Priredio: Vladimir Jovanović
Milovan Đilas, do pada s vlasti početkom 1954. najbliži Titov saradnik, nije prisustvovao Osnivačkom kongresu Komunističke partije Crne Gore. To je neobičan podatak i inicijalno može poslužiti za ogled o njegovim relacijama s Blažom Jovanovićem.
Dvojica najistaknutih Crnogoraca, koji su obilježili epohe 1940-ih i 1950-ih, na gornjoj su fotografiji: Jovanović i Đilas su prvi i drugi s lijeva…
Đilas je u Beogradu kod Tita vazda imao „u resoru” Crnogorce i Crnu Goru. U Titovoj jugoslovenskoj vladi iz 1945. i službeno je „ministar za Federalnu Crnu Goru”. Na Petom kongresu KPJ 21-28. jula 1948. izabran je Đilas, uz Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja, za sekretara Politbiroa Centralnog komiteta KPJ. Tito je generalni sekretar. Ta četvorka upravlja drugom Jugoslavijom.
Štampa u vrijeme Osnivačkog kongresa Komunističke partije Crne Gore, 4-8. oktobra 1948, ne bilježi da je Đilas imao neke neodložne poslove u zemlji ili inostranstvu. Kongres je tih dana udarni događaj. U njegovom odsustvu, kongresni delegati na Cetinju biraju Đilasa u centralni komitet novoosnovane crnogorske partije.
Ukoliko je vjerovati memoarskim zapisima Đilasa, on je od početka krize oko IB-a podozrijevao u lojalnost Blaža Jovanovića prema politici otpora SSSR-u.
Međutim, Đilasa treba uzeti s rezervom. Liše toga što tvrdnje o nelojalnosti Jovanovića NEMAJU NIKAKVU POTVRDU u poznatoj arhivskoj građi, takođe mogu biti natopljene Đilasovim retroaktivnim bijesom. Uostalom i na sve ondašnje rukovodeće Crnogorce: nijedan nije podržao Đilasa kada se on svojevoljno konfrontirao sa svojim patronom Titom i vrhuškom u Beogradu.
Đilas je smijenjen na Trećem vanrednom plenumu Centralnog komiteta 16-17. januara 1954. u Beogradu, čak iako se javno — plenum je direktno prenošen na radiju — pokajao. „Drug Tito je bio i ostao za mene, bez obzira na sadašnji spor, neuporediva figura jugoslovenskog nacionalnog i društvenog razvitka, najsnažnija i najaktivnija — a ne samo simbolička snaga jedinstva, pokreta i zemlje”, kazao je Đilas. „Uvijek ću raditi disciplinovano na sprovođenju svih odluka SK i državnih organa, bar toliko koliko i u prošlosti”.
Nikakvu podršku nije dobio iz Crne Gore u sukobu s Titom i partijskim vrhom. Osim svoga rođaka, člana prvog Centralnog komiteta Komunističke partije Crne Gore Komnena Cerovića; pa i on samo u maglovitim naznakama.
Nakon Trećeg vanrednog plenuma Centralnog komiteta u Beogradu, Blažo Jovanović je u Titogradu sazvao 25. januara 1954. plenarno zasijedanje Saveza komunista Crne Gore („partija” u „savez” promijenili dvije godine ranije).
„Treći plenum CK SKJ razbio je u paramparčad teoretska shvatanja Milovana Đilasa i čitavu njegovu rabotu, tako da od njegovih koncepcija i shvatanja koja je zastupao u štampi i iznosio na drugim mjestima, na Plenumu nije ostalo NI KAMENA OD KAMENA", rekao je Blažo Jovanović u uvodnoj riječi.
„U vezi s Đilasovim koncepcijama”, nastavio je Jovanović, „važno je istaći da je on svojim ‘teoretskim’ postavkama i izlaganjima išao za tim da razbije jedinstvo Saveza komunista a samim tim i jedinstvo naših naroda i naše zemlje”.
„To znači vraćanje natrag, na onakvo stanje kakvo je bilo u bivšoj Jugoslaviji”.
„Drug Blažo Jovanović se posebno zadržao na jednodušnoj osudi na koju su naišla shvatanja Đilasa među članstvom Saveza komunista i Socijalističkog saveza U CELOJ CRNOJ GORI”
Izvještavaju da se „poslije uvodne riječi Blaža Jovanovića razvila veoma živa diskusija u kojoj je došla do punog izražaja odlučnost političkog rukovodstva Crne Gore”, a „između ostalih, uzeli su učešća drugovi Spasoje Šarac, Puniša Perović, Andrija Mugoša, Komnen Cerović, Nikola Kovačević, Spaso Drakić, Veljko Milatović, Peko Dapčević, Milan Vukasović i drugi”.
Napušten i usamljen u Beogradu, izolovan od Crne Gore — u sukobu i s dijelom najbliže rodbine — odrekao se Đilas javno Crnogorstva. Prije 1955. Isključivi nacionalni Crnogorac, na suđenju 1955. tvrdi da je: Crnogorac, Jugosloven. U svojoj 46. godini, na novom suđenju 1957, veli da pripada nepostojećoj naciji — Jugosloven. U nekim dostupnim evidencijama iz iste godine i dalje je Đilas upisan po nacionalnosti — Crnogorac. Za Srbina se iskazuje Đilas najkasnije 1962. tj. tek u svojoj 51. godini!...
Vratimo se u praskozorje sukoba sa Staljinom, dok o tome javnost ništa ne zna, otprilike krajem marta 1948. godine. Tito je „sazvao drugove iz najužeg rukovodstva”, zapisuje Đilas u memoarskom nastavku „Vlast” objavljenom u Londonu 1983. „Odlučeno i da se obavijeste vodstva republika i vodeći drugovi u državnom i partijskom aparatu o pogoršavanju odnosa sa sovjetskom vladom. Jа sam određen da obiđem Crnu Goru... To sam odmah i učinio”.
„U Crnoj Gori, na Cetinju, u vodstvu su bila očita kolebanja — kod B. Ljumovića i V. Tmušića: kod prvog kao ‘internacionalističko’ preglabanje o neodvojivosti revolucije od Sovjetskog Saveza, a kod drugoga kao zbunjeno ‘neopredijeljeno’ ćutanje”, piše Đilas. „ ‘MUDROVAO’ je, štaviše, i sekretar CK [tačnije PK, Pokrajinskog komiteta, prim] i predśednik crnogorske vlade BLAŽO JOVANOVIĆ: išćuđivao se i previše raspitivao. Ali sve je bilo još na početku, još nezaoštreno i neizdiferencirano, tako da se i svelo na informisanje i diskusiju: svi su se složili s podrškom Centralnom komitetu”.
Tito 12. aprila 1948. u Beogradu saziva Plenum Centralnog komiteta, „prvi sastanak Plenuma otkad je CK izabran na Petoj konferenciji, oktobra 1940. godine”. „Bili su se izredali većina članova CK — medu njima i drugovi iz Crne Gore: Blažo Jovanović, podržavajući Politbiro RAZVODNJENIM FRAZAMA”.
Jovanović je Đilasu sumnjiv i na Petom kongresu KPJ 21-28. jula 1948. godine. „Zapažen, među najzapaženijima, kao čvrst i nedvosmislen, bio je govor Veljka Mićunovića, tada Rankovićevog pomoćnika, a kasnijeg ambasadora u Moskvi [i Vašingtonu, prim] i pisca upečatljivih memoara ‘Moskovske godine’”, piše Đilas.
„Ali ako je Mićunović zapažen po odvažnosti i jasnoći — govori Blaža Jovanovića, sekretara PK Crne Gore… zapaženi su po neodređenosti, a po određenosti u ljubavi i odanosti Sovjetskom Savezu i Staljinu”.
Ova tvrdnja je prljavi „faul”. Bezmalo svi govornici na Petom kongresu su slali slične poruke, dok je bina ukrašena i Staljinovom bistom. Sâm Tito je na kongresu kazao da „ćemo mi [KPJ] ostati neumoljivi, dosljedni, onako kako smo to naučili od Lenjina i STALJINA”. I Đilas, koji je na kongresu ispred CK KPJ podnio referat o agitaciono-propagandnom radu, prednjači u veličanju SSSR-a i Staljina.
Prema kongresnim izvještajima, „drug Đilas ističe mjesto koje je u našoj agitaciji i propagandi zauzimala POPULARIZACIJA SOVJETSKOG SAVEZA, njegove snage, njegovih uspjeha, kao i politička borba za savez Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom”. Naveo je Đilas da se „Partija u svom radu kroz pojačano izučavanju STALJINOVOG djela ‘O osnovama lenjinizma’ i ‘Istorija SKP(b)’ stala idejno naoružavati”.
Đilas je i tada „naročito istakao da u borbi protiv imperijalizma [Zapada]” treba, između ostalog, „PRUŽITI SVESTRANU PODRŠKU BORBI SOVJETSKOG SAVEZA i demokratskog tabora, kome on stoji na čelu”; da je „snaga naše Partije, međutim, u tome što je njezina praksa — u kojoj se ona vjerno drži nauke Marksa-Engelsa-Lenjina-STALJINA — očevidno suprotna onome što joj se zamjera”, etc.
Đilas je, kao ideolog KPJ, kontaminirao svojim zapažanjima o Staljinu, javno objavljenim nakon njihovog susreta 1944. u Moskvi. Đilas je pisao za Staljina da je „to čovjek više od ikoga, kod njega nema ništa što ne bi bilo u skladu, što ne bi bilo dio cjeline od pokreta, od humora, od izgleda do genijalnih teoretskih i filozofskih djela”. Staljin je za Đilasa „sâm otelovljenje masa u jednom čovjeku, njihovih želja, nada, misli, on je u živom čovjeku istorija savremene epohe, njegov kažiprst pokazuje pojedincima, njegova misao narodima, svim poštenim radnim ljudima”; da je Staljin „sijed i naboran” ali „Staljin ne može ostariti, i to zbog toga što je njegova misao besmrtna”; i sve tako u tom pravcu.
Godine 1983. Đilas se u memoarima „Vlast” priśećao da je „neosporno da su proruske tradicije, kao i patrijarhalna, poluplemenska i predindustrijska socijalna struktura igrale značajnu ulogu u relativno masovnom — najmasovnijemu Jugoslaviji — prosovjetskom opredjeljivanju partijskog članstva u Crnoj Gori”. I opet upire prstom u Blaža Jovanovića.
„Ali za mene nema nikakve sumnje da su neodređena, neodvažna istupanja Blaža Jovanovića samo mogla da podstaknu takvo opredjeljivanje. Ne samo odlučni, nego i kolebljivi pristaše Staljina i Sovjetskog Saveza su naslućivali, kao tajnim, posebnim čulom, takve neopredjeljenosti”, tvrdi Đilas, prkoseći jasnim i provjerljivim dokazima u suprotno — između ostalih i u referatu Jovanovića na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Crne Gore.
„I još u 1949. godini se Blažo Jovanović u svojim istupanjima, pristajući uz Tita, razlikovao od vodećih članova CK i Politbiroa”, nastavlja Đilas. „Tako se — śećam se živo — na tribini na proslavi godišnjice Trinaestojulskog ustanka, na Cetinju 1949. godine, za vrijeme Blažovog govora, u kome je podvlačio žaljenje i ojađenost zbog sukoba sa Sovjetskim Savezom, Veljko Mićunović s upadljivim, namjernim nezadovoljstvom mrštio i pokazivao mi očima na Blaža. Nasuprot tom i takvom Blažovom istupanju ja sam, tom prilikom, u sukobu sa Sovjetskim Savezom sagledavao nastavljanje naše revolucije, razbljao iluzije u Sovjetski Savez i ukazivao na neravnopravne i eksploatatorske odnose Sovjetskog Saveza prema socijalističkim zemljama”.
Uz Jovanovića, Đilasu je opet bez ikakvih poznatih činjenica sumnjiv i VELJKO VLAHOVIĆ, još jedan od poznatijih ondašnjih crnogorski komunista. Nije ni on Đilas podržao na Trećem vanrednom plenumu Centralnog komiteta 16-17. januara 1954.
Naveli smo, Vlahović je uredno prisustvovao Osnivačkom kongresu Komunističke partije Crne Gore; bio član kongresnog radnog predśedništva, predśedavao jednoj od sesija, na kraju izabran u CK KP Crne Gore.
„Neodređenost, polovičnost stava Blaža Jovanovića”, veli Đilas, „pogotovo su opažali prosovjetski orijentisani komunisti: mnogi, kasnije pohapšeni, izjavljivali su da su se ‘nadali’ u Blaža, а slično se prema Blažu — kao i prema VELJKU VLAHOVIĆU: po kazivanju jednog istaknutog emigranta sovjetski predstavnici su se čudili, u 1948. i 1949. godini, što Vlahović već otvoreno ne istupi! — odnosila i prosovjetska propaganda i ‘šteđela’ ga u napadima”.
Đilas se u optužbama poziva i na parapsihološka zapažanja i retroaktivno, te 1983-će — sedam godina po smrti Blaža Jovanovića! — pribraja im njihov navodni razgovor oko tri decenije ranije:
„Na Вlažu se primjećivala i deprimiranost. A ja sam o svemu tome s njim razgovarao, budući da sam s njim bio blizak — doduše tek 1951. ili 1952. godine, kad je njegov stav postao čvrst i nedvosmislen. On je objašnjavao: Ja se nijesam nimalo kolebao u svojoj podršci i odanosti našem CK. Mene je samo veoma teško pogađalo otpadanje odanih, prekaljenih drugova, utoliko više što sam mnoge od njih ja lično uzdizao i u njih čvrsto vjerovao”.
Na kraju, kontradiktoro, i Đilas zaključuje: „I doista, u hapšenjima, u čišćenju Partije u Crnoj Gori organi bezbjednosti ne samo što nijesu nailazili na otpor, nego su uživali i podršku Blaža Jovanovića”.
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR