KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (9)

Piše: Vladimir Jovanović

„Pronađu bazu i opkole je. KRSTO ih opazi i kao ranjen vuk pobjegne – pošto prethodno na njih bači dvije-tri bombe. Oficir MUGOŠA, koji je za vrijeme četvorogodišnje borbe skakao na njemačke tenkove i uskakao u bunkere, poleti za njim s pištoljem u ruci, da ga živa uhvati. Brzo ga stigne i skoči mu na pleći. No i stari ratnik i vuk, general KRSTO, držao je gotov i zapet pištolj u ruci; i sruči u MUGOŠU nekoliko metaka, a MUGOŠA, iz smrtnih ruka, ubije i KRSTA. Obadva panu mrtvi”.

To je prva objavljena verzija pogibije Krsta Popovića. Napisao je Obrad M. Višnjić (1901–1991). Knjigu „Anegdote i priče iz Crne Gore” o svome trošku je 1971. štampao u Nikšiću. Komunističke vlasti Crne Gore ocjenjuju je „napadom na društveni sistem”. Pisac predgovora za knjigu, dr Novak Kilibarda, izbačen je iz Saveza komunista.

Naime, Višnjić publikuje i tužbalicu majke Raka Mugoše, oficira Uprave državne bezbjednosti (UDB-a) MUP-a Crne Gore. Prema Saitu Šabotiću, autoru članka „Krsto Zrnov (Todorov) Popović u usmenom predanju i epskoj pjesmi” (2014) „tim stihovima KRSTO je vinut u legendu”. Najpoznatiji dio tužbalice, zapisao je Višnjić, glasi:

„Sine mio, jadan bio!
Zalud sam ti govorila
Kad si poša u poćeru:
NE PRILAZI GORSKOM ZVJERU,
NIJE KRSTO ZEC IZ GORE
NO JE VITEZ CRNE GORE!
LAKŠE ĆE TE ŽALIT MAJKA
KAD POGIBE OD JUNAKA“.

Rako Nešov Mugoša, rođen 1920. u Lješkopolju kod Podgorice, učesnik je Trinaestojulskoga ustanka. U proljeće 1942. zarobljen, a nakon par mjeseci pušten iz okupatorskoga zatvora. Potom radi kod Italijana, tvrdi se, „po partijskome zadatku”. Priključuje se 5. crnogorskoj udarnoj brigadi Narodnooslobodilačke vojske. Biće pet puta ranjavan. U Odjeljenju zaštite naroda (OZN-i) bezmalo od formiranja. Početkom 1945. komandir grupe OZN-e u akcijama „čišćenja Beograda od neprijatelja”. Prekomandovan u 3. odjeljenje OZN-u Crne Gore, tj. od marta 1946. u službeno nazvanu: Upravu državne bezbjednosti (UDB-u).

Mugoša je, dakle, kapetan u tročlanoj grupi UDB-e, određenoj da ubije ili uhapsi Krsta Popovića. Tu je i potpukovnik MIHAILO-ŠARO BRAJOVIĆ, kasniji „društveno-politički radnik”, predśednik Matice iseljenika Crne Gore. Grupom rukovodi VELJKO MILATOVIĆ, pukovnik, pomoćnik republičkoga ministra unutrašnjih poslova.

Po naređenju ministra, generala JOVA KAPIČIĆA, 10. marta 1947. odlaze na teren, oko 30 km śeverozapadno od Cetinja, u širi rejon mjesnoga centra Bata i sela Lipa; između kojih se, sa starim kućištem predaka Krsta Zrnova, nalazi i Jama Vojvodina, a blizu nje — Bojanje Brdo. „Kao glavni organizator”, napisaće Milatović za „Pobjedu” 19. oktobra 1997, „u stilu pikiranta mogao sam da se zaklonim pod izgovorom prezauzetosti, ali nijesam”.

Miodrag-Mališa Marović u knjizi „Veljko Milatović” (2006) navodi da se „pristalica ujedinjenja 1918”, MILOSAV MILATOVIĆ, Veljkov otac, „dosta se bavio politikom; pripadao je Radikalnoj stranci, do 1941. je njen predsjednik u Nikšiću”. Veljko, student, pa ustanik, nakon sloma crnogorskih partizana, sredinom 1942, ostaje u zavičaju radi „ilegalnoga rada”. Funkcioner je Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Od oktobra 1944. do maja 1945. biće u Moskvi pitomac Škole za posebne namjene NKVD-a (Школа особого назначения НКВД). Kasnije, od kraja 1960-ih do početka 1980-ih, vjerovatno najjači politički autoritet Crne Gore; u dva mandata republički predśednik Predśedništva.

„Nijesam spadao u krug ljudi koji su odlučili da se KRSTO POPOVIĆ likvidira, Predsjedništvo Crnogorske antifašističke skupštine je 1944. konstatovalo da je KRSTO POPOVIĆ ratni zločinac”, reći će Milatović par decenija kasnije. „Odluku o tome da je KRSTO POPOVIĆ neprijatelj naroda i države i ratni zločinac donijela je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. O tome su, dakle, odlučivala politička i državna rukovodstva”.

U autorizovanoj izjavi Veljku Sjekloći — mlađem kolegi, nekadašnjem rukovodiocu u MUP-u Crne Gore — Milatović 1998. saopštava: „KRSTA POPOVIĆA ubile su vlasti, koje su, nakon pogibije DUŠANA VLAHOVIĆA od strane odmetnika, na Čekanjima više Cetinja, imperativno zahtjevale od organa bezbjednosti Crne Gore da se likvidira naoružano odmetništvo u Crnoj Gori”.

Dušan Vlahović, diplomirani agronom, porijeklom iz Rovaca, rođen 1910, bio je pukovnik UDB-e; neki izvori navode i „pomoćnik ministra unutrašnjih poslova prve crnogorske poslijeratne vlade”. U ratu, između ostaloga, politički komesar Komskoga partizanskoga odreda. Brat je poznatoga revolucionara VELIMIRA-VELJKA VLAHOVIĆA. Njihov otac, oficir MILINKO VLAHOVIĆ, predvodi 1919-1921. srpsku vojsku u gušenju „zelenaške” pobune u rodnim Rovcima.

Ubistvo Dušana Vlahovića, pripisuje se „zelenaškoj” grupi majora DUŠANA VUKOVIĆA, rođenoga 1887. u Bjelicama. Sin protojereja STANKA VUKOVIĆA, Dušan je komita i „gaetaš”, zatim do 1926. politički emigrant u SAD. Još na početku Drugoga svjetskoga rata, od Štaba Lovćenskoga partizanskoga odreda, osuđen na smrt. „Zadržali smo Dušana Vukovića, biv. crnogorskog oficira, saradnika i druga Krsta Popovića i njegovog najjačeg čovjeka u čitavoj Katunskoj nahiji“, pisali su partizanskome Glavnome štabu Crne Gore 13. januara 1942. komandant Odreda PEKO DAPČEVIĆ i politkom VELJKO MIĆUNOVIĆ. „On je [Dušan Vuković] od ovog Štaba OSUĐEN NA SMRT kao izraziti petokolonaš koji je: donosio rezolucije protiv nas, organizovao narod protiv partizana, psovao i prijetio partizanima da će pasti deset partizanskih glava ako pogine ma ko u Bjelicama; i uzima u zaštitu Krsta Popovića i ostale“.

Igrom sudbine, Vuković je tada izbjegao „paśe groblje“. Komandant je „zelenaških” trupa Katunske nahije i 1. čevskoga bataljona Lovćenske brigade. Zajedno sa Krstom, krajem avgusta 1944, trajno napušta Cetinje.
U „zelenaškoj” grupi majora Vukovića, od kraja 1944, su SAVO PERIŠIĆ, BLAŽO ROGANOVIĆ, JANKO I. VUKOTIĆ, te MILAN PROROČIĆ. Upravo Proročić, raniji stražar u śedištu UDB-e, prema izjavi VUKAŠINA DRAŠKOVIĆA, člana Krstove grupe, likvidiraće pukovnika Dušana Vlahovića.

Jedan drugi saborac Krstov, NIKOLA M. ĆOSOVIĆ, tvrdi da se „KRSTO u zadnje vrijeme nije slagao sa DUŠANOM VUKOVIĆEM, sa kojim se sastajao, jer je DUŠAN želio da ubija, a KRSTO se tome suprotstavljao“.
UDB-a je, međutim, ubila RADOMIRA DRAŠKOVIĆA, člana Krstove grupe, nakon njihova neuspjela pokušaja da se, „po nekome dogovoru“, ilegalno iz Boke Kotorske prebače u inostranstvo. Dok Krsto i saborci 19. juna 1946. borave u kući „jednoga MIRKOVIĆA“, svjedočio je Vukašin Drašković, jedinice UDB-e, Jugoslovenske narodne armije i milicije, „opsadiraju selo i nas u njemu; mi smo pod borbom uspjeli odstupiti, ali u toj borbi gine RADOMIR DAŠKOVIĆ“.

Jatake Krstove grupe, opsežnim obavještajnim radom, UDB-a uglavnom identifikuje. Liše najužih porodica, među njima su: NIKOLA D. BANIĆEVIĆ, RADOVAN ROGANOVIĆ, JANKO ROGANOVIĆ, DUŠANKA MATKOVIĆ, etc. Sestru GOLUBA DRAŠKOVIĆA, Krstova saborca, VIDOSAVU DRAŠKOVIĆ, maja 1946. hapse, osuđuju na pet godina; po žalbi, robiju joj smanjuju na 15 mjeseci. Još jedan „zelenaški“ jatak, KOSTA J. ROGANOVIĆ, osuđen na godinu, odležao je sedam mjeseci...

Nema ni nagovještaja, kamoli podatka da Krsto razmišlja o predaji. Kako smo viđeli, po osnovu čl. 14. Partizanske Uredbe o vojnim sudovima — donijeta je maja 1944. tj. u periodu kada Tito i komunisti nijesu još sklopili sporazum sa kraljem Petrom II Karađorđevićem, te pribavili sebi kakav-takav ustavni legitimitet — bez suda i suđenja, formalno preko komisija čiji rad nije ni predviđen pomenutom Uredbom, crnogorski komunisti proglasili su Krsta za RATNOGA ZLOČINCA.

Međutim, čl. 14 Uredbe ne sadrži takvu inkriminaciju: u njoj se pominju jedino NARODNI NEPRIJATELJI. Naime, Uredbu o vojnim sudovima potpisuje, kako stoji, „Vrhovni komandant NOV i POJ, maršal Jugoslavije: J. B. TITO“, a čl. 14. glasi: „NARODNIM NEPRIJATELJIMA imaju se smatrati: svi aktivni USTAŠE, ČETNICI i PRIPADNICI OSTALIH ORUŽANIH FORMACIJA U SLUŽBI NEPRIJATELJA I NJIHOVI ORGANIZATORI I POMAGAČI; svi oni koji su u službi neprijatelja ma u kom vidu — kao špijuni, dostavljači, kuriri, agitatori i slično; koji su natjeravali narod da okupatorima preda oružje; svi oni koji su izdali narodnu borbu i bili u dosluhu sa okupatorom; svi oni koji se odmetnu od narodne vlasti i rade protiv nje; svi oni koji razaraju narodnu vojsku ili su na drugi način pomagali i pomažu okupatora; svi oni koji izvrše teške slučajeve ubistva i pljačke i slično“.

Dakle, čl. 14 Uredbe ne pominje RATNE ZLOČINCE, nego čl. 13, đe se, u uvodnome dijelu, navodi da su to „oni građani Jugoslavije, okupatorskih ili drugih zemalja“ koji su bili „pokretači, organizatori, naredbodavci, te pomagači i neposredni izvršitelji MASOVNIH UBIJANJA, MUČENJA, PRISILNOG ISELJAVANJA, ODVOĐENJA U LOGORE I NA PRISILNI RAD STANOVNIŠTVA“.

Kvalifikacija RATNI ZLOČINAC, dakle, pripisana je Krstu Popoviću a da ništa od krimena iz čl. 13 Uredbe nije navedeno u obrazloženju; nego je u aneksu ODLUKE od strane jugoslovenske Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Crne Gore — citirao sam ga u prethodnome nastavku feljtona — upisano: „ŽRTVE ZLOČINA [KRSTA POPOVIĆA] NIJESU POZNATE“!

Po osnovu Uredbe o vojnim sudovima, suđeno je nekim od Krstovih saradnika iz Crnogorske federalističke stranke (CFS) i Lovćenske brigade. Iako okupatorskih ili četničkih jedinica u Crnoj Gori od 31. decembra 1944. nije bilo, a kapitulacija Njemačke je objavljena 9. maja 1945, grupi „zelenaša“, takođe i četnika, sudio je, na Cetinju od 26. marta do 9. maja 1945, Vojni sud oblasti 2. udarnoga korpusa Jugoslovenske armije. Komandant ove formacije u tome periodu je RADOVAN VUKANOVIĆ; a politički komesari, do aprila 1945. VOJIN-VOJO NIKOLIĆ, a od aprila 1945. BOŠKO ĐURIČKOVIĆ — svi proglašeni za narodne heroje.

Na smrt strijeljanjem, 9. maja 1945. na Cetinju, osuđeni su članovi CFS: advokat i načelnik sreza bjelopoljskoga ŽIVKO ANĐELIĆ; inženjer iz Kuča BOGDAN IVANOVIĆ; apotekar i izbjeglica iz Peći ARSO MARTINOVIĆ, te PETAR ŠOĆ — za koga Ljubo Anđelić, u knjizi „Grad na Tari“ (Titograd, 1960), piše da je, po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, „centralna ličnost“ organizacije „zelenaške“ vlasti u Kolašinu.

Sva četvorica, silom prilika — vođeni i procjenom da „ako mi [’zelenaši’] ne držimo kontakt sa okupatorom, uspostaviće ga četnici i tako nas staviti van zakona, kao i 1918“ — bili su dio kvislinške administracije. No, kada je, marta 1944, na njemački podsticaj za stvaranje „VELIKOSRPSKE FEDERACIJE”, otvorenije istaknuta „potreba spajanja Crne Gore i Srbije", onda je — pisao je dr Radoje Pajović — „predstavnik Crnogorske federalističke stranke BOGDAN IVANOVIĆ ustao protiv takve odluke”, kao i „vođstvo federalista”, ispred kojega Živko Anđelić, predavanjem na Radio Cetinju, aprila 1944. poziva na „patriotsku ideju crnogorskoga nacionalizma”.

I prije nego su ga komunisti 5. juna 1945. strijeljali u Humcima kod Cetinja, Anđelić je, naredbom izbjegličke jugoslovenske vlade iz Londona od 12. septembra 1942. stavljen pod „Z” na listu četničkih „crnih trojki”, skupa sa „zelenašima”: dr SEKULOM DRLJEVIĆEM, sveštenikom BOGDANOM BURIĆEM iz Nikšića, sveštenikom ANTONIJEM JAKŠIĆEM iz Nikšića, majorom PETROM LOMPAROM, kapetanom JOVANOM VUJOVIĆEM. Međutim, sredinom 1943. Vujovića su ubili komunisti, a još 1942. u Drobnjacima strijaljali člana CFS, predśednika opštine žabljačke, MITRA KARADŽIĆA, te kako su naveli „okorjelog zelenaša” MIĆUNA KRADŽIĆA, zatim „zelenaškoga” komitu iz Pive ILIJU KECOJEVIĆA; kasnije i oficire Lovćenske brigade: PAVLA GARDAŠEVIĆA; PETRA RADOVIĆA iz Kosijera; u Piperima ĐORĐIJA GRUJOVIĆA, TOMAŠA GRUJOVIĆA, BOŠKA VUČINIĆA; u Crmnici ILIJU VUJAČIĆA, PETRA VULEKOVIĆA…

Sa onim članovima CFS-a, koji su, volens-nolens, bili dio okupatorske administracije, komunisti su 1945. strijeljali i Krstova političkoga savjetnika dr NOVICU RADOVIĆA. Od Italijana konfiniran, a od Njemaca zatvaran — ratni „krimen“ Radovića sastojao se od nekoliko za komuniste ideološki nepodobnih članaka. A kako su, za razliku od crnogoskih, srpski komunista tu-i-tamo dijelili poslijeratnu pravdu za „ideologe“ poraženih strana u građanskome ratu?

Na primjer, STEVANU MOLJEVIĆU, članu Centralnoga nacionalnoga komiteta DRAGOLJUBA-DRAŽE MIHAILOVIĆA, autoru „Homogene Srbje“ — četničkoga programa genocidnoga istrijebljenja ne-Srba — pošteđen je u Beogradu život: osuđen je u na 20 godina robije; umro je 1959. prirodnom smrću.

Da paradoks komunističke pravde bude veći, član Vojnoga vijeća Vrhovnoga suda Federativne Narodne Republike Jugoslavije, koje je sredinom 1946. sudilo Mihailoviću i Moljeviću, u svojstvu „dopunski sudija“ nalazio se i predratni vojno-sudski kapetan I klase: NIKOLA STANKOVIĆ. On je u toku rata, jedno vrijeme, predśednik četničkoga Prijekoga suda u Danilovgradu; a potom, od 11. septembra 1944, kada je kralj Petar II Karađorđević pozvao četnike da se priključe Titovoj vojsci, od crnogorskih komunista primljen i unaprijeđen u majora. Međutim, upravo njega, Nikolu Stankovića, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Crne Gore početkom 1946. imenuje kao — jednoga od saradnika „zločinca“ Krsta Popovića?!

Ili, sljedeći primjer: dok su saradnju sa Krstom crnogorski komunisti odbili, ni manje ni više nego komandant čitavoga četničkoga korpusa — Južnomoravskoga, major RADOSLAV ĐURIĆ, od kraja maja 1944. u redovima je srpskih partizana; rat će završiti kao pukovnik Titove armije...

Na drugoj strani, poput komunista, četnici u Crnoj Gori su, takođe pri kraju rata, obavljali egzekucije nad „zelenašima“. Ni u ratu, ni kasnije, nijesu za „zelenaše“ tvrdili ništa drugo do da su saveznici komunista!
Četničke „crne trojke", pisao je 1977. dr Radoje Pajović, „nijesu bile uperene samo protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, već i protiv pripadnika Crnogorske federalističke stranke“. Pod njihovom prijetnjom i „zelenaši“ koji su se, po mjestu prebivališta, našavši se uklješteni između partizana i četnika, priklonili četničkoj grupaciji PAVLA ĐURIŠIĆA: na primjer bivši poslanik SAVO VULETIĆ iz Zete. Drugi „zelenaši“ — poput: oficira BOŠKA AGRAMA iz Nikšića; inženjera DUŠANA PAVLOVIĆA iz Podgorice; inženjera VUKOSAVA DRLJEVIĆA iz Kolašina; oficira, predśednika opštine kolašinske BEĆIRA BULATOVIĆA, etc — pri odstupanju četnika iz Crne Gore, pridružuju se u rano porljeće 1945. dr SEKULI DRLJEVIĆU i dr DUŠANU KRIVOKAPIĆU u pokušaju stvaranja „Crnogorske narodne vojske“ da bi se, navedeno je u proglasu, borili za nezavisnost Crne Gore, a „protiv njena utapanja u moskovsku guberniju“. Biće, potom, u Sloveniji pobijeni od četnika...

Od „crnih trojki“, 1944, prema podacima četničkoga veterana, Dragomira S. Stevanovića, autora knjige „Pod crvenom kugom“ (Vindzor, 1977), ubijeni su u Podgorici istaknuti „zelenaši“: oficir Lovćenske brigade BOGDAN ŠAKOVIĆ; direktor Gimnazije i prof. književnosti ĐURO PEŠIĆ; zatim, „u (selu) Goričanu kod Podgorice VASILIJE TOMOV RADIČEVIĆ, federalista“; „DRAGUTIN TIJANIĆ, zelenaš“...

Zatim je, pred Njemcima, piše dr Radoje Pajović, „ĐURIŠIĆ poricao da ima bilo šta s tim; a na kraju je rekao da su oni ubijeni kao ’ZELENAŠI’“. U to vrijeme je ubijen i VUČETA DRLJEVIĆ, advokatski pripravnik. Neki drugi „zelenaši“ u Podgorici, na primjer VOJO IVANOVIĆ, MITAR LAKOVIĆ, DUŠAN VUČINIĆ, stavljeni su na četnički spisak pod slovo „Z“; takođe i brigadir iz Kuča ŠĆEPAN LAZOVIĆ, kojem su 11. jula 1944. četnici u Momišićima ubili sina i šćer, ili BLAGOTA MARTINOVIĆ, iz Komana, nekada komita i „gaetaš“, oficir Lovćenske brigade; ono što nije pošlo za rukom četnicima, obaviće komunisti – osudiće Martinovića na smrt.

Kada je Pavle Đurišić 24-25. juna 1944. boravio na Cetinju, susrio se i sa predstavnicima CFS, među njima i potpredśednikom stranke dr BOŽOM KRIVOKAPIĆEM. „Tom prilkom“, piše Radoje Pajović, „pokušalo se sa sporazumom o saradnji između četnika i federalista, ali nije postigaut nikakav rezultat“. Krivokapića je, uz pomoć Njemaca, stigla četnička osveta u Kotoru: „crna trojka“ ga je zaklala 2. jula 1944. u Kotoru.

Prethodno, krajem 1943, na Cetinju su četnici ubili „zelenaša“ STEVA POČEKA, koji je 1941. u Nikšiću, skupa sa PAVLOM POPOVIĆEM, umalo likvidirao BLAŽA ĐUKANOVIĆA; ali i zaista ubio MUJA SOČICU, nekadašnjega bana Zetske banovine — odgovornoga za belvederski masakr iz 1936, kada su srpske trupe pucale na tada zajednički okupljene demonstrante komuniste i „zelenaše“.

Četnički komandant, JAKOV JOVOVIĆ, 8. septembra 1944. piše njemačkome general-majoru Vilhelmu Kajperu: „Danas sam dobio zvaničan izvještaj da su šefovi legalizovanih komunista sa Cetinja: KRSTO POPOVIĆ, DUŠAN VUKOVIĆ, NOVICA RADOVIĆ i PETAR PLAMENAC sa ostalom grupom svojih saradnika, odbjegli u šumu. Iako se komunistički tabor brojno, a ne kvalitetno pojačao, to mi, ipak, čini zadovoljstvo: jer sam, u toku četiri godine, javno i otvoreno tvrdio i Vama i svima, zvanično i nezvanično, da ZELENAŠI nijesu ništa drugo do obični komunistički agenti, prefarbani u zeleno, da bi se kod Vas mogli legalizovati“.

Identično terminologiji komunista, četnici markiraju Krsta Popovića i kasnije, iz emigracije. Tako „Bilten Udruženja boraca K. J. V. ’Draža Mihailović“ piše 1984. da je „KRSTO POPOVIĆ crnogorski SEPARATISTA“, uz dodatak — „sa kojim su crnogorski komunisti jeli italijanske makarone“!

Što se komunista tiče, na robije, gubitak građanskih prava i-ili konfiskacije, 1945. i kasnije, osudili su „zelenaše“: PETRA PLAMENCA (1872–1954); JOVA POPOVIĆA (1872–1948); MIHAILA IVANOVIĆA (1874–1949); dr IVANA-IVA JOVIĆEVIĆA (1883–1965); DUŠANA VUČINIĆA (1890–1953); dr MILANA RAKOČEVIĆA, MILIVOJA MATOVIĆA, BLAŽA MARKOVIĆA, TODORA BOROZANA...

E sad, da li bi, pod pretpostavkom da se Krsto predao komunistima i da mu je sudio civilni, a ne vojni sud, presuda bila drukčija od smrtne? Dilema nikada neće biti riješena. U to vrijeme, komunističkim sudovima u Crnoj Gori — sve i da nijesu izricali presude po direktivama partijskoga vrha — odlukom Crnogorske antifašističke skupštine narodnoga oslobođenja od 10. jula 1945, načelstvovao je u formalnoj instanci predśednika Vrhovnoga suda Narodne Republike Crne Gore čuveni „bjelaš“ SAVO FATIĆ (1876–1948), tj. isti onaj potpredśednik tzv. Podgoričke skupštine, koji je kazao: „Mi od danas nijesmo više Crnogorci, nego Srbi!“

Sve potonje teorije, prema kojima je „po najvišim instrukcijama“, Tita ili ALEKSNADRA RANKOVIĆA, Krsto trebalo da se po svaku cijenu uhvati, dakle da ga živa vežu, a ne ubiju, otpadaju pri autorizovanoj i izričitoj tvrdnji Veljka Milatovića, neposrednoga rukovodioca akcije UDB-e:

„Posebnog zadatka da se KRSTO hvata živ nije bilo; ali, da se mogao uhvatiti, ne bi bilo loše; i vjerovatno ne bi bio strijeljan”. Krsto je, međutim, smrtno „pokošen plotunom od pušaka“, citira Milatovića u svojoj knjizi Miodrag-Mališa Marović.

„Ja sam otišao do njega i vidio pred sobom izrešetano tijelo KRSTA POPOVIĆA“, kazao je Milatović. „Bluza mu je bila sva izbušena kuršumima. Iz džepa sam izvadio njegov sat, koji je bio probijen metkom. Vratio sam sat na mjesto iz kojeg sam ga izvadio“.

Drugi oficir UDB-e, Mihailo-Šaro Brajović, takođe je trkeljisao po Krstovom lešu i uzeo mu pištolj. „Od Brajovića se čulo da je 1990-ih, pred svoju smrt, vratio Krstov pištolj njegovoj rodbini“, zapisao je Marović.

Komunisti pet-šest dana nijesu dozvoljavali da se Krsto pokopa. ĐURO DREKOV POPOVIĆ, brat od strica Krstov, svjedočio je da su gomile udbaša, vojnika i milicajaca, ogorčene poradi ubistva kapetana Mugoše, ili iz drugih razloga, danima rafalima iz neposredne blizine „ovjeravali” Krstov leš; a potom, neki od njih, divljački ga šutirali. „Nijedna koska Krstova nije ostala čitava”, opisivao je Đuro. D. Popović.

Iz obližnje škole na Bati Cuckoj, svjedočio je JOKO TOMAŠEVIĆ, „đeca su privođena da oko Krstova leša igraju kolo i pjevaju sramotne stihove”. Nijesu dozvolili da se Krsto pokopa u bratstveničko grublje sela Lipa, nego u napuštenu Jamu Vojvodinu, blizu mjesta pogibije…

Ko je, dakle, 13/14. mart 1947. ispalio smrtonosne hice na Krsta?

Milatović „nikada nije govorio o tome“. Rekao je, piše Marović, samo to da je u akciji „učestvovala i vojska [JNA] u širem pojasu; i POPOVIĆ nije mogao pobjeći da je imao krila, jer je bio opkoljen sa svih strana”.

Prije Milatovića, javno, početkom 1997. u neđeljniku „Monitor”, BOŠKO RADOJIČIĆ, emigrant iz SAD, predstavio se kao nekadašnji pripadnik „specijalnih jedinica“, tvrdi da je „dvadesetak vojnika otvorilo brzu puščanu paljbu; i KRSTO je pao mrtav, na pedesetak koraka od leša RAKA MUGOŠE”.

„Ugovoreno je njegovo [KRSTOVO] onesposobljavanje za pružanje oružanoga otpora”, tvrdi Marović. Za Milatovića, Brajovića i Mugošu, koji nekoliko dana u „mrtvoj zaśedi” čekaju Krsta, „izmijenjene okolnosti, nekoliko sati prije susreta sa njim, nijesu im bile poznate; inače, ne bi pala glava kapetana RAKA MUGOŠE”.

U Krstovome okruženju, najmanje jedan je saradnik UDB-e, kvalifikovan da mu neprimjetno onesposobi naoružanje.

Osim pištolja i kame, Krsto ima „submachine gun”, englesku mašinku, tip STEN MK. II kal. 9 X 19 mm Parabellum, te najmanje dvije italijanske ručne bombe BREDA Mod. 35…

(Nastavlja se)