Zapisnik iz 1969. o jeziku Crnogoraca (1)

Priredio: Vladimir Jovanović

Jedan dokument, nastao prije više od pola vijeka, svjedoči o neravnopravnosti statusa jezika Crnogoraca u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Za potrebe prve Jugoslavije Karađorđevića, izmišljen je i ustavima (1921, 1931) proklamovan srpsko-hravatsko-slovenački jezik; u drugoj Jugoslaviji, Slovenci su se srećno izvukli ispod ovoga hibrida i lingvistički se razgraničil, Makedoncima je priznat zaseban jezik.

A za Crnogorce, ne pitajući ih, proklamovali su srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, na temelju takozvanog Novosadskog dogovora koji su usaglasili, napisali i 10. decembra 1954. u Novome Sadu potpisali Srbi i Hrvati, tačnije 25 njihovih književnika i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH). Muslimanima (Bošnjacima) do 1971. nije priznavan ni status konstitutivne nacije.

Taj „novosadski” akt, inspirisan i odobren od Saveza komunista Jugoslavije koji je uz državni kontrolisao i sve društvene aspekte, potom je pretočen i u federalne SFRJ ustave i u ustave Socijalističke Republike Crne Gore (1963, 1974), takođe i u republičke ustave Srbije, Hrvatske i BiH — a da o njemu dakle izvorno nije konsultovan niti ga je izvorno potpisao neki Crnogororac ili neko iz Crne Gore.

U Novosadskom se dogovoru u prvome paragrafu tvrdi: „Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim”.

Nije objašnjeno, uostalom ne postoji objašnjenje, u kakvoj su vezi Beograd ili Zagreb na primjer s jezikom Oktoiha Crnojevića, Svetoga Petra Cetinjskoga ili Njegoša? Ili, ako se u nazivu jezika pominju Srbi i Hrvati — zašto u nazivu jezika nema i Crnogoraca? Et cetera.

No, komunistička, „novosadska” jezička ljubav Srba i Hrvata — razvijana kroz saradnju Matice srpske iz Novoga Sada i Matice hrvatske iz Zagreba, a verifikovana je 1960. zajedničkim „Pravopisom” — potraja svega deceniju. U Hrvatskoj je 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom se 18 naučnih i kulturnih ustanova distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namjera da se Hrvatima nametne srpski jezik i traže da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik.

Hrvatsku Deklaraciju je Tito osudio. „Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka”, rekao je Tito. Najveći hrvatski pisac, Miroslav Krleža, jedan od potpisnika Deklaracije, morao je dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu.

Iz svojih razloga, Deklaraciju osuđuju i srpski lingvisti i književnici. U Matici srpskoj, nakon prva dva toma „Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika”, koje su od 1967. izradili skupa s Maticom hrvatskom, nastavljaju i nakon Deklaracije da samostalno objavljuju nove tomove, lojalno se podudarajući sa stavom vladajućih komunista.

U Crnoj Gori, eho ovih gibanja otvara male, ali u jednopartijskoj nedemokratiji prve značajne breše za javnu raspravu o jeziku Crnogoraca. Pravopis srpskohrvatskoga stavio je „van zakona” dva autohtona glasa (ś, ź), prisutna doslovno u svakome kutku Crne Gore, te fascinantnu leksiku naslijeđâ i živog narodnog i književnog crnogorskog jezika, kakve nema ni u hrvatskom ni u srpskom jeziku ili je u njima malo poznata, žigošući hiljade i hiljade riječi naših pređa u diskriminatorske kategorije „dijalektizmi”, „provincijalizmi”, „arhaizmi”…

Prilika izborena za ma kakvu raspravu o pravu Crnogoraca da ne prihvate s-h ideološke diktate, bila je 3. februara 1969. godine u Titogradu (Podgorici), na seminaru nastavnika srpskohrvatskoga jezika SR Crne Gore.

Tu je, „kao gost i predavač”, doveden Srbin dr Pavle Ivić, profesor Univerziteta u Novom Sadu, u komunizmu gorljivi zastupnik s-h doktrine, akademik SANU; a onda, 1990-ih, kad su skinute maske, pobornik Velike Srbije koji se odriče s-h lažnjaka i tvrdi da je vazda mislio samo na srpski jezik.

Na seminaru u Titogradu, Ivić, između ostalih netačnosti i polutačnosti, navodi da se „srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik razvija kao jedinstven književni jezik Srba, Hrvata i CRNOGORACA već više od stotinu godina”. Aludira na takozvani Bečki dogovor iz 28. marta 1850, koji su u glavnome gradu Austrijske carevine potpisali osmorica austrijskih državljana, od kojih 5 Hrvata, 2 Srbina (među njima i Vuk S. Karadžić) i 1 Slovenac — i opet nijedan Crnogorac, a Njegoš je bio živ! Nota bene, Njegoš nikad nije prihvatio Vukov pravopis, a kada je docnije u Knjaževni Crnoj Gori nezvanično prihvaćen, nije izbrisao žilavi i životvorni, narodni crnogorski jezik…

U raspravi u Titogradu iz 1969, sa crnogorske strane, učestvovali su: - Jovan Čađenović, Slobodan Vujačić, Branko Banjević, Novak Kilibarda, Milo Bošković, Đorđije Rašović, Luka Vujović, Sreten Perović, Petar Mićović, Dušan Dostinić, Vukale Đerković.

Njihove su diskusije oprečne, ponekad su diskutanti sami sa sobom kontradiktorni, ali gotovo da niko od njih nije bez manjih ili većih primjedbi, uključujući tada novi tom s-h „Rečnika” (Ivić je jedan od koautora) koji je Matica srpska nastavila da objavljuje samostalno, a u njemu ignorišu Crnogorce, ili prisvajaju bez navođenja autorskh izvora crnogorsku nacionalnu književnost — isto se prethodno desilo i dok su Matica srpska i Matica hrvatska u s-h ljubavi zajednički objavile prva dva toma „Rečnika”.

U to vrijeme, godine 1969, liše „Bukvara”, bezmalo svi ostali udžbenici koji se koriste u osnovnim i srednjim školama SR Crne Gore se uvoze iz SR Srbije, i to uglavnom na ekavici. SR Crna Gora tada nema Univerzitet; nema dnevne novine; nema TV centar… Liše profetskih napora Grafičkog zavoda iz Titograda, koji uz stalne vanjske opstrukcije uspijeva da u biblioteci „Luča” objavi desetine izdanja starije i novije književnosti Crnogoraca, prilike srazmjerno nalikuju onim iz Njegoševe epohe, kada pustinjak cetinjski, iz Rusije dovlačeći štampariju, obnavlja blistave ideale Crnojevića o pečatnji crnogorskih knjiga.

Markantnija ostavština lingvističkih rasprava iz tog perioda u SR Crnoj Gori je i javno obraćanje Uprave Udruženja književnika Crne Gore početkom 1971. u kojem se navodi da „odredbe Novosadskog dogovora po kojima se književni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca razvio ‘oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba’... potpuno ignorišu Crnogorce”.

„Ne možemo prihvatiti odredbe Novosadskog dogovora iz kojih proizlazi da su crnogorski pisci književni jezik naučili u Beogradu ili Zagrebu... Nijesu li crnogorski pisci oduvijek govorili i pisali svojim jezikom, koji su naučili u svojoj kući, jezikom koji je stvarao i kojim govori crnogorski narod?... Jezik Crnogoraca nastajao je u specifičnim ljudskim, društvenim i kulturno-istorijskim uslovima. Za postojanje crnogorske jezičke varijante ima isto toliko vrijednih argumenata kao i za ostale varijante. Pokušaj negiranja naše jezičke varijante i osporavanje prava na nacionalno ime za jezik kojim govore Crnogorci, često se svodi na negiranje crnogorske književnosti i nacije”.

No, dalje javne polemike, pod prijetnjom krivične odgovornosti, preśekla je dogmatska ruka vrha Saveza komunista Crne Gore naredne, 1972. godine, slijedeći „Titovu liniju” odbrane hibridnog s-h kao jedne od navodnih zaloga očuvanja druge Jugoslavije. Pokretanje standardizacije i priznanja crnogorskoga jezika de facto izjednačeno je s kontrarevolucionarnom djelatnošću i rušenjem ustavnoga poretka SFRJ…

Iz Zapisnika seminara nastavnika srpskohrvatskoga jezika SR Crne Gore iz 1969. se vidi da je tu pominjana knjiga MILORADA STOJOVIĆA, štampana godinu ranije. U „Nadmoći ljudskosti” (Titograd, 1968), Stojović, vrsni filolog, sistematizuje dio crnogorske književnosti. Pa ga srpski književni kritičar Pavle Zorić u beogradskoj štampi napada, kako tvrdi ne sporeći narodnost Crnogoraca; ali, biva, Stojović da crnogorsku književnost „zatvara u uske okvrire” u skladu sa „izolacionističkim kocepcijama” i sve tako u tom pravcu. Stojović, takođe u beogradskoj štampi, odgovara Zoriću, između ostaloga:

„Zorić je, prije svega, bio dužan da objasni: kakav je to ‘bitno drukčiji smisao’ koji on daje pojmu crnogorska književnost? I po kakvoj logici se može, na jednoj strani ‘priznavati’ postojanje crnogorske nacije, a na drugoj ignorisati crnogorska kultura i književnost! Može li nacija egzistirati bez nacionalne kulture, bez svoje stvaralačke individualnosti!?

Kad već tvrdi da ne postoji ‘posebna’ crnogorska književnost, Zorić je, isto tako, bio obavezan da djelo Petra I, Njegoša, S. M. Ljubiše, Marka Miljanova, Nikole Lopičića, Mihaila Lalića, Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Janka Đonovića, Rista Ratkovića, Dušana Đurovića, Čeda Vukovića, Stefana Mitrovića, Dušana Kostića, Radonje Vešovića i mnogih drugih crnogorskih pisaca, do mlađih i najmlađih, situira u neku drugu društveno-istorijsku, etičko-psihološku i stilsko-jezičku stvarnost, u neku drugu nacionalnu panoramu.

Ako mu to ne bi pošlo za rukom, na osnovu teksta sa čijim stavovima polemišem, mogao bi se izvesti zaključak da se u Zorićevim koncepcijama produžava jedna davno prevaziđena i pobijeđena romantičarsko-pravoslavna, hegemonistička ideologija velikosrpske buržoazije, OD ČIJEG ‘HUMANIZMA’ CRNA GORA, I NE SAMO ONA, I DANAS IMA OŽILJAK NA ČELU! Ideologija koju je programirao još Ilija Garašanin u svom poznatom ‘Načertaniju’ 1844. godine, a u praksi pokušali da oživotvore njegovi sljedbenici Nikola Pašić, Nikolaj Velimirović, Dragaša Vasić i drugi!” (kraj citata)

Zapisnik sa stručnog seminara nastavnika srpskohrvatskog jezika SR Crne Gore iz 1969. integralno, u dva nastavka, objavljujem iz verzije (u kojoj se na nekim mjestima miješa ekavica s ijekavicom) štampane iste godine u „Književnim novinama”, časopisu iz Beograda, pod redakcijskom egidom: „SUOČAVANJA: Jedinstvo jezika i nacionalnih kultura” (XXI, 354, 2)…

* * *

Z A P I S N I K

sa stručnog seminara nastavnika srpskohrvatskog jezika SR Crne Gore održanog 3. i 4. februara 1969. godine u Titogradu. - Seminaru prisustvuje kao gost i predavač dr Pavle Ivić, profesor Univerziteta u Novom Sadu.

D N E V N I   R E D  (3. februara 1969. godine)

1. Dr Pavle Ivić: O aktuelnim pitanjima savremenog srpskohrvatskog jezika — predavanje.
2. Diskusija.

Dr PAVLE IVIĆ: Govori o aktuelnim pitanjima u savremenom skohrvatskom jeziku i ističe ulogu i značaj varijanata, te jezičke raspre, neslaganja, netrpeljivosti povodom nekih članaka objavljenih u zagrebačkim časopisima i listovima. Ivić objašnjava kako je tekao rad na rečniku srpskorvatskog, odnosno hrvatskosrpskog, koji zajednički pripremaju Matica srpska i Matica hrvatska. On naglašava da danas postoje težnje za cijepanjem jezika na dvije samostalne varijante, tj. za proglašavanjem tih varijanata posebnim jezicima. Ova opasnost najviše dolazi i zaključak o njoj nameće se čitajući članke hrvatskih lingvista Ladana, Brozovića, Babića. Takve su težnje apsurdne, a posledice koje bi u slučaju njihove realizacije nastupile jesu veoma teške.

Srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik razvija se kao jedinstven književni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca već više od stotinu godina. Cijepati taj jezik na varijante koje bi značile zasebne jezike — strašno je za razvoj naše kulture uopšte. Ivić ističe da su razlike između zapadne i istočne varijante minimalne i svode se na različitu zamjenu jata i na neke manje značajne razlike u leksici, stilu i morfologiji. Te razlike su takve da se uopšte ne može govoriti o dva jezika. Ivić je dalje naveo primjere iz stanja u evropskoj kulturi ukazujući na primjer španjolskog jezika kojim se služi više naroda na opštu korist i zajednički napredak (on je nabrojio zemlje Latinske Amerike sa španjolskim jezikom). Profesor Ivić informiše o dogovoru predstavnika dveju Matica u Zagrebu i konstatuje da su tim dogovorom prevaziđeni izvjesni nesporazumi, a ono što je dogovoreno ide u prilog želje da se očuva Novosadski dogovor.

Predsjedavajući otvara diskusiju o izlaganju profesora Ivića. (Predsjedavajući je predsjednik Društva za srpskohrvatski jezik i književnost SRCG Jovan Čađenović)

SLOBODAN VUJAČIĆ: Podsjeća na svoje izlaganje na Simpozijumu o crnogorskoj kulturi, a zatim govori o Novosadskom dogovoru i o radu dviju Matica na Rječniku srpskohrvatskog jezika. Zamjera što se tamo NE POMINJU IZVORI IZ CRNE GORE i ukazuje na lingvističko bogatstvo tih izvora. On misli da lingvisti u Crnoj Gori nijesu za cijepanje jezika, a akciju za takvo raspadanje srpskohrvatskog jezika vidi u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika.

Ako iko ima pravo da traži varijantu, to je Crna Gora — ali to ipak ne čini i niko ne traži. Dvije Matice ne mogu po svome nahođenju činiti što hoće i kako hoće. On nema predloga da se postojeće stanje u jezičkim nesporazumima riješi. On samo pita drugove iz Zagreba i Novog Sada kako bi se oni osjećali da su na mjestu nas koji smo zapostavljeni u izvorima za Rječnik.

Govoreći dalje o AFIRMACIJI NACIONALNE KULTURE on je naveo Makedoniju kao dokaz, a jednom od akcija te afirmacije smatram i autokefalnost Makedonske crkve.

BRANKO BANJEVIĆ: Kaže da je na diskusiju ponukan Ivićevim izlaganjem.

Ističe da je od njega čuo samo političku riječ. Misli da je i u Matici srpskoj prisutan elemenat za koji se prebacuje Matici hrvatskoj. Njegov je utisak da oni koji su radili Rečnik jesu provukli tezu o dvije varijante, a nijesu pokazali bogatstvo našeg jezika.

Zamjeram Matici srpskoj što je uzela riječi od crnogorskih pisaca, a to nije konstatovano. On u tome vidi UNITARIZAM. Dalje ističe da varijante nijesu stvar volje akademika i političara. One su objektivno stanje u našem jeziku. Banjević nabraja četiri varijante: srpsku, hrvatsku, CRNOGORSKU i bosansko-hercegovačku.

Po Banjevićevom mišljenju u Crnoj Gori nema razlike između narodnog i književnog jezika, a to se ne može reći za jezik u Srbiji i Hrvatskoj. (Zapisničar konstatuje da je diskutant ovo tvrđenje kasnije ispravio, ističući da je rekao ne da ne postoji razlika, već da je ta razlika minimalna).

Dalje govori o Ivićevom izlaganju i tvrdi da je u njemu DOMINANTNA PROPAGANDA, A NE NAUKA. Novosadski dogovor je upravo prekršila Matica srpska.

Rečnik dviju Matica smatra afirmisanjem dviju varijanata, a IZNEVJERAVANJE CRNOGORSKE VARIJANTE.

Smatra da se moraju poštovati četiri varijante i od strane autora Rečnika. Termin „srpskohrvatski jezik" je iz XIX vijeka. To je uslovan naziv koji za Banjevića znači opasnost od integracije, a on takvu opasnost smatra jednakom onoj od cijepanja jezika. Rečnik je izneverno očekivanja zahvaljujući upravo Matici srpskoj, kaže Banjević.

NOVAK KILIBARDA: Ja sam za potpuno jedinstvo, a nikako za cijepanje našeg jezika. SMATRAM NAOPAKIM PAK NEPOMINJANJE CRNOGORSKE NACIJE u Rečniku. Ali ne vidim u tome takvo veliko zlo.

ZLO je ako se autori ne bi služili leksikom, naših, crnogorskih mlađih pisaca, a ako se njome služe treba navesti izvore.

Kilibarda zamjera Rečniku što nije uzeo više izvora iz Crne Gore. Kilibarda dalje ističe da je čuo dekonzervirani jezik u hrvatskih naučnika iz doba Kukuljevića i pita da li je to stanje jezika u današnjoj pismenoj i usmenoj upotrebi u Hrvatskoj stvar jedne geneze, ili napora intelektualaca da dekonzerviraju jezik. Bilo bi izlišno boriti se ako je to stvar geneze. Od profesora Ivića očekuje odgovor: je li to nasilno forsiranje, ili je rezultat razvojnog puta jezika. Banjeviću kaže da nema jezika u kome bi narodni i književni bili sasvim identični; čak je i jezik narodne pjesme drukčiji od govornog jezika. Kilibarda najzad ističe da nema prevelike zamjerke na rad Maticâ srpske i hrvatske, ali BOGATSTVO JEZIKA u Crnoj Gori je TAKO VELIKO DA JE ZAISTA ŠTETA NE KORISTITI SE NJIME.

JOVAN ČAĐENOVIĆ: Obavještava ko je od crnogorskih pisaca ušao u obzir za građu obuhvaćeću Rečnikom.

MILO BOŠKOVIĆ: (Cijelo izlaganje je pročitao). Smatra veoma osjetljivim pitanje o stanju u našem savremenom jeziku i ukazuje na istinu da se u Crnoj Gori zaključci Novosadskog dogovora prihvataju bez rezerve i po njima se postupka u školstvu i administraciji. Nije bilo ni nema prohtjeva da se ide na više jezika. A što u drugim republikama toga ima. Bošković smatra da nas u Crnoj Gori upravo jedinstvenost jezika otvara prema vanjskom svijetu, pa ipak se čini da nekome takva jedinstvenost smeta. Važno je pitanje kome smeta to jedinstvo, a važno je i pitanje čime se rukovodila beogradsko-novosadska redakcija kada je PREĆUTALA CRNOGORSKE AUTORE GRAĐE.

Kaže da se u tome slaže sa Banjevićem: MATICA SRPSKA JE TIME RUŠILA NOVOSADSKI DOGOVOR.

Bošković ukazuje na okolnost da nama nije potreban nikakav rječnik ni za roman „Kiklop" — Ranka Marinkovića, ni za roman „Derviš i smrt" — Meše Selimovića, kao ni za romane Lalićeve. U nas izaziva revolt takav raskol i tendencije ka razbijanju jezika. U Crnoj Gori nema favorizovanja ni jednih ni drugih. To se lijepo vidi u upotrebi udžbenika i drugog. Nama su bliski i duh i svijest i jednih drugih. Da nije tako, zar bismo mogli mi koji radimo u školama širiti vidike mladim ljudima? Naš je zadatak da očuvamo tekovine Novosadskog dogovora.

Bošković dalje govori o mjestu CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI danas. On smatra da se ona OMALOVAŽAVA, ili ČAK NEGIRA. Nema crnogorske jezičke varijante, ali to ne znači da nema nikakvih književnih vrijednosti. Ističe da mu smeta čuđenje Mihaila Stevanovića [srpski lingvista, prim] izraženo u pitanju: Što je to crnogorska književnost?

Ako ne postoji crnogorska književnost, ne postoji crnogorska nacija. Bošković se dalje kritički osvrće na tvrđenje Pavla Zorića da Stojović svojom knjigom „Nadmoć ljudskosti" stvara mit.

ĐORĐIJE RAŠOVIĆ: Naglašava da je seminar organizovan kao razgovor stručnjaka i da je stav crnogorskih slavista u današnjoj situaciji značajan. Ovo ipak ne znači da ćemo se mi međusobno u svemu slagati. Rašović dalje govori o tekućim pitanjima vezanim za Kongres slavista u Budvi. On misli da će to biti prilika da se na mjerodavnom mjestu iskažu i brane svi stavovi koji se tiču savremenih jezičkih sukoba. Zatim informiše o temama za Kongres. Navodi da je moguće pred licem toga skupa govoriti o lingvističkim pitanjima uopšte, kao na primjer jesu li Njegoš i Marko Miljanov i Mihailo Lalić isto toliko srpski koliko i crnogorski pisci ili nijesu itd. On je najzad informisao da je Kongres pomjeren za oktobar ove godine i da će za vrijeme Kongresa biti organizovana i izložba udžbenika.

Uključujući se u diskusiju o Ivićevom izlaganju i pitanju koje je tretirano, Rašović ističe da je Ivićeva tvrdnja da postoje samo dvije osnovne varijante tačna, a nije tačno da su ostali naši govori u tolikoj mjeri različiti da se mogu proglašavati varijantama. Rašović se takođe osvrnuo i na članak Berberskog objavljen u jednom od zadnjih brojeva „Pobjede” i kritički ga prokomentarisao.

Rašović dalje govori o neminovnosti da se udžbenici štampaju u Srbiji, jer MI NEMAMO PREDUZEĆA ZA IZDAVANJE UDŽBENIKA. Ukazuje na nastojanje da se tekstovi ijekaviziraju, ali u tim nastojanjima i htenjima stalo se kod Bukvara. Ovaj seminar na to pitanje ne može da odgovori. Rašović misli da redakcija koja je uređivala Rečnik u ime Matice srpske nije toliko pogriješila da se o njenim članovima može govoriti kao o ljudima koji su negirali crnogorsku nacionalnost. Ja se ograđujem od takve ocjene njihovog rada. Ne osporavam Stojoviću nastojanje da izvrši periodizaciju književnosti u Crnoj Gori, ali imam na umu i to da nam Crnogorci van Crne Gore kažu da nećemo isplivati [?]. Stojović je najavio neke stvari koje je obavezan da dokazuje. Alal mu vjera ako uspije u tome.

 (Nastavlja se)