HRVAT među Crnogorcima u BICI NA VUČJEM DOLU: Knjaz potrže sablju - Pomoz Bog i Sveti Petar, juriš junaci!

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore je „Sestra sa Vučjeg dola”, djelo hrvatskoga slikara koji je 16/28. jula 1876. neposredno svjedočio Bici na Vučjem dolu, jednoj od najslavnijih u crnogorskoj nacionalnoj istoriji. 

I autor slike i svjedok vojne pobjede Crnogoraca je —— FERDO KIKEREC (Budimpešta 1845 - Zagreb 1893). 

Ova Kikerčeva likovna kompozicija će docnije poslužiti za jedan srpski preimenovani falsifikat (nazvan „Kosovka devojka”, slika U. Predića)… no time se nećemo sada baviti. 

Nego ćemo citirati autentične izvore o tome kako se Kikerec zadesi u taborima slavne Crnogorske vojske na Vučjemu dolu: što je on tu neposredno i vidio i čuo, te docnije prikazao ne samo likovno, već i kroz interesantan članak; a podatke o tome pronalazim u ondašnjoj hrvatskoj štampi.

Kikerec je i prije dolaska među Crnogorce svoje likovne priloge objavljivao u „Viencu”, časopisu iz Zagreba koji je uređivao slavni hrvatski književnik August Šenoa (1838-1891, autor „Seljačke bune”). 

Tokom 1876. godine „Vienac” je objavio ove informacije o slikaru: 

- 12. veljače (februara): „F. Kikerec piše nam iz Cetinja, da ga je svietli KNEZ CRNOGORSKI [Nikola I, prim] namjestio sa stalnom plaćom, da ostane neko vrieme na Cetinju, dokle dovrši započete likove za ‘Gorski vienac’. Mi čestitamo mladomu umjetniku, što će se na taj način bezbrižno moći odati svojim študijam, te tad upravo iz živa vrela narodnoga života pokazati i ostalomu svietu dražesti i milote nepokvarena, samonikla plemena”. 

- 22. srpnja (jula): „Oba mlada hrvatska umjetnika Kikerec i Rendić [Ivan, kipar, 1849-1932], ostaviše Cetinje, pošto su tamo više mjeseci boravili. Kikerec ODE SA KNEŽEVIM GLAVNIM STANOM [glavnim štabom, prim] u Hercegovinu PUŠKOM O RAMENU a SLIKARSKOM MAPOM POD RAMENOM, te nam odtud obećaje poslati nacrta”. 

- 26. kolovoza (avgusta) — tj. oko mjesec nakon Bitke na Vučjem dolu, „Vienac” izvještava: „Ferdo Kikerec, naš vrli slikar, vratio se je ovih dana iz Crne Gore i Hercegovine, gdje je CIELU GODINU DANA TOLI KORISTNO PROBORAVIO. Od zanimjvih študija i nacrta, što ih je sa sobom donio, donieti će naš list još tečajem ove godine više toga”. 

I zaista, „Vienac” objavljuje 2. prosinca (decembra) 1876. na duplerici likovne priloge Ferda Kikerca, pod egidom: — VOJEVANJE CRNOGORSKO U ERCEGOVINI (Nacrt F. Kikerca). - 1) Bitka na Vučjem dolu; - 2) Iz Vrbice u Vučji dol; - 3) Crnogorski tain; - 4) Osman-paša; - 5) Dvori Čengićevi; - 6) Grobovi ustaški. 

K tome, na temelju slikareva svjedočenja, „Vienac” objavljuje istom prilikom i članak o toku Bitke na Vučjem dolu. 

Uz pomenuti članak, koji prenosim onako kako je pečatan, pisan po ondašnjem pravopisu hrvatskoga jezika, reprodukujem izvorne crteže „VOJEVANJE CRNOGORSKO U ERCEGOVINI”, kao i urednička obavještenja „Vienca” o svakome od tih crteža. 

A kako od svih crteža Ferda Kikereca „srednji dio predstavlja onaj prizor iz bitke na Vučjem dolu, đe OSMAN-PAŠA od navaljujućih Crnogoraca brani top” —— tj. kako LUKA FILIPOV DRAGIŠIĆ iz Pipera živog hvata Osman-pašu, koji se junački borio, a po zarobljavanju sa svim počastima kod Knjaza primljen i od svih Crnogoraca poštovan, potom vraćen u Otomansku carevinu —— objavljujem taj prikaz u uvećanoj rezoluciji… 

* * * * * *

BITKA NA VUČJEM DOLU - (k slici F. Kikerca) 

Iza poboja kod Bišine nakani MUKTAR-PAŠA zakrčiti svojom vojskom povratak Crnogorcem. 

Nu KNEZ prozrievši njegove namjere naredi odmah vojsci povratak preko Lukovca na Korito. Muktar-paša marširao je dva dana uzpored s Crnogorci, jedan jednom, drugi uzporednom do dva sata odaljenom dolinom. 

Crnogorci bijahu točno obaviešteni o njegovu kretanju i snagi, dočim Muktar-paša ne znađaše pravo, kolika je snaga u naše vojske. Dne 15. srpnja u večer ulogorismo se na Vrbici, odakle je naša vojska mogla Turke susresti ma kamo krenuli. 

U veče sazove Knez vojničke zapovjednike i izda ovu naredbu: - ako Muktar-paša krene put Trebinja, sbog daljine ne ćemo ga goniti, nego poći za njim bliže Trebinju. Pođe li Gacku ili Banjanima, možemo ga lasno preteći. 

Za jedan ili za drugi slučaj naredio je Knez ovako: - vojvoda PEKO PAVLOVIĆ, da sa hercegovačkom brigadom, u kojoj je jedan bataljon Crnogoraca, započne boj s Turcima uzmičući, kako bi Turke namamio do brigade serdara JOLE PILETIĆA, koji će onda boj ozbiljno prihvatiti. 

U pozicijah, gdje će ova brigada biti, stajati će brigada vojvode PETRA VUKOTIĆA kao lievo, a brigada senatora BAJA BOŠKOVIĆA kao desno krilo prema Turkom.

Odmah po tome poslao je Knez pet straža na razstojanje od povrh Biljeća do logora sa trubači, koji su imali znakovi, koje je samo Knez znao, javiti, je li turska vojska krenula put Gackoga ili k Banjanima. 

I Muktar-paša skupio je istu večer vieće, što da se čini. OSMAN-PAŠA svjetovaše, da se ne udara, jer Crnogoraca da je mnogo, a njih samo 16 tabora, pa da će bolje biti da priberu još posade iz Trebinja i Bileća, te onda makar i na Grahovu da udare. 

Ali vojskovođa Muktar-paša, željan lovorika vojničkih, ne htjede o tome ni čuti, nego da sa udre na svaku ruku. On dozivaše raju iz okolice i propitavaše ju, koliko ima Knez vojske. Raja u velikom strahu govoraše onako kako će paši ugoditi, te kazivaše, da ne ima više od deset tabora. 

Osman-paša nastojaše još sveđer odvratiti Muktara od kobne odluke, govoreći mu, da raja ne sbori istinu, i da će vojska u ludo izginuti; ali Muktar presječe dalje viećanje riečima: „Ja znam, što znam, a toga ni svomu fesu ne kazujem!"  

Dne 16. u jutro začuju se u našem taboru trublje. 

Knez prvi skoči na konja i naredi da sva vojska krene k Banjanima i da kod Vučjeg dola stane na put Turkom. Naše vojske nije trebalo sokoliti — Knez nije išao od logora do logora, da svoje junake potakne na boj, već usuprot uviek ih zaklinjaše, da se ne izlažu bez potrebe, nego da se liepo kriju za stiene i vrleti, i da slušaju komandu. 

Sve trčeći krenu vojska do Vučjega dola, da tamo zauzme najsgodnije položaje i tako, da je turska vojska nikako opaziti nije mogla. Međutim, počeše se primicati turske kolone. Peko Pavlović započe sa svojom vojskom boj s Turci, i stane ih uzmičući privlačiti k našoj vojsci. Razvila se strahovita pucnjava, u kojoj su sa tri strane turski topovi grmili. 

Poslije dva sata žestoka boja, naše lievo krilo zaiđe tursko desno i slomi ga. Turci počnu uslied toga uzmicati, a Knez videći to, potrže sablju iz korica te reče: „POMOZ BOG I SVETI PETAR, JURIŠ JUNACI!” 

U tinji čas prekinu turske puške pucati i topovi zanieme. Tek ovdje-ondje čula se po gdjekoja puška; a tad zavlada grobna tišina, užasna, neprijatna, nalika strašnoj harajućoj smrti, samo zveka oružja slušala se iz daljine —— jer Crnogorci sbaciv sve sa sebe, gdjekoji i puške, udariše u Turke golimi noževi ili handžari. 

Nastade strahovita sječa. 

Turci niesu se ni malo više branili — odbaciv puške i prtljagu uhvatiše se za vrat te bježahu glavom bez obzira, a Crnogorci za njima u potjeri koljući ih kao jaganjce. Potjera trajala je do Bileća. 

Naši nekoji vojnici doprli ća u Bileć i bili bi i grad ovaj bez dvojbe zauzeli, da u taj čas ne zaoriše trublje na povratak i tako se je boj razdvojio. 

Knez videći se naime posve ostavljen od vojske, koja se bijaše na dvie milje deleko razbjegla u potjeri za Turci, bojaše se, da ne bi od kud sletila iz nenada iza ledja kakova četa Turaka te izjalovila svu sjajnu pobjedu; jer nikako ne mogaše još sveudilj vjerovati, da su Turci tako u ludo s malom vojskom mogli udariti na svu silu Crnogorsku. 

Poraz turski bijaše strašan. Pade ih do 2.000, dakle malne dvie trećine ciele im vojske. Osim ovog velikog broja izgiboše još i dva paše i više pukovnika, kajmakama i do 60 viših oficira. Izmeđ mostarskih Turaka pogibe 36 najvećih krvoloka rajinih. Sam Muktar-paša jedve iznese živu glavu. 

Najsjajnija je pako točka ove u poviesti Južnih Slavena nezaboravne bitke, zarobljaj Osman-paše. 

OSMAN-PAŠA PONIO SE JUNAČKI U OVOJ BITCI. Kad već sva vojska bijaše okrenula ledja, branio je još junački topove, kojim bijaše zapovjednikom. Kad je nizam obrnuo bježati, vraćao ga je golom sabljom, a kad već Crnogorci navroše sa svih strana — branio se je jošter revolverom. 

Ali bijaše mu uzalud, jer junak LUKA FILIPOV iz Pipera zaleti se na njega i uhvati ga. 

Osman mu povikne: „Ubi me, ne vodi me živa!" — ali Luka odvrati: „Bih te Boga mi da si mi brat, ali ne smiem od Kneza, jer si gospodin!” On je vidio, da je to neki viši dostojanstvenik — prem, po priprostoj odjeći, nije mogao slutiti, da bi to bio sam paša. 

Tad uze pod ruku pašu i stane ga voditi Knezu. Uz put susrete vojvodu Petra Vukotića, koji ga upita: „A koga to vodiš, Luka?” — a on odvrati: „Boga mi ne znam, sbori, tko si!” 

Kad Osman-paša reče tko je, bijaše naš kukavni Piper sav pomaman od radosti, stade paliti puške u zrak i pjevati: „Ej vesela moja majko, blago meni sada i do vieka!” 

Kad dođoše do Kneza, Knez Luku obilno nagradi i dade mu red Miloša Obilića — pašu pako primi vrlo ljubezno. 

U ovom su boju divnim junačtvom prednjačili svi kneževi rođaci: ĐURO, SAVO, BLAŽO, FILIP i MARKO PETROVIĆ. Filip je u obje noge težko ranjen. 

Istu večer bijaše vesela, ako i ne sjajna večera na bojnom polju, kojoj i Osman-paša prisustvovaše, koj sjutra dan 17. istog mjeseca sa ostalimi zarobljenici bude odpraćen preko Grahova na Cetinje. 

Radosti i zanosu ne bijaše ni kraja ni konca, kad stiže viest o sjajnoj pobjedi, koju je isti dan gospodin BOŽO PETROVIĆ stekao u Kučima. Drugo jutro pobježe Muktar iz Bileća u Trebinje sa ostaci svoje vojske. 

* * * * * *

Na kraju još nekoliko rieči k našoj slici. 

Srednji dio predstavlja onaj prizor iz bitke na Vučjem dolu, gdje Osman-paša od navaljujućih Crnogoraca brani top. 

Luka Filipov zaletio se golimi noževi sa svojim bratstvom, da ga uhvati. Iza klisure dolaze Turkom za leđa Crnogorci. S prieda vidi se jedan nizam, koj je upao u jamu. 

S lieva vide se Crnogorci, jašući klanjcem od Vrbice prama Vučjem dolu. Gornji dio vjerno nam riše jedan Crnogorski tain (tren sa municijom). Buduć po Hercegovini ne ima nikakovih puteva, to valja zairu, hranu i šatore na konjih nositi, koji su već vični kršnomu tomu tlu i riedko kad posrću. Uz takov tren nalaze se obično i žene, koje donose i priredjuju hranu. 

S desna vidi se portret Osman-paše, koga je Kikerec na Cetinju zarobljena portretirao. On je rodom Čerkez, iz grada Šamahije blizu hvalinskoga mora, kojim su gradom i okolinom mu vladali njegovi pređi i djed i otac. Još dječakom dodje u Carigràd, gdje bude primljen u vojničku akademiju. On govori turski, arapski, perzijski, ruski i francezki, a boraveći 13 godina u Bosnoj i Hercegovini, gdje je organizovao redife, naučio je dosta dobro hrvatski. 

Odozdo s lieva jesu dvori Čengićevi... Izpod džamije sa šiljastim krovom vidi se grob krvnika Smail-age Čengića. Odozdo desno vide se grobovi ustaški: na dugačkih kolcih vide se već iz daleka privezane krvave marame ili košulje — to su grobovi hrabrih hercegovačkih ustaša. Na jednom grobu sjedi naričuć djevojka. 

Sve su slike izvedene toli karakteristično i vierno, kako ih izvesti može samo onaj, koji je te prizore vlastitim očima gledao.