Priredio: Vladimir Jovanović
Prvobitni rok dovršetka mosta na rijeci Pivi ispod Krsca, do 15. avgusta 1910. godine, naznačen preduzimaču radova u objavi za javnu licitaciju 11. juna 1909. od strane Ministarstva finansija i građevina - Odjeljenja za građevine i saobraćaj Ministarskoga savjeta Knjaževine Crne Gore, o čemu smo pisali u prethodnome nastavku, na linku dolje — nije ispunjen.
15.08.2024. 08:15PIVA: Nesreća na mostu (1911)
Možemo pretpostaviti sve poteškoće izgradnje kamenoga mosta od 28 m raspona od oko 1.800 kubnih metara na dnu nevidboga u kanjonu Pive, bez pristupnih kolskih puteva i s građevinskom sezonom ograničenom meteo neprilikama na velikoj nadmorskoj visini.
Radovi su nastavljeni tokom 1911. i bili do kraja ljeta pri svršetku.
S obzirom na podatke o ondašnjoj izgradnji drugih mostova širom Crne Gore, ne čudi da su i u Pivi angažovani vojnici. Na terenu bila oba bataliona Durmitorske brigade Crnogorske kraljevske vojske, iz kapetanija Župa Pivska i Planina Pivska.
Vojsku je predvodio artiljerijski oficir VULE JOKOV ADŽIĆ, unuk i imenjak najvećeg pivskoga junaka Vula — „da raščisti prostor okolo i da se most pušti u saobraćaj”. I prema jednoj od verzija „prvo krene poručnik Adžić i za njim pet vojnika; kada su došli na sredinu mosta, pukao je volat”.
Nesreća na urušenom mostu u Pivi se zbila 5. septembra 1911.
Iz izvora, koje ću citirati, doznaje se: - da na dan nesreće bi „navala vodena”, pretpostvljamo, Piva je od obilne ljetne olujne kiše brzo nadošla; - pogibije i ranjavanja desiše se „strahovitim padom mosta”; - a mrtve i ranjene ljude s mjesta nesreće hrabri vojnici, radnici i mještani Pivljani izvadiše „ne obzirući se, što je i njima prijetila opasnost životu od još rušećeg se kamena”.
Otac poginulog oficira Vula, brigadijer Joko Vulov Adžić, komandant Durmitorske brigade, i njegova supruga Marija imali su i sina Vuksana koji je umro kao dijete, zatim, šćeri Mitru, Rosandu i Milicu, te sinove: Mihaila - pravnika (poslanik Crnogorske federalističke stranke u Skupštini Kraljevine Jugoslavije), Vukosava - teologa, Vasilija - profesora, Boža - učitelja.
U aktu Knjaza i Gospodara Crne Gore od 21. marta 1910. čitamo kako „na prijedlog Našeg Ministra Vojnog [brigadijera Mitra Martinovića, prim], proizvodimo u čin artiljerijskog oficira narodne vojske — podoficira Vula J. Adžića”…
Uz oficira Vula J. Adžića u nesreći na mostu u Pivi ginu: MITAR BIJELIĆ, majstor iz Herceg-Novoga i RADISAV KOVAČEVIĆ, radnik iz Bjelopavlića, a ranjeni su barjaktar MITAR ĐUKANOVIĆ iz Čeva i MILOVAN VEČKOVIĆ iz Bjelopavlića.
Vijest o tragediji izazvala je žalost u vascijeloj Crnoj Gori. Citiraću napise iz štampe, te javnu blagodarnost familije brigadijera Adžića „svijema koji nam telegrafski, pismeno i lično izjaviše topla saučešća i tim nam u nekoliko tugu ublažiše”…
* * * * * *
N E S R E T A N S L U Č A J. - Baš u času kada se očekivaše da se dovrši gradnja velikog kamenog mosta na rijeci Pivi, koji se radi evo već treća godina, dogodi se 5. ovog mjeseca nesretni i žalosni slučaj: most se odjednom i bez ikakvih prethodnih pojava sruši i tom prilikom pogiboše of. Vule J. Adžić, Mitar Bijelić, majstor iz Novoga i Radisav Kovačević, radnik iz Bjelopavlića, a ranjeni su bar. Mitar Đukanović iz Čeva i Milovan Večković iz Bjelopavlića.
Poginula trojica odmah su izvađena ispod gomile i śutra dan sahranjeni, a ranjenicima ukazana je ljekarska pomoć.
Uzrok nesreće nije se još mogao konstatovati, ali su poslati inžinjeri na lice mjesta, da pregledaju i u koliko bude moguće konstatuju pravi uzrok padu; a istovremeno da preduzmu dalji rad, kako bi se još ove jeseni uspostavio saobraćaj na istom mostu, pošto su mu noge, kao i neki dio volta, ostale potpuno zdrave i nepovrijeđene, te će se ovaj ostatak po svoj prilici moći upotrijebiti za dobar drveni most.
Ovaj slučaj izazvao je opšte žaljenje u cijeloj zemlji, a naročito je ožalostio Pivljane, koji s nestrpljenjem očekivahu dovršenje ove za njih veoma potrebne građevine, jer bi ona spajala dvije pivske kapetanije, koje su bez ovoga mosta bile vazda razdvojene i izložene velikim opasnostima, služeći se pri međusobnom saobraćaju jedino nesigurnim kerepom. („Glas Crnogorca”)
* * * * * *
N E S R E Ć N I S L U Č A J U P I V I. - Onomad se u Pivi dogodio težak nesrećan slučaj.
Novi most preko rijeke Pive, koji je stao mnogo truda i žrtava, srušio se, i tom prilikom je poginuo oficir Vule, sin brigadira g. Joka Hadžića. Poginuli su još i majstori Bijelić iz Novoga i Radosav Kovačević iz Bjelopavlića. Skoro smrtno ranjen je Milovan Večković iz Bjelopavlića, a opasno je ranjen i barjaktar Mitar Đukanović sa Čeva.
Ranjenicima je odmah ukazana ljekarska pomoć. Glas o toj slučajnoj nesreći svakoga je nemilo dirnuo.
Njegovo Veličanstvo Kralj poslao je od Svoje i Kraljičine strane g. brigadiru Hadžiću telegrafsko toplo saučešće, uzevši udjela u njegovoj žalosti, kao i u gubitku, koji su vrijedni Pivljani pretrpjeli padom mosta. („Cetinjski vjesnik”)
* * * * * *
JAVNA BLAGODARNOST
Pod pritiskom neodoljivoga bola i tuge, koja nas snađe nenadnom smrću našega nikad neprežaljenoga sina, odnosno brata
† VULA ADŽIĆA artiljerijskog oficira,
koji 5. septembra ove godine, pohitavši sa svojom braćom Pivljanima, da pruži pomoć državnom radu na velikom mostu rijeke Pive, pogibe u groznom padu istoga u 27. godini svoga mlađanog života sa majstorom Mitrom Bijelićem iz Primorja i radnikom Radosavom Kovačevićem, iz Bjelopavlića, ne možemo propustiti a da i ovim putem ne izjavimo našu doživotnu blagodarnost svijema koji nam telegrafski, pismeno i lično izjaviše topla saučešća i tim nam u nekoliko tugu ublažiše.
- Na prvom mjestu smatramo za najveću i najsvetiju dužnost našu najponizniju i najtrajniju blagodarnost Njegovom Veličanstvu Uzvišenom i omiljenom Kralju Gospodaru i Njezinom Veličanstvu Kraljici Mileni Uzvišenoj Majci crnogorskoj na izjavljenim telegrafskim saučešćima prožmanim osobitim vladarskim blagovoljenjem, kojim nam pružiše najvišu utjehu u našem neizlječivom bolu;
- Nj. Nj. K. K. Visočanstvima Knjazu Mirku i Knjaginji Nataliji, koji nam Svojim visokim telegrafskim saučešćem dadoše iskrenog, vidljivog sažaljenja u našoj nesretnoj žalosti;
Osobito smo blagodarni:
- g. g. Njegovom Preosveštenstvu Episkopu Kirilu; - vojvodi Plamencu; - ministrima: Dr Tomanoviću, serdaru Vukotiću, Marku Đukanoviću; Dušanu Vukotiću, predśedniku Gl. Drž. Kontrole; - brigadirima: Mitru Martinoviću, Đuzi Vukotiću, Milutinu Nikoliću, Niku Kusovcu, Đuru Jovoviću, komandantu brigade; - oblasnom upravitelju komandiru Gojniću; - Živku Dragoviću, članu Državnog Savjeta s porodicom; - Janku Miliću, članu Vel. Suda s porodicom;
- Peru Vučkoviću, rektoru Bogoslovije; - Mihailu Bukviću, upravitelju Podgoričke gimnazije; - doktorima: Peraziću, Kontiću, Ognjenoviću sa porodicom; - Savu Raduloviću, predśedniku Oblasnog suda; - Živku Nikčeviću, zastup. oblasnog upravitelja; - Stevu Vujanoviću, načalniku u pensiji; - Milošu Živkoviću, novinaru; - Sretenu Vukosavljeviću, nadzorniku; - članovima Oblasnog suda: Topaloviću, Dedoviću, Memedoviću;
- komandirima: Đuru Šoću, Stevu Jovićeviću, Luki Popoviću, Simu Vukoviću, Vulu Kneževiću, Sekulu Karadžiću; - sekretarima; Milošu Vučiniću, Milu Vujoviću, Dragu Vukotiću; - vojnim kapetanima: Petru Martinoviću, Ristu Lekiću, Marku Đuraškoviću, Dragu Martinoviću, Jovanu Žižiću; - Savu Kusovcu, blagajniku; - plemenskim kapetanima: Bošku Ćetkoviću, Bogdu Martinoviću, Petru Kovačeviću, Miću Aleksiću, Mihajilu Šibajliji, Matiji Kecojeviću; - Savu Kustudiću, predśedniku opštine;
- oficirima: Nikoli Deliću, Milu Radonjiću, Blažu Kršikapi, Radosavu Džakoviću, Staniši Nikoliću, Petru Kaljeviću, Petru Kovačeviću, Radulu Brajičiću, Milivoju Nikčeviću, Kićunu Kovačeviću, Savu Lopušini, Andriji Jaukoviću, Blagoju Jakiću, Miljanu Jakiću;
- Gojniću, upravniku carinarnice; - Milivoju Tomiću, Mihu Đuričiću, Milinku Jeliću, Novici Maloviću, Milosavu Ceroviću s familijom; - Nikoli Neneziću, Nikoli Kneževiću, Jovanu Ostojiću; - opštinskim sudijama: Marku Slijepčeviću, Jovanu Vukaloviću s familijom, Novici Jovoviću; - učiteljima: Goloviću, Kurtoviću, Džambasanu, Đukiću;
- sveštenicima: protu Milanoviću, Luki Đuroviću, Mihailu Đuroviću, Simu Šiljku, Marku Trebješaninu, jeromonahu Vujoviću, Gligoriju Memedoviću; - telegrafistima: Marku Tataru, Prelu Vukmiroviću, Blažu Vrbici, Nikoli Adžiću, Neđeljku Lješeviću, Miladinu Pejoviću;
- barjaktarima: Jovanu Kršikapi, Savi Ašaninu; - pisarima: Janku Pajeviću, Petru Popoviću, Vladimiru Grujiću, Mihajilu Vukoviću; - carinicima: Vukoviću, Dimitriju Jaukoviću, Jakovu Trebješaninu, Dušanu Vučiniću, Milošu Đukanoviću, Danilu Radojičiću, Vidoju Vukoviću s braćom;
- pitomcima vojne škole: Poleksiću, Balandžiću, Đurkoviću, Tomiću; - trgovcima: Jovu Golijaninu, Janku Krivokapiću s familijom; - Savu Petkoviću, Vasu Nastiću, Ademu Bijediću, Amidu Čampari, Mihu Jeremiću, Jovanu Dučiću, Šćepu Kustudiću, Rašu Karadžiću, Jovu Kaljeviću, Zahariji Krkeljiću, Živku Vojinoviću, Filipu Bijeljiću, Jovanu Vukajloviću, Đoku Radoviću, braći Šćepovića, Dimitriji Pekiću, Mlađenu Vojinoviću, Lazaru Bijeliću, Pavlu Pušelji, Živku Radonjiću, Joku Karadžiću, Sekulu Ašaninu, Nikašu Rubežaninu, Aleksi Dučiću, Milošu Baroviću, Pavlu Buliću;
- pośednicima: Đuru Vučiniću, Mišu Ašaninu, Đorđiji Bašoviću, Božu Maloviću, Vuku Bojoviću, Jakovu Ostojiću, Milutinu Kaljeviću, Milisavu Vujičiću, Milivoju Šćepanoviću, Đorđiji Kršikapi, Ljubu Ceroviću s familijom; - Milunu Maloviću, Novici Guzini, Luki Vraniću, Aleksi Uskokoviću, terziji; - Simu Grujičiću drvođelji, Iliji Bulatoviću, Milanu Bećkoviću; - pitomcima desečarskog kursa: Jaukoviću, Gagoviću, Radoviću, Žugiću, Pejanoviću, Jovoviću, Čvoroviću, Goluboviću, Srbljanoviću, Bojoviću, Stevoviću; - gimnazistima: Bakraču, Kecojeviću, Kraljačiću;
- gospođama: Zorki Đukanović, Dragi Krivokapić, Sari Niković; - Koji Niković, udovi; - Tomani Vukotić, udovi; - Vidni Memedović, udovi; - gospođici Milici Đukanović — na srdačnim toplim teleg. saučešćima.
Vječito ostajemo blagodarni braći Pivljanima, koji, na nesretni, iznenađeni, tužni glas našeg prevelikog gubitka, strahovitim padom mosta, koga naš nesretni sin, odnosno brat svojom krvlju obli, iz oba bataliona jednokupno pohitaše, da smrtne ostatke dragog nam pokojnika predadu materi zemlji, a nas ožalošćene utješe, kao i braći Drobnjacima, koji nepožališe truda doći da s nama zajedno premilog pokojnika ožale i do vječne kuće isprate.
Takođe smo iskreno blagodarni prijateljima: Đukanovićima iz Nikšića, Koprivicama iz Banjana i Kovačevićima iz Grahova, koji uzeše ličnog učašća u našoj prevelikoj žalosti.
Neka je bratska hvala braći Pivljanima, koji na dan 5. septembra ove godine bjehu došli na čelu kap. Sočice, da priteku u nomoć toj državnoj građevini, kao god i naš pokojnik i nalazećim se tu radnicima, koji u momentu njene za Pivljane nesretne ruševine pohitaše, da iz ruševina izvade ostatke poginulih mučennka, ne obzirući se, što je i njima prijetila opasnost životu od još rušećeg se kamena i navale vodene.
Iskrena hvala svijema strancima, koji se prilikom smrti pokojnikove ovđe desiše, sprovodu prisustvovaše i nas u tuzi tješiše. - Neka je osobita blagodarnost g.g. kap. Sočici i svešteniku Avdaloviću, koji se sa pokojnikom vrlo dirljivim govorima oprostiše. - Neka je naša duboka blagodarnost g.g. sveštenicima: Pejoviću, Sočici, Radoviću i jeromonahu Iveziću, koji nad pokojnikom opijelo izvršiše i do vječne ga kuće ispratiše.
Još jediom, svima i svakome neka je naša doživotna blagodarnost i nezaboravno priznanje, koji nam ma kojim putem saučešće izjaviše tim veća, što poraženi iznenadnom žalosti ne javismo nikom o smrti pokojnikovoj, a oni nas u ovom nenaknadimom gubitku svojim učešćem tješiše u našoj velikoj žalosti sa čime nas vječito zadužiše.
Piva — Plužine, 1. oktobra 1911. g.
* * * * * *
No, Kraljevina Crna Gora ne odustaje od cilja: da Pivljanima riješi njihovu od pamtivijeka dugu muku neprelaznosti rijeke, te ukupne saobraćajne izolacije ovoga kraja.
Naredne, 1912. godine Ministarstvo finansija i građevina - Odjeljenje za građevine i saobraćaj Ministarskoga savjeta raspisuje novu javnu licitaciju —— „za dovršetak onamošnjeg mosta na rijeci Pivi”…
(Nastavlja se)
* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije
cinjenice
To se ne može porediti niti je naprosto tačno. Bajo Pivljanin bio je hajduk, a pogledajte kako V. Karadžić opisuje hajduke - kao razbojnike. U pjesmama njegovog vremena tako je i prikazan. Uz to je bio do kraja života mletački plaćenik. Za razliku od njega, Adžić je bio junak i patriota, ne za najmljene pare no za junačku i državničku čast.
Naroz
Interesantan i zanimljiv tekst, samo jedna mala sugestija; Vule Adžić je bio veliki junak, ali je “najveći pivski junak” (a možda i šire), ipak bio Bajo Nikolić, alijas Bajo Pivljanin.