Prijenos tijela vladike Petra II s Cetinja na Lovćen (1855) – pjesma serdara Đuka Sredanovića

Priredio: Vladimir Jovanović

„KNJAZ  D A N I L O  DONOSI ODLUKU da se Njegoševi posmrtni ostaci prenesu na Lovćen”, navodi istoričar dr Branko Pavićević. „To je učinjeno u septembru 1855. godine”.

„Vladičine posmrtne ostatke do kapele na Lovćenu pratio je knjaz sa knjaginjom Darinkom i ‘svi glavari, sa mnoštvom svještenstva i silan narod’” („Izabrana djela: Danilo Petrović Njegoš, knjaz crnogorski i brdski 1851-1860”, Podgorica, 2007, 239).

Akademik Pavićević tačno uočava da je sahrana Njegoševa u crkvi na Lovćenu — isključivo odluka knjaza Danila.

ĐUKO STANOJEV SREDANOVIĆ, serdar, Njegošev tjelohranitelj, o potonjoj uri vladičinoj: „Skide kamiljajku, PREPORUČI BOGU CRNOGORCE”

U bilo kojem vlastoručnom zapisu, Njegoš ni u aluzijama pomenuo nije navodnu želju da se uopšte sahrani na Lovćenu, pa ni u tamošnjem hramu Svetoga Petra Cetinjskoga, svojoj zadužbini — to nije uradio ni u posljednjoj oporuci, testamentu koji i napisa i potpisa 20. maja 1850. na Prčanju kod Kotora. 

NARODU CRNOGORSKOME… Testament P. P. Njegoša

Kako smo u prijašnjim napisima takođe pokazali, Njegoš svoju svetopetrovsku crkvu na Lovćenu, koju je počeo da gradi u proljeće 1845, nikad nije nazvao „zavjetnom”, niti je u njoj za života naredio da mu kopaju grobnicu.

Milarod Medaković (1824-1897), Srbin porijeklom iz Hrvatske, austrijski državljanin, Njegošev sekretar od 1844. do 1848. godine, više od tri decenije nakon Njegoševe smrti, a kojoj nije prisustvovao — objaviće 1882. kako se glavari Crnogorci, okupljeni kod umirućeg Njegoša užasnuše kad od vladike, očigledno prvi put, navodno čuju da on želi sahranu na Lovćenu.

Doslovno, Medaković tvrdi da Njegoš na svojoj potonjoj uri, kad navodno veli da ga kopaju na Lovćenu, „TRABUNJAŠE (buncaše)”, a „OD ČEGA SE GLAVARI POPLAŠE, da nije SKRENUO S PAMEĆU”!…

Objavili smo i da je hronološki prvi, nama poznati izvor u kojem se pominje NAVODNA USMENA Njegoševa želja, izgovorena tvrdi se u agoniji samrti: da bude sahranjen na Lovćenu — pismo od trećeg lica 10. novembra 1851. godine, tj. tek po smrti vladičinoj. 

To pismo, dakle, nije neposredno svjedočenje nekog od Crnogoraca prisutnih potonjoj uri Njegoševoj, nego posredan izvor, privatna prepiska dvojice austrijskih državljana; ali u toj se prepisci se navodi da je Njegoš tražio da ga na Lovćenu sahrane NE U CRKVI, NEGO – KOD CRKVE. Razlika je nemala.

Njegoša su Crnogorci najprije, 1851. godine, sahranili u Cetinjskome manastiru.

Iz te grobnice je, dakle, 1855. otkopan po naređenju knjaza Danila Petrovića-Njegoša —— koji je, prethodno, samovoljno odbio da se, shodno Njegoševom testamentu, zavladiči! —— i 27. avgusta po starome, a 8. septembra po novome kalendaru te godine sahraniše vladiku na Lovćenu, u malo prije toga napravljenoj grobnici u hramu Svetoga Petra Cetinjskoga. Bješe to velika ceremonija crnogorske nezavisne države i jerarhije autokefalne Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve.

Svjedok Njegoševe sahrane 1855. na Lovćenu jeste i serdar ĐUKO STANOJEV SREDANOVIĆ (1813-1864) rodom iz Dobrskoga Sela.

Đak kod Svetoga Petra Cetinjskoga, Đuko Stanojev postaće perjanik, upravitelj dvora autokefalnog vladike, arhiepiskopa i mitropolita Cetinjske mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve, gospodara slobodne Crne Gore Petra II Petrovića.

Sa još nekim perjanicima — Radovanom Mrčaricom iz Pipera, Škrnjom Kusovcem sa Začira, Radem Lazarevim Popivodom iz Bjelica, Ramom Petrovim Jovovićem iz Markovine, Mitrom Markovim Nikčevićem iz Pješivaca, Milićem Grujičinim Đukanovićem sa Čeva, Radem Đokovim Kovačevićem sa Grahova, Jovanom Martinovićem iz Bajica, Vukom Perovićem iz Cuca, Nikolom Nikolićem sa Čeva… —— serdar Đuko je jedan od najpovjerljivijih Njegoševih ljudi. Njegošu je lični tjelohranitelj na putovanjima po Evrope.

Uz to, serdar Đuko Sredanović sakupljač je ali i autor crnogorskih epskih, guslarskih pjesama.

Jedna od njegovih pjesama je — „Prijenos tijela vladike Petra II. s Cetinja na Lovćen (1855)”. Serdarova pjesma je, doduše ne u originalu no u prijepisu, bila u zaostavštini Vuka S. Karadžića. A po Karadžićevoj smrti, pjesmu objavljuje srpski autor Ljubomir Stoijanović u izdanju pod nepoštenom egidom, koja nečasno prisvaja nebrojene crnogorske narodne junačke pjesme, a glasi: „Vukova djela: srpske narodne pjesme, skupio ih Vul Stef. Karadžić, knj. IX, u kojoj su pjesme junačke novijih vremena o vojevanju Crnogoraca i Hercegovaca” (Beograd, 1902, 96-99).

Pjesma serdara Sredanović, ukoliko se uporedi s arhivskim izvorima, tačno opisuje tok Njegoševe sahrane 1855. na Lovćenu, mada uz karakreristične nepreciznosti na marginama; na primjer o broju sveštenstva koje je bogoslužilo: nije ih bilo 300, kako se tvrdi u pjesmi, nego desetak puta manje prema arhivskim faktima.

Ili, u pjesmi se veli da je Njegoš „u grobnicu Petra svetitelja”, dakle u Cetinjskome manastiru, „počiva tri godine dana”, a u stvarnosti je tu sahranjen bezmalo četiri godine, od 1851. do 1855…

Na drugoj strani, pjesma, uz potvrdu da je Njegoš izdahnuo ne u Cetinjskome manastiru, već u Biljardi („palacu”) — donosi i ovu interesantnu tvrdnju:

- iako je Njegoš za crkvu Svetoga Petra Cetinjskoga na Lovćenu „prvi kamen postavio”, navodi se i da tu crkvu Njegoš nije „osnovao”, nego neimenovani protojerej (proto), vjerovatno s Njeguša, naime, veli se u pjesmi da Njegoš reče: „Proto jeste crkvu osnovao”!

A tu će Njegoševu svetopetrovsku crkvu na Lovćenu, SRBI (Karađorđević), po okupaciji, uništenju nezavisne Crne Gore i detronizaciji Petrovića-Njegoša, 1925. godine VARVARSKI ZBRISATI S LICA ZEMLJE…

I serdar Đuko Sredanović, posigurno svjedok Njegoševe samrti, svjedoči isto što i apsolutno svi drugi izvori — da Njegoševe potonje ovozemaljske izgovorene riječi jesu da Boga moli za Crnogorce (crnogorski narod):

- „To izusti, skide kamiljajku, PREPORUČI BOGU CRNOGORCE”.

Pjesmu serdara Sredanovića prenosim cjelokupnu…

* * * * * *

Prijenos tijela vladike Petra II. s Cetinja na Lovćen (1855)

Kad vladika Petar umiraše,

Koji Crnom Gorom upravljaše,

On strašne zavjete činjaše

Na senate i na vojevode,

Na serdare i na kapetane

I na svoju braću Petroviće:

„Na Lovćenu da me pogrebete

Na vršinu u bijelu crkvu,

Kojuno sam dao sagraditi,

Spomen stricu Petru svetitelju,

Sagradio, zavjet učinio,

U zavjet je mene srce dalo,

Te sam s protom pošâ na planinu,

Proto jeste crkvu osnovao,

A ja prvi kamen postavio,

I tu Bogu jemstvo ostavio

Da se u nju moram pogrebnuti”.

To izusti, skide kamiljajku,

Preporuči Bogu Crnogorce,

I Danila našljednika svoga,

Pak se Petar u postelju spušti,

Te on Bogu dade svoju dušu.

Šta je tadar u palacu bilo

Gorke tuge, velike žalosti,

Ridanaja, plača i kukanja

Od viteza od Crnogoraca,

Od njegova oca i matere,

O tome vi neću spominjati.

Nego evo muke i nevolje,

Jer to doba jesenja bijahu,

Devetnajstog oktobra mjeseca,

Kad ratuje zima s planinama,

U planini sitni snijeg nađe,

Snijeg smete tadar Crnogorce,

Ne mogaše zavjet ispuniti,

Ne mogaše, ali ne ćedoše,

A Danila doma ne bijaše,

No bijaše Beču bijelome,

Te vladiku Petra saraniše

U bijelu na Cetinju crkvu,

U grobnicu Petra svetitelja.

Tu počiva tri godine dana,

Kad se treća ispunila bila,

Hoće Danil Petroviću knjaže

Svome stricu zavjet da ispuni,

Da ga nosi na Lovćen planinu.

Pa mu novi ćivot načinio,

Ćivot mu je kadifom pokrio,

A zlatnom ga rizom prekrilio.

Pak okupi braću Crnogorce,

Svu gospodu i staru i mladu,

Tri hiljade i više bijaše,

A pred njima trista sveštenika,

Svi u zlate rize obučeni.

Sveštenici odoše u crkvu

Da svršuju svetu leturđiju,

A ostali stoje u paradu,

Tu se čini velja bogomolja

Za vladiku za Petra drugoga.

Kad se sveta leturđija svrši,

Sveštenici tadar ustadoše,

Pak crkovne barjake digoše,

Časne krste i evanđelije,

Sveti kovčeg, kosti vladičine,

Tadar sveta zvona zazvoniše,

I vladiku iz crkve izniješe.

U to stade zemlje tutnjavina

Od pušaka i od lubarada,

Od pjevanja đaka i popova,

Pak se vojska sva tader okrenu,

Crnogorska gospoda izbrana,

Među njima knjaže sa knjaginjom,

Po srijedi idu sveštenici,

Nose kovčeg, čine molenija,

I ostala crkovna pjenija.

Tako idu na Lovćen planinu,

Iznesoše kosti vladičine

Na vršinu u bijelu crkvu,

Tu mu sveti kovčeg postaviše,

Dok se sveta leturđija svrši.

Po svršetku tadar sveštenici

Sveti kovčeg u raku spustiše,

I pogrebne molitve svršiše,

Pak siđoše dolje na Korita

I tu velju žetvu učinješe

I milome Bogu zafališe.

Sami Danil dade Bogu falu,

Đe ispuni stricu zavjet svome.

Tako Danil zavjete ispunja,

Bog će njemu srce ispuniti,

Pak se zdravo na Cetinje vrati.