kad su turske horde navaljivale na Crnu Goru, danas bi po Crnoj Gori bile sve Muje i Alije.

Ko je najgrlatiji u pronošenju ovih demoralizatorskih i protivnarodnih parola?

U tome prednjače razni vođi i vođice iz redova Federalističke stranke, koji nijesu ništa do ulizice i sluge i nemaju ništa zajedničko sa Jugoslovenima i crnogorskim narodom”.
No, pogledajmo, đe je u svemu tome Krsto Popović?

Ne postoji ni približno ličnost u Crnoj Gori koja je u jesen 1941. više poimenično pominjana i javno prozivana od strane partizana i KPJ.

U izvještaju od 31. oktobra 1941, dostavljenome Pokrajinskome komitetu KPJ — tada u Piperima, na Radovču, iznad Podgorice — navodi se:
„U Katunskoj nahiji ima prilično uticaja Krsto Popović, koji se sada nalazi u Cetinju.

Pronose se glasovi da će se primiti za šefa krilaša, ali to nije još sigurno.
Pošto bi bilo vrlo značajno neutralisati ga ili privući ga na našu stranu, to je plenum odlučio da mu se uputi jedno pismo s ciljem da se upozori da ne ide putem izdaje naroda, već da se s narodom bori protiv okupatora.

Ovim se želi postići: išćerati ga jednom na čistinu, ili da se primi ili da prihvati borbu protiv okupatora.
Ako ode s Italijanima, onda je s njim politički svršeno, a ovako njegovo držanje uslovljava kolebljivost jednoga dijela masa koje vjeruju da je on pošten čovjek“.

I drugi partizanski dokumenti iz toga perioda navode da će „gro ljudstva za opštenarodni oružani ustanak pretstavljati Katunska nahija, đe veliki uticaj na mase ima Krsto Popović, pristalica Crnogorske federalističke stranke, čiji je stav, u odnosu na vođstvo te stranke, u zadnje vrijeme neodređen“.

Ista procjena, da je Krsto, prema CFS, ali i prema partizanima „neodređen“, potvrđena je 15. novembra 1941. na savjetovanju komandanata i komesara svih odreda sa partizanskim Glavnim štabom Crne Gore.

Uslijedio je 20. novembra 1941. javni proglas KPJ, o onima koji „neće da stanu uz rame s njim protiv okupatora, već vode dvoličnu politiku — pomalo s okupatorom, pomalo s narodom — držeći tako narod u zabludi”. 

Navode primjere veterane crnogorskoga ustanka iz 1918, konkretno da su to: „u Bjelicama Dušana Vuković s jednom malom grupicom; u Ćeklićima kapetan [Andrija] Dragutinović; u Velestovu [protojerej] Jovo Turčinović”.

U tom proglasu još piše:

„Takav je slučaj s Krstom Popovićem iz Cuca.
Krajnje je vrijeme da se u interesu svom, u interesu Katunjana i svih Crnogoraca išćera Krsto Popović na čistinu, da se u dvanaestom času opredijeli: ili sa slovenskom Rusijom, crnogorskim narodom protiv okupatora — ili sa izdajicama, špijunima, Rimom i Berlinom.
Trećega puta nema.

Bilo bi korisno kada bi se opredijelio protiv okupatora, ali prema onome što čini danas malo ima izgleda na to.

U svakom plemenu ima poneki ‘kapetan’ koji se izdaje za ‘spasioca naroda’, i kad njega ne bi bilo, misli da bi sve sagorjelo u živi oganj.
Ti ljudi često su na riječima za Rusiju, za narodnu borbu, a na djelu rade u korist okupatora”.

Komunisti su međuvremenu najavljuju sazivanje zbora u Cucama, pred kojim Krsto Popović, prema njihovome planu, „treba da se izjasni”.
Ilegalnim kanalima komunisti su mu na Cetinje dostavili poruku da „ide u selo sa narodom, koji se sprema na ustanak”.

Iz partizanskoga Glavnoga štaba sa Radovča su mislili da će ga tako „politički razobličiti, da se narodne mase u Katunskoj nahiji od njega odvoje”.
Śutradan, 21. novembra 1941, objavljen je proglas „Crnogorskom narodu!”

Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru tu tvrdi da je „poznato danas svakome poštenom Crnogorcu da su poštene pristalice Crnogorske federalističke stranke napuštile svoje vođstvo čim im je postalo jasno da je ono separatističko i izdajničko; i danas te bivše njene pristalice nalaze se u redovima naroda, koji vodi junačku borbu protiv fašističkog okupatora i svih njegovih slugu”; zatim, „ovi izrodi i izdajice pitaju se: ‘Što će groblju sloboda’” i da federalisti „optužuju borce za narodno oslobođenje – hrabre crnogorske partizane – što ubijaju tobože ‘svoju rođenu braću’”.

Komunisti na istome mjestu navode:

„Mi vođstvu Crnogorske federalističke stranke poručujemo: uskoro će biti novo Badnje veče.

I crnogorski narod će, kao i one slavne Badnje noći, očistiti svoju zemlju od modernih poturica! ‘Ne složi se Bajram s Božićem,/ Jel’ ovako, baćo Crnogorci’”

U nastavku proglasa, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Gore žigoše „izdajničku kliku”, poimenično: Sekulu Drljevića, zatim, kako posprdno navode „mučenika” i „apostola” Novicu Radovića (doktor nauka, kao „zelenaš” odležao devet godina u kazamatima Kraljevine SHS/Jugoslavije), pa Dušana Vučinića (advokata iz Podgorice), „megdandžiju” Petra Plamenca (ministra crnogorske kraljevine) i „patrijarha” Sava Vuletića (advokta iz Zete, poslanika CFS).

Ali, u istome proglasu ne pominju i Krsta Popovića.
Komunisti još čekaju „da se izjasni”...

(Nastavlja se)

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Gavrilo

Sjajan i prijeko potreban tekst. Ovaj portal radi pravu stvar, edukujući o stvarima koje su vjekovima skrivane, a posljednjih godina proglašene za režimske teme. Zamislite, pomenes crnogorski identitet i odmah ti srpske sluge prišiju da si za Dps. Pa im to još i upali kod mnogih priglupih i nesigurnih... cinizam prve vrste

Marko

Izvanredan tekst, Ugao koji dosad nijesmo imali. Vjerodostojnost mi djeluje neupitno. Krsta su doveli pred izbor da se povinuje ideologiji koju nije podrzavao ili da mu se prikaci etiketa izdajnika, sto nije bio. Njegovo je prokletsvo bila njegova viteska odanost Crnoj Gori. Krsto Popovic vec ima postovanje svakoga crnogorskoga patriote. Vrijeme je dai drzava ozvanici tog covjeka kao svog viteza.