Sa Crnogorcima, Njegošu mauzolej gradili i Srbi i Hrvati (1974)

Priredio: V.J. 

(Izvor: „Borba - organ Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije”, LII-203, Beograd, 27. jul 1974, 9-I) 

******

S V E Č A N I   D A N   N A   L O V Ć E N U 

— U visinama, među zvijezdama i gromovima — Śutra [28. jula 1974. godine] će na vrhu najslavnije crnogorske planine biti otvoren Mauzolej Petra Petrovića Njegoša 

Lovćen, ovih dana. - Njegoš će od śutra opet biti sam među zvijezdama i gromovima. Njegovu novu „vječnu kuću” napuštaju graditelji, odnoseći živost sa Jezerskoga vrha. 

Ovamo će se, u budućim godinama i stoljećima, zapućivati samo zaljubljenici Njegoševa stiha i misli, na poklonjenje velikanu u njegovom beskonačnom miru. Prah Njegošev uznemiren je treći — i neka to bude posljednji put… 

Na mjestu porušene Vladikine crkvice, Aleksandar Karađorđević je 1925. podigao kapelu u kojoj su opet sahranjene mošti crnogorskoga velikana.

U to vrijeme rodila se ideja o podizanju mauzoleja, naručen je porojekat od Meštrovića, ali novca za takav poduhvat nije bilo. 

Godine 1951. Izvršno vijeće Crne Gore obratilo se poznatom vajaru, sa istom molbom. On se prihvatio posla: izvajao je u gipsu figure Njegoša i dvije uspravne karijatide koje predstavljaju Crnogorke u narodnim nošnjama. 

Na riješenju mauzoleja radio je na osnovu svojih ranijih skica, zajedno sa zagrebačkim arhitektom Haroldom Bilinićem. Za sav taj posao, obavljen u Sirakuzi i u Americi, tražio je — kotur njeguškoga sira i ovnujsku plećku. 

Nije, međutim, doživio da primi „honorar” [Meštrović umro 1962, prim].

CRNOJEVIĆ, NJEGOŠ, VUK: - Po Meštrovićevom gipsanom modelu, splitski vajar Andrija Krstulović isklesao je potpunu vjernu figuru Njegoša u jednom komadu jablaničkog zelenkasto-mrkog granita. 

Taj kameni Njegoš, predstavljen kako śedi prekrštenih nogu, u guslarskoj pozi, sa orlom raširenih krila iznad njegove glave, duboko zamišljen nad knjigom, visok je 3,62, dug 3,24, širok 1,40 metar, a težak 28 tona. Kameni Njegoš, u dnu mauzoleja, postavljen tačno nad kriptom sa sarkofagom, kao da štiti prah pjesnikov… 

Na Ivanovim Koritima, visoravni pod Jezerskim vrhom, šest i po kilometara od mauzoleja, putnik može da se osvježi vodom uz koju se pominju imena, uz Njegoševo, još dvojice znamenitih ljudi. 

Legenda kaže da je tu stada napasao Ivan Crnojević, pa je od onoga doba i ostalo ime predjela. A tuda je, sa Njegošem, prošetao i Vuk Karadžić. Njegova šćerka Mina svjedočila je da je, na samrti, rekao kako misli da bi ga prosto preporodio gutljaj vode s Ivanovih Korita. 

Na toj zaravni, ono malo obrađene zemlje, zasijano je „ruskom krtolom”, krompirom koji je iz Rusije dobavio Petar I Petrović.

ĐE SE VRIJEME ŠEST PUTA OBDAN MIJENJA: - Kad se stigne pod sam lovćenski vrh, valja ostaviti kola i nastaviti stepenicama do tunela, i kroz njega. Na taj način pośetilac savlađuje visinsku razliku od 60 metara. 

Dok koračamo uz tunel, dug 125 metara a širok nepuna četiri, ośećamo se kao da ulazimo u neki hram: zaštićeni od vjetra i danje svetlosti, svom dušom smo u onome što nas čeka gore, na tom čuvenom grebenu.  

Iz tunela se izlazi na plato popločan bijelim lovćenskim kamenom, a otole u predvorje s kolonadama od velikih mermernih pilastera. Između one dvije, četiri metra visoke Meštrovićeve karijatide, ogromna bakarna vrata zatvaraju ulaz u mauzolej. 

Samo zdanje je od surog mermera blagog tona, koji godi oku u toj bjelini i blještavosti. 

Ključar stavlja u bravu ogroman ključ, gura vrata. Ispod svoda prekrivenog mozaikom od 400.000 pozlaćenih pločica, u dnu prostorije omeđene zidovima od „zelenoga Jadrana”, posebne vrste mermera sa Brača, na postolju što se diže s poda od dolita, obrubljenog crvenkastom boksitnom bordurom — śedi, u gordoj usamljenosti, kameni Njegoš. 

Kad tu oda poštu velikanu, pośetioca će popločana staza odvesti iza mauzoleja, na strmen ispod koje se priljubilo ovalno, sad suvo, jezerce — puno vode kad se istope lovćenski snjegovi. 

S toga guvna, vidik je veličanstven: ukazuje se sva sila vrhova crnogorskih brda, kao more okamenjeno za neviđene bure.

Desno, na plećima Lovćena, kraj kotorskoga druma, prostrli se pjesnikovi rodni Njeguši. 

Pričaju da se sa tog mjesta, kad je vrijeme lijepo, može nazrijeti italijanska obala, ali malo je onih koji će se zakleti u svoje oči. 

Eto, to je novi izgled „Njegoševih visina”.

To je ono mjesto na kojem se, kako je veliki pjesnik zapisao, vrijeme „šest puta obdan mijenja“. 

To je vrh najponosnije i najslavnije crnogorske planine, ovjenčan impresivnim spomenikom. 

TRI VELIČANSTVA ZA DOBAR SPOMENIK: - Priśećamo se Matoševih riječi: „Za dobar spomenik potrebna su tri veličanstva: veličina pokojnika, veličina živog naroda i veličina umjetnosti”. 

Uz prvu i treću veličinu, živi narod ovđe je mnogostruko dokazao svoju. Napor da se podigne ovo zdanje među oblacima dostojan je najvećih poduhvata. 

Dovoljno, je samo znati da je na visinu od 1645 metara čovjek iznio blizu 11.000 tona kamena! 

Cio posao — obavještava nas P E T A R   T O M A N O V I Ć [gradonačelnik Cetinja, prim], potpredśednik Odbora koji je vodio brigu o izgradnji spomenika — stajao je 31.270.000 dinara. 

Pomoć je stizala iz vascijele zemlje: uputilo ju je 619 radnih organizacija, ustanova i društveno-političkih zajednica, 320 škola i drugih prosvjetnih i kulturnih ustanova i 3.100 građana, od čega 230 naših ljudi zapošljenih u inostranstvu. 

Oko 7 miliona donijela je prodaja zlatnika iskovanih za ovu priliku, a gotovo 4 miliona vrijede poklonjeni materijal i besplatni radovi, kao poseban vid doprinosa izgradnji mauzoleja. 

Tomanović naročito ISTIČE GEST BEOGRADSKOGA „JUGOŠPEDA”: njegovi su radnici BESPLATNO NA VRH LOVĆENA IZVUKLI SVE BLOKOVE TEŽE OD 10 TONA (ukupno njih 16) — uključujući i Njegoševu mermernu figuru. 

Primjere nesebičnosti dali su i ostali izvođači, osobito oni najvažniji — „Opštegrađevinsko preduzeće” Titograd, „Jadrankamen” iz Splita i beogradski „Minel”. 

Tomanović objašnjava i zašto je završetak izgradnje nekoliko puta najavljivan pa odlagan. 

Kad su počeli radovi, 10. maja 1970, „nije bilo moguće predviđeti sve tehnološko-tehničke probleme”. 

Najprije je trebalo dovesti struju na Lovćen. 

Onda se pokazalo da se ništa ne može učinjeti bez ogromne dizalice; ali i kad je ona nabavljena u Italiji, transport je znatno usporavao izgradnju. 

Prvotne zamisli ometali su i nepovoljni meteorološki uslovi: tu, na takvoj visini, bilo kakav posao moguć je tek od 1. jula, kad nestane snjegova i kad otopli, i to samo do kraja septembra. 

U početku su gromovi prisiljavali radnike da po nekoliko puta dnevno ostavljaju posao i sklanjaju se sa Jezerskoga vrha. Prije no što je probijen tunel, kasnije odlično sklonište, i prije no što su izgrađeni specijalni gromobrani sa šiljcima od radioaktivnog materijala, ljudi su, za nepogoda, bježali čak do Ivanovih Korita. I, najposlje, novac za izgradnju nije pristizao po predviđanjima, a da se i ne pominju devalvacije u toku posljednjih godina… 

ZLATNA KNJIGA PRILOŽNIKA: - No, sad, kad je sve gotovo, kad je tehnička komisija zapisala da nema nikakvih primjedaba na ostvarivanje Meštrovićeva projekta, Odbor želi da se zahvali na pomoći svima onima koji su je pružili. 

Svakoj ustanovi i svakome pojedincu, bez obzira na veličinu priloga, uputiće zahvalnicu, izrađenu po zamisli umjetnika Aleksandra Prijića. Sva će njihova imena biti upisana i u Zlatnu knjigu priložnika. 

Autorima, koautorima, najzaslužnijim radnicima i saradnicima na izgradnji mauzoleja biće dodijeljeno ukupno 95 srebrnih i bronzanih medalja koje je umjetnički oblikovao Vanja Radauš. 

To je samo znak zahvalnosti —— koju će vazda nositi u srcu oni što se LATIŠE DA U ORLOVSKIM VISINAMA DIGNU SPOMENIK svog pijeteta prema dostojnom najvećega poštovanja pjesniku, vladiki, gospodaru Petru Petroviću Njegošu. 

Autori teksta: MOMČILO LATKOVIĆ, VIDAN ARSENIJEVIĆ