Vukčeviću, otkud ti u ostavinskim milionima Uskokovića?

Priredio: Vladimir Jovanović

Senzacija o konfliktima oko imovine multimilionera STANA USKOKOVIĆA, onomad najbogatijeg Crnogorca, rodom iz Korneta - Lješanska nahija, umrlog, kao i druga mu supruga IVANKA, 7. septembra 1929. od posljedicâ automobilskog udesa — kroz štampu je lansirana nekoliko neđelja prije nego je 28. decembra te godine u Beogradu UHAPŠEN njegov rođeni brat ILIJA USKOKOVIĆ, advokat s kancelarijom na adresi Terazije br. 34, parter.

U ime grupe moćnih „Stanovih prijatelja”, advokat iz Beograda RADOJE VUKČEVIĆ, takođe rodom iz Lješanske nahije, nastupa i kroz srpsku štampu kao anonimni autor spin članaka i podnoseći krivičnu prijavu protv Uskokovića. Inkriminisan je i Stanov otac, iz vojvodske familije lješanskih Uskokovića — stari plemenski kapetan PETAR-PERO. U međuvremenu, neposredno po Stanovoj smrti, umire još jedan od braće, NIKOLA USKOKOVIĆ.

Četvrti rođeni brat, IVAN USKOKOVIĆ, alijas MARDARIJE, srpski episkop amerikansko-kanadski, po Stanovoj smrti doputovao je iz SAD u Beograd. Ali bez uticaja da zaustavi kampanju „Stanovih prijatelja”.

Do tada, beogradski sud, tj. „nespornih djela sudija g. Veljković”, donio je sljedeća rješenja, po volji „Stanovih prijatelja”: - da se tri maljoletne šćeri (dvije iz prvog i jedna iz drugog braka) pokojnog Stana Uskokovića oglašavaju za nasljednike poginulog im oca; - da se kapetan Petar Uskoković, dotadanji glavni staralac ostavinske mase pok. Stana, smijeni sa dužnosti; - i da se uprava masom povjerava pomoćnom staraocu Spasoju Piletiću, bivšem ministru, „jednom od najbližih prijatelja pok. Uskokovića”.

O tome ko je bio Stano Uskoković, kako je afera izbila i ko su joj akteri, opširno smo pisali u prethodna dva nastavka, dostupna preko ovoga linka…

U danima prije hapšenja brata pok. Stana, advokata Ilije Uskokovića, došlo je do njegove uzastopne POLEMIKE NA STRANICAMA ŠTAMPE s adv. Radojem Vukčevićem, koji je u javnosti konačno istupio s punim imenom i prezimenom, a predstavljajući grupu „Stanovih prijatelja”, navodno visokomoralnih zaštitnika pravnih interesa multimilionerovih maloljetnih šćeri od nezajažljivih ambicija njihovog đeda i strica.

Kroz narativ o tako idealizovanom motivu „Stanovi prijatelji”, mahom „terazijski Crnogorci”, neki od njih viših rangova režimski „ujedinitelji” iz 1918-te, à la mitropolit Gavrilo Dožić i Spasoje Piletić — nastoje da se „ugrade” u ostavinske milione; k tome, ne samo potpuno istiskujući iz postupka najbliže pokojnikove srodnike, nego prikazujući kapetana Petra i adv. Iliju i kao kriminalne tipove, pokvarenjake koji su unučad tj. sinovice, Stanove maloljetne šćeri, imali namjeru doslovno da opljačkaju.

Pritom, izvrtali su ili odbačivali kao irelevatne odredbe o nasljedstvu OPŠTEG IMOVINSKOG ZAKONIKA (OIZ) Knjaževine/Kraljevine Crne Gore iz 1888. godine, a na koje su Uskokovići, Petar i Ilija, legalno pozivali. Uostalom, Petar i Ilija nikad i nijesu osporavali da Stanove šćerke jesu nasljednice pokojnog oca; no da, po starom crnogorskom običaju, ali i OIZ-u, imaonik te imovine jeste KUĆA (KUĆNA ZAJEDNICA) Petra-Pera Uskokovića iz Korneta - Lješanska nahija.

Naime, da bi se problematika shvatila, treba uzeti u obzir, kako smo i ranije istakli, da čak i nakon 1918. i srpske okupacije na teritoriji Crne Gore upravne i sudske vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije i dalje postupaju po mnogim odredbama OIZ-a; takva praksa će neprekidno postojati i kratko vrijeme po nastanku druge, komunističke Jugoslavije.

Onomadnji najveći srpski pravni autoritet, dr ŽIVOJIN M. PERIĆ (1868-1953), akademik, profesor na katedri građanskoga prava Univerziteta u Beogradu, konstatuje u jednom napisu 1932. da „i danas u Kraljevini Jugoslaviji postoji, u načelu, ono isto stanje koje bilo posle osnivanja države (beogradskim paktom od 1. decembra 1918. godine)”.

„Drugim rečima”, pisao je, „građanski zakonici na snazi, u to vreme, u jugoslovenskim zemljama iz kojih je sastavljena Kraljevina Jugoslavija, neprestano vrede u Jugoslaviji: Srpski građanski zakonik iz 1844, Austrijski građanski zakonik od 1811, Crnogorski imovinski zakonik iz 1888. i Mađarsko građanska pravo (nekodifikovano: ono je u važnosti u Vojvodini, pređašnjoj oblasti Ugarske kraljevine). Tu još dolazi i Šerijatsko pravo za Muslimane, u stvarima porodičnim, naslednim i vakufskim” („O običajnom pravu u našoj državi”, „Branič”, 1, 1932, Beograd).

Ne citiram prof. Perića samo zbog ove konstatacije, nego i iz razloga što se, kao meritorni autor univerzitetskih udžbenika, uključujući „Privatno pravo” i „Zadružno pravo”, njegov nalaz pominje u aferi oko nasljedstva nad milionima Stana Uskokovića, sa zaključkom: da je entitet, KUĆA ili KUĆNA ZAJEDNICA, dio običajnog prava Crnogoraca, kodifikovan i OIZ-om, nije nikako isto što i potpuno drukčiji entitet ZADRUGA iz srpskog Građanskog zakonika, na koji su se pozivali „Stanovi prijatelji”.

Uskokovići, stari Petar i sin mu Ilija, temeljeći se u OIZ-u, tvrdili su da je Stano oduvijek do smrti ostao KUĆANIN, dio KUĆE USKOKOVIĆA u Kornetu, sa STARJEŠINOM KUĆE starim Petrom; te da se Stano, iako je tri decenije živio van Korneta, nikada nije odijelio.

Takođe, oni su dostavili dokumente, izvršna rješenja vlasti u Podgorici, te neke bankovne akte, iz kojih se vidi da Stano jeste kućanin — iako takvo dokazivanje nije bila obaveza na njima, nego na protivnoj strani, u ovome slučaju „Stanovih prijatelja” koji su morali predočiti dokaz da se pokojni multimilioner u nekom trenutku razdijelio od Kuće Petra Uskokovića. Takav dokaz u cijeloj aferi nije pokazan.

Prenosim odnosne paragrafe crnogorskoga OIZ-a, s napomenom da se u citatima izostavljeni djelovi tiču ponajviše ženske čeljadi, đevojaka koje udajom prijeđu u drurgu Kuću, ili snahâ koje dođu u neku Kuću, etc:

- Čl. 686. – Svaka se Kuća, t. j. kućna zajednica (čl. 964-965), smatra samostalnim imaonikom, što se god tiče domaćih dobara i imovine (čl. 966).

- Čl. 687. – Domaće je dobro sve što Kuća ima od starine i sve što domaća čeljad svojom radnjom steku, osim osobine (čl. 967) pojedinih članova…

- Čl. 688. – Ni muški ni ženski članovi Kuće nemaju u opšte, sami po sebi, prava da trudom svojim sebi teku osobine (čl. 967-968), jer sav dobitak koji dolazi od njihove radnje, dok su u zajednici, pripada Kući. - To pravo može imati samo ono domaće čeljade kome ga Kuća naročito udijeli, i pod uvjetima pod kojim mu ga udijeli…

- Čl. 691. – Domaćin zastupa Kuću i domaću imovinu pred sudom i prema ostalome svijetu. Što god on kao starješina zakonito sa trećima uglavi, biva da je to urađeno za samu Kuću, tako, da ona od toga i postaje dužitelj ili dužnik.

- Čl. 695. – Nijedan kućanin nije vlastan prodati, ni drugim kakvim ugovorom kome ustupiti dio koji ima u domaćem imanju, dok god neodijeljen živi u domaćoj zajednici.

- Čl. 964. – Kuća, t.j. domaća zajednica, u svojoj cjelini stupa na mjesto članova Kuće (čl. 966). Kuća je, dakle, kao neki odlučeni pojam za obitelj koja se smatra da je nosilica ukupna domaćeg rada i imovine. - Pri tome, ipak, ne treba pomišljati na kakvo zdanje ili zdanja, jer stanovala domaća čeljad u jednome zdanju ili u više njih, dok im je god u domaćoj zajednici imanje, življenje, radnja, tecivo, Kuća je nepodijeljena, te se ona sama i smatra imaonikom (čl. 686).

- Čl. 965. – Domaća su čeljad ne samo oni muški i ženski članovi koji su se doma rodili, nego i oni koji su kao domaći članovi zakonito u Kuću primljeni (na pr. dovedene snahe, đeca uzeta pod svoje). - Ko od članova u Kući rođenih iz nje istupi, bilo brakom bilo dijelom, on prestaje biti domaći član u ovome smislu…

- Čl. 966. – Time što se Kuća smatra imaonikom, niti se brkaju ni krnje prava koje pojedini kućani, muški i ženski, imaju prema domaćoj zajednici, kao: pravo na određeni dio zajedničke domaće imovine pri diobi; pravo na hranu, odjeću, obuću, stanovanje; pravo na opremu pri udaji i t. d. - Tim se manje brkaju prava pojedinaca na osobinu, u koliko je ko ima i vlastan je da ju ima (čl. 688-689).

- Čl. 967. – Osobina ili osobak biva ona imovina kakva domaćeg člana, muškoga ili ženskog, koju ima zasebice od domaće imovine, pa odvojeno i od svoga prava, kao člana, na tu skupnu domaću imovinu. - Kad se, dakle, smrću kakva domaćeg čeljadeta umnoži pravo, na tu kućnu imovinu, kakva drugoga člana iste Kuće, jasno je, da to umnoženje, i ako zasijeca u njegova imovinska prava u opšte, nikako mu osobinom ne postaje.

- Čl. 968. – Pošto dobit od radnje svakoga kućanina i sastavlja glavni prihod domaćeg imanja, biva, da, osim iznimaka koje zakon izrečno određuje (čl. 688), što god koji član svojim trudom steče, to ne postaje njegova osobina, nego zajedničko domaće dobro. - Na protiv, ono, što god domaćemu članu ko daruje, ili mu po nečijoj smrti ostane (čl. 967), biva prava osobina toga člana (čl. 689), jer mu je bez truda dopalo. Istina, da bez truda dođe i ono što ko srećom nađe ili dobije, a što, po pravilu običaja, takođe Kući pripada. Ali to biva radi toga, što Kuća nosi i štetu od nesreće svojih članova…

Tako kaže crnogorski OIZ. Sada ću citirati pomenutu raspravu kroz štampu dvojice adokata, Radoja Vukčevića i Ilije Uskokovića.

Polemiku je započeo adv. Vukčević, koji je iskoristio da podnose krivičnu prijavu protiv Ilije Uskokovića, jer je on, po smrti brata Stana, dopisivao u rubrikama poreskih prijava o imovini opštinskoj upravi Beograda članove svoje kućne zajednice. Iako su u ovome slučaju poreske prijave kao isprave bile irelevantne za dokazivanje ili osporavanje bilo čega, a ni adv. Ilija ili otac mu Petar nijesu te poreske prijave ni prilagali bilo kome, ispostavilo se da će ih obojicu to skupo koštati, dajući iznenadni argument protivnoj strani, „Stanovim prijateljima”.

Adv. Vukčević — dobivši punomoćje od Spasoja Piletića, „glavnog staraoca ostavinske mase”, da zastupa đecu Stana Uskokovića protiv njihova đeda i strica! — a praveći se neupućen za odredbe crnogorskog OIZ-a, koje su mu morale biti poznate, i kao Crnogorcu i kao pravniku, insistira da je za ovaj predmet mjerodavan srpski Građanski zakonik, u kojem uopšte nema pojma Kuće, pritom čak netačno interpretirajući Živojina Perića, profesora mu tokom studija. Potom, slijedi odgovor adv. Ilije Uskokovića…

- BORBA O MILIONE STANA USKOKOVIĆA – Izjava dr Radoja Vukčevića

Borba o naslijeđe miliona pok. Stana Uskokovića nije tako obična da bi se jednom neprovidnom zavjesnom sakrila od javnosti i zakona. Jedan od pretedenata na ovo ogromno naslijeđe, g. adv. Ilija Uskoković, dao je do sada dvije ispravke, koje zaista ništa ne ispravljaju, već jedino žele da javnost ubijede o postojanju nekakve kućne zajednice, kojoj, prema njemu, naslijeđe pripada — njoj, a ne maloljetnoj đeci nesretnog Stana Uskokovića.

Kao jedan od pravozastupnika i zaštitnika ove đece, kao čovjek kojega je Stano Uskoković još u studentsko doba još mnogo zadužio – prinuđen sam da u zaštitu interesa njegove đece sve naslijedne apetite zadržim u dozvoljenim granicama, a sredstva u borbi ograničim samo na ona koja zakon ne zabranjuje.

Utvrđen je fakat da je Stano u Beogradu stalno živio, da je bio član opštine Beogradske, i da su tu skoncentrisani svi njegovi poslovi i njegova imovina. Po svim zakonima za sva pitanja njegove zaostavštine i starateljstva njegove đece — nadležan je isključivo Prvostepeni sud za grad Beograd. Sva uvjerenja crnogorskih vlasti, koja su priložena sudu — izdata su od nenadležnih organa, te se ona i po formi i po sadržni kao dokaz potpuno isključuju.

Svaki opštinar one opštine, koja je, ne znajući što je kućna zajednica, i ne sluteći čemu ti dokazi treba da služe, ipak izdala uvjerenja — zna, da je Stano Uskoković prije 30 godina napuštio svoje rodno mjesto, da se njemu kao stanovnik nikad više ne povrne. Svi oni znaju i to, da kad je svoj dom napuštio, imanje njegova oca nije vrijeđelo više od 500-1.000 perpera. Stanovo imanje, na dan njegove tragične smrti, predstavljalo je međutim vrijednosti od 30 MILIONA DINARA. Oni, a i hiljade drugih s njima znaju, da u Kornetu uopšte nema nikave kućne zajednice Uskokovića, jer se s Korneta davno iselio i njezin posljednji član. Ostala je, dakle, prazna kuća, a kuća bez živih članova ne može valjda predstavljati kućnu zajednicu, tim prije, što je ona zadruga živih srodnika, a ne ustanova mrtvih zidina.

Po svim zakonima, između oca i sinova u ovakvome slučaju uopšte nema zadruge ili zadružne kuće, jer nema zajednice u imanju. Otac je apsolutni gospodar svoje imovine, ako je ima, te kad on iz iste sinove svoje može isključiti, to znači da ovakvom odnosu nedostaje prvi elemenat zadruge: zajednica imanja. Ali i da je Stano Uskoković bio smesničar [?! - prim] u imanju na Kornetu, on ne bi radi zadružnog odnosa imao da svoje pravo svojine na tom dijelu upotrebljava u svim oblicima: ius abutendi, ius utendi, ius fruendi. Pretpostavimo da je prvo pravo: nudam proprietatem imao — on nikada nije niti imao, niti iskoristio druga dva prava: usus fructus. Zadrugar, koji je na svome dijelu u zadružnoj imovini, ima samo nudam proprietatem — ravan je zadrugaru koji ne bi imao ništa u zadružnoj zajednici, kaže pravna nauka.

Stano Uskoković ne samo što na neznatom pośedu u Kornetu nije imao niti ikad upotrijebio bilo kakav usus fructus, već on nikad nije imao ni prvo, pravo vlasništva, jer je to u najgorem slučaju mogao steći samo po smrti svog oca, koji ga je nadživio.

Zaduga ili kućna zajednica nije samo zajednica imanja, koji element u slučaju Uskokovića ne postoji — već i zajednice življenja. A[ndra] Đorđević pod zajednicom življenja razumije zajedničku trpezu i podjednako snabdijevanje sviju zadrugara, a Perić — zajednicu rada, obitavanja u istom dvorištu — svakodnevni kontakt i tome slično. Pa đe onda, u slučaju Uskokovića, može postojati ovaj drugi važni element zadružnog odnosa, kad je Stano Uskoković otišao u svijet prije 30 godina, cijelo to vrijeme proveo samostalno, privređujući isključivo za sebe, i pribavljajući svoja imanja isključivo na svoje ime? Pretedenti na njegovu zaostavštinu živjeli su i privređivali takođe samostalno, a svoja imanja pośeduju po tapijama na svoje ime. Svaku zajednicu življenja onemogućavali su kilometri ili stotine milja koje su Stana Uskokovića razdvajali od svojih srodnika.

Kad u ovome slučaju ne postoji zajednica imanja, ni zajednica življenja — pitanje je da li bar postoji treći elemenat: zajednica rada. Zajednica rada znači zajedničko privređivanje za zadružnu cjelinu, od koje svaki prima po svojim potrebama. Ovakvoj zajednici rada nema ni traga u slučaju Uskokovića, jer je svako radio i privređivao za sebe, živio, svako bio samostalan u punom smislu riječi.

Prema izloženom, ne samo da nedostaje jedan od elemenata zadružnog odnosa, već nedostaju sva tri elementa, pa kad nedostajanje bilo kojeg od ovih elemenata — zajednice imanja, življenja i rada — isključuje zadrugu ili kućnu zajednicu, onda je valjda tim prije isključuje nepostojanje sva tri elementa. Ovo je postulat ne samo građanskih zakona za Srbiju, koji je za ovaj slučaj mjerodavan, već i čl. 964 Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, koji se nas u ovome slučaju ne tiče, jer se nadležnost suda ne određuje po mjestu đe je ko rođen, već po domicilu.

Ovo je gledište ne samo zakona, već i pravne teorije o zadruzi, koju je najjače obradio g. prof. Perić. Od svih primjera, koje nam daju knjige uvaženog profesora, a kojima se dokazuje gornja teza, slučaj Uskokovića je najeklatantniji i u ovome zaključku najsigurniji. Čudilo bi me mišljenje gospodina profesora, koje mu je Ilija Uskoković za konkretan slučaj tražio — dijametralno razlikovalo od teze zakona i njegovog dosadanjeg učenja.

Pa, i kad dosadanjih neoborivih argumenata po interese đece Stana Uskokovića ne bi bilo, suprotna teza bi otpala i po paragrafu 51. Građanskog zakonika [Srbije, prim] koji glasi: „Što je ko u zadruzi živeći, no od zadruge udaljen svojim trudom ili srećom sebi pribavio, ono će ostati njegovo samo ako se on samo s tim zadovoljio, a od svog smesničkog dela odstupi”.

Stano Uskoković nije potraživao, niti staraoci njegove đece potražuju bilo što od kornetske imovine. Ne traži se ništa, sem ono što je on samostalno svojim trudom i srećom zaradio, i što on po svojim tapijama pośeduje. Pretendentima na zoastavštinu nije bio krivi dio, jer za sve što danas imaju, samo Stanu Uskokoviću mogu da zablagodare. A fakat da im je on za svog života širokogrudo poklanjao, ne daje im pravo da poslije njegove smrti traže naslijeđe njegove maloljetne đece.

Pri kraju, napominjem, da svako ovakvo traženje mora u naboru sredstava poštovati zakone i granice dozvoljenoga. Ja sam nažalost otkrio nekoliko neistinitih uvjerenja, kojima se tvrdi da je sam Stano Uskoković pretedente na njegovu zaostavštinu prilikom prijave poreza za svoje imanje — prijavio kao članove svoje kućne zajednice. Iako sam u rukama imao protivne dokaze, znajući da poreske prijave nemaju rubrike za zadrugare, a da je ovo pitanje tek sada postalo aktuelno — staralac đece, g. Spasoje Piletić, i ja, tražili smo da nam se pokažu originali ovih prijava. Tom prilikom otkriveno je da na njima nema niti potpisa niti jednog slova pisanog rukom Stana Uskokovića.

Otkriveno je i to, da se umetak o zadrugarima svježinom svoga mastila ističe od starih blijedih slova na prijavama iz 1925, 1926. i januara 1929. godine. Za mene je odmah bilo jasno o čemu se radi, te sam odgovorno lice, preko njegovih prijatelja, upozorio da se na taj način pribavljene isprave ne upotrijebe. Moj apel nažalost ostao je bez djejstava, jer su uvjerenja izdata na osnovu prepravljenih isprava — već upotrijebljena protiv đece Stana Uskokovića.

Slabi su i nesavjesni savjetodavci čestitog starca Pera Uskokovića, koji su mu ovakve radnje protivu njegove unučadi, bez njegovog znanja i odobrenja mogli podmetnuti. Smije li se i dalje ići tim putem, kojim se već razvija otpočeta krivična istraga, to će nam reći zakoni. Tim putem se k cilju zaista lakše ide, ali ni zakoni ni prijatelji nesrećnog Stana Uskokovića neće dozvoliti, da se tim putem, protivu njegove đece, cilj postigne… - S odličnim poštovanjem dr Radoje Vukčević, advokat.

- ŠTA TRAŽI g. VUKČEVIĆ, ADVOKAT PO OSTAVINI MOG BRATA pok. STANA USKOKOVIĆA. – Ispravka Ilije Uskokovića, advokata

…Opet je izašao jedan napis, pod naslovom „Borba o milione Stana Uskokovića”, ali ovoga puta sa punim potpisom pisca dr Radoja Vukčevića, advokata. Prije nekoliko dana izašli su slični anonimni napisi u beogradskim listovima… Na njih sam odgovorio kratkim demantovanjem tamo iznesenih neistinitih činjenica. Tako sam uradio iz dva razloga. Prvo, zato što sam mislio da javnost i ne interesuje toliko stvar, da bi o njoj trebalo opširnije pisati; a drugo, zato što sam čekao da pred javnost pisac iziđe sa punim potpisom, da na adresu, javnosti s druge strane otkirvenu, dam odgovor, koji je već davno zaslužila.

Radi se o dvijema stvarima, o pravnim posljedicama koje su nastale u vezi sa smrću mog pok brata poč. Stana i njegove supruge poč. Ivanke, i o uzrocima koji su naćerali Radoja Vukčevića, da vodi borbu, koja se, na prvi pogled, njega ne tiče.

Što se tiče prvoga, stvar stoji u ovome:

- Odmah poslije smrti moga brata i njegove supruge, njegova prva razvedena žena, g-đa Smilja Rađenović, zatražila je brzojavom uz Bara (Crna Gora) od beogradskog prvostepenog suda obrazovanje mase pok. Stana i postavljanje staraoca njegovoj maloljetnoj đeci, od kojih je dvoje iz prvog, a jedno iz drugog braka. Sudija za nesporna djela, udovoljavajući zahtjevu moliteljke, pozvao je mog oca Pera i postavio mu pitanje: - Ko su nasljednici pok. Stana? Ovaj mu je odgovorio, da su njegovi nasljednici tri njegovi maloljetne šćeri. Sudija je, ne ispitujući ništa dalje, obrazovao masu i postavio staratelje. Nekoliko dana poslije smrti Stanove i Ivankine, umro mi je i drugi brat Nikola, ostavivši ženu i petoro maloljetne đece.

Pošto su pok. Stana i njegova pok. supruga, kao i pokojni Nikola bili članovi kućne zajednice kojoj je starješina moj otac Pero, on je kao starješina kućne zajednice, prijavio sreskom načelniku Podgoričkom smrt pomenutih članova kućne zajednice. Prijavi je priložio uvjerenje vlasti o smrti članova zajednice i uvjerenje suda opštine Donjo-lješanske, da su pokojnici bili članovi kućne zajednice. Sreski načelnik Podgorički donio je rješenje od 5. novembra 1929. god. br. 22730 kojim se konstatuje postojanje kućne zajednice, da su sva tri pokojnika umrli kao njezini članovi i da je moj otac Pero, kao starješina kućne zajednice zakonski staratelj TUTOR EX LEGE maloljetne đece pok. Stana i pok. Nikole, te da zbog toga nema mjesta obrazovanju mase.

Ovo je rješenje izvršno. Jedina procesualna mogućnost borbe protivu njega bila bi parnica pred nadležnim okružnim sudom u Crnoj Gori, kojom bi se dokazivalo da pok. Stano i pok. Nikola u momentu smrti nijesu bili članovi kućne zajednice. Ko bi htio to da dokaže, taj bi morao dokazivati da su bili odijeljeni od kućne zajednice.

S pomenutim rješenjem sreskoga poglavara, moj otac je, kao starješina kućne zajednice, zatražio od starateljskog sudije prvostepenog suda za grad Beograd da mu preda pokretnu imovinu primljenu na čuvanje pod imenom „mase Stana Uskokovića”. Starateljski sudija je odbio zahtjev rješenjem. Time je osporio izvršnom rješenju državne vlasti sa pravnog područja podgoričkog Velikog (kasacionog) suda obaveznost na pravnom području beogradskog Kasacionog suda, te je tako nastao sukob nadležnosti državnih vlasti sa dva pravna područja.

Mogućnost rješavanja ovakvog sukoba predviđena je paragrafom 104. Zakona o uređenju redovnih sudova tj. takve sukobe riješava veliko vijeće Kasacionog suda, sastavljeno od po jednog člana sviju vrhovnih sudova u zemlji.

Gore navedenim, nesumnjivo je utvrđeno: - 1) da nema nikakvog spora ni borbe oko toga ko su nasljednici pok. Stana Uskokovića, jer su njegovi nesumnjivi nasljednici njegove tri maloljetne šćeri; - 2) da je postojanje kućne zajednice konačno utvrđeno izvršnim rješenjem nadležne vlasti; - 3) da do danas niko nije ni pokušao dokazivati da su pok. Stano i Ivanka ikada diobom prestali biti članovi kućne zajednice Pera Uskokovića. Uostalom, da su umrli kao članovi kućne zajednice, to priznaje i sam dr Radoje Vukčević, kada kaže, da on i nekakvi njegovi staratelji ništa ne traže od zajedničke imovine, koja se nalazi u Kornetu (Crna Gora); - 4) da ne postoji spor pred starateljskim sudijom, pa ni pred Apelacionim sudom u Beogradu, oko postojanja ili nepostojanja kućne zajednice, nego samo oko pitanja da li su za sudove ovog područja [Beograd] obavezna izvršna rješenja državnih vlasti sa drugog pravnog područja; i - 5) već sam, naprijed, istakao isprave, na osnovu kojih je donio rješenje načelnik sreza Podgoričkog.

Među tim ispravama nema ni jednog uvjerenja Poreske uprave za grad Beograd. Dakle, lažno je tvrđenje Radoja Vukčevića, da sam, uvjerenjima beogradskih poreskih vlasti, dokazivao postojanje kućne zajednice. Sama činjenica da R. Vukčević tvrdi da ja dokazujem postojanje kućne zajednice, dokazuje, da on ne zna što je kućna zajednica. Nije obaveza kućne zajednice dokazivati da se pok. Stano nije nikada dijelo, nego diobu moraju dokazivati oni koji ju tvrde, jer samo se diobom prestaje biti član kućne zajednice.

Naposljetku, lažno je tvrđenje R. Vukčevića da postoje ma kakva lažna uvjerenja poreske vlasti za grad Beograd.

Još ovo. Iz čitavog članka R. Vukčevića, vidi se da nema ni pojma o kućnoj zajednici. Kućna zajednica je institucija crnogorskog Opšteg imovinskog zakonika. Zadruga je instutucija srbijanskog Građanskog zakonika. Vukčević, izgleda, nešto malo zna o zadruzi, a o kućnoj zajednici baš ništa. To ga je i navelo da te dvije razne instutucije smatra za jednu; te kad govori o kućnoj zajednici, on stalno govori o zadruzi.

Naučivši nešto malo o zadruzi od g. prof. Živojina M. Perića, on je dozvolio sebi tu nepristojnost da raspravlja sa slavnim predstavnikom naše pravne nauke i o kućnoj zajednici. On, Vukčević, dozvoljava sebi pronalaziti kod uvaženog profesora kontradiktornost. Kaže da g. profesor sasvim drugo govori o kućnoj zajednici nego što je predavao njemu, Vukčeviću, o zadruzi. Naravno, da drugo govori, jer je drugo zadruga, a drugo kućna zajednica.

Do sada izloženim, nesumnjivo sam utvrdio, da ne postoji borba o kojoj govori Radoje Vukčević, ali postoji trka Radoja Vukčevića, punomoćnika Spasoja Piletića, za dokumentima, koje ću ja sada objaviti, da više ne trče za njima. Prethodno, jedno malo objašnjenje.

Kad se desila automobilska nesreća mome bratu, pok. Stanu, ja sam iz Beograda, na glas o nesreći, sa ljekarima otišao na mjesto nesreće. Odmah za mnom došao je i Radoje Vukčević. To me malo začudilo, ali u onome trenutku ja nijesam imao vremena o tome misliti.

Kad sam se vrnuo u Beograd, sa posmrtnim ostacima pok. mi brata, našao sam njegovu kasu u njegovoj kući, Miloša Pocerca br. 19, zapečaćenu, kao i pisaći sto i orman za akta. Kasnije sam doznao, da je to pečaćenje izvršila Uprava grada Beograda na telefonsku intervenciju Radoja Vukčevića. Intervencija je sljedovala iz Ravnoga Gaja [bolnica kod Kragujevca, prim] čim je pok. Stano izdahnuo.

Zapečaćenu kasu, astal i orman otvorio je beogradski Opštinski sud koji je izvršio i popis nađenih stvari. Dok je vlast vršila otvaranje i popis u prisustvu građana, Radoje Vukčević se neprestano nalazio u kući i s vremena na vrijeme navraćao u odjeljenja đe su stvari popisivane. Ta njegova nervoza, svima je pala u oči. Nešto je tražio, ali to što je tražio bilo je na sasvim desetom mjestu. Čak ga nije mogao naći ni kaznenim tužbama, ni kućnim pretresima.

Da bih učinio kraj ovoj bjesomučnoj trci Radoja Vukčevića, punomoćnika Spasoja Piletića, za tim pismima njegovog rođaka, ja ih obadva objavljujem”…

I zaista, advokat Ilija Uskoković je citirao pisma (s.r. potpisane priznanice) Stanu Uskokoviću od strane rođaka Radoja Vukčevića — prenijećemo ih u sljedećem nastavku ove storije…

novi nastavak

(Nastavlja se)

* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije