Mitropolita na sudu u Beogradu saslušavali o 12 miliona nestalih iz kase najbogatijeg Crnogorca

Priredio: Vladimir Jovanović

Dvije esencijalno različite tradicije, na jednoj strani KUĆE (KUĆNE ZAJEDNICE), kodifikovane Opštim imovinskim zakonikom (OIZ) Crne Gore, usvojenim 1888. — a na drugoj, u Srbiji iz 1844. Građanskim zakonikom — objasnio je univerzitetski profesor ŽIVOJIN M. PERIĆ, akademik, najveći srpski pravni autoritet u prvoj polovini 20. vijeka, autor, među ostalim djelima, višetomnog „Zadružnog prava”.

A povodom afere koja je izbila oko imovine STANA P. USKOKOVIĆA, Crnogorca, multimilionera, koji je u Srbiji umro 7. septembra 1929. od posljedica saobraćajnog udesa — o tome će se raspravljati i u štampi između dvojice advokata crnogorskoga porijekla s ofisima u Beogradu, dr Radoja Vukčevića i Ilije Uskokovića. Ko je bio Stano Uskoković, kako je afera izbila i ko su joj akteri, opširno smo pisali u prethodna tri nastavka, dostupna preko ovoga linka…

Nalaz prof. Živojina Perića o konkretnom slučaju ostavine Stana Uskokovića, zatražio je adv. Ilija, rođeni brat multimilionera. Njemu protivna strana, „Stanovi prijatelji” koje reprezentuje adv. Vukčević, tvrdila je da multimilioner nije bio član (kućanin) očeve mu Kuće Petra-Pera Uskokovića, plemenskoga kapetana iz Korneta u Lješanskoj nahiji; i da, premda je OIZ u odnosnim paragrafima još na snazi na teritoriji nekadašnje Kraljevine Crnoj Gori, nije mjerodavan za pitanje ostavinske raspodjele imovine Stana Uskokovića koja se nalazila u Beogradu.

Međutim, iz polemike dvojice advokata proizilazi, da je prof. Perić dao za pravo da Stano jeste od rođenja kućanin Kuće Petra Uskokovića, iz koje se nikad nije odijelio; posljedično, da je u ovome slučaju mjerodavan OIZ Kraljevine Crne Gore, a ne Građanski zakonik Kraljevine Srbije, kako tvrde „Stanovi prijatelji”. Iako taj nalaz prof. Perića nijesam pronašao, nije mogao u postulatima biti drukčiji od sadržaja članka o „Zadružnom pravu u Crnoj Gori”, koji je 1925. objavio u „Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj: A-Z” (ured. prof. S. Stanojević, I, str. 780-783).

Prof. Perić u tome članku napominje kako je „najpre i u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, Porodična Zadruga bila jedna ustanova isključivo iz oblasti Običajnog Prava; zatim je, kao i u Srbiji, ona postala predmetom pisanih zakona”. Navodi da Zakonik Danila Prvog Knjaza i Gospodara Slobodne Crne Gore i Brdah, iz 1855. godine, ima odnosne paragrafe (čl. 47-58), a „docnije, pak, Crnogorska Porodična Zadruga ušla je u Opšti Imovinski Zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, donesen i promulgovan od strane Kneza Nikole 25. 3. 1888 (redaktor toga Zakonika bio je, kao što je poznato, dr Valtazar Bogišić), sa Izmenama i Dopunama (‘Preinakama’) od 14.1.1898. godine”.

„Crnogorski Imovinski Zakonik NE SLUŽI SE IZRAZOM ZADRUGA, već izrazima: domaća zajednica, kućna zajednica, kuća”, a, „nalazimo i u darovnoj povelji kneza Ivana Crnojevića manastiru Cetinjskom, pisano 4.1.1485, naziv KUĆA u smislu zadruga”.

On citira „čl. 686 Crnogorskog Imovinskog Zakonika”, da „svaka se Kuća, t. j. kućna zajednica, smatra SAMOSTALNIM IMAONIKOM što se god tiče domaćih dobara i imovine” i tumači da „pod ‘imaonikom’ razume Crnogorski Imovinski Zakonik pravni podmet (subjekat)”, pa „otuda čl. 686 znači da je Kuća (kućna, domaća zajednica) PRAVNO (MORALNO) LICE”.

„Međutim, kao što smo već videli”, nastavlja prof. Perić, „u Srpskom Pravu je sporno, da li je Porodična Zadruga pravno (moralno) lice ili ne, i mi smo uzeli, šta više, da ona u tom Pravu NIJE PRAVNO LICE”.

Naprotiv „po Crnogorskom Imovinskom Zakoniku, VLASNIK JE DOBARA KUĆNE (DOMAĆE) ZAJEDNICE I KUĆE SAMA ZAJEDNICA – KUĆA, a nisu to pojedini članovi zajednice; svojina je tu, sve dotle dok zajednica, traje, kolektivna a ne individualna. I ovo ne vredi samo za stara dobra (iz starine), za starinu, već i za dobra nova (prinovljena)”.

„Otuda”, veli prof. Perić, „i propis čl. 695, po kome: ‘Nijedan kućanin nije vlastan prodati, ni drugim kakvim ugovorom ustupiti dio koji ima u domaćem imanju, dok god neodijeljen živi u domaćoj zajednici’. Pošto je, za trajanja zajednice, ova, kao pravni podmet, vlasnik kućnih dobara, to je razumljivo da ni jedan član zajednice (kućanin) nema prava raspolagati ugovorom, bilo jednim određenim dobrom zajednice, bilo nekim idealnom (alikvotnim) delom svih ili samo nekih domaćih dobara (CONTRA Srpsko Porodično Zadružno Pravo): niko nema prava raspolagati onim, što nije njegovo. TEK KADA SE JEDAN KUĆANIN ODELI, može on raspolagati onim što mu, deobom, padne u deo”.

„CRNOGORSKI GRAĐANSKI ZAKONIK smatra kao Kuću (domaću zajednicu ili zadrugu) i užu porodicu t. j. porodicu, koja se sastoji, samo iz pretka (oca, deda i. t. d.) i njegovoga potomstva (sinova, unuka i t. d.), PROTIVNO NAŠEM, Srpskom Zadružnom Pravu”.

„U Crnogorskoj Porodičnoj Zadruzi, starešina ima, svakako zbog samoga karaktera te zadruge, veću i širu vlast nego starešina naše zadruge”, nastavlja prof. Perić, citirajući čl. 691 OIZ-a: „Domaćin zastupa Kuću i domaću imovinu pred sudom i prema ostalome svijetu. Što god on kao stariješina zakonito sa trećima, uglavi, biva da je to urađeno za samu Kuću, tako da ona od toga postaje dužitelj ili dužnik”.

„Crnogorski Zakonik je u opšte, kod ustanove zadruge (domaće zajednice), opširniji i jasniji od Srpskoga Građanskoga Zakonika. Crnogorski Zakonik ima 28, većinom dužih, članova, dok Srpski Zakonik sadrži, uglavnom, 24, mahom kratkih, paragrafa, tako da je prvi Zakonik, izvesno, bar dva puta veći, ovde, od drugoga”.

„Ni Domaća Zajednica iz Crnogorskoga Zakonika nije ona i onakva kolektivistička zajednica u kojoj su pojedine generacije bile samo jedna vrsta fideikomisarnih uživalaca, bez prava da porodična dobra otuđe, odnosno zaduže, kao ni da ih podele, onako, kako je to bilo u Porodičnoj Zadruzi Starog Običajnog Srpskog Prava”, etc.

Toliko od prof. dr Živojina M. Perića.

Sada nastavljamo s raspravom u štampi advokatâ Radoja Vukčevića i Ilije Uskokovića. Kako smo i najavili, Uskoković je prenio sadržaj pisama (s.r priznanice) koje je u polemici neimenovani Vukčevićev rođak dostavio Stanu, a tema su prava i obaveze — oko nošenja ženskog nakita, skupocjene brazletine (narukvice)!

„Ja… [autor izostavlja ime i prezime, prim] obavezujem se da ću BRAZLETINU ZLATNU sa DVA DIJAMANTA i jednim SAFIROM koja je do danas bila svojina… [izostavljeni ime i prezime, prim] stalno i doživotno nositi na desnoj ruci, slobodnu i na vidnom mjestu. - U slučaju da ovoj obavezi u ma kojem obliku ne budem odgovarao, i ako se ma đe bez nje zatekao, g. Stano P. Uskoković, imat će pravo, bez mog ikakvog protesta, da me svuđe i na svakome mjestu vuče za bradu, brkove i uopšte đe koju dlaku imam, sve donde dok me do brazletine ne dovuče i ja je opet na svoje mjesto ugovoreno ne stavim. Ovo važi za svaki put. – Po pročitanju i u potpuno svjesnom stanju potpisujem. Beograd, 3. marta 1929.g. Sljeduje potpis…

Drugo pismo glasi: - Ako Stano Uskoković bude u stanju pokazati originalni dokument o brazletini, koji je bio predmet našega spora, a potpisan od mene 3. marta ove godine, obavezujem se i dajem poštenu riječ da to neće biti razlog da ne dolazim više u njegovu kuću i da može činiti upotrebu od njega, bez moje ljutnje. – Beograd, 18-III-1929. god. – Sljeduje potpis…

Objavih gornja pisma, ali [Radoje] Vukčević ne smije zaboraviti, da ona ostaju i dalje svojina kućne zajednice Pera Uskokovića. Za sada ovoliko… S poštovanjem, I. USKOKOVIĆ, advokat”.

Pisma, kao i ova polemika uopšte, tema su komentara u „Narodnom blagostanju”, ondašnjem časopisu: „Stano Uskoković je mora biti bio vrlo mudar čovjek. I ako je nakljukao bio debele milione, on je živio povučeno od Velikog Beograda, u krugu svojih mnogobrojnih prijatelja, kojima pak nije mnogo vjere poklanjao, kao što ćemo viđeti dalje. Poslije njegove smrti počela, je za njegovo ime da se vezuje svađa, koja je na putu da postane prvoklasnom senzacijom. To je ono što je pokojnik izgleda najviše mrzio”.

„Pokojni Stano bio je mudar, ali nije znao da bogat čovjek može mirno da leži u grobu samo na dva načina: ili da za života preda presumtivnim nasljednicima buduću zaostavštinu ili da napiše testament, čim naslaže prvi milion. Prvim su se sredstvom služili vrlo uspješno neki blaženopočivši političari radikali, a drugim čorbadžije iz čaršije. Pok. Stano nije uradio ni jedno ni drugo i time je njegova duša dovedena u neprijatan položaj, da putem novina, protiv svoje volje, polaže računa ovome svijetu o svome zemaljskom životu i radu”.

„Novinska polemika oko zaostavštine pok, Stana bila je od dragocjene koristi po pravnu nauku a specijalno iz oblasti tražbenog prava. Po našem pisanom pravu, samo dopuštene radnje mogu biti predmet obaveze među ljudima. Kod Crnogoraca kao da postoji običajno pravo, po kome ne postoje nikakva ograničenja u obavezama u pogledu na predmet”, navodi „Narodno blagostanje” i zaključuje da je „pok. Uskoković kao dobar trgovac ugovorio sankciju za nezahvalnost, i to napismeno”.

Kako smo napomenuli, Stano Uskoković, zatekavši se uoči Božićnog ustanka u Njujorku, učestvuje u finansiranju crnogorskoga oružanog i političkog otpora srpskoj okupaciji. Citirali smo, Stana su targetirali kao „POSLANIKA SRPSKOGA KRVNIKA”, tj. kralja Nikole Petrovića-Njegoša, e da bi se par godina docnije, iskoristivši neku od amnestija Karađorđevića, nastanio u Beogradu.

Oko svoje trpeze i novčanika, Stano je u Beogradu okupljao i „terazijske Crnogorce”, sunarodnike „ujedinitelje”, širokogrud ili znajući njihovu alavost sklon da ih korupmpira, kako ko tumači, časteći ih keš pozajmicama i-ili poklonima u dragocjenostima, ali tek pošto mu napišu i s.r. potpišu izjavu o tome; pa iako takvima dugove, da se zna, nikad nije potraživao, nije ni opraštao, nego im je priznanice arhivirao, kod sebe u kasi, za svaki slučaj.

Ko je, dakle, pisao i potpisao onakve priznanice o ženskoj brazletini, s uslovima koji impliciraju izvjesne nastranosti potpisnika? Po svemu sudeći, to je bio MITAR VUKČEVIĆ, koji je 1908, kao srpski agent u Bombaškoj zavjeri, osuđen od Velikog suda Knjaževine Crne Gore za veleizdaju na 10 godina u lakome okovu. Baš kao i SPASOJE PILETIĆ (koga u aferi s milionim pok. Stana Uskokovića sud u Beogradu postavlja za glavnog staraoca nad ostavinskom masom, te je adv. R. Vukčević u aferi bio „punomoćnik g. Piletića”).

I slično Piletiću, Mitar Vukčević će nakon par godina robije biti i pomilovan od Gospodara i vraćen u državnu službu; da bi 1918. opet odigrao ulogu veleizdajnika u tzv. podgoričkoj skuštini, ali potom nagrađen visokim funkcijama u novostvorenoj Krajevini SHS/Jugoslaviji, etc.

Uslijedila je, dakle, druga runda polemike između Vukčevića i Uskokovića.

Intrigantniji podatak koji iz nje doznajemo jeste da su GAVRILA DOŽIĆA, mitropolita na Cetinju, sudski saslušavali u Beogradu. I Dožić, jedan od samodeklarisanih „Stanovih prijatelja” — možda i on s.r. potpisnik kakvih priznanica pohranjenih u sefu multimilionera? — našao se one noći, 7. septembra 1929. u Ravnome Gaju kod Kragujevca, u kojoj je multimilioner ispuštio dušu.

Mitropolit, ončas kad se to desilo, šalje brzojav u Bar, na adresu SMILJANE, rođene Rađenović, koja je prva supruga Stana Uskokovića. Dožić joj javlja da mu je Stano, navodno, „na nekoliko dana prije automobilske nesreće govorio da u kasi jedne od svojih beogradskih kuća ima vrijednosti 12 MILIONA DINARA”. G-đa Rađenović, docnije u svoje dvije krivične prijave protiv adv. Ilije Uskokovića traži pretres njegova stana i hapšenje zbog uzimanja hartija od vrijednosti iz kase pokojnoga brata mu — pozivajući se na Gavrila Dožića; na mitropilita se poziva i adv. Radoje Vukčević, navodeći da je mitropolit znao da je u Stanovoj kasi 11 MILIONA DINARA!

Međutim, ispostavilo se da je nadelžna komisija opštine Beogradske, otpečativši i razvaljujući kodiranu kasu Stana Uskokovića, unutra pronašla čak 600 manju sumu od one koju je Dožić saopštio g-đi Rađenović. I kad su Dožića saslušavali povodom toga na Prvostepenom sudu za grad Beograd, on se popišmanio na svoje cifranje. Adv. Vukčević je to dockan doznao, te se i u polemici sa adv. Uskokovićem još pouzdao u Dožića! Evo te druge runde polemike…

- BORBA O MILIONE STANA USKOKOVIĆA – Šta traži dr Vukčević, advokat pokojnikove đece, a šta radi njihov stric Ilija Uskoković?

Pretedent na nasljedstvo pok. Stana Uskokovića, g. Ilija Uskoković u svome napisu pokušava da spor o naslijeđu okrene drugim tokom. On čak publikuje i dva pisma jednoga od mojih rođaka, koji je imao i tu osobinu da nikada ne nosi nakite. Iz publikovanih pisama vidi se da se radi o jednoj naivnoj, prijateljskoj i crnogorskoj šali.

Od desetina Uskokovićevih prijatelja, koji su kod njega sa svojim gospođama bili na ručku, doznao sam, da je tom prilikom mome rođaku bio u šali obećan taj nakit, ali pod uslovom da isti nosi na svojoj ruci. Ne bude li tako radio, predviđa se sankcija u formi drugarske kazne, opet pod uslovom da se taj moj rođak ne ljuti ako se od ugovorenog prava bude pravila prijateljska upotreba. Eto, to vam je sva „misterija” iz pisama tada dva najbolja prijatelja. Nakit je ipak ostao na ruci onoga čiji je bio, a to je, jedne odlične beogradske dame, koja taj svoj nakit i danas na ruci nosi…

Ilija Uskoković prijeti da će ta pisma i dalje zadržati u svojini njegove „kućne zajednice”. Protivu toga niko nema ništa, najmanje ja, ali će svakako prijatelji Stana Uskokovića, i ja s njima, nastojati da ogromne vrijednosti koje su se u kasi nalazile, ne pripadnu ovoj samozvanoj i poslije Stanove smrti formiranoj „zajednici”, već njegovoj maloljetnoj đeci. Tražiće da ta zajednica povrati, ne pisma, već sve ono što im traži starateljski sudija, a radi čega su već intabulacije upotrijebljene.

Mene istorija ovih naivnih i šaljivih pisama samo utoliko interesuje, što je g. Ilija Uskoković, kad je ova beznačajna pisma pronašao, mogao s istom marljivošću pronaći sve ostale ogromne vrijednosti koje u popis nijesu unijete i koje su — PO PRIČANJU SAMOG MITROPOLITA DOŽIĆA — iznosile 11.000.000 dinara. Da je g. Stric u iznalaženju ovih vrijednosti bio ovako revnosan, on sigurno ne bi bio optužen za dva teška krivična djela, po kojima se protivu njega vodi istraga.

Ja sam u borbi o milione Stana Uskokovića zainteresovan ne samo kao čovjek kojega je Stano mnogo zadužio, već i kao punomoćnik g. Spasoja Piletića, koji je po ovlašćenju starateljskog sudije br. 10761 od 18. novembra 1929. vodi brigu o imanju đece Stana Uskokovića i vrši sve poslove glavnog staraoca…

Uvaženi prof. PERIĆ dao je zaista SVOJE MIŠLJENJE PO OVOME SPORU, ali tu ni ja nijesam ostao skrštenih ruku. Ko je u pravu, reći će nam sud, a fakat da sam ja negdašnji Perićev učenik ne daje mom uvaženom učitelju nikakvu osobinu nepogrješivosti. Najmanje, bilo njemu ili drugima, ovo daje neki isključivi monopol na jedino bogougodno tumačenje pojmova o zadruzi i kućnoj zajednici.

Mi pravnici znamo da naša mišljenje uvijek zavise od podataka koje nam dadu stranke. Ako su tu podaci — obični falsifikati, a to nam se ne kaže, onda s krahom osnove na kojoj se zidalo — pada i cijela zgrada. Eto tu izgleda leži tragedija Perićeve teze. Ja znam što je kućna zajednica i u tome ne potrebujem ničije lekcije, čak i mog negdašnjeg uvaženog profesora.

Znam da su elementi kućne zajednice: „Zajednica imanja, življenja, rada i teciva”. Nedostajanje bilo koga od ovih elemenata, isključuje postojanje kućne zajednice. U Uskokovićevom slučaju, ne samo da nedostaje jedan, već nedostaju svi elementi kućne zajednice. Kad je za moje gledište dovoljno odsustvo jednog, tim prije će valjda biti dovoljno — nepostojanje nijednog od potrebnih elemenata. Evo u ovome nema razlike između zadruge i kućne zajednice, između Građanskog zakona [Srbije] i Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, koji sa slučajem Uskokovića nema nikakve veze, jer se nijednim zakonom nadležnost ne određuje prema mjestu rođenja…

Ali, najviše što u Uskokovićevom napisu zaprepašćava, to je negiranje da je upotrijebio uvjerenja poreske vlasti kao dokaz o postojanju kućne zajednice. Ovakva uvjerenja on je zaista i pribavio i upotrijebio, a to bi bilo njegovo pravo, kad se iza takve upotrebe ne bi sakrivao običan zločin.

Spasoje Piletić, ministar u penziji, koji po sudskom ovlašćenju po masi Stana Uskokovića vodi brigu, i ja kao advokat, otkrili smo ovaj zločin u prisustvu samog Ilije Uskokovića… Zločin se sastojao u tome, što je na starim poreskim prijavama Stana Uskokovića, naknadno, poslije Stanove smrti, unijet čitav umetak o zadrugarima. Na osnovu tako prepravljenih i dopunjavanih isprava, tražena su, i protivu đece Stana Uskokovića već upotrijebljena sva ova uvjerenja, kojima se tvrdi: da je sam Stano pretedente na njegovo imanje prijavio kao svoje zadrugare.

Ko je te prepravke i dometanja vršio, ustanoviće nadležna istražna vlast, a u koju su svrhu služila — već je ustanovljeno. Plan je zaista bio genijalan, za Dojlove junake [sir A. K. Dojl, autor romana o Šerloku Holmsu, prim], ali neobičan za sudsku praksu. Za spor je najglavnije da su ova uvjerenja služila cilju, da se postojanje kućne zajednice odnosno zadružnog odnosa, dokaže samim priznanjem od strane pok. Stana Uskokovića.

Utvrditi ovo, značilo bo dokazati da imanje Stana Uskokovića nije njegovo, već njegove kućne zajednice koju je tobož on sam priznao. Prema tome, đeci Stanovoj pripalo bi „pristojno udomljenje” ili po milosti drugih dio poginulog im oca kao zadrugara, a to je jedna petina njegovog ogromnog imanja…

Tražim sve ono što po zakonu i ljudskom moralu pripada maloljetnoj đeci nesretnog Stana Uskokovića, njima — a ne njihovom stricu Iliji. Tražim da se svako postavi na svoje pravo mjesto, a iz dokazanih sredstava protivu ove đece, od kojih najmlađe ima svega šest mjeseci — uklone sva uvjerenja izdata na osnovu falsifikovanih isprava. Da bih ovo postigao, ja sam zaista samo jednog dana prevalio desetine kilometara, ali ne radi naivnih pisama, već radi otkrivanja mnogobrojnih falsifikata i pribavljanja dokaza za svoju tezu… S odličnim poštovanje, dr Radoje Vukčević, advokat.

- „CRNOGORSKE ŠALE” g. RADOJA VUKČEVIĆA – Odgovor advokata Ilije Uskokovića

Radoje Vukčević, advokat iz Beograda, i dalje daje izjave… Sada je drukčiji nego ranije ili bar, u najmnaju ruku, drukčije piše nego ranije. Kleveta i izmišlja, kao i ranije, ali više ne dokazuje da su crnogorska kućna zajednica i srbijanska zadruga jedno isto. U zamjenu za to, valjda da se regresira za tu kapitulaciju, dokazuje da su bruka i crnogorske šale jedno isto!...

Objavio sam dva pisma jednoga rođaka Radoja Vukčevića i rekao sam zašto sam ih objavio. Jedno od njih napisano je 3. marta 1923, a drugo 18. marta 1923. godine. Da se ne bi BRUKA pretvorila u javni skandal, ja sam i izostavio ime pisca pisca i ime vlasnika brazletine. Ali, ako se iz pisama, onako objavljenih, ne vidi ko su to dvoje, za najavu Vukčevićevu ne može se to isto reći. On daje neke podatke iz kojih bi se moglo pokušati utvrđivanje njihova identiteta. Za rođaka kaže da je „imao tu osobinu da nikad ne nosi nakite”…

Iz pisama se međutim vidi, da taj njegov rođak ima i još jednu osobinu, da pored brkova nosi i bradu, a prema izjavi Vukčevićevoj izgledalo bi, da ima i jednu treću osobinu, da olako dozvoljava drugima da mu čupaju brkove i bradu kad hoće. Prema tim svojim osobinama on pravi i šale, tvrdi Vukčević.

Što je od svoga rođaka napravio tako šaljivu osobu, to je stvar njegova ukusa, ali što se usudio nazvati takve šale crnogorskim šalama, to će mu Crnogorci mnogo teže zaboraviti i oprostiti, nego što ne zna razliku između kućne zajednice i zadruge.

Da bi dokazao, da su i pisma šaljiva, kao što je i njegov rođak šaljivčina, Vukčević je izmislio ručak kod moga pokojnoga brata; i tvrdi, da su za vrijeme toga ručka oba pisma bila napisana. U Vukčevićevoj izjavio stoji doslovno ovo: „Od desetina Uskokovićevih prijatelja, koji su kod njega sa svojim gospođama bili na ručku, doznao sam, da je tom prilikom mome rođaku u šali obećan taj nakit, ali pod uslovom da isti nosi na svojoj ruci”. Na prvom mjestu, iz objavljenih pisama vidi se, da nijesu pisana jednoga dana, nego, jedno 3. marta, a drugo 18. marta.

Drugo, kad je već bilo prisutno, kako kaže Vukčević, na desetine prijatelja s gospođama — a to je najmanje preko 20 osoba — zašto te osobe ne dadoše izjavu u odbranu Radoja Vukčevića i njegova rođaka, ili zašto bar Vukčevića ne ovlastiše, da se svojoj izjavi na njih pozove.

Ja sam, objavljujući pisma, izostavio ime vlasnika brazletine. Vukčević, međutim, tvrdi da je njezin vlasnik jedna „odlična beogradska dama”. Ako je to tačno, zašto ta „odlična dama” ne bi cio nesrećni slučaj s barzletinom objasnila, nego pušta Vukčevićeva rođaka, da ostane bez brade i brkova.

Možda njoj, kao Beograđanki, nije jasno, da su Crnogorcu brkovi, ali i brada, ako je imaju, najveća svetinja, ili je zar toliko anticrnogorka da uživa u bruci brade i brkova jednog Crnogorca. Ako ovo drugo nije slučaj, Vukčeviću ne ostaje ništa, nego da zamoli tu odličnu damu, da preko javnosti objasni cio događaj, jer je nemoguće zamazati SRAMOTU brade i brkova mašću i kojekakvih izmišljenih ručkova. Neka zapamte i Radoje Vukčević i njegov rođak i ta „odlična beogradska dama”, da ih ni fantazija Danteova u izmišljanju ručkova ni genijalnost Šekspirova u rasplijetanju dramskih zapisa ne bi uspjeli izvući iz mreže njihove bruke, jer su PISMA DO ZAPREPAŠĆENJA JASNA.

Radoje Vukčević traži da sam pokažem i druge stvari, koje sam, veli, mogao uzeti iz kase moga pok. brata, kad sam uzeo i ta pisma. Ja sam u ranijoj izjavi rekao, da je kasa moga pok. brata u njegovoj kući u Beogradu, Miloša Pocerca ul. br. 19, već bila zapečaćena od Uprave grada Beograda, kad sam ja, s bratovljevim smrtnim ostacima, došao u Beograd. Rekao sam i to, da je to pečaćenje kase izvršeno na telefonsku intervenciju Radoja Vukčevića iz Ravnoga Gaja, baš zbog onih famoznih pisama. Rekao sam u ranijoj izjavi i to, da pisma nijesu bila u kasi, radi čega su i ostala u mome pośedu.

Vlast je kasu otpečatila i popisala sve što je bilo u kasi, te je Vukčevićeva priča o nekakvih 11.000.000 dinara, nađenih u kasi, besprimjerna laž jednog profesionalnog klevetnika.

Još je drskija laž, da je g. MITROPOLIT DOŽIĆ IKADA IKOME REKAO, da je u kasi bilo 11.000.000 dinara. Na osnovu te Vukčevićeve laži, razvedena prva žena moga pokojnoga brata, podnijela je protivu mene tužbu Prvostepenom sudu za grad Beograd.

SUD JE VEĆ PRESLUŠAO G. MITROPOLITA DOŽIĆA kao svjedoka, i on je odlučno ODBIO OD SEBE TU LAŽ. To zna Radoje Vukčević, pa ipak onako drsko ponavlja svoju izmišljotinu.

Ja sam već u ranijoj izjavi utvrdio ovo dvoje: da ne postoje nikakva lažna uvjerenja beogradske poreske vlasti, i da nije istina da sam ja bilo kakva uvjerenja te vlasti upotrijebio kao dokaz za postojanje kućne zajednice, niti uopšte kao dokaz za postojanje ma čega drugog. Ja sam rekao, da je postojanje [kućne zajednice] utvrđeno rješenjem sreskog načelnika Podgoričkog, od 5. novembra t.g. br. 22730 u vezi s rješenjem Okružnog suda Podgoričkog. Utvrdio sam da ni pred jednim od ta dva nadleštva nijesu postojala nikakva uvjerenja beogradske poreske vlasti. Radoje Vukčević ipak ponavlja svoju raniju klevetu o upotrebi lažnih uvjerenja — ne spominjući ni što je s njima dokazivano, ni pred kojom vlašću. Opet dokaz drskosti nepopravljivog klevetnika.

Ovoliko o Radoju Vukčeviću kao komentatoru pisma i klevetniku. O njemu kao pravniku biću mnogo kraći, jednostavno zato što je on, kao KLEVETNIK, beskrajno veći nego kao pravnik.

Ranije je optužio uvaženoga profesora univerziteta g. Živojina Perića, što drugo govori o crnogorskoj kućnoj zajednici, a drugo o srpskoj zadruzi. Ja sam ga upozorio na glupost od tužbe. Kad profesor predaje đacima jedno o lavu, a drugo o tigru, tome se neće začuditi ni lav ni tigar; u tome može kontradiktornost pronaći samo MAGARAC.

Našavši se u toj situaciji, Radoje Vukčević našao je i takav izlaz iz nje. Tvrdi, da se g. Perićevo i njegovo gledište o zadruzi i kućnoj zajednici razlikuje zbog toga, što im njihovi klijenti daju različite podatke. Da klijenti daju pravnicima podatke o pojmovnim rekvizitima zakonskih institucija, mogu tvrditi samo pravnički božjaci.

Radoje Vukčević tvrdi — da li mu je to rekao njegov klijent Spasoje Piletić, ili ko drugi, ne kaže — da on zna „da su elementi kućne zajednice: zajednica imanja, življenja, rada i teciva”. Ni nalik. Jedan član kućne zajednice može živjeti u Njujorku i tamo raditi i teći, a drugi u Tokiju i tamo raditi i teći, pa ipak ostaju članovi kućne zajednice sve dok prestanu biti njezini članovi diobom ili udadbom. Osim smrti, to su jedina dva načina ma koje se može prestati biti član kućne zajednice.

A koji je sud nadležan, zar sud rođenja, pita Radoje Vukčević. Ne sud rođenja, Vukčeviću, nego sud śedišta kućne zajednice nadležan je za sve naslijedne sporove…

Da Radoje Vukčević ne zna što je kućna zajednica, dosadanjim utvrđeno je nesumnjivo. Ali ima nešto, što Radoje Vukčević zna, a što krije. Radoje Vukčević ZNA DA POSTOJI KUĆNA ZAJEDNICA Pera Uskokovića i Radoje Vukčević zna da je pok. Stano sve do svoje smrti bio član te zajednice, kao što zna i to, da pok. Stano svoje pripadanje kućnoj zajednici nije nikada ni porekao ni mogao poreći.

Sve to zna Radoje Vukčević, pa ipak se usuđuje javno protivno dokazivati — javno lagati. Otkud mu tolika drskost? Da je bezočan, već je dokazao svojim dosadanjim izjavama, kao i inače svojim radom; ali, otkud mu kuraž da uporno preko javnosti dokazuje nepripadanje pok. Stana kućnoj zajednici, kad je on, RADOJE VUKČEVIĆ, SAM, KAO PUNOMOĆNIK POK. STANA, POSREDOVAO KOD MOGA BRATA POK. NIKOLE DA BI SE OVAJ ODREKAO ČLANSTVA KUĆNE ZAJEDNICE ZA NAKNADU, koji bi pok. Stano isplatio!

Da ne bi Radoje Vukčević tvrdio da i to nije tačno, jer on je na sve gotov, ja ću se odmah pozvati na pismene dokumente; među kojima je i jedno s.r. pismo Radoja Vukčevića uoućeno mome pokojnome bratu Stanu iz Podgorice 30. avgusta 1927. god.

Bile su utužene mjenice moga brata pok. Nikole pred Okružnim sudom u Podgorici u iznosu preko 100.000 dinara. Mjenice su bile u svojini Podgoričke i Crnogorske banke. Direktor Crnogorske banke bio je onomade, ali danas, g. Luka Pišteljić, kome je pokojni Stano 6-IX-1927. g. iz Beograda uputio ovu depešu:

„Luka Pišteljić, direktor Crnogorske banke, Podgorica. - Advokatu dr Radoju Vukčeviću danas sam telegrafirao ovako: – Primih tvoje pismo, te sam primoran isplatiti Nikoline dugove Crnogorskoj i Podgoričkoj banci, ali ovaj put samo pod uslovom da se odmah, kod suda, uredi da je Nikola potpuno isplaćen iz KUĆNE ZAJEDNICE”…

Na ovu depešu, odgovorio je g. Luka Pišteljić s.r. pismom od 8-IX-1927.g. u kome između ostaloga stoji ovo: „Spomenuti Vaš brzojav, kojim ste mi saopštili Vašu poruku dr Radoju Vukčeviću i uslove pod kojima se mogu isplatiti dugovi g. Pera [kao starješine Kuće, prim] i g. Nikole kod Crnogorske i Podgoričke banke”, etc. Dalje u pismu kaže, da mu je depeša stigla dockan, te su mjenice isplaćene prije nego što je mogao što preduzeti kod Nikole u smislu Stanove depeše, pa nastavlja:

„Poslje toga nije mi ostajalo ništa drugo nego da pozovem Nikolu da mi post factum dade traženu izjavu. On je došao kod mene i na moj zahtjev, da dade pismenu i kod suda potvrđenu izjavu da je potpuno podmiren iz KUĆNE ZAJEDNICE, od koje ništa više nema pravo da traži, on mi je odgovorio da takvu izjavu ne može dati, jer uopšte ne dopušta mogućnost čisto formalnih odnošaja sa svojom braćom”. Dalje u pismu stoji i ovo: „Nijesam ga nikako mogao nagovoriti da dade pismenu izjavu, te smo se na tome i rastali”.  

Kao što se iz gornje prepiske vidi, Radoje Vukčević u to doba bio je u Podgorici, kao punomoćnik Stanov, i to sa specijalnim zadatkom da reguliše Nikolin odnos prema kućnoj zajednici. Ali, ne samo da se vidi iz gornje korespodencije, nego se to vidi i iz s.r. pisma Radoja Vukčevića od 30-VIII-1927.g. upućenog iz Podgorice Stanu u Beogradu. Vukčević u tome pismu referiše Stanu o neuspjehu svoje misije, a opširan izvještaj obećava mu dati u Beogradu. Ovo s.r. pismo Vukčevićevo u mojim je rukama, kao i sva citirana pisma i depeše.

Iz gornjega se vidi, da je Radoju Vukčeviću nesumnjivo poznato postojanje kućne zajednice Pera Uskokovića, kao i da je pripadao toj zajednici pok. Stano, pa ipak se usuđuje preko javnosti drsko dokazivati, kako hoće kućna zajednica da opljačka imovinu pok. Stana, a da hoće da ju spasu on i Spasoje Piletić… Ilija Uskoković, advokat.

(Nastavlja se)

* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije