O Šerijatu u Kraljevini Crnoj Gori (1911)

Piše: Ljubomir Bakić * 

Da raspravimo ovo pitanje dala nam je povoda nejednaka sudska praksa pri raspravljanju sporova između crnogorskih državljana muhamedanske vjeroispovijesti, a i česti sukobi između naših redovnih građanskih i šerijatskih sudova o nadležnosti za raspravljanje i rješavanje spornih pitanja iz porodičnog i nasljednog prava Muhamedanaca. 

Po statistici o popisu ljudstva, bilo je na dan 31. decembra 1909. g. crnogorskih podanika muhamedanske vjeroispovijesti 10.659, od kojih je 5.975 muškog a 4.684 ženskog pola. Od ovog broja, veći dio stanuje u Primorsko-Crmničkoj i Zetsko-Brdskoj oblasti, a za tim u Katunsko-Riječkoj i nešto malo u Moračko-Vasojevićskoj oblasti. 

Od posljednjeg rata crnogorsko-turskog [1876-1878, prim], kada su naši Muhamedanci zahvaćeni granicama Crne Gore, štićena je njihova vjeroispovijest u potpunom smislu te riječi, a takođe davane su im jake privilegije i u drugim, pitanjima, tako, da se s pravom može reći, da nijesu bili bolje sreće ni jedni stanovnici kakve anektovane oblasti u Evropi.

Kako je slabo bilo pisanog zakonodavstva u Crnoj Gori sve do stupanja na snagu OPŠTEG IMOVINSKOG ZAKONA za Knjaževinu Crnu Goru 1888. godine, to je svima državljanima do tog vremena suđeno po pravnim običajima, pa je tako suđeno i Muhamedancima naročito s pogledom na njihove vjerske, a ne: mjesne, pokrajinske ili opšte narodne običaje. 

Op. Imov. Zakonikom, čiji propisi važe za crnogorske državljane bez izuzetka, regulisana su pitanja imovinsko-pravne prirode, a ne i pitanja o porodičnom i nasljednom pravu te su redovni građanski sudovi rješavali sve odnosne sporove po propisima njegovima u koliko nije sam Zakonik za pojedine slučajeve ostavio da se na njih primijeni pravni običaj, koji živi u narodu, ili običaj samog mjesta ili pokrajine, u kojoj je spor ponikao. 

Što se tiče porodičnog i nasljednog prava, nije bilo, a nema ni do danas, pisanog zakonodavstva, izuzev što sudovi primjenjuju, pri rješavanju sporova crnogorskih podanika pravoslavne vjeroispovijesti neke propise DANILOVA ZAKONIKA o regulisanju privatno-pravnih odnošaja udovice prema kućnoj zajednici i pravu nasljedstva tetaka, kad ne ostane muškog potomstva već samo ženska đeca — kao što primjenjuju i pisane naredbe Velikog Suda iz ranijeg vremena, koje imaju silu zakona a tiču se nekih pitanja iz nasljednog prava. 

Pri rješavanju sporova crnogorskih podanika muhamedanske i katoličke vjeroispovijesti po pitanjima porodičnog i nasljednog prava, sudovi su se obazirali skoro po pravilu na njihove vjerske poglede u tim pitanjima, pa su primjenjivali u sporovima između katolika neke odredbe, koje su se kao običaj očuvale, iz propisa ZAKONA LEKE DUKAĐINCA. Kao primjer navodimo odredbu da žene nemaju prava naslijeđa svojih predaka i ako nema muškog potomstva, već ove nasljeđuju njihovi najbliži rođaci muškog pola. 

Na odnosne sporove između Muhamedanaca primjenjivana su kao pravni običaj neka pravila iz ŠERIJATA — zakona o: braku, diobi i nasljedstvu, a većinom su ostavljana ova pitanja da ih rasprave šerijatski sudovi po propisima Šerijata. 

Ovo posljednje pitanje, pitanje o nadležnosti suđenja sporova između Muhamedanaca po pitanjima iz porodičnog i nasljednog prava, i jeste predmet ove rasprave. 

Pa da vidimo šta o tome govori naše pisano zakonodavstvo? 

Prije svega valja poći od propisa Op. Imov. Zakonika, koji sadrže i odredbe o obimu primjene crnogorskih zakona. Članom 5. ovoga Zakonika veli se: 

„Crnogorski zakoni i pravila vladaju u opšte u cijeloj crnogorskoj državi, te vrijede za imovinske poslove ne samo Crnogoraca, nego i inostranaca, koji se u ovoj zemlji nalaze i sude”. 

Iz ovoga jasno izlazi, da propisi crnogorskih zakona važe za sve crnogorske državljane, pa i za Muhamedance kao crnogorske državljane, pošto se ničim ne izuzimaju. Propisom čl. 11 istog zakona ne pravi se nikakva razlika u suđenju o imovinskim poslovima ni između koga, pa čak ni vladar u ovom pogledu ne uživa nikakve privilegije. 

Da ni vjeroispovijest ne pravi nikakvu razliku što se tiče sudstva i primjene crnogorskih zakona, o tome izrično govori čl. 12 Op. Im. Zakonika: „Ni razlika vjere ne donosi nikakve razlike u imovinskim pravima, jer su zakoni koji ih se tiču jednaci za hrišćane svake crkve, kao i za nehrišćane koje bilo vjere". 

Ovako, dakle, govori Op. Im. Zakonik, a ZAKONIK O SUDSKOM POSTUPKU U GRAĐANSKIM PARNICAMA, koji je sankcionisan 1. novembra 1905. god. a obaveznu silu dobio 1. januara 1906. god. govori o nadležnosti kako redovnih tako i šerijatskih i duhovnih sudova. 

Čl. IV ukaza, kojim se proglašuje zakon o postupku sudskom u građanskim parnicama, glasi: „Duhovne sudske vlasti i šerijatski sudovi vršiće i u buduće sudsku vlast u bračnim sporovima, u koliko se ne bi pomenuti sporovi odnosili na imovinska prava”. 

Ovim su članom izjednačeni naši duhovni sudovi sa šerijatskim sudovima u pogledu nadležnosti odnosno granica njihove sudske vlasti. Obje pomenute sudske vlasti — duhovni i šerijatski sudovi — vrše sudsku vlast samo u bračnim sporovima. 

Kakvi su pak bračni sporovi o kojima sude naši duhovni sudovi kazuje čl. 135 tač. 2 USTAVA PRAVOSLAVNIH KONZISTORIJA U CRNOJ GORI, kojim se kaže, da oni raspravljaju i presuđuju sporove „svjetovnih lica u pitanjima o zakonosti braka i o razvodu braka”. Iz čl. 156. istog zakona vidi se, da duhovni sudovi imaju da vode nadzor o tome: - da li se brakovi pravoslavnih Crnogoraca sklapaju po postojećim zakonskim propisima; - da ispitaju i presude, kad se pokaže nezakonitost nekoga braka; - i, naposljetku, da ispitaju i riješe pitanja, koja se tiču razvoda jednoga braka. 

Prema navedenim zakonskim propisima vidi se, šta su bračni sporovi i o čemu raspravljaju i sude naši duhovni sudovi. Imovinska pitanja, kao posljedicu razvoda braka ili razlučenja bračnika od zajedničkog života od jedne do tri godine, raspravljaju i sude redovni građanski sudovi prema čl. 156 treća alineja i čl. 237 druga alineja Ustava pravoslavnih konzistorija. 

Fakt taj, da duhovni sudovi ne raspravljaju i ne sude sporove o imovinskom pitanju, kao posljedicu razvoda braka, već to čine redovni građanski sudovi, snažno potkrepljuje i inače jasne propise već ranije pomenutog čl. IV ukaza o proglašenju Zak. o sud. postupku u građ. parnicama. 

Pa pošto je Zakon izjednačio šerijatske sudove sa duhovnim sudovima u pogledu nadležnosti, onda je neosporno da i šerijatski sudovi imaju da raspravljaju i sude samo bračne sporove Muhamedanaca, t. j. da vode nadzor o vjerskim pitanjima pri sklapanju i razvodu braka, a nikako da sude i imovinska pitanja, koja su čak i posljedica bračnih sporova, jer im je to pomenutim članom IV Zak. o sud. postupku izrično zabranjeno. 

Ni naš ZEMALJSKI USTAV ne daje nikakve privilegije Muhamedancima u gornjim pitanjima, te se prema tome ni čim ne potiru ranije navedene zakonske odredbe. Šta više čl. 146 Ustava propisuje se da sudovi sude i rješavaju po zemaljskim zakonima, a po čl. 148. Ustava nikakav sud niti sudsko nadleštvo ne može se drukčije ustanoviti osim putem zakona. 

O šerijatskim sudovima nema u Ustavu ni pomena, i ako ima propisa o raznim vjeroispovijestima, pa i o muhamedanskoj. Trećom alinejom čl. 129 Ustava propisano je, šta spade u djelokrug vjerskog poglavice Muhamedanaca u Crnoj Gori i veli se: „unutrašnja uprava Muhamedove vjeroispovijesti, pripada Muftiji Crnogorskom”. 

U čemu se sastoji ta uprava jasno je, kad se sravni ova alineja pomenutog člana Ustava sa prve dvije o hrišćanskim vjeroispovijestima, za koje se zna, da se njihova uprava odnosi na čisto vjerska gštanja i odredbe, kao i uprava nad crkvenim imanjima, a nikako na sudstvo u imovinskim poslovima; pa, dakle, i uprava Muftijina, kao vjerskog poglavara naših Muhamedanaca, sastoji se u upravljanju na već izloženi način za hrišćanske crkve, a nikako za suđenje po imovinskim sporovima. 

Ne može biti o tome spora, da su prema propisima naših odnosnih zakona, nadležni redovni građanski sudovi da raspravljaju i sude sve imovinske sporove, pa i sporove iz nasljednog i porodičnog prava naših Muhamedanaca, kao crnogorskih državljana, jer kao što je ranije izloženo, nije im data nijednim zakonskim propisom osobita kakva privilegija. Tim se ni u koliko ne ograničava sloboda savijesti niti vršenje vjerskih obreda naših Muhamedanaca, što im je zagarantovano propisom čl. 208 Ustava. 

Naše se zakonodavstvo o gornjem pitanju ne kosi ni sa kakvim međunarodnim ugovorom pa ni odredbama BERLINSKOGA UGOVORA. U Berlinskom ugovoru nema odredbe u odnosu prema Crnoj Gori o konsulskom sudstvu, kao što je to predviđeno čl. XXXVII za Kralj. Srbiju. Onđe je naime ostao pravni položaj stranaca u pogledu sudstva i dalje onakav, kakav je u ostalim turskim provincijama, sve dok posebnim konvencijama nije drukčije uređeno. 

Članom XXVII Berlinskog ugovora garantuje se u Crnoj Gori jedino sloboda vjeroispovijesti te ova ne smeta sticanju sviju građanskih i političkih prava u Crnoj Gori.

Čl. XXX istog ugovora garantuje se Muhamedancima da mogu imati nepokretnih imanja u Crnoj Gori i ako se iz zemlje isele, pa šta više osigurava im se i naknada štete za izgubljene prihode sa nepokretnosti od strane čivčija. 

Sljedstveno ovome data im je i sloboda otuđivanja nepokretnosti putem kupoprodajnih ugovora. Član XXXI Berlinskog ugovora ostavlja da Crna Gora s Turskom međusobno uređuje pitanja odnosno podanika jedne i druge države po međunarodnim principima. Međutim ugovor u konkretnoj formi po ovoj stvari, koji bi obvezivao bilo koju stranu nikako ne postoji. 

Ovako, dakle, stvar stoji što se tiče nadležnosti suđenja Muhamedancima u Crnoj Gori. Drugo je pitanje primjene materijalnog zakona pri rješavanju sporova o porodičnom i nasljednom pravu između Muhamedanaca. 

Ranije smo kazali da mi nemamo u opšte pozitivnog, pisanog zakonodavstva o porodičnom i nasljednom pravu, te nemamo ni zakonskih propisa o diobi i ako se dade izvesti iz Op. Im. Zakonika, a posebno njegovog čl. 615, da je dioba domaće zajednice dopuštena i da član iste ima svoj dio u njoj. 

Ali u nedostatku pisanih zakona Op. Im. Zakonik dopušta svojim čl. 2 (i mnogim drugima) primjenu „dobrih običaja”. Na taj način su i za rješavanje odnosnih sporova sudovi stalno uveli u sudsku praksu primjenu običaja za sve slučajeve, za koje nema pisanih zakonskih propisa, i prema tome izricali i izriču svoje presude i riješenja. 

Op. Im. Zakonik dopušta primjenu mjesnog običaja čak i u onim slučajevima, za koje ima zakonskih propisa n. pr. ako je različan običaj za izvjesno pravo poslužja u Vasojevićima od običaja za istu stvar u Crmnici, spor će se presuditi nejednako, pa će ipak obje presude biti na zakonu osnovane. 

Pa da vidimo važe li, i na koji način, opšti zakonski propisi izraženi u Op. Im. Zakoniku i dopušta li se ovim propisima primjena opštih narodnih ili mjesnih običaja pri rješavanju odnosnih sporova između Muhamedanaca? 

Prije svega, nema pozitivnog pisanog zakona, kojim bi bilo regulisano porodično i nasljedno pravo Muhamedanaca, niti, pak, ima kakvog zakonskog ovlašćenja, da bi se imali primjenjivati kakvi posebni njihovi običaji ili zakon. Opšte pravilo u Im. Zakoniku — da se mogu primijenjivati i mjesni običaji pri suđenju, ne daje odgovora da sudovi moraju obraćati pažnju i na kakve običaje po privatnom pravu raznih vjeroispovijesti, dakle, na kakve vjerske običaje. 

Poznata je stvar da se Muhamedanci u sporovima pozivaju na Šerijat. Ne može biti govora o primjeni Šerijata kao nekog pisanog zakona, jer ga naše zakonodavstvo izrično niđe ne prima kao takav. 

Naprotiv, čl. 8 Op. Im. Zakonika ne priznaju se nikako inostrani zakoni u crnogorskim sudovima — a Šerijat bi se mogao smatrati jedino kao inostrani zakon — kad su protivni crnogorskim zakonima javnog reda i javne sigurnosti, kao i onda kad bi bili protivni moralu ili bi povlađivali kakvu nečovječnu ustanovu. 

Pa zar se ne protivi i običnoj pravičnosti, zar ne osuđuje narodna svijest u našoj zemlji postupak roditelja, koji išćera na ulicu svog sina s familijom bez iđe išta te skapava od gladi, a roditelji su pri tom imućni?! 

Očevidno je da osuđuje. A po propisima Šerijata otac može išćerati sina iz kuće ne davši mu od imanja ništa, ako nema kakvog poljskog imanja pa ma da ima inače ogromno imanje u kućama, dućanima, mlinima i t. d. (v. „Gl. Crnogorca” br. 22. i dr. [iz 1902. godine, prim] u kojima piše hodža Karađuzović o odnosnom pitanju.) 

Kad se Šerijat ne može primjenjivati kao priznati pisani zakon, da vidimo mogu li se primjenjivati kakvi običaji Muhamedanaca, bez obzira da li ti običaji važe za sve stanovnike u odnosnom mjestu, već više izuzetno kao njihovi vjerski običaji, a takođe i bez obzira iz kojeg su pravnog izvora, da li iz Šerijata ili kog drugog, ukorijenjeni u pravnu svijest Muhamedanaca? 

Stalno se proteže još jasno neriješeno u sudskoj praksi pitanje odnosno primjene pravila pri rješavanju sporova između Muhamedanaca zbog porodično-pravnih i nasljednih sporova. 

Sami Muhamedanci nejednako tumače propise šerijatske; a uopšte se svi rado na Šerijat pozivaju, i svaki ga prema potrebi na svoju ruku tumači. 

I ako nema mjesta primjeni Šerijata kao pisanog zakona, ali ima mjesta običajnim pravilima naših Muhamedanaca, makar da su ta pravila ušla u pravnu svijest njihovu iz šerijatskih propisa. Ova primjena može biti na osnovu opšteg pravila izraženog u Im. Zakoniku o primjeni običaja. 

Istina, strogo tumačeći ovo dopuštanje ne bi se dalo izvesti, da važi za uzimanje u prizrenje običaja pojedinih grupa ljudi u jednom mjestu, jedne vjeroispovijesti ili narodnosti, već se tim imaju podrazumijevati mjesni i pokrajinski običaji svih onih državljana, koji u dotičnom mjestu ili pokrajini žive bez razlike na razne vjeroispovijesti ili drugo što. 

Ali, s obzirom na vazdašnju tendenciju GOSPODARA CRNE GORE, da dade svojim podanicima Muhamedanske vjeroispovijesti privilegiju, kako ne bi ośetili nikakvu teškoću usljed promjene svog ranijeg vjerskog i državnog im poglavara, tolerirani su do Ustava u širokom obimu običaji njihovi nezavisno od drugih im komšija u istom mjestu ili pokrajini.

Ova naklonost dobila je vidnog izraza pored ostalog i u prijestonoj beśedi, kojom je Nj. Veličanstvo na Nikolj-dan 1905. god. pred Narodnim Predstavništvom proglasilo Ustav, a u kojoj se između ostalog kaže:

 „Našim državljanima, Musulmanima, koji ne ustupaju dobrim vladanjem, radom i poslušnošću svojim hrišćanskim sugrađanima, potvrdio sam Šerijat — zakon o braku, diobi i našljedstvu".

Ta privilegija, i ako ne baš stalno i jednoliko ali ipak u većini slučajeva, odomaćila se je i u sudskoj praksi. S toga sudovi sada i treba da se obaziru pri suđenju i na njihove običaje pri primjeni na konkretan slučaj sporenja među Muhamedancima. 

U kojim granicama treba primjenjivati ove običaje kao materijalno-pravna pravila? Sudskom praksom usvojena su običajna pravna pravila, koja su došla u pravnu svijest Muhamedanaca iz Šerijata da se na t. zv. tapiju, zemlju oraću, livade, zabjele i divlje drveće primjenjuju propisi crnogorskih zakona, kako u pogledu nasljediih prava bilo putem testamenta bilo putem poklona, nasljedstva po krvi i t. d. 

Da su ovakvi odnosni propisi Šerijata vidi se iz rasprave hodže Karađuzovića, barskog kadije, objavljene u „Gl. Crnogorca" od 1902. god. Ali s ovim odredbama dolazi u kontradikciju tvrđenje Karađuzovića u istoj raspravi da roditelji mogu išćerati iz kuće svoju đecu, makar i oženjenu dokle su god roditelji živi ne davši im ništa od imanja. Kontradikcija je bar što se tiče tapije, koja i po tvrđenju Karađuzovića spada pod zakone koji važe za sve ostale državljane. 

Naši pisani zakoni i običaji dopuštaju diobu punoljetnim sinovima sa svojim roditeljima, pa kad se na tapije po navođenju Karađuzovića, primjenjuju naši zakoni, onda je logičan zaključak da sinovi Muhamedanskih roditelja imaju bar pravo na diobu toga i prije smrti roditelja im. 

Prema ovome jasno je, da, što se tiče tapije, sinovi roditelja Muhamedanske vjere, a eventualno i oni koji njih nasljeđuju ili imaju prava užitka na njihovom imanju, imaju pravo na dio prema propisima Crnogorskih zakona i na način koji ti propisi nalažu. 

Zasebno je pitanje o t. zv. „Mal-Mirazu” u koji spadaju kuće na selu ili varoši s pravom komunice, obor i cio prostor oko kuće, guvno ako je blizu kuće, dućan s robom, pokućstvo, oružje, odjeća, životinja, mlin, valjanica, vinogradi, sve pitomo drveće, parabrodi, i t. d. — jednom riječi u „Mal-Miraz” spada sve ono što ne obuhvata tapija. 

Oko diobe i nasljedstva „Mal-Miraza” i dolaze često sukobi među redovnim i šerijatskim sudovima. Muhamedanci, odnosno njihove vjerske uprave, ne protive se, kao što je rečeno, da za tapije važe propisi Crnogorskih zakona iz razloga, što se i u Turskoj (!) primjenjuje na tapiju „kanun”, a o „Mal-Mirazu” sude šerijatski sudovi, pa teže da se i kod nas prizna nadležnost šerijatskim sudovima za „Mal-Miraz”. 

Kako je većina naših Muhamedanaca po varošima, a imovina im se sastoji poglavito u „Mal-Mirazu”, to bi u glavnom za sporove Muhamedanaca iz porodičnog i nasljednog prava bili nadležni šerijatski sudovi, kad bi se sljedovalo njihovim težnjama, upravo težnjama njihovih vjerskih uprava. 

Ali, naši zakoni nijednim svojim propisom ne predviđeše šerijatske sudove kao nadležne za suđenje po pitanjima iz porodičnog i nasljednog prava, osim što se priznaju šerijatski sudovi čl. IV ukaza o proglasu Zak. o građ. sud. postupku kao nadležni da raspravljaju čisto bračne sporove a ne i imovinsko pravne. 

Ustavom su Muhamedancima garantovana prava slobode vjeroispovijesti, a takođe i sva druga građanska i politička prava kao i ostalim državljanima crnogorskim. Vezivanje imovno-pravnih odnošaja sa vjerom niti su dopuštili specijalni zakoni niti zemaljski Ustav, a to se ni malo ne kosi sa slobodom ispovijedanja vjeroispovijesti niti sa vjerskim obredima Muhamedanaca. 

Sudskom praksom priznavani su u mnogome šerijatski propisi, a pomenutom Nikolj-danskom beśedom to je vidno i zasvjedočeno, te u nedostatku pisanog zakona o porodičnom i nasljednom pravu, u kojemu bi se bez sumnje regulisala odnosna pitanja i za Muhamedance, treba da se primjenjuju šerijatski propisi kao materijalno-pravna pravila. Samo što se ova pravila ne mogu smatrati strogo kao propisi nekog pisanog i Ustavom i zakonima zemaljskim priznatog zakona, već jedino kao običajna pravna pravila crnogorskih državljana Muhamedanske vjeroispovijesti. 

Jer, ni u sudskoj praksi nijesu su se šerijatski propisi primjenjivali kao propisi pisanog zakona, a ni konstatovanje u pomenutoj prijestonoj Nikolj-danskoj beśedi ne može imati drugi smisao, na suprot cijelom ranijem i docnijem zakonodavstvu, do taj, da se dala neka privilegija Muhamedancima s obzirom na njihovu vjeru: da im se sudi po propisima Šerijata, bez obzira na mjesne, pokrajinske ili opšte narodno običaje. 

Zaključak je iz svega dosad rečenog ovaj: - da su nadležni naši redovni građanski sudovi i za rješavanje sporova između Muhamedanaca, kao naših državljana, po pitanjima iz porodičnog i nasljednog prava, kao i za sva druga pitanja iz privatnog prava, a jedino su nadležni šerijatski sudovi po čisto bračnim pitanjima, kao što su u tim pitanjima nadležni duhovni sudovi za hrišćane prema odnosnim zakonskim propisima; - da se građanska sudovi pri rješavnju odnosnih sporova između Muhamedanaca moraju obazirati i na njihove običaje, odnosno šerijatske propise, ali tako, da ne primjenjuju one običaje, koji se protive opštoj narodnoj pravnoj svijesti, pošto te slučajeve i propisi Op. Im. Zakonika zabranjuju. 

Razumije se, da se ti običaji pri raspravljanju konkretnih slučajeva imaju utvrđivati kao što se to čini pri utvrđivanju: mjesnog, pokrajinskog i opšte narodnog običaja; jer Šerijat ne postoji kao priznati kodeks, koji bi kao takav važio u svim njegovim odredbama, već su to pravna pravila, koja se prikazuju kao dio jednog stranog zakona, a koja su i do sad sudovi u danim slučajevima ispitivali i utvrđivali kao mjesne običaje, pošto su se razno tumačili od strane zainteresovanih parničnih stranaka. 

Prema tim dokazanim mjesnim običajima Muhamedanaca sudovi treba da odrede svojim presudama ili rješenjima i šta kome pripada, a ne da to ostavljaju šerijatskim sudovima, koji za imovinsko-pravne odnošaje i ne postoje, jer nijesu priznati nijednim zakonom prije Ustava niti pak samim Ustavom ili kojim zakonom, koji je stupio u život poslije njega. 

- - - - - -

* LJ. BAKIĆ (1877-1925), rodom iz Zabrđa kod Andrijevice, pravnik i političar. Ovaj njegov članak, o „Nadležnosti šerijatskih sudova u Crnoj Gori”, prenijeli smo iz „Dana - lista za nauku i književnost” (I-1/2, Cetinje, 1911, 56-69)