Brižne majke sinovima, stroge prema ćerkama, blage prema unučadima. Najbolje sestre, odane supruge, pokorne snahe, teške i zlovoljne svekrve.
Bile su tuđe večere, stopanice, virdžine, čoek žene…
Džeferdari, levori i karabini su mučali kad bi se u kakvoj crnogorskoj kući rađala ženska đeca, ali se tim oružjem branila njihova čast i čistota, dobrota ili ljepota. Očas posla očarale bi ukućane, braću ili oca koji bi im nekada i rekao - sine!
Iz bratskog zagrljaja išle su među đevere. Nevjeste nijesu pokazivale radost, nijesu pjevale sa đevojkama, nijesu podizale pogled sa svilene suknje i nijesu ustajale od sofre dok ne napušte roditeljsku kuću.
Poneku suzu, izdajnicu upijala je meka kadifa dolaktice, jakete, zubuna.
Crnogorsku kapu dolaskom u dom zamijenio bi crni veo.
Samo one iz najbogatijih kuća nosile su ćemer - filigranski srebrni pojas, ukrašavan i poludragim kamenjem, rad najvještijih terzija. Bio je porodično blago kojima su svekrve darivale najstariju snahu kad za to dođe vakat.
Ostale su nosile šta su imale, a ako su imale sreće i ukrasa na nošnji je bilo dovoljno.
.
I darovi su bili teški. Đevojačku spremu činila bi aba, tkano sukno i još teži savjeti. Dom se poštuje jače nego rod.
Čast Crnogorke bila je i porodična. Đecu su rađale same, usput i bez glasa. U stajama, magazama, na njivama, kamenjarima...
Ako bi bio sin imale bi dijete, a ako ne, rodile bi šćer.
Vrijeme su mjerile korotom. Jednom obučena u crno, rijetko koja je ikad više skinula. Za braćom i đecom smjela je zaplakati, za svojim čoekom ne.
Sve dublje bore i nestajuće obrise lica ramile su tamnim maramama, ruke otirale i skrivale iza pregača.
Nikada nijesu ništa tražile, ni birale.
Svoje su najbolje opanke obuvale ispred varoši, a u žbunovima i klekama ostavljale zavežljaje koje će ponovo obuti i obući. U Cetinje, u Kotor, na Vir na pjacu nosile su ječerme, kamizole i zubune.
U tišini su rasplitale vijence (pletenicu) i češljale kosu. Na prvi šum ponovo bi se zabradile. U žalosti bi je śekle, jer gubitak je značio i gubitak svakog obilježija.
Vremenom, vijenci bi postajali tanji, vlasi svjetlije, a misli čemernije.
Željne žive đece koja su neđe daleko, braće koja ih, ako nisu izginuli po ratovima, zaboraviše ili zavičaja u kom ih se tek po neko śeća, blago bi pogledale u požutjele fotografije zađenute u okvire okrnjenih ogledala.
Dragocjena blijeda i ispucala, odavno čađava fotografija odlagana je u škrinju, kada bi na ogledalo stavljana krpa žalosnica.
Poneka dunja ili divlja jabuka, cvijet lipe, kamilice, list duvana, kestena rijetko ruzmarina, zamirisali bi sa dna tog čudnovatog sanduka u kojem je uvijek bilo nešto za unučad ili "stidna gosta".
Pogled na "robu" i misao na dan kada će je poslednji put obući, kada grudi više ne budu imale daha i najtanja srma života bude zauvijek prekinuta.
Kad će istinski počinuti.
Mira
Ako kojim slučajem nije odmah zatrudnjela svekrva i zaove su je korile riječima ,,mi ne držimo ni jalove krave a ne žene..A muz ,,ako rodiš kcer slobodno skoči sa V....... pećine.Pažljivo sam slušala priče mojih pretkinja i pri tom osjecala bunt i nelagodu.Toga ima dosta što bih dodala ovom tekst
Rada
Tek ćemo da žalimo za tim vremenima i tim vrednostima , kada je porodica bila zakon a žena stub porodice!
Snego
Tužna istina nasih prababa baba ponekada majki i nas..Predivna priča Poslaču svim ženama iz moje porodice Moje babe Milosave Scepanovic rodjene Dragovic se samo sjećam u crne robe i aljine