Bože! Preporučujem ti moju dušu i bjedni NAROD CRNOGORSKI – potonje Njegoševe riječi

Priredio: Vladimir Jovanović

Tek 31 godinu od upokojenja autokefalnog arhijereja i gospodara Crne Gore Petra II Petrovića-Njegoša, a 37 godina nakon navodnog događaja, neko se oglasio u javnosti s pretenzijom: da je svjedok, biva o tome kako vladika, još pri gradnji crkve posvećene Petru Cetinjskom, novojavljenom svetitelju Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve, po prilici 1845. godine, na Lovćenu — navodno tu sebi odredi grobno mjesto.

Za takvo svjedočenje preporučio se Milarod Medaković (1824- 1897), Srbin porijeklom iz Hrvatske, austrijski državljanin, Njegošev sekretar od 1844. do 1848. godine. Medaković objavi godine 1882. svoju knjigu „П.П. Нѣгош, послѣдньи владаюћи владика црногорски” (Novi Sad, Knjigopečatnja A. Pajevića) u kojoj tvrdi: „Izlazio sam šnjime i na Lovćen, kad je stavio svojom rukom osnovni kamen crkvi na vrh Lovćena, koju je on sagradio i posvetio Sv. Petru”.

„Ovu je CRKVU SAGRADIO VLADIKA U TOJ NAMJERI”, veli Medaković u istoj knjizi, „DA ON BUDE SARANJEN U NJOJ, na onoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori i od kud se vide ponajviše samo srbske zemlje i sinje more; a vidi se i njegov ‘divni Napulj’.

Vladika želijaše, da se njegov duh nalazi i vije na onoj visini, te da lakše prelijeće i pogleda po ostalome Srbstvu kojemu da ulijeva ljubav k svojemu rodu i da sveti Kosovo. Vladika želijaše, da i na onome svijetu radi za svoje Crnogorce i za sve Srbstvo”.

Ove tvrdnje Medakovića nijesu sumnjive samo jer ih je bezmalo s četiri decenije zakašnjenja objavio, a imao je do 1882. prilike onollike, jer je prethodno i izdavač novina i pisac knjiga. Naime, provjerljivo da vrhovi Lovćena nijesu, kako tvrdi Medaković, „na onoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori” — čak je i od Jezerskoga vrha, na kojem Njegoš podiže crkvu, viši vrh lovćenski Štirovnik. Uostalom, nema teorije ni da se s Lovćena „vidi i njegov ‘divni Napulj’”, kako „svjedoči” Medaković. Još besmislenije je oslanjati se na njegove tlapnje o Lovćenu kao vidikovcu za „srbske zemlje” i-ili da je Njegoš planirao da mu se duh otuda samolansira „da lakše prelijeće i pogleda po ostalome Srbstvu”, etc.

Za nas bitnije jeste što ikakvih drugih svjedočenja, osobito od Crnogoraca, Njegoševih savremenika, nema o tome da je vladika, kad je, od 1845. gradio, te sagradio lovćensku crkvu — u njoj želio da bude pokopan.

Štoviše, Medaković će na drugom mjestu, a u istoj svojoj knjizi, zapisati: kako se glavari Crnogorci, okupljeni kod Njegoša na njegovoj potonjoj uri, užasnuše kad od vladike — očigledno prvi put! — navodno čuju da on želi sahranu na Lovćenu. Doslovno, kao što ćemo i viđeti, Medaković opisuje da Njegoš tada, na svojoj potonjoj uri, kad navodno veli da ga kopaju na Lovćenu, „TRABUNJAŠE (buncaše)”, a „OD ČEGA SE GLAVARI POPLAŠE, da nije SKRENUO S PAMEĆU”!…

Kako smo u prijašnjim napisima pokazali, Njegoš svoju svetopetrovsku crkvu na Lovćenu nikad nije nazvao „zavjetnom”.

MOŽE SVAKO PROVJERAVATI da u bilo kojem vlastoručnom zapisu, Njegoš ni u aluzijama pomenuo nije navodnu želju da se uopšte sahrani na Lovćenu, pa ni u tamošnjoj svetopetrovskoj crkvi, svojoj zadužbini — to nije uradio ni u posljednjoj oporuci, testamentu koji i napisa i potpisa 20. maja 1850. na Prčanju kod Kotora. 

Takođe, objavili smo da je hronološki prvi, nama poznati izvor u kojem se pominje NAVODNA USMENA NJEGOŠEVA ŽELJA, izgovorena tvrdi se u agoniji samrti: da bude sahranjen na Lovćenu — pismo trećeg lica od 10. novembra 1851. godine, dakle tek po smrti vladičinoj. 

To je posredan izvor, privatna prepiska dvojice austrijskih državljana, kada katiheta Vuk Popović iz Kotora javlja Vuku S. Karadžiću da je Njegoš umro. Pozivajući se na glasine od neimenovanih Crnogoraca koji poslom dolaze na kotorski trg i pazar, tj. „iz druge ruke”, Popović veli da je Njegoš, na potonjoj uri, tražio da ga na Lovćenu sahrane NE U CRKVI, NEGO – KOD CRKVE. Razlika je nemala, a Popović je svakako razumije, jer je pravoslavni bogoslov.

Dodaje, dalje, Popović i kako su Crnogorci navodno „ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo [na Lovćen, prim], i
KUĆU OGRADE DA U NJOJ STOJE LJUDI”. Drugim riječima, i to bi bila odluka Crnogoraca, a ne lično Njegoševa. Ali ni u ovoj varijanti crkva Svetoga Petra na Lovćenu nije predviđena za Njegoševu grobnicu. Nego bi mu Crnogorci grobnicu na Lovćenu tek izgradili, kako Popović piše: da „kuću ograde da u njoj stoje ljudi” — i potom iznosi svoje lične procjene, koje se uostalom ostvarile nijesu: „Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca!” 

Napominjem, Njegoša su Crnogorci najprije, 1851. godine, sahranili u Cetinjskom manastiru. Iz te grobnice je 1855. otkopan i po naređenju knjaza Danila Petrovića-Njegoša (koji je odbio da se, shodno Njegoševom testamentu, zavladiči!) u velikoj ceremoniji crnogorske države i jerarhije autokefalne Crkve sahranjen u hramu Svetoga Petra Cetinjskoga na Lovćenu.

A taj će hram, Srbi, po okupaciji, uništenju nezavisne Crne Gore i detronizaciji Petrovića-Njegoša, 1925. varvarski zbrisati s lica zemlje.

U nastavku, objavljujem (uz neke napomene o osobama i pojmovima) opise smrti Njegoševe 1851. i njegove ekshumacije 1855. tj. nove sahrane u svetopetrovskoj crkvi na Lovćenu, a prema Miloradu Medakoviću — iz 1882. godine u pomenutoj knjizi njegovoj „П.П. Нѣгош, послѣдньи владаюћи владика црногорски” (str. 180-183).

Medaković, potonjoj uri Njegoševoj, nije prisustvovao, te je i njegova verzija takođe „iz druge ruke”. Mada ne precizira izvore za konkretno taj svoj opis, pretpostavljamo da je mogao prikupiti neke činjenice od onih glavara Crnogoraca koji su zaista bili u
Biljardi na Njegoševoj samrti, kao i u danima do vladičine prve sahrane, u Cetinjskome manastiru. 

Naime, Medaković je početkom 1855. opet dobio zapošljenje u Crnoj Gori, sada kao sekretar knjaza Danila Petrovića-Njegoša, te je na toj funkciji u naredne dvije godine. Pa je, između ostaloga, falsifikovao Законикъ Данійла Првогъ Княза и Господара слободне Црне Горе и Брдахъ установлѣнъ 1855 годинѣ на Цетинѣ. Na primjer, dopisujući za izdanje štampano u Novome Sadu i čitav jedan paragraf, kojeg apsolutno nema u sačuvanom izvornom tekstu Zakonika. A ta Medakovićeva krivotvorina glasi: „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske…”

Početkom 1857. Medaković bježi iz Crne Gore za Austriju, jer je otkriveno da je učestvovao u pripremi anticrnogorske zavjere. A
radni je vijek Medaković, simptomatično, okončao kao činovnik ruskoga poslanstva u Srbiji...

* * * * * *

П.П. НѢГОШ, ПОСЛѢДНЬИ ВЛАДАЮЋИ ВЛАДИКА ЦРНОГОРСКИ

…Svuda tražaše vladika lijeka svojem porušenome zdravlju; ali ni lijekovi, ni promjene podnebija, nemogahu ublažiti tešku bolju.

U oktobru 1851. g. bješe ga savladala bolest u njegovom dvoru na Cetinje, pa naslonjen na stol trabunjaše (buncaše) i govoraše krupnija rabota, od čega se glavari poplaše, da nije skrenuo s pameću, pa će reći: „Za Boga, šta ti je?” Vladika podigne glavu, pogleda ih i nasmije se, pa će reći: „Vaistinu Božu — taman bi vi trebâ ovaki zabit (gospodar) U KAKVOJ SAM JA SAD PAMETI”.

On predviđaše sam, da će skoro umrijeti, pa će 5. oktobra izreći ove riječi: „Ja umirem, CRNOGORCI! Ali mi nije žâ, što ću umirjeti, no mi je žâ, što još ne poživjeh barem dvije godine, pa biste viđeli, na čemu bi vas ostavio. Ja sam živio među vami, ali me nijeste poznali; doći će vrijeme, kad ćete me se śećati i govoriti da je vladika dobar bio, prema drugijeh gorkijeh iskušenja, koja vi predstoje”.

Zatijem se obrati svoemu bratu Peru[1] i bratučedu Đorđiju[2] i reče: „Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu”.

Ovi mu odgovore da oni to ne mogu učinjeti i: „Ko će da te nosi na Lovćen? Nego da te saranimo ođe u crkvu i blizu nas. A na
Lovćenu, ti znaš, kakvizi su Turci, mogu poslat koga, da ti glavu pośeku, pa kud onda naša bruka i grdilo?”

Vladika se promijeni u licu, pa će sa žalošću progovoriti: „To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božu vjeru, da ćete tako učinjet, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu”. Na ove riječi, dadu mu Božu vjeru da će ga saraniti na Lovćenu.

Onda se vladika umiri i naredi da dođe sveštenik sa svetom tajnom, da uzme pričešće, a reče da svi izađu.

Došavši sveštenik sa svetom tajnom, oćaše da on pričesti vladiku kano i drugog bolestnika na samrti; a vladika śeknu: „Nijesi ti dostojan da mene pričešćuješ” — pa uzme putijer u svoje ruke i sam se pričesti. On očaše da ustane sa postelje, pa će priskočiti k njemu serdar Filip[3] da ga private, da ne bi se udario i da nepane; a vladika odjednom lako se ispravi na noge, pa dovati Filipa su obje ruke i strese ga, rekavši: „Vidiš, Filipe, da sam još živ, i da me nije sa svijem ostavila snaga!”

Za tijem naredi, da mu se donese perina ona, na kojoj se prestavio njegov svetopočivši stric mitropolit Petar I, pa onda ustane posljednji put na svoje noge dobri vladika, prekrsti se i izgovori ove poslijednje riječi: „Preblagi Gospode Bože! Preporučuem ti moju dušu i bjedni NAROD CRNOGORSKI!” Spušti se na perinu i postelju i preseli se u vječnost 19. okt. 1851. g. Ovaj je dan znamenit za ovog znamenitog vladiku i vrijedno je zabilježiti, da je 19. okt. 1830. g. bio proglašen za gospodara crnogorskog; a toga istoga mjeseca, 19. okt. 1851. bilo je Bogu ugodno preseliti ga u vječnost. Vladiku oplakivaše njegov stari otac i mati, brat i dvije sestre, svi Petrovići i svi Crnogorci i Brđani[4]; žaljahu ga i svi Srbi i Slaveni, jer vladika bješe velik ne samo svoijem rastom nego i svoijem duhom i čuven na sve strane kao čestiti i rodoljubivi vladar.

Pero i Đorđije počnu se dogovarati, kako da sarane vladiku: da li da ga sarane kano gospodara ili kano arhijereja. Đorđije prvi predloži, da se sarani kano arhijerej u arhijerejskijema rizama sa mitrom na glavi i krstom u ruci, i „kad nije stijo ići obučen kâ arhijerej na ovome svijetu, a ono neka ide na tâ svijet”. Obuku ga u bogate arhijerejske rize, koje je dobio od cara Nikole[5] na dar, sve u samome zlatu, nataknu mu na glavu dragocjenu arhijerejsku mitru, opet dar velikoga cara; metnu mu na vrat naprsni krst, a u desnu ruku ručni krst, kano kad služi službu Božiju.

Sveštenici čitahu dnevnonoćno molitve i tako ostane u svojemu dvoru četiri dana. Spuštila se bješe bezprekidna jesenja kiša, koja nedvaše, da se iznese na Lovćen, pa se onda dogovore, da ga sarane u Blagovještensku Cetinjsku crkvu; ali ne u zemlju, već iziđu grobnicu, u kojoj ostane do 1855. godine; a te godine mjeseca septembra[6] iznesu ga i polože u grobnicu u crkvi Svetoga Petra ma Lovćenu. 

Knjaz Danile sa knjaginjom, sa glavarima i množinom sveštenstva izpratiše smrtne ostatke vladike Rada do na Lovćen.

Kad će se nositi smrtni ostaci vladičini na Lovćen — dok to čuje  njegov otac stari Tomo Markov, kojem bješe tada sto godina, dojaši na konju na Cetinje da i on isprati svoga sina. Kad se otvori ozidana raka, vidi se da je skrinja mnogo izagnjila i da se tako odnijeti ne može, te knjaz Danile naredi da se načini druga, nova, u koju da se stavi onako kako je; ali oćaše knjaz Danile da vidi vladiku, pa to kaže svome sekretaru, a ovaj će mu reći, da to nipošto ne čini, jer crkovni kanoni zabranjuju otvarati grob prije sedam godina. „Ali samo malko da viđu kakav je” — reći će knjaz — a sekretar: „Nimalo - nipošto”.

Ali knjaz naredi da malko otvore, a u to dođe i stari Tomo, te kad otvore samo jedna ruka bješe cijela, koju starac sa suzama
poljubi, a ostalo TIJELO BJEŠE KANO GLIB — pa se mnogo kajaše knjaz Danile što nije poslušâ riječi svojeg sekretara.

Vladika ostavi svoijem nasljednikom svojeg sinovca, sina Stanka Stijepova, Danila, kojeg držaše kod sebe osam godina, davajući mu učitelje, da ga poučavaju i da se sprema za budućeg Gospodara Crne Gore. Knez Danile bio je znamenit Gospodar:
odvažan, pravičan i rodoljubiv, i zaslužuje da se njegova djela predstave u istinitome vidu.

* * * * * *

NAPOMENE: - [1] PERO TOMOV PETROVIĆ-NJEGOŠ (1799- 1854), stariji rođeni brat vladike Rada, predśednik Crnogorskoga
senata; - [2] ĐORĐIJE SAVOV PETROVIĆ-NJEGOŠ (1800- 1868), brat od strica vladike Rada, potpredśednik Crnogorskoga
senata; - [3] FILIP ĐURAŠKOVIĆ, serdar i senator; - [4] „BRĐANI”, neslužbeni naziv za onaj dio crnogorskoga naroda pod
turskom okupacijom; - [5] NIKOLAJ I PAVLOVIČ, ruski car od 1825. do 1855. godine; - [6] Njegoš je 1855. na Lovćenu
sahranjen 27. avgusta po starome, a 8. septembra po novome kalendaru