Kopajte me ne u crkvi, nego kod crkve na Lovćenu… (1851)

Priredio: Vladimir Jovanović

Njegoš na Lovćenu nije gradio nikakvu „kapelu”, nego crkvu, pravoslavnu, a ne novosektašku „svetosavsku”; i taj hram posveti novojavljenom svetitelju Petru Cetinjskome, koga kao autokefalni vladika 1834. kanonizova, opjeva liturgijskim himnama, troparom i kondakom, te unese crvenim slovima u kalendar Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve —— uprkos negodovanju u dijelu Sinoda Ruske crkve i otrpvnom neprijateljstvu iz suśedne Austrijske carevine jerarhije srpske Karlovačke mitropolije. 

Ali, ni za tu lovćensku crkvu, nema nikakvih podataka da je Njegoš ikad smatrao „zavjetnom”, niti u njoj planirao svoju grobnicu. Uostalom, ni koješta što mu se nakon upokojenja pripisivalo i do današnjice pripisuje.

Srbi je 1925. zbrisali s lica zemlje: Crkva Svetoga Petra Cetinjskoga, Njegoševa zadužbina na Lovćenu posvećena svetitelju autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve 

2016. godine, pripremajući knjigu „Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve (1830-1851)”, bio sam „šokiran” činjenicom, tako očiglednom, za svakoga provjerljivom, a zatrpanom naslagama lažavina i gluposti srpske propagande. Ta činjenica glasi: 

- Njegoš u svome testamentu, ili u bilo kojem drugom vlastoručnom zapisu, ni pomenuo nije navodnu želju da se uopšte sahrani na Lovćenu, pa ni u tamošnjoj svetopetrovskoj crkvi, svojoj zadužbini!... 

Objaviću hronološki prvi poznati izvor u kojem se uopšte pominje eventualna sahrana Njegoševa na Lovćenu: pismo koje 10. novembra 1851, dakle po smrti vladike Rada, Vuk Popović (1806-1876), katiheta iz Kotora, tada u Austrijskoj carevini, šalje Vuku S. Karadžiću. To je, dakle, neslužbena, privatna prepiska dvojice austrijskih građana, ali i osobâ koje imaju izvjesne veze s crnogorskom državom i lično su poznavali Njegoša. 

Popović javlja Karadžiću o Njegoševoj smrti iako njegovoj potonjoj uri nije prisustvovao. Drugim riječima, Karadžiću je on pisao „iz druge ruke”, kako ističe: na osnovu onoga što mu ispričaše neimenovani Crnogorci dolazeći na kotorski trg i pazar.

I to Popovićevo privatno pismo Karadžiću, od 10. novembra 1851. godine, dakle, najraniji je nama poznati izvor u kojem se pominje NAVODNA USMENA NJEGOŠEVA ŽELJA, izgovorena tvrdi se u agoniji samrti: da bude sahranjen na Lovćenu. Ali, intersantno, navodno citirajući vladiku, Popović veli da je Njegoš tražio da ga na Lovćenu sahrane NE U CRKVI, NEGO – KOD CRKVE. Razlika je nemala. 

Popović dodaje i kako su Crnogorci „ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo [na Lovćen, prim], i KUĆU OGRADE DA U NJOJ STOJE LJUDI”. Dakle, i to bi bila odluka Crnogoraca, a ne lično Njegoševa. Ali ni u ovoj varijanti crkva Svetoga Petra na Lovćenu nije predviđena za Njegoševu grobnicu. Nego bi mu Crnogorci grobnicu na Lovćenu tek izgradili, kako Popović piše: da „kuću ograde da u njoj stoje ljudi” — i potom iznosi svoje lične, privatne procjene: „Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca!” 

Naglašavam: to su samo Popovićeve privatne procjene, „iz druge ruke”, na osnovu glasina prispjelih u Kotor, ali ikakvih drugih izvora, za Njegoševa života i-ili naknadnih, iz decenija koje su uslijedile, da bi potvrdili tu Popovićevu procjenu — nema. 

Za nas je bitniji fakat, o kojem Popović izvještava: da za ceremoniju pogreba, kada je Njegoš sahranjen u Cetinjskome manastiru „glavare iz svakog plemena priustave da čuju TASTAMENAT” — Njegošev testament je tada javno čitan Crnogorcima. 

A u testamentu, koji Njegoš vlastoručno i napisa i potpisa 20. maja 1850. na Prčanju kod Kotora — eto ga na linku ispod ovoga pasusa — rekosmo, nema nikakve njegove želje ili „zavjeta” da ga sahrane na Lovćenu; uostalom, niti vladika Rade pominje ikakvo svoje grobno mjesto.

S druge strane, po običajima Svete Pravoslavne Crkve, arhijerej, a pogotovo poglavar autokefalne Crkve kakav je bio arhiepiskop i mitropolit, vladika Rade, ne pokopava se na vrhu planine (tradicija paganskih kultova), nego u manastiru, u mjestu u kojem mu je bila katedra. 

Njegoša su Crnogorci najprije, 1851. godine, sahranili u Cetinjskom manastiru. Iz te grobnice je 1855. otkopan i po naređenju knjaza Danila Petrovića-Njegoša u velikoj ceremoniji crnogorske države i jerarhije autokefalne Crkve sahranjen u hramu Svetoga Petra Cetinjskoga na Lovćenu; a taj će hram, Srbi, po okupaciji, uništenju nezavisne Crne Gore i detronizaciji Petrovića-Njegoša, 1925. varvarski zbrisati s lica zemlje.

Objavljujemo sadržaj pomenutog pisma Vuka Popovića koje posla Vuku S. Karadžiću, onaj dio koji se odnosi na Njegoševu smrt, glasine i sahranu (uz neke naše napomene o osobama i pojmovima). Popovićevo pismo je štampala Srpska akademija nauka 1913. u Beogradu u ediciji „Vukova prepiska” (VII, 109-112)...

* * * * * *

U Kotoru, 10/28. novembar 

Mili i mnogopoštovani, Imenjače i Prijatelju! 

Mučno mi je žalosne glasove javljati, ali što se ne može sakriti nije fajde ni kriti. Umrije nam vrli i divni vladika Crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u 10 sati iz jutra. 

Na nekolika dana prije, teška ga je muka u prsima spopala bila, i kašljući veliku je krv ispljuvao. Po ovome mislili su mnogi da će mu bit na bolje, i on isti često im govoraše: „Ne bojte se, neću vam još umrijet”. 

U oči Lučina dnevi bješe navalio da ide u Kotor, ali mu ne dade Pero[1] i Đorđe[2]. I on ih počne zaklinjati da ga nose akoće i na nosila. Tada i ovi, za povoljit mu, opreme sve za put; i tek da s njim krenu u podne, ali puče tako zlo vrijeme da se nije moglo izić iz kuće. 

Na Lučin dan osvane teško-mučan, pa sazove brata i senatore, i sa stolice stane im govoriti ovako: 

„Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnoga doma! I viđu da ću umrijet. I teško žalim e ću vas ostavit, e ćah još rad biti dvije godine živjet, i viđet ćaste kako ćah proslavit Crnu-Goru. Ali volja Božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i šta sam vidio, šta sam radio, i šta sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio, i napravio, da ve neće bit stid.

A sadah! Braćo poslušajte me što ću vi najposlje reći: 

Zaklinjem ve Bogom i s[vetom] Gospođom, držte Pera za gospodara, i slušajte Đorđa. Zeko[3] neka śede na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. 

Ne gonite Brđane[4], niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju [5] ni na ćesareva čovjeka. — Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju, nek se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka, i šnjima gledite da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare. Držte se Rusije, i slušajte cara Rusiskoga, i biće vam svako dobro. On će vam onu pomoć i u naprijed davat, ako vam je uzbasta uzderžat. 

Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga, pošto umrem, pročitaćte narodu. U Beču su 100.000 f., Peterzburgu 100.000 f. a kod Pera 58.000, koje sam sačuvao za potrebe naše; i vi ih netičite bez nevolje domaće i čuda. Još vi preporučujem i amanat predajem KAD UMREM KOPAJTE ME NA LOVĆEN KOD NOVE CRKVE”. 

Pošto ovo izgovori stišaju se svi, ali serdar Đurašković[6] zapita: „A da Gospodaru, kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje, šta ćemo onda?” — „Bogme serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu vladika. 

Pri ovome razgovoru prispije mu i starac-otac[7] s Njeguša i nazove: „Dobar večer Gospodaru! Zla mi večer”. Vladika mu odgovori: „Dobro došao Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad oćeš”. 

Zatim se raziđu u plač, i odmah pišu đeneralu[8] kako je na samrti, i đeneral śutri dan pošlje mu protomediga[9], ali ga ne zastane živa. 

Śutri dan osvane još u težoj muki, ali ga bistra pamet nije nikad izdavala, i zato se mirno ispovijedi i pričesti, pa najposlje s razširenim rukama ove riječi izgovori: 

„Bože i s[veta] Troice, pomozi mi! Bože i s[veta] Gospođo predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti Arhanđele Mihaile primi moju grješnu dušu!” — i odmah prostre se na stramac svoga strica Svetog Petra i ispušti duh! 

Obučen je bio u najljepšoj odeždi što mu je ruska carica poklonila bila[10]; i tako u divnom arhijerejskom odjelu nakićen, prućen pro sve crkve u odru, s otvorenim očima i zasukatim brcima izgledao je, kažu, kao živ, i mirisao kao ruža, ili kao svet! Đorđe je nad njim strangušao, i na naručja ponijeli su ga. S ovijem je njeke useljene o sebi u narodu misli protivne, dobro uništio i izgladio.

Žalostna njegova mater[11] nije ga zatekla živa, i kad je čula blizu manastira jauk i kukanje, rekne: „Nije mi umrô, ne! On je meni živ!” A kad ga ugleda mrtva poviče: „Kako mi te Bog ukrasio, mimo ikog, slavo moja! Ah lele! Falaj da je Bogu!” Ona se obrne put sina Pera i rekne mu: „Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka gleda majka tebe, nek se sestre s bratom kunu, da nijesu bezbratnice!”

Iz Brda došlo je bilo do 400 ljudi, i preko polja Cetinskog jednogrlice kukali su: „Kuku nama, kruno naša! Lele nama za vijeka! Naš je svijet poginuo! Sunce nam je potamjelo! Krila su nam salomjena!” 

Ovakoga je svak tužio kao da je svakom iz srca bio. Pleme Erakovića[12] sve se ošišalo, sve je u crno zamotano — i izvan plemena vidim ovuda mnoge izgrebene i koža đe im visi niz obraze. Oni svi i ovđe po gradu i na pazaru jauču i nariču: „Ah žalosti bež lijeka! Lele nama bez čobana! Mnogo li se nam ukide! I umali i ukrati! Poginu ni vid očinji!” i t. d. Oni svi vele: „da je svet, i da je živ, a svet po zemlji išao, i kad su ga ljubili poznali su ga po ruci mekoj kao pamuk da je svet”. 

U neđelju večer, treći dan po smrti, ukopali su ga na Cetinje u crkvi u grob s[vetog] Petra u onoj lijepoj odeždi. Tako je ktio Pero i Đorđe. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika, i do 4.000 duša. Svakome su popu dali po cekin, prostom čovjeku po cvanciku, za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu[13] po tri. 

Glavare, iz svakog plemena, priustave da čuju tastamenat, i pošto se pročita, prvi je Đorđa poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za njim svi ostali redom. 

I s ovijem dade Đorđe svemu narodu lijepi izgled. Tastamenat je bio po volji svakome, samo jedna odluka vladičina: da dobit na 100.000 f. što su u Beču, ima se davati ocu, materi i dvjema udatim sestrama, dok su živi, ne bi mnogijem mila, govoreći: „Ono nije njegovo nego naše”; kao i za Zeka, što je rekao: da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše: „Nećemo Zeka, Božja ti vjera, e nema se šta viđeti pred kraljevima”. 

ŠTO NIJESU GA SARANILI NA LOVĆEN, KAKO ŠTO JE PREPORUČIO, SVIJESNO SU PROMISLILI: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika, glavu mu kogođ pośekao i ponio, ili ko od čobana, naši ili njihovi, s njega ono odjelo svukao; ali su ugovorili: da POSLJE TREĆE GODINE KOSTI MU PRENESU TAMO, I KUĆU OGRADE DA U NJOJ STOJE LJUDI. — Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca! Naši teško što izmisle, ma pošto izmisle lako stvore. 

Što nijesu za Zeka, narečenog Danila, sina Stanka Petrovića, svi ponešeni da im bude vladika, i u ovome imaju neki razlog, jer oni ne gledaju toliko da im bude Gospodar naučen koliko dobar i viđen. Ovi je Zeko dosta pametan, ali je maleni papren, i niko nebi rekao da je Crnogorac. Sad se govori: da biše svi željeli da Mašanov sin[14] postane vladika, jer je mladić po sve dobar i prikladan, ali Mašan između pet đevojaka, i brata Đorđa neoženjena, imajući njega jednoga, neće nipošto da ga dâ, da se kuća ne istraži; no bilo kako-mu drago, oni su do sad među se mirni i složni, i po pravcu što je Senat[15] uzeo sad da vlada s narodom svojim, možemo se nadati da će i u naprijed sačuvati slavno ime i svoju slobodu u punoj sili i slavi. 

Čujem da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni[h] njegovi[h] djela. Dosta je siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato, može se reći, da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost! Laka mu zemljica bila! I vječna pamet!... 

Jesam vazdašnji vaš

V u k   P o p o v i ć , katiheta

(Original u arhivi S[rpske] K[raljevske] Akademije br. 4538) 

* * * * * * 

NAPOMENE: - [1] PERO TOMOV PETROVIĆ-NJEGOŠ (1799-1854), stariji rođeni brat vladike Rada, predśednik Crnogorskoga senata; - [2] ĐORĐIJE SAVOV PETROVIĆ-NJEGOŠ (1800-1868), brat od strica vladike Rada, potpredśednik Crnogorskoga senata; - [3] DANILO STANKOV PETROVIĆ-NJEGOŠ, sinovac vladike Rada, od 1852. do 1860. Knjaz i Gospodar Crne Gore; - [4] „BRĐANI”, „BRDA”, neslužbeni naziv za onaj dio stanovništva i teritorije Crne Gore pod turskom okupacijom; - [5] „ĆESAREVA ZEMLJA”, neslužbeni naziv za Austrijsku carevinu; - [6] FILIP ĐURAŠKOVIĆ, serdar i senator; - [7] TOMO MARKOV PETROVIĆ-NJEGOŠ, otac vladike Rada; - [8] „ĐENERAL”, misli se na okružnog austrijskog zapovjednika u Kotoru; - [9] „PROTOMEDIG”, stariji ljekar; - [10] VLADIČANSKE ODEŽDE Njegošu 1833. darovao ruski car Nikolaj I Pavlovič, a ne ruska carica; - [11] IVANA, majka vladike Rada, rođena Martinović, iz Bajica; - [12] ERAKOVIĆI s Njeguša; - [13] „PRIMORCI”, „PRIMORJE”, neslužbeni naziv za onaj dio stanovništva i teritorije Crne Gore od 1814. pod austrijskom okupacijom; - [14] „MAŠANOV SIN”, misli se na sina Mašana Savova Petrovića-Njegoša, brata od strica vladike Rada; - [15] CRNOGORSKI SENAT, osnovan 1831, upravno-sudski organ