Tri crnogorska barjaka zalepršaše… Domovino Crna Goro, ja sam ti se odužio

Piše: Vladimir Jovanović

U ratovima 1912-1913. od ukupno 59 bataliona Crnogorske kraljevske vojske najveće pojedinačne gubitke imao je po numeraciji 22-gi batalion, Spuški, iz Spuške brigade 2. divizije (Podgorica), inkorporiran u manevarsku grupaciju nazvanu Zetski odred — 144 poginulih i umrlih od bolesti; od toga, njih čak 141 položili živote na Skadru.

Crnogorski napad na ovome pravcu započeo je 25. septembra/8. oktobra 1912, s prvim danom onog što će se kasnije nazvati Prvi balkanski rat.

Zapovjednik odbrane Skadra, Hasan Riza-paša, rođen na prostoru savremenoga Iraka, etnički Turčin, koji se dugo školovao i usavršavao u njemačkim vojnim školama, trupama i štabovima — ustrojio je dotad na ovim prostorima neviđen sistem fortifikacija. Vjeruje se da je njegovo ubistvo u Skadru 17/30. januara 1913. organizovao Esad-paša Toptani, etnički Albanac, novi komandant odbrane.

Riza-paša je ubijen, ali njegove fortifikacije su i dalje uporno branjene. Osobito krvave su trodnevne borbe, 25-27. januara/7-9. februara 1913. — iz Grujemira (Gruda) posmatrao ih je vrhovni komandant kralj Nikola I Petrović-Njegoš, a operativno im komandovao prestolonasljednik Danilo, zapovjednik Zetskog odreda — tokom kojih su Crnogorci konačno osvojili Veliki Bardanjolt (ili u ondašnjim crnogorskim izvorima: Bardanjol).

To je glavni od strateških visova odbrane skadarske tvrđave. Ipak, osvojen je Bardanjolt, ali ne i ostale utvrđene turske pozicije oko grada — poput Taraboša i Brdice — koje su odoljele jedovremenim napadima Crnogoraca.

U tim napadima, kao naši saveznici, učestvuju i odred Srba (Primorske trupe Kraljevine Srbije) i Albanci iz Malesije (ili Malisije, kako se onomad na crnogorskom transkribovalo), koji su prethodno obnovili zakletvu na vjernost kralju Nikoli.

Čitamo u ondašnjoj štampi, dan uoči početka trodnevnih juriša na Bardanjolt:

„Gruda, 24. januara. — Kralj je juče primio veliki broj Malisora, koji su sa prvacima došli ovđe, da ga pozdrave. On im je zahvalio na držanju, pohvalio njihovu borbu, njihove žrtve za slobodu Malisije i njihov junački trud oko śedinjenja njenog s Crnom Gorom.

Prvaci uvjeravahu Kralja u ime sviju Malisora, da su vazda pripravni sa Crnom Gorom dijeliti dobro i muke i da nema toga ko bi ih žive od nje mogao da odvoji, naglasivši kako na strani biva njihovo ime zloupotrebljavano za agitaciju protivu Crne Gore, što oni sažaljevaju, dajući sada glasan i jasan odgovor smutljivcima sa strane, kojima je podjednako mrska sreća i Malisije i Crne Gore, da je Crna Gora njihova otadžbina, a samo Kralj Nikola njihov vladalac.

Na kraju izjaviše želju da im Kralj dopušti da se preko 3.000 Malisora mogu uvrstiti u redove Crnogorske vojske, koja će brzo napasti i osvojiti Skadar”…

Dakle, tačka slamanja odbrane Skadra desila se 27. januara/9. februara 1913. godine. Kada su Crnogorci osvojili Veliki Bardanjolt, turski otpor nije imao perspektivu, iako je potrajao još oko dva i po mjeseca.

Moramo vjerovati sadržajnom opisu poprišta, iz „Glasa Crnogorca”, dan nakon bitke, od 28. januara/10. februara 1913:

„Pojedinosti bitke na Bardanjolu sve više pletu lavorove vijence slavi crnogorskog oružja. Neprijatelj je bio utvrdio Bardanjol izvrsno. Bio se iskoristio svijema sredstvima savremene tehnike i njenim pronalascima. Opkopi na Bardanjolu i njegovi ŠANČEVI SAVRŠENSTVO SU DANAŠNJE POLJSKE FORTIFIKACIJE.

General [Janko] Vukotić odmah poslije svršenog boja pregledao je sva utvrđenja. Njegov i njegova štaba izvještaj glasi, da se svako mora čuditi kako je takvo utvrđenje bilo moguće zauzeti kad se uzme u obzir i poznata hrabrost turskog vojnika. Odsudni boj, odnosno pokolj u šančevima Bardanjola trajao je više od dva sata.

Neprijatelj se bio zaklonio u rovove metar duboko sa vrećama punim pijeska, koje su spolja služile kao grudobrani. Naši hrabri vojnici najprije su ispresijecali prepone i TRI REDA ŽICA i neustrašivo izvršiše svoju dužnost; padahu pod kišom neprijateljskih kuršuma, ali neuzmicahu.

OFICIRI POKAZIVAHU ČUDA HRABROSTI: u prvim redovima ispred vojnika skakahu preko raznih prepona, polažući ispred šančeva svoje glave. Ogorčenje, žestina i opšti junački polet zahvatio je redove naših vojnika, noseći ih kao vihor u sigurnu smrt. Juče u 1 sat i 40 minuta dospješe do krajnjih rubova neprijateljskih šančeva. Nasta strahoviti metež.

TRI CRNOGORSKA BARJAKA zalepršaše na prvim vrhovima Bardanjola.

KRALJ, Našljediik i Knjaz Petar sa uzvišenja na Grujemiru prate potonji čin krvave bardanjolske drame. Otpoče i juriš. Kroz durbine se vide mase naših vojnika kako se razlijetaju po šančevima.

Kralj silno uzbuđen i svi sa njime, skida kapu u znak uzvišenosti i svetinje istoriskog trenutka kad njegovi hrabri vojnici u masi polažu život za domovinu, odlučujući svojim jurišem pobjedu na Bardanjolu. Nepotraja četvrt sata a telegrafski izvještaji od generala Vukotića i generala [Jova] Bećira saopštiše, da je vrh Bardanjola zauzet.

Lješine napuniše prostrane i dugačke opkope. Iz donjih položaja Turci nagoše u divlje bjegstvo niza stranu. Neprestano ih stizahu i desetkovahu šrapneli naših topova, koji su odlično gađali i u redovima neprijatelja stvarali stravu. Poslije pola sata moglo se na durbinu viđeti u masama bjegstvo neprijatelja u pravcu varoši.

Komora, konji, ranjenici, vojnici, kari — sve se pomiješalo u opšti nered i zabunu. Uticaj naše pobijede bio je na neprijatelja silan i porazan”.

* * *

Prije nego što možda požurimo s osuđujućim zaključkom o našim precima, da se u ovu pobjedu krenulo zaludno, moramo uzeti u obzir činjenicu da u momentu osvajanja Bardanjolta, najkrvavje od bitaka tokom opsade Skadra — a to je drevna starocrnogorska prijestonica Balšića, a prije njih i Vojsilavljevića — taj grad odlukom velikih sila još nije opredjeljen da uđe u sastav novoformirane države Albanije.

Naime, iako je tačno da su Velike sile na konferenciji decembra 1912. u Londonu u načelu odlučile da se osnuje albanska države, konkretno da sâm Skadar neće biti crnogorski presuđeno je tek na zasijedanju 9/22. marta 1913.

Śutradan je poslanik Austro-Ugarske na Cetinju uručio prijeteću notu da Crna Gora obustavi operacije kod Skadra, što je odbijeno; dva dana kasnije zvanično je kralju Nikoli saopšten stav Velikih sila da Skadar neće biti dio Crne Gore.

Tada je i Rusija po bezmalo istoj matrici izvršila pritisak kao i 1814. kada je car Aleksandar I uputio diktat Crnogorcima da se evakuišu iz vojnički krvavo oslobođene i s maticom opet ujedinjene Boke Kotorske. Pomorska demonstracija flotâ Velikih sila ispred obala Kraljevine Crne Gore je počela 18/31. marta, a blokada luke Bar 23. marta/5. aprila 1913.

Međutim, Crnogorci su uspješno nastavili borbe i 10/23. aprila 1913. potpisana je predaja turskoga garnizona. Śutradan su Crnogorci umarširali u grad. Esad-paši je zauzvrat dozvoljeno da napušti Skadar sa svojom vojskom i oružjem i uključi se u borbu za vlast u centralnoj Albaniji.

Nakon što su Crnogorci pobijedili i zauzeli Skadar, Velike sile 14/27. aprila 1913. uručile su crnogorskoj vladi sada RATNI ULTIMATUM: da u najkraćem roku evakuiše svoje trupe iz grada, najavljujući iskrcavanje u području Skadra i zajedničku vojnu intervenciju Austro-Ugarske i Italije.

Nakon mnogo teških trenutaka oklijevanja, pritisaka i Rusije i Srbije — ruska vlada je izdala communiqué optužujući Crnogorce da će izazvati „evropski rat” — kralj Nikola je popuštio.

Evakuacija Crnogorske vojske trajala je do 1/14. maja 1913, a u Skadar je ušao odred međunarodnih snaga i zaveo upravu; na drugoj strani, Kraljevini Crnoj Gori su međunarodno priznate sve druge teritorije oslobođene u ratovima 1912-1913. Tokom kojih je, nota bene, fiksiran veliki dio postojećih naših državnih granica — prema Republici Srbiji (ondašnja Kraljevina Srbija), kao i dio prema Bosni i Hercegovini (ondašnja Austro-Ugarska) i Albaniji.

* * *

„Antena M” serijom tekstova obilježava 110. godišnjicu crnogorskih ratova 1912-1913.

Između ostalih, sada obnavljamo uspomenu na DIMITRIJA-DIKA RADEVIĆA, oca braće — JEVTA, MIŠA, BOGDNA, RATKA, iz 51-og bataliona Vasojevićske (ranije Donjo-vasojevićske) brigade, koji poginuše u osvajanju Velikog Bardanjolta 1913. — Radevići su svijetli primjeri žrtvovanja za Kraljevinu Crnu Goru; nažalost, danas zaboravljeni.

Sličnih primjera ima i u drugim batalionima: dva brata, ŽARIĆI, barjaktar Mirko i Simo, takođe ginu na Bardanjoltu.

BRIGADIRU VELIŠI LAZOVIĆU (1849-1927), komandantu Kuča, koji je bio u štabu vojne operacije na Skadru (Zetskog odreda), poginuo je na Bardanjoltu sin, ĐURO, poručik (poručnik); etc.

Istakli smo da je batalion Spuški — čiji su barjaktari bratstvenici PULEVIĆI — imao pojedinačno najveće gubitke u crnogorskim ratovima 1912-1913. Već u početku nastupanja k Skadru, kad je osvajano utvrđenje Dečić, prema podacima Jevta A. Ružića, „pod bataljonskim barjakom Spuškog bataljona PALO JE 11 BRATSTVENIKA iz bratstva Pulevića”.

„Pri izbijanju na položaj, pa je i 12-ti. To je bio Ivan Pulević, đak gimnazije, dobrovoljac, od svojih 16 godina” („Crna Gora u ratovima 1912-1918. i u poratnoj istoriji”, Vindzor, 1955, 126).

Poginuo je i komandant Spuškog bataliona, komandir Nikola-Nika Pulević; a tokom bitke na Bardanjoltu gine novi komandant bataliona, oficir MAŠAN J. ĐURANOVIĆ. Uz Mašana, GINU I DVA NJEGOVA BRATA…

U ondašnjem nekrologu pišu kako je „prilikom juriša na Bardanjolt 27. januara 1913. komandant Mašan neustrašivo jurio pred svojim vojnicima u žice put neprijateljskih šančeva”.

„U tome jurišu hrabri Mašan zadobio je nekoliko smrtnih rana, ali je ipak uspio da uskoči u turski šanac. Njegovi vojnici su ga iznijeli iz okršaja i on je śutradan od zadobijenih rana umro u 35. godini. Sahranjen je pred crkvom sela Vrake, uz počasti kakve Crnogorci odaju najvećim svojim junacima. Slava slavno palom!”

JAVNA BLAGODARNOST

Srdačna hvala generalu [Radomiru] Vešoviću, kom[andiru] [Kostadinu] Mikiću, sudiji Stamatoviću, kao i svim oficirima i vojnicima, koji učestvovaše pri ukopu plemenitog nam oca i strica

† DIKA
braće:
† JEVTA, † MIŠA, † BOGDANA, † RATKA poginulih na Bardanjoltu i
† Nikole poginulog na Mokri.

Ponovo svima i svakome neizmjerno blagodarimo.
- Ožalošćeni: sin i brat Mileta; sinovac i brat barj[aktar] Zarija — RADEVIĆI, ranjenici s Bardanjolta — Veličani. - Cetinje, 14. marta 1913.

* * *
P O M E N

U neđelju 26. januara tekuće godine davaćemo u crkvi Svetoga Petra u Spužu parastos našim poginulim sinovima:

†
BOŠKU, ANDRIJI i poručiku MAŠANU ĐURANOVIĆU, bivšem komandantu Spuškog bataliona, o čemu izvještavamo sve naše i pokojnikove prijatelje, kumove i poznanike, moleći ih za učešće.

- Ožalošćeni roditelji: Jovica i Pekna Đuranović sa ostalom rodbinom. - Spuž, 10. januara 1914.

* * *
Izvještavam srodnike i poznanike, da ću 25. januara tek. godine, u ovdašnjoj Petrovoj crkvi davati godišnji parastos

Barj. † MIRKU i † SIMU poginuloj mi braći na Bardanjoltu.

- Ožalošćeni: Milan ŽARIĆ s porodicom. - Nikšić, 21. januara 1914.

* * *
POMEN

U neđelju 26. ovog mjeseca, u hramu svetog Georgija u Podgorici, držaćemo pomen mojim sinovima

poručiku † MILOŠU
potporučiku † NASTADINU
i potporučiku † ĐURU

koji je poginuo 27. januara 1913. godine na Nordaj blizu Skadra, u rešavajućoj bitci Bardanjolta, te sa ovim izvještavam srodnike, prijatelje i noznanike.

Brigadir V. Lazović, s porodicom. – Podgorica.

* * *
(Objavljujem i vijest o pomenu interesantnog sadržaja, od učitelja Stanka St. Brkovića)

P O M E N
U hramu Bogojavljenskom u Oputnoj Rudini, Crkvice 8. aprila ov. g., drugi dan Uskrsa, davaću parastos mojoj braći jednočetnicima, koji boreći se „za krst časni i slobodu zlatnu" svoje živote

†
položiše na Muselimovoj Glavici:

- Bar. Krsto BRKOVIĆ, Boško BRKOVIĆ, Spasoje MIHAILOVIĆ, Tojo [Tijodor] MIHAILOVIĆ, Nikola DAKIĆ, Luka DAKIĆ, Miloš POPOVIĆ, Sava POPOVIĆ, Andrija POPOVIĆ, Radovan POPOVIĆ, Miloš JELENIĆ, Mato IVANČEVIĆ.

Na Bregalnici: vodn[nik] Radonja IVANČEVIĆ, Radosav BRKOVIĆ, jedinac.

Njihovi potomci! Ako oćete da dobijete utjehu u tuzi za poginulim? Śetite se! Kad Nj. V. Prestolonasljednik u Bardanjolskoj trodnevnoj i očajničkoj borbi neumorno stajaše śeverno od Muselimove Glavice, a na brdu Mesi u domašaju neprijateljskog olova, očekujući sudbinu Velikoga Bardanjolta.

Njihovi potomci! Śetite se! Kad Nj. V. Prestolonasljednik primajući signalizaciju sa Muselimove Glavice, 25. januara 1913. g., u 11 ½ sati prijed podne, blagoizvoli veleobradovati Vrhovnog Komandanta Crnogorske vojske, Nj. V. Kralja na Grudu sa prvim rezultatom s ratnoga bojišta: Pade Muselimova Glavica — prag Velikoga Bardanjolta.

Njihovi potomci! I još veću utjehu u tuzi za poginulim dobivate, ako se śetite, a śetićete se, da gore poginuli imenovani borci, zajedno sa njihovom braćom Piperima, a ovi potpomognuti s desne i s lijeve strane jakom mišicom braće im Crnogoraca, slomiše prag Velikoga Bardanjolta i ostaviše vječiti spomen njihovim potomcima.

Iz istoga spomena, diže se i ovi pomen: Da pozdravi śenke poginulih; da pozdravi sjajnu pobjedu Velikoga Bardanjolta, da pozdravi krstaš, koji davaše signalizaciju, da pozdravi kosti čeličnoga junaka, koji krstašem (barjakom) upravljaše..... bar. Krsta Brkovića.....koji predajući mi barjak u ruke reče.....zbogom!.....

I sa mnom se razgovara
Za ne puna dva minuta.
„Neka ginem!”
„Niko neće – reče – mrijet po dva puta“.
„Domovino Crna Goro,
ja sam ti se odužio".
S te riječi, vitešku je
Svoju dušu ispuštio.
Zemlja da mu tijelo, Bog dušu prosti
Vrh Muselima, primi mu kosti.

Oputna Rudina, 12. marta 1914. g.
Ispred brastvenika ožalošćeni: - Stanko St. Brković učitelj iz Pipera.