PIVA: Nesreća na mostu (1911)

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore su Prokopije Vračar, iguman Pivskoga manastira, član Svetoga Sinoda Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve, sa svojim Pivljanima. Fotografija je iz 1912. godine i svi uslikani su savremenici: i tragedije s gubicima ljudskih života godinu ranije u pokušaju da se Piva u svom stravičnom klancu premosti, ali potom — i uspjeha da se to konačno desi.

„Lijepa je građevina bio i most na Pivi, ispod Krsca. Dvije kule, od tesanog kamena rumene boje, i zategnut most bjehu spona Planine i Župe” — zapisao je u novija vremena hroničar Kosta Radović, dodajući kako su početkom 20. vijeka glavari Pivljani „tražili pomoć od knjaza Nikole — ‘da se narod ne topi’”.

„Kažu, da je knjeginja Milena bila zainteresovana za izgradnju ovoga mosta”, i „most je sagrađen, pa je došla komisija da ga primi”.

„Upravo tada MOST SE SRUŠIO i poginuo je VULE ADŽIĆ, sin generala Joka”.

PIVSKI MANASTIR u doba Kraljevine Crne Gore

„Knjaz Nikola je poslao jedan dirljiv telegram brigadijeru Joku Adžiću, koji se i danas čuva u njihovoj kući. Most se održao tek u drugom pokušaju, pošto je uzeo žrtvu. Tako se vjerovalo”.

Radović u knjizi o „Pivi, potopu” (Podgorica, 1998), ne precizirajući između ostaloga datum, ili barem približno vrijeme kada se nesreća desila, ne navodi i da u toj nesreći NIJE POGINULA SAMO JEDNA OSOBA.

Crnogorski akademik prof. dr Obren Blagojević, rodom Pivljanin, autor je obuhvatne studije „Piva - priroda, istorija, etnografija, revolucija” (Beograd, 1971). Piše kako su u Crnogorskoj narodnoj skupštini poslanici iz obje kapetanije, Župe Pivske i Planine Pivske, apelovali u više navrata da se grade saobraćajnice prema njihovom kraju, ukljčujući most na rijeci Pivi.

Poslanici Lazar Sočica i Nikola Bajagić, traže na śednici od 27. novembra 1906. da se „dovrši mjerenje i otpočne rad na putu Nikšić - Goransko - Šćepan polje, i to putem kuluka, a da država dâ inžinjere, alat i eksploziv; iste godine, na śednici od 4. decembra, poslanici Sočica i Bajagić podnijeli su prijedlog da se izradi most na Pivi, u čijem obrazloženju, između ostaloga, kažu:

- Kako svoj unutrašnji saobraćaj, tako i saobraćaj sa ostalim krajevima naše države, pleme Pivsko vrši preko rijeke Pive, na kojoj nema baš nijednog mosta. Taj saobraćaj vrši na kerepu, koji je, s obzirom na bujnost same rijeke, više puta nemoguć i opasan. Često se, pri prijelazu preko rijeke, događalo nesrećnih slučajeva, a još češće da pojedini putnici po 5-10 i više dana čekaju dok im se dade prilika da prijeđu.

Nekadašnji izgled utoke Sinjca u Komarnicu - početak RIJEKE PIVE

- Baš povodom jednog nesrećnog slučaja pri prijelazu preko rijeke u 1885. godini Njezino Knjaževsko Veličanstvo Knjaginja Milena, blagoizvoljela je narediti da se most na rijeci o njenomu trošku podigne, što je i učinjeno. Ali, nešto zbog nevještine u građenju, a nešto zbog nezgodnog izabranog mjesta, taj se most nije mogao održati.

- Prije oko 10 godina knjaževska vlada poslala je državnog inžinijera, koji je odredio mjesto za most zvano Krstac; i naredio, te su sagorjele i dvije klačine. Od tada, pa do sada, niko na tome poslu nije ništa preduzimao, a mi se i topimo i izlažemo svakojakim nezgodama i velikim troškovima".

Nakon novih, opštih parlamentarnih izbora u drugoj polovini 1907. godine, poslanici iz kapetanije Župe Pivske Blagoje Adžić, a iz kapetanije Planine Pivske Risto Jokanović, takođe su pokretali u Crnogorskoj skupštini isto pitanje.

„Gradnja mosta”, nastavlja prof. Blagojević, „zbog oskudice u finansijskim sredstvima, više puta odlagana, pa je počela tek 1910. godine”.

„Most je građen pod rukovodstvom nekog Miloša Lepetića, koji nije bio baš najstručniji, pa se u toku gradnje i taj most srušio. Tom prilikom je POGINUULO PET LJUDI među kojima i poručnik Vule Jokov Adžić”.

Međutim, uz nedostatak približnijeg datiranja, fale u ovome, kao i nekim drugim u novijim vremenima objavljenim radovima i osvrtima o prošlosti Pive, tačniji podaci o nesreći.

Pokušaćemo da upotpunimo ove praznine. Najglavnije, prema našim podacima, u nesreći, koja se desila 5. septembra 1911. godine, SMRTNO STRADAVAJU UKUPNO TRI OSOBE, a DVIJE OSOBE SU TEŽE POVRIJEĐENE…

Ali, najprije, nekoliko važnijih podataka o Pivi i Pivljanima

U slivu rijeka Komarnice, Pive i Tare, ovalna udolina Piva, sa prośečnom nadmorskom visinom od oko 1200 m, obuhvata užlijebljena područja između Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika. Na istoku od Pive je Drobnjak, na zapadu je državna granica prema BiH (Gacko), te Golija, na jugu Šipačno, a na śeveru Tara.

Piva je u sastavu kraljevstva Vojislavljevića, prve crnogorske države. Od tada i datira najstariji njezin sačuvani pomen, naziv Župa Piva — u „Ljetopisu popa Dukljanina”.

„Ima vjerovatnoće da je starije ime Piva kod kraja no kod rijeke”, pisao je u radu objavljenom 1946. godine Svetozar Tomić, još jedan Pivljanin. „Da se čini ova pretpostavka, razlog je taj: što je dolina rijeke Vrbnice, u čijoj je čelenci kraj ‘Piva’, najtopliji, najnaseljeniji i najžupniji predio u cijeloj oblasti; i što su u toj dolini najstarija pivska naselja (Magude, Plužine i Stabna sa svojim zaseocima) i što se baš taj kraj zove od najstarijih vremena, a i danas, Pivska Župa” („Piva i Pivljani”, Beograd).

Kroz Pivu, liše istoimene rijeke — a prije nego je 1975. u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori stvoreno akumulaciono jezero — uz Komarnicu i Pivu, te pomenute Vrbnice, proticao je i Sinjac, oko dva kilimetra dugačka rijeka snažnog izvorišta (sada samo vrelo).

Crnogorski vojvoda i narodni poslanik LAZAR SOČICA (1838-1910) sa familijom

U Komarnicu, koja izvire u Drobnjaku, a tamo se u nju uliva Bukovica, nedaleko ispod prvotne lokacije Pivskoga manastira se ulivao Sinjac. A od tog utoka, Komarnica gubi svoje ime i nastaje — Piva, čija je s lijeve strane najznačajnija pritoka Vrbnica.

Rečeni Tomić je opisivao da su „Komarnica i Piva dužinom, a Vrbnica širinom, prostrugale tle oblasti: kanjoni Komarnice-Pive duboki su 600 do 750 metara, a Vrbnice 400 do 600 m”.

„Kanjoni Komarnice-Pive su vrlo strmi, krševiti, sa puno točila i prla, a strane kanjona su obrasle šumom, naročito lijeva, i niza njih je pristup rijeci vrlo težak, prosto nemoguć. Kanjon Vrbnice ima strane blažeg nagiba, riječna je dolina šira i prostranija, te je pristup rijeci lakši. Strane kanjona su obrasle lijepom bogatom šumom”…

Uprkos pokušajima da se oslobode dugotrajnog jarma Otomanske carevine i trajno prisajedine matici Crnoj Gori, Pivljani su do ustanka godine 1875. bili pod agama i begovima iz Foče (Planina Pivska) i Gacka (Župa Pivska).

U Planini je prebivao kajmakamluk, sa sudom i kadijom u Donjim Crkvicama - na Rudini, zatim, na Bezuju i Nedajnom su bile kršle (kasarne, 100 do 150 nizama), a karaula (stražarnica) na Pišču. U Župi su i kajmakamluk i kršla bili na Goransku, a karaule u Seljanima, Stocu, Muratovici, Bučinju (Bučju), pod Ravnim i na Glasovitoj.

Istaknutiji Pivljani, pouzdanici knjaževa i gospodara crnogorskih, Danila i Nikole, sklanjali bi se pred Turcima od 1850-ih u suśedni Drobnjak, dio slobodne Knjaževine Crne Gore.

GORANSKO u doba Knjaževine Crne Gore śedište kapetanije Župa Pivska

Uoči oslobođenja, takvi, u narodu nazivani „uskoci” i-li „ustaši”, bili su: Miro Gagović (Bezuj), Lazar Sočica (Plužine), Šundo Bajagić (Stubica), Vasilije Đačić (Rudinici), Ivan Kecojević (Pirani Do), Luka „Golišija” Vojinović (Vojinovići) i čuveni Vule Adžić (1829-1875) — prađed crnogorskoga oficira koji po njemu dobi ime, a 1911. poginu u obrušavanju mosta na Pivi, ispod Krsca.

Adžići (u nekim izvorima Hadžići) su staro bratstvo, sa maticom u Lisini, a docnije se naselili u Plužine, te u Miloševićima, Brljevu, Stabnima, Vojinovićima; a jednim ogrankom iz Kokorine u Goransko.

Starina pivskih Adžića je Žabljak Crnojevića. Sa starocrnogorskim gospodarom Zete Ivanom Crnojevićem pred Turcima se sklonili u Katunsku nahiju, a docnije preko Banjana naseljavaju Pivu.

„Iz ovog velikog bratstva je čuveni pivski junak i jedan od vođa ustanka iz 1875. godine Vule Adžić i njegov sin Joko, brigadijer Durmitorske brigade”, pisao je prof. Obren Blagojević.

U oslobođenju Pive od Turaka odlučujući je doprinos Crnogorske vojske iz Drobnjaka, koja je sadjejstvovala s Pivljanima, počevši od Boja na Glasovitoj, više sela Lisine, 30-31. oktobra 1875. godine.

Berlinskim ugovorom iz 1878. godine Piva je konačno i de iure u Knjaževini Crnoj Gori. Administrativno je od tada podijeljena na pomenute kapetanije: - Župu, sa śedištem kapetana na Goransku; - Planinu, sa śedištem kapetana na Pišču. Batalioni Župski i Planinski, sa tri drobnjačka, ustrojeni su u sastavu Durmitorske brigade Crnogorske vojske.

U vjerskome pogledu, Piva je pod Turcima, dakle do 1878. godine, pod eparhijom Vaseljenske patrijaršije iz Mostara, Bosna i Hercegovina. A od tada u kanonskoj jurisdikciji Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve, eparhiji Zahumsko-raškoj, sa lokalnim parohijama: Rudiničko-Brezanskom, Donjo-Crkvičkom, Piščanskom, Oraško-Stabanskom.

Brigadijer JOKO VULEV ADŽIĆ (skroz desno) s Pivljanima i Drobnjacima, Durmitorska brigada Crnogorske vojske

Pivski manastir, zadužbina otomanskih vladara, do 1878. jedina je pravoslavna bogomolja u Pivi; a od tada, do Prvoga svjetskoga rata, uz ktitorstvo Knjaza/Kralja i crnogorskih vlasti, podignuto je 15-ak seoskih crkava, uključujući postojeći hram u Plužinama.

Hvale vrijedan podatak je da su, uz pravoslavne, takođe i porodice koje su za „turskoga” vakta primile islam, ostale da u miru žive na području Pive u Knjaževini/Kraljevini Crne Gore. To su ove porodice crnogorskih muslimana: u Božurovu dolu, na dnu kanjona Tare, Avdići (3 kuće) Zukanovići (7 kuća) i Arapovići (1 kuća), zatim Odžići (Odžića glavica, 7 kuća), a u Donjim Crkvicama Šabanovići (1 kuća) i Šainovići (3 kuće).

Iz podataka o opštem popisu stanovništva Knjaževine Crne Gore, koji je izvršen 1883, doznajemo da je u dvije kapetanije Pive ukupno 5.766 stanovnika u 826 kuća (domova).

A u knjigama dacija crnogorskih vlasti za 1911, koji ne sadrže rubriku o broju stanovnika, upisana je ukupno 1.441 kuća (790 u Župi, 651 u Planini), iz čega se vidi da je broj domova za nepune tri decenije porastao za preko 155 odsto — pa s tim u vezi posigurno u značajnoj srazmjernosti je povećan i broj stanovnika.

Ali, i početkom 20. vijeka, kao i prethodnih stoljeća — navodi prof. Obren Blagojević — Piva se mogla pregaziti samo tokom ljetnjega doba; a i tada, zbog nebrojenih opasnih virova, samo na nekoliko gazova. Većinu godine preko Pive se moglo jedino  „na plutama, kerepima, đemijama i kako se još nijesu zvala ta primitivna prijevozna sredstva”.

„Ona su, i to ne uvijek istovremeno, postojala na svega četiri mjesta: kod Odmuta, blizu ušća Vrbnice, zatim kod Krsca, kod Luke Čamnice i kod Šćepan polja. To su u stvari bili splavovi od oko 7-8 čvrsto međusobno povezanih jelovih greda, koja se prevoze pomoću vesala”.

„Na pluti kod Odmuta početkom ovoga vijeka radio je tada svima poznati Đoko Madžar [familije Madžari su iz Plužina, prim], koji bi za taj prijevoz naplaćivao u naturi, u proljeće sir ili skorup, a zimi žito. Kad je voda suviše velika, ne bi radile ni pluti, no se išlo okolo, čak preko Brezana ili Šavnika”.

Prema drugoj verziji, na Krscu je kerepe vozio Šćepan Bogdanović, rođak vojvode Lazara Sočice, ondašnjega tajkuna. Za prijevoz stoke i tovara naplaćivala se taksa u kešu. A kad bi „manita Piva” nadošla, ljudi su u čekanju da vodostaj opadne pravili bivake, ložili vatre, na lokaciji sada pod akumulacionim Pivskim jezerom, nazvanoj Čamnice — tu se danima čamilo u očekivanju da se preko rijeke bezbjedno prebače.

KALUĐERSKI MOST, zadužbina igumana Prokopija Vračara, člana Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve

Do Pive, najglavnija putanja je vodila od Nikšića preko Šipačna na Lipovu ravan i Javorak, pa na Brezna; te je, izuzevši zimi (po pravilu, dva do dva i po mjeseca pod velikim snjegovima), tuda odio jedini saobraćaj tokom većeg dijela godine.

Jer, pješački putevi iz Drobnjaka, preko Dragaljeva na Bezuje niz Jezera preko Dobrog i Todorovog dola na Pišče, te iz Golije, preko Višćinja dola, na Ośečenicu ka Pivskome manastiru i Rudinicama — bili su prolazni samo za ljetnjih mjeseci.

Dakle, džade, kolskoga puta, kroz vrletnu Pivu nije bilo.

Na primjer, od Mratinja za Plužine prolazio se lijevom stranom rijeke Pive, stazom često opasnom i po konja i čeljade da se ne survaju u ponor. S. Tomić opisuje „krčanike za brdske konje” i „koźe staze niz strane kanjonâ, sa mnogobrojnim ‘skakalima’ ili ‘pragovima’ (stupnjima) od stijena, tako da čeljade mora da iskače ili da skače od jednog do drugog po 0,60 m do 1 m visine”.

„Liše preko ovih ‘skakala’, te staze idu i preko prla i točila, te svaki čas može putnika kamen, kotrljajući se sa visina, udariti i unakaziti; ili su se preko tih putanja prepriječile pale bukve, od metra u prečniku, te čeljade ne zna kako da ih s konjem prijeđe”.

Pravljenje džada kroz Pivu nije ni imala smisla ukoliko se u kanjonima ne naprave pristupni putevi i premoste klanci Komarnice-Pive. A to je iziskivalo veoma kompleksne radove. U jednom izvještaju s početka proljeća 1907. u „Glasu Crnogorca”, navode: „otvoriće se ove godine u Crnoj Gori još i dolje označeni radovi”, a među njima „most na rijeci Pivi” (vjerovatno se odnosi na uređenje prilaza za most na Krscu) i „kolski put od Gornjeg Polja k Pivi”.

Bilježi se poduhvat gorepomenutog, visokoprepodobnog Prokopija Vračara, igumana Pivskoga, koji do 1908. napravi zadužbinu — most na Komarnici, prozvan Kaluđerski most.

Blizu sastavaka Komarnice sa Sinjcem, između visokih stijena, igumanova zadužbina imala je tri kule, a pri dnu jedne uklesan natpis:

- „Успомен игумана Прокопија Врачара - огради задужбину за свој новац на води Комарници године 1908. - Неимар Тривко Сорајић Љубиње”.

Ali Kaluđerski most često se kvario i popravke su morale obično svakogodišnje prethoditi njegovoj kakvoj-takvoj upotrebi.

Takve okolnosti dovode nas do konačne odluke Ministarskoga savjeta (Vlade) Knjaževine Crne Gore da pristupni radovima na izgradji mosta u kanjonu Pive i u proljeće 1909. raspiše tender — onda se to zvalo javna licitacija.

Veliki državni kameni most na Pivi je planiran na jedno okno od 28 metara raspona. O tom i ostalim elementima ovoga projekta doznajemo iz sadržaja pozivâ preduzimačima za licitaciju:

„O B J A V A. - Ministarstvo Finansija i Građevina, Odjeljenje za Građevine i Saobraćaj, dana 11. juna t. g. držaće javnu licitaciju u Kancelariji Kapetanskog Suda Župe Pivske, za izradu kamenog mosta na rijeci Pivi na zvano mjesto Krstac.

Most će biti na jedno okno od 28 m raspona u kome će biti od prilike oko 1800 kub. metara. Poduzimač je dužan pribaviti sav materijal izuzev klaka, koji će mu Ministarstvo dati. Uz isti most prodavaće se i jedan benat u kome će biti oko 500 kub. metara. Poduzimač je dužan do 15. sept. ove god. izraditi noge do volta, a dovršiti cio most do 15. avgusta 1910. god.

Plan i drugi bliži uslovi mogu se saznati u Kancelariji Odjeljenja za Građevine i Saobraćaj svakog dana za vrijeme kancelarijskih časova. Poduzimač je dužan pri licitaciji podnijeti garanciju od 30% (trideset na sto) u gotovom novcu ili nepokretnim dobrima. Kauciju u nepokretnim dobrima poduzimač je dužan taksirati a plaćanje taksa pada na njegov teret.

Ko bi želio licitirati, neka pismeno izvijesti Odjeljenje za Građevine, najdalje do 8. juna 1909 god. - Iz Kancelarije Odjeljenja za Građevine i Saobraćaj, Knj. Ministarstva Finansija i Građevina, 10. maja 1909, Cetinje”.

I, citirasmo prof. Obren Blagojević piše da je „most građen pod rukovodstvom nekog Miloša Lepetića, koji nije bio baš najstručniji”.

 Zapravo, Lepetić, rodom iz Herceg-Novoga, protomajstor je desetina crkava širom Crne Gore, između ostaloga i najveće sagrađene pod Petrovićima-Njegošima, zadužbine knjaza Nikole u Nikšiću —– sabornoga hrama Svetoga Vasilija Ostroškoga. 

Ali, Lepetić je imao i iskustvo nadgledanja mostogradnje; na primjer preko Tare, na kolskome putu Podgorica - Andrijevica (mostovi na Mateševu i Skrbuši) ili kod Kolašina (ispod Bablje grede)…

(Nastavlja se)

* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije