Kad mrče, unijeh śekiru u kuću… supruge pred sudom zbog ubistava muževa u Rudinama i Rovcima (1879)

Priredio: V.J.

Godine 1879. Veliki sud Knjaževine Crne Gore u Cetinju sudio je u dva odvojena predmeta ženama za ubistva svojih muževa.

Okrivljene su sprovedene u prijestonicu od stražâ lokalnih kapetanskih sudova. Oba zločina — a odigraše se u Rudinama (Nikšić) i Rovcima (Kolašin) — sliče: izvršeni śekirama, dok su žrtve spavale; i počiniteljke na sudu priznaju krivice.

No, u ovakvim slučajevima u crnogorskome knjaževstvu propisana smrtna kazna za okrivljene supruge, a zvale su se IKE i MILUŠA, nije im izrečena — premda, liše nepunoljetstva jedne od zločinki, nije bilo olakšavajućih okolnosti, a „otežice su sve tu”.

Zbog čega im nije presuđena najteža kazna?

Objašnjenje je pokušao, par godina od izricanja presuda, na stranicama „Glasa Crnogorca” dati nepotpisani tumač prakse crnogorskoga pravosuđa — čiji komentar prenosimo ispod pomenute dvije presude Velikoga suda za ubistva supružnika (prezimena žrtava i izvršiteljki zločina naznačićemo samo početnim inicijalima)…

* * * * * *

IKE, udova pok. LAZARA D. iz Rudina, dovedena pred Veliki sud pod sumnjom, da je ubila svoga muža, kazuje sudu ovako:

- „Udata sam bila, za Lazarom D. iz Rudina, ima 14 godina. S njim sam imala jedno muško a troje ženske đece. Navijek smo ružno živjeli, nigda vjerne ni iskrene ljubavi nijesmo imali među sobom. Za to znaju i svi naši suśedi; i kako sam ja, od Lazara, u više puta bježala”.

- „Kad se rat objavi, 20. junija 1876, Lazar pođe na vojsku; i poslje dva mjeseca vrati se doma bolestan. Ja sam oko Lazara u njegovom bolovanju podnijela dosta truda, ali mi je prigovarâ da sam ja bila uzrok bolesti mu”.

- „Lazar jo bolovâ od kad je bolestan doša s vojske, pa sve dok nije poginuo, od moje ruke”.

- „U početku mjeseca marta 1878. god. razboljeh se i ja od boleštine. Na Blagovijesti, iste godine, počesmo se ja i Lazar karati. Ja bjeh na bolje obrnula, pa ga kumih više puta da me se prođe, a on mi reče: — Proć te se neću, no te noćas ubit! Ja mu rekoh: — Ko prvi ugrabi”.

- „Kad mrče, unijeh śekiru u kuću, jer bjeh naumila ga da ubijem istog dana. Tu veče niko ni u kući ne bješe no mi dvoje i tri šćeri; najstarijoj bilo je devet godina. Lazar spavaše malo podalje od vatre”.

- „Kad zaspa, uzeh śekiru, te udari Lazara njom u glavu. On se diže iz koljena i reče: — Što je ovo?! Ja ga opet udarih tri puta śekirom u glavu, dok pade mrtav. Onda ga privukoh na vatru i opalih mu kosu na glavi, da bi se reklo e je u bolesti izgorio i kako bih ukrila ubijstvo”.

- „Ujutro, ko god dolazi pitaše: — Što bi Lazaru? — a ja sam svakom kaživala da je od bolesti panuo u oganj te se izgorio. A kad ga ukopaše, i potraja dva ili tri dana, počeše neki govoriti da je ubijen; jer, kad se nosio da se kopa, iz glave mu je tekla krv i biće mu glava stučena”.

- „Kad pođoše da ga otkopaju i vide je li ubijen, onda ja kazah sudu: da sam ga ubila”.

Veliki sud, pod preśedništvom pravosuđa g. BOŽA PETROVIĆA i sa članovima g. g. vojv. Đ. MATANOVIĆEM, S. VUKOTIĆEM i J. RADOVIĆEM, poslije ispita i punog priznanja Ike, udove pok. Lazara D., uvjeri se da je ista Ike svog zakonitog muža, Lazara D., s kojim je 14 godina u zajednici živjela i četvoro đece imala, ubila bez i najmanjeg od Lazara povoda koji ju je mogao navesti na ubijstvo.

S toga presudi Iku na:

-  v j e č i t u  r o b i j u.

* * * * * *

MILUŠA, šćer MIJATA V., ubila je svoga muža SAVELJU Ć. iz Rovaca. Dovedena pred sud, ovako kaže:

„Kad mi je bilo 16 godina, udali su me, bilo je to prije tri godine u mjesecu oktobru, za Savelju Ć. Rovčanina, kojemu je tada bilo 40 godiia. Ja sam sa Saveljom s prvog početka živjela u ljubavi, no potlje poče mi Savelja zboriti da se lijepo gledam sa momčadima, i branjaše mi hoditi u selo. Od tada sam ga neprestano mrźela”.

- „Na 27. januara ove god. dođe mi stric i majka da mole Savelju: da me pošlje jedno veče u rod. On im obeća da će me poslat. Istog dana, na veče, pitah ga, hoću li poći. On mi reče: — Hodit nećeš”.

- „Kad dođe vrijeme od spavanja, reče mi Savelja: — Pođi na vrata od torine i pazi da što ne bi brave išćeralo iz obora! — jer se ništa ne viđaše, a snijeg padaše”.

- „Ja pođoh. I pošto Savelja zaspa, uzeh śekiru, te ga njom jedan put udarih u glavu i on osta mrtav, a ja utekoh. Sud mene potlje uhvati i posla na Cetinje u tamnicu”.

Na pitanje Velikog suda, odgovara BAŠO BOŽOVIĆ[1] i društvo mu, svojim pismom od 30 jan. 1879. br. 55:

- da su Savelja Ć. i žena mu Miluša, po duši i sreći svijeh poštenih seljaka i drugijeh koji o tome znaju, za cijelo vrijeme bračne veze vazdan u ljubavi živjeli.

S toga razloga, Veliki sud Milušu, koja je po punom priznanju svom ubila nevina čovjeka bez i najmanjeg povoda te bi je mogao navesti na ubijstvo, presudi:

- s obzirom na njenu nepunoljetnost, da ostoji  p e t n a e s t  g o d i n a  robije.

* * * * * *

Pravniku koji nije proučavao života crnogorskoga, koji ne poznaje običaja ni osobina našega naroda, biće te dvije presude malo čudnovate.

Znajući da u Crnoj Gori postoji  s m r t n a   k a z n a , on će se pitati, ako je već neponoljetnu[2] Milušu mogla obići krajnja odmazda, kako da Ike D. nije osuđena na smrt?

Olakšice njenom zvjerskom činu nema nikakve, a otežice su sve tu.

Poslije ubijstva svoga roditelja, paricidija, uzima se da je najteže ubijstvo svoga muža ili svoje žene. A Ike je ubila svoga muža, s kojim je toliko godina u miru živjela i četvoro đece izrodila, ubila ga je u vrijeme kad bi trebalo da je najnježnija prema njemu; umlatila ga je śekirom, tako reći na bonoj postelji.

Pa što da se kučka ne ubije?

— Crnogorsko suđenje vrlo je nježno prema ženskoj strani; nježnijega, galantiijega suđenja nema ni u jednog naroda, no što je do skora bilo u nas. To neka uzme u obzir DORA D’ ISTRIJA[3], pa će nam zaista oprostiti naše femmes mulets[4] radi kojih nas je korila najgrđim varvarizmom.

No u ovom slučaju nije suđenje bilo rukovođeno obzirima nježnosti, nijesu obziri u osuđenici, no u onima koji bi imali da izvrše presudu.

U Crnoj Gori nema drugog načina smrtne kazni do s t r i j e lj a nj a.

A Crnogorcu je zazorno dići  o r u ž j e   n a   ž e n u.

Za to se Ike osudila samo na vječitu robiju.

* * * * * *

Napomene:

- 1) BAŠO TOKOV BOŽOVIĆ (1830-1902), iz Pipera, senator i serdar crnogorski, od oslobođenja Kolašina 1878. do 1882. tamošnji okružni načelnik.

- 2) PUNOLJETSTVO se u Knjaževni Crnoj Gori računalo od 21. godine.  

- 3) DORA D'ISTRIA, pseudonim vojvotkinje Helene Kolcove-Masalske (1828-1888), rođene Elena Đika (albanski: Gjika), slavne rumunske romantične književnice i feministkinje, takođe zagovornice albanskoga identiteta. Dugo živjela u Ruskoj carevini, članica mnogih evropskih naučnih društava. U traktu „Les femmes en Orient” („Žene na Orijentu”, Cirih 1859) zalagala se za emancipaciju žena na Levantu (istočnome Mediteranu); a u „Des femmes, par une femme” („O ženama, od žene”, Brisel 1869) snažnim riječima zahtijevala jednake tretman muškaraca i žena.

- 4) FEMMES MULETS, „žene-mazge”, žene nosačice tereta.