PIVA: Most Kraljevine Crne Gore

Priredio: Vladimir Jovanović 

Na gornjoj fotografiji su neki pripadnici Durmitorske brigade Crnogorske vojske, učesnici vojni 1912-1913. (Balkanska) i 1914-16. (Svjetska), a čiji su Župopivski i Planinopivski batalioni dali doprinos u mirnodopskom poduhvatu izgradnje državnoga mosta Kraljevine Crne Gore preko rijeke Pive, ispod Krsca, uopšte prvog, da se pouzdano zna, na toj rijeci.

Most je bio raspona od 28 m, s dvije rumene kule od tesanoga kamena. 

Vule Adžić, artiljerijski oficir, sin brigadijera Joka, komandanta ove brigade, gine 5. septembra 1911. na gradilištu mosta, u nesreći u kojoj su živote izgubili i Mitar Bijelić, majstor iz Herceg-Novoga i Radisav Kovačević, radnik iz Bjelopavlića, a teško su ranjeni barjaktar Mitar Đukanović iz Čeva i Milovan Večković iz Bjelopavlića —— kako smo pisali u prethodna dva nastavka ove storije, dostpna preko linka dolje…

Citirali smo i novinski opis, da su, nakon ove nesreće, „poslati inžinjeri na lice mjesta, da pregledaju i u koliko bude moguće konstatuju pravi uzrok padu; a istovremeno da preduzmu dalji rad, kako bi se još ove jeseni uspostavio saobraćaj na istom mostu, pošto su mu noge, kao i neki dio volta, ostale potpuno zdrave i nepovrijeđene, te će se ovaj ostatak po svoj prilici moći upotrijebiti za dobar drveni most”. 

Obren Blagojević, Pivljanin, crnogorski akadmik, pisao je da je „most između Balkanskog i Prvog svjetskog rata izgrađen na taj način što je na ranije podignute oslonce stavljena drvena konstrukcija” i dodaje da je „taj most na Krscu u ono vrijeme značio mnogo, jer je dobiven barem jedan stalan i siguran prijelaz i na Pivi” („Piva - priroda, istorija, etnografija, revolucija”, Beograd, 1971). 

Ali u ovoj studiji, kao i u drugim dostupnim nam osvrtima na prošlost Pive, ne navodi se jedna zaslužna osoba. Naime, od pamtivijeka nedosanjan san, da se mostom spoje dvije Pive, Župa i Planina — konačno ostvaren je pod nadzorom inž. Jovana Maguljana. 

Ovaj etnički Italijan, koji je 1901. godine u Crnu Goru prispio kao stručnjak „Barskoga društva”, pocrnogorčio se — postao upošljenik crnogorske vlade (Odjeljenje za građevine i saobraćaj Ministarstvo finansija i građevina), promijenio ime; nastanio se na Cetinju, oženio Crnogorkom, Ljubicom. 

Inž. Maguljan učestvuje u idejnim projektima i realizaciji mnogih naših ondašnjih kapitalnih objekata, na primjer do 1912. svršetaka trasâ kolskih puteva Nikšić - Šavnik i Gvozd - Šavnik. O negovoj ulozi u dovršetku mosta na Pivi doznajemo iz sljedećega poziva preduzimačima za javnu licitaciju: 

„O B J A V A. - Ministarstvo Finansija i Građevina — Odjeljenje za Građevine i Saobraćaj — održaće u neđelju 15. aprila ove godine na Krstac u Pivi javnu licitaciju za dovršetak onamošnjeg mosta na rijeci Pivi. 

Most će se dovršiti prema planu, noge od kamena sa cimentom, a gornji dio od drveta. Prodaja će se vršiti zasebno za zidariju, zasebno za drvenariju ili po uviđavnosti komisije i cjelokupno. 

Rok dovršetka gradnje pomenutog mosta određuje se 8. septembar 1912. god. 

Poduzimač je dužan podnijeti garanciju od 30% od vrijednosti poduzetog rada i to u nepokretnim dobrima ili u gotovom novcu. Nepokretnost ima biti taksirana u nadležnom kapetanskom ili opštinskom sudu. Plaćanje ovih taksa, kao god i takse propisane čl. 147 Zakona o taksama, pada na teret poduzimača. Odjeljenje zadržaje sebi pravo da rad nikome ne ustupi ako ne bi ponuđene cijene bile povoljne. 

Ostali bliži uslovi kao i plan moći će se viđeti od 9. do 15. aprila ove god. kod g. INŽINJERA MAGULJANA u Nikšiću, a na dan licitacije na lice mjesta. - Broj 1047. Iz Kancelarije Odjeljenja za Građevine i Saobraćaj. Cetinje, 31. marta 1912. godine”. 

O končini inž. Maguljana doznajemo iz nekrologa, koji 1917. objavljuje „Glas Crnogorca”, glasilo kraljevske vlade u egzilu: 

„ †  I n ž i n j e r  J o v a n  M a g u l j a n. - Sin plemenite Italije, došao je prije 16 godina u Crnu Goru kao činovnik Barskoga Društva, a potom je prešao u crnogorsku državnu službu kao inžinjer pri Ministarstvu Građevina.

Sa odanošću pravoga prijatelja svršio je povjerene mu dužnosti, vazda na zadovoljstvo pretpostavljenih mu, tako da sa ponekad mogao staviti za primjer mnogom rođenom sinu Crne Gore. 

S ostalom braćom Crnogorcima odveden je u zatočenje u Mađarsku, đe je ovoga proljeća u Boldogasonju preminuo u krugu njegovih crnogorskih prijatelja. Vječan mu pomen”. 

A kada je srpska propaganda, na primjer 1933. preko lista „Politika” iz Beograda, pokušavala da obezvrijedi napore crnogorske države i njezinih inženjera, tehničara i geometara — reagovao je Mirko Dedović, iz Berana, tada penzioner. 

Dedović na stranicama nišćićke „Slobodne misli” piše: „Crna Gora, kao i sve druge države, imala je i primala u građevinsku službu: inžinjere, tehničare, geometre i dr. tehn. osoblje, istina sve u manjem broju, prema potrebi i finansijskoj mogućnosti”. 

„Svi ti službenici su revnosno i pošteno vršili svoju dužnost, tako da su svojim znanjem, revnosnim radom i poštenjem mogli služiti današnjici za primjer. Napomenuću da su u građevinskoj službi od 1908-1916 g. bila ova g. g. inžinjeri: A. Radović. St. Radović, A. Mlčoh, Smodlaka, Čzartacki, Vas. Žugić, Svfre, Maguljani i Mirko Dedović tehn. pomoćnik 1. kl. sa nekoliko geometara i nadzornika puteva”. 

Na primjer, priśećao se Dedović, da je u saboraćajnome pogledu tada zapčeto i „osvajanje Durmitora” — pod operativnim rukovodstvom „g. Maguljana” — i dodaje: 

„Istina je da se u onom vremenu izrađivalo po nekoliko desetaka kilometara puteva godišnje sa po 2-3 tehn. činovnika, pa ipak su putevi u predratnoj Crnoj Gori služili za primjer po svojom solidiošću, jeftinoj izradi i brzini u radu. Niko onda nije mogao ni sanjati o nekakvim izvršim odborima i nadodborima, sa čitavom četom inžinjera i tehničara, koji se danas osnivaju kada je u pitanju izrada makar i ne više od 5 km puta. Još manje se moglo misliti o velikim novčanim nagradama (do 100.000 din) koji se daju pojedinom članu odbora, koji bi po dužnosti morao vršiti povjerene im poslove”. 

„Nije istina da su naprijed pomenuta g.g. inžinjeri bili ‘samouci’, već naprotiv ljudi sa solidnom teorijskom i praktičvom spremom, sposobni, vrijedni i pošteni, pa je žalosno da se danas tako potcjenjuje”, poručio je Dedović. 

No, znamo kako su mnogi akteri iz epohe nezavisne crnogorske države omalovažavani od srpskog okupatora još drastičnije, na primjer onomade najistanutiji Pivljanin, pomenuti brigadijer Adžić († 1923, Plužine). Prema službenom izvještaju iz 1921. kraljevske vlade Crne Gore u egzilu („Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića: dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”): 

„General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao ‘neutralan’. Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast Nikšićska). 

- Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predśednik Državnog savjeta M[arko] Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. 

- General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici”… 

U Pivi, tragedija iz 1911-te, ali i mobilizacija i ratne operacije i posljedične nove pogibije i ranjavanja što uslijediše s jeseni 1912, vjerovatni su uzroci da svršetak gradnje mosta ostade bez velike narodne svečanosti i veselja. 

Bilježi se da je 26. septembra/9. oktobra 1912, na početku Balkanskoga rata, Durmitorska brigada brig. Joka Adžića, konkretno batalion Župopivski koji nakon artiljerijske pripreme u jurišu predvođaše svršeni pitomac cetinjske Oficirske škole kapetan Đorđije Bajović — osobio ga lično kralj Nikola, jer su bratstvenici Bajovići, ranije Čepuri i-ili Nikolići, dovođeni u rodbinsku vezu sa Bajom Pivljaninom — prvi pregazi tadašnju granicu crnogorsko-tursku na Tari i sa svojom jedinicom oslobodi desnu stranu Mojkovca, etc.

Pronalazimo i podatak da je o uzroku nesreće 5. septembra 1911. na gradilištu mosta na Pivi, tokom prve polovine 1914. službeni odgovor, kroz interpelaciju, pokušao da dobije Radoje-Rako Radojičić, učitelj, novoizabrani poslanik Crnogorske narodne skupštine iz kapetanije Župa Pivska. Odgovor od strane vlade je najavljen u proljeće te godine, no parlament od jula t.g. nije radio uslijed izbijanja Velikoga rata.

U prijedlogu Crnogorskoj skupštini o izgradnji puteva, od pravca Nikšića prema i u Pivi, poslanik Radojičić na śednici 5. februara 1914. veli da „puteva ima samo toliko koliko su ljudi i stoka svojim nogama prokopali ” i da su Pivljani „95.000 dnevnica učinjeli dok su su kolski put prokrčili preko Javorka, koji samo još treba nasuti”. 

Naime, kako piše prof. Blagojević, „vojvoda Lazar [Sočica, † ‘1910, prim], putem obaveznog kuluka, organizovao je znatna proširenja i na izvjesnim važnijim djelovima plemenskoga puta, za vojne potrebe”. 

„Tako je bio napravljen relativno dobar (ipak ne kolski) put preko Javorka ka Nikšiću, a poboljšan je i put za Pišče uz Lakat i neki drugi. Takođe je jedno vrijeme u toku Prvog svjetskog rata vojska popravljala put Brezna - Goransko, radi olakšanja prijenosa artiljerijskih oruđa ka Drini”. 

Dodajemo: izgleda kako je, do tog perioda, izgrađen i drveni viseći most na Mratinju. Jer se „Most na rijeci Pivi kod sela Mratinje” nalazi na 13. mjestu „Predračuna linija kolskih putova i mostova u Knjaževini”, a za čiju je izgradnju opredijljeno 5.000 kruna u Prilogu br. 2-a Zakona o državnome zajmu Knjaževine Crne Gore (na snagu stupio 12. juna 1909)… 

Kameni most Kraljevine Crne Gore, skupa s kamenim Kaluđerskim mostom na Komarnici, koji, kako smo objasnili, podiže kao svoju zadužbinu 1908. visokoprepodobni Prokopije Vračar, iguman Pivski i član Sv. Sinoda autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve —— ostaće jedini postojani mostovi u Pivi narednih pola vijeka. 

Istina, ovi su mostovi, uslijed djelovanja prirodih stihija, ili zbog miniranja tokom ratnih djejstava, bivali oštećeni, ali, uslijed čvrstih temelja i žilave konstrukcije, nikad uništeni; te su, poslije popravki, makar im je prvotni izgled bio veoma promijenjen, opet bili u funkciji, na polzu Pivljanima. 

Piva je, postojanom konstrukcijom, opet premošćena 1968. kada je — aminom Tita u svojstvu vrhovnoga komandanta, a prvenstveno zbog strategijskih vojnih planova, finansiranjem Jugoslovenske narodne armije — izgrađen armiranobetonski most: dužine 150 m, širine 8 m (sa dvije pješačke staze od po 1 m), raspona 122 m, na visini 96 m iznad novoa rijeke; a nad njim je litica od oko 400 metara. Podignut je u to vrijeme inovatinim načinom: bez skele, na principu klizajuće opalate, po projektu inž. Dimitrija Čertića. 

U jesen 1975. kanjon Pive je potopljen, dijelom i kanjoni Komarnice i Vrbnice, izgradnjom i puštanjem u rad HE „Mratinje”. Rijeka Piva je većim dijelom toka pretvorena u hidroakumulaciono jezero, na čijem dnu ostade i most Kraljevine Crne Gore, ali i Kaluđerski na Komarnici. 

 (Kraj) 

* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije