Neprekinuta linija od zlata

Možda ste vidjeli kako izgleda kada se upare vaši elektronski uređaji i kako to izgleda kada komuniciraju mobilni i smarth watch. Kada laptop i telefon šalju međusobno informacije, kada nastupi virtuelna magija i sve postane pozornica paralelne stvarnosti.

No, jeste li ikada vidjeli alhemiju analognog doba? Da li ste čuli da se i sa vaše strane ekrana može dogoditi čarolija, kada pored jednog starog foto aparata stavite još stariju Bagat šivaću mašinu?

Tako su se u jednom bjelopoljskom naselju u kući Radmile-Mike i Batrića-Baća Rakočevića došaptavala dva aparata i to bez bluetooth-a, sveznajućeg Googla, napredne AI ili poslušne Siri. Kako? Pa dovoljan je ponekad razgovor da se donese dogovor i da sve završi ljubav.

A nje je u kući Rakočevića bilo dovoljno.

Baćo je svijet gledao kroz magični prozor foto aparata. Mika je svijet stvarala, od niti, konaca i veza. U Bijelom Polju, u gradu zanatlija od ugleda, slovili

su za majstore svog posla.

Crno-bijele, potom i one u boji, smjenjivale su se fotografije u izlogu Baćove radnje. Iza stakla smiješile su se najljepše djevojake iz grada, namršteni momci na prvim motorima, nevjeste među đeverima, golobradi vojnici - za sjećanje iz JNA i bezubi prvaci za uspomenu iz škole.  

Prvi modni časopis – njemačka Burda stigla na trafike i donijela revoluciju u odijevanju. Pozamanterija je radila udarnički. Kupovani su goli i opšiveni dugmići, trake, kopče i materijali što naglašavaju bedra, klize niz njedra, trepere oko struka. 

Kod Mike se krojilo, uzimala mjera, šila odijela, haljine, prepravljali kaputi, kratili reveri, dodavali karneri...

Staklenim (najlon) čarapama, cipelama na potpetice i prorijeđenim obrvama, službenice, učiteljice, domaćice, upotpunjavale su izgled.

Mlada bi tražila vezeni veo, kuma haljinu na volane, komšinica sa kraja ulice milje za televizor, ona od preko puta heklani šal...

Korzo, ispod hotela Sandžak, je mogao raditi i 24 časa dnevno.

Osim uzajamne, Rakočeviće je vezivala i ljubav prema tradiciji, pa je prilikom jednog obilaska Cetinja, gledajući izložene eksponate crnogorske narodne nošnje u Muzeju, Baćo upitao Miku da li bi ona mogla napraviti nešto tako savršeno.

-  Ne vjerujem – odgovorila je skromno Mika Rakočević, ali je na nagovor supruga, vjerujući više njemu nego sebi, krenula u posao i osnovana je terzijska radnja u Bijelom Polju.

Baćo je tragao i pronalazio, nove, stare nošnje. Donosio fotografije, pravljene su skice i nacrti, a onda je Mikina vezitka oživljavala zaboravljene cvjetove, loze, čudne puzavice i kraljevske orlove.

Porodična manufaktura zapošljavala i po trideset vezilja. Bijelopoljke su u život vraćale izgubljeni zanat.

Zainteresovali su se mediji, etnolozi, istoričari umjetnosti.

Krug se zatvorio kada su Mika i Baćo ponovo bili ispred muzejskih vitrina. Ovoga puta ispred nošnji iz njihove radionice koje su muzeji uzimali za svoje stalne postavke.

Pet decenija je prošlo od toga dana, a iz ateljea Rakočević izašle su svilene košulje da im se ni broja ne zna, vezeni džamadani, jakete i dolaktice, ešarpe i narukvice, kape i marame, kompletirane ženske i muške nošnje. Imaju zajedničku deklaraciju, ali svaki je komad unikat. Ovdje se čak i konac ručno upreda, svila tka, izrađuju toke i dugmad.

Vješte ruke i precizno oko, posustajali su polako pod upornošću godina. Samo se srce nije predavalo. Zlatni vez, ostavljen mlađima, nadgledan je sa istom zahtjevnošću i strogoćom.

Porodični brend, preuzela je kćerka Vesna, ali je treća generacija odavno u poslu.

Linija od zlata nastavlja misiju.

Nema mjesta skromnosti. Crnogorska nošnja među najljepšim je u svijetu. Oduševila je i neke od planetarno najpoznatijih žena.

Istoimenom košuljom darivali smo top model Klaudiju Šifer, glumicu Pamelu Anderson a brojne supruge državnika i diplomata uz pogled na Sveti Stefan ponijele su i crnogorski zlatovez.

Svakog 13. jula briselski mali Maneken Pis oblači svoju crnogorsku robu iz ateljea Rakočevića. Maneken Pis u garderoberu ima preko 7 hiljada odjevnih eksponata.   

Sa 16 godina Vesna je počela izrađivati sopstvene komade, a danas tvrdi da je samo najbolje dovoljno dobro i da svaki komad ima bar tri dimenzije. Dužinu, širinu i ljubav.

Svaki je satkan ručnim radom i u svaki je utkan dio ljubavi prema tradiciji, nošnji i zemlji u kojoj je nastala. Rakočevići čuvaju i rijetke i dragocjene djelove muških i ženskih nošnji koji su stari i preko dvije stotine godina.

Vrijeme im oduzima boju i daruje patinu. Preko tvrde se čoje pipaju godine, a u zlatnim cvjetovima, u kovanim tokama, u jaketama i zubunima sve miriše na Crnu Goru. Na one škrinje u kojima su čuvane i iz kojih je uvijek više vađeno, nego što je u njih stavljano. Sve sjeća na narod koji je od života više volio slobodu, svoju istoriju, etiku i estetiku.

 (Rubrika Podśetnica realizuje se u saradnji s Prijestonicom Cetinje)