Srbi pod komandom Albanca Zagnuš-paše kopali tunele da Turci osvoje Carigrad – analize istoričara i izvještaj svjedoka

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore je grb viznatijske dinastije Paleologa (1261-1453), sa četiri grčka slova „β” (beta), što je značio: - βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων. U prijevodu: - Car Carevima, Carujući Carevima.

 Inverzija srpske mitomanije od 19. vijeka ovaj tetragram sa grčkim betama, išćitavaće ne kao logična ćirilična „Б”, nego kao ćirilična „C”. Štoviše, taj će analfabetski trik proglasiti za nacionalni simbol; biva da ovaj drevni vizantijski grb znači: - Само слога Србина спасава.

 Međutim, kao vazali Osmanlija su Srbi učesnici u doslovnoj smrti i posljednjeg od Paleologa i uopšte pravoslavne Vizantije, koja ih je vijekovima ranije i pokrstila i opismenila. K tome, Vaseljenski Patrijarh je hirotonisao prvog episkopa Srbina, Rastka Nemanjića - alijas Svetoga Savu, dozvolivši i samoupravu Žičke arhiepiskopije (ovu samoupravu u novija vremena opet trikom proglašavaju autokefalijom), etc.

Najkasnije od 1389. godine, nakon poraza u Bici na Kosovu polju, Srbi su iskrvarili u mnogim okršajima na strani muslimana-Turaka, i-ili kao njihovi proksiji, uključujući i vojne protiv pravoslavnih Vizantinaca (Grka), Vlaha (Rumuna), Bugara, ili Zećana (Crnogoraca) — na primjer vojske despota Srbije Đurađa Brankovića poražene su u nasrtajima na starocrnogorsko vojvodstvo Stefana Crnojevića u tri bitke koje se 1452-1453. odigraše u arealu Skadarskoga jezera… A kulminacija je učešće Srba na strani Turaka u osvajanju Carigrada, prijestonice pravoslavne Vizantije.

 U nastavku, citiraću nalaze sir Stivena Ransimana (1903-2000), barda vizantologije i medievistike. Ransiman je svojevremeno predśednik britanskog Društva prijatelja Svete Gore, a Vaseljenska patrijaršija ga odlikova najvećom priznanjem koje dodjeljuje laicima: titulom Velikog oratora, što ga je učinilo počasnim članom njezina Svetoga Sinoda. On je autor kapitalne studije „Pad Carigrada 1453. godine”, štampane prvi put 1965. u Kembridžu — iz nje ćemo prenijeti pasuse o ulozi Srba u turskome osvajanju Carigrada.

 Takođe, uz ilustraciju turskih Srba-rudara dovučenih od Novoga Brda (istočno Kosovo) radi podzemnog prodora u prijestonicu Vizantije, objaviću i neke pasuse iz „Pada Carigrada: Osmanskog osvajanja Vizantije” (Oksford, 2007), monografije nastale u koautorstvu poznatih britanskih istoričara: Dejvida Nikola, Džona Holdona, Stivena Ternbola.

 Kao i sir Ransiman, i oni navode kontigent vazalnog despota Srbije Đurađa Brankovića (šćer Mara mu bila jedna od sultanija) u redovima Turaka tokom osvajanja Carigrada, od 6. aprila do 29. maja 1453. godine.

 Srbima tada neposredno komanduje — Zagnuš-paša (Zognush Pasha), etnički Albanac, docniji veliki vezir kod sultana Mehmeda II Osvajača.

 Od strane Turaka, Srbi-rudari usmjereni su bili na potkopavanje Vlaherne (Βλαχέρναι), četvrti unutar bedema Carigrada u kojoj je bila carska palata — boravište Konstantina XI Paleologa, posljednjeg vizantijskog imperatora koji hrabro gine boreći se u odbrani prijestonice.

 Ova potkopavanja, ne razlikujući rudare Srbe od Turaka bilježi očevidac Nikolo Barbaro (1427-1521), venecijanski plemić i autor izvještaja, štampanog pod naslovom „Dnevnik opsade Carigrada 1453”. 

Dakle, Barbaro svjedoči osmanskoj opsadi i osvajanju Carigrada, a njegov izvještaj predstavlja čvrstu hronološku pripovijest (s prikazima događaja iz dana u dan) koju pomenuti sir Ransiman naziva „najkorisnijim od zapadnih izvora” o kraju Vizantije.

 Nasuprot Srbima u turskoj ordiji — uz pravoslave Grke brane Carigrad i hiljade dobrovoljaca-katolika iz savremene Italije (uključujući flotile iz Venecije i Đenove), kao i jedan broj drugih hrišćanskih vitezova.

 Dan uoči konačnog pada odbrane, koji se desio 29. maja 1453, bilježe: da su ulicama Carigrada nošene pravoslavne ikone u litiji sa pojanjem „Pomiluj nas" — car Konstantin održa završni govor pred svim braniteljima, potom otiđe u dvorac u Vlaherni, tu se oprosti od familije, pomoli se u crkvi Svete Sofije, do ponoći otiđe na posljednji pregled zidina, nakon čega se vrnu u Vlahernu i s tornja na najistaknutijem dijelu Kaligarijske kapije posmatraše pripreme Osmanlija na fatalni napad…

Britanski istoričari Nikol, Holdon i Ternbol pišu da je „podzemna borba”, tj. uloga Srba u neuspješnim pokušajima potkopavanja Vlaherne, „jedan je od najmanje poznatih aspekata opsade Carigrada”. Ransiman veli kako su se Srbi „hrabro borili na strani turskoga gospodara, uprkos tome što su saośećali sa svojim istovjerujućim u Carigradu” — istina, sir ne navodi podatak ili barem indiciju da su zbilja „saośećali”. Naprotiv, Nikolo Barbaro svjedoči da su rudari „Turci” u više navrata tvrdoglavo kopali u pokušaju da kroz tunele izbiju u Vlahernu, ali ih Grci smrtonosno dočekivahu…

* * * * * *

— Izvor: Sir Steven J. C. S. Runciman, „THE FALL OF CONSTANTINOPLE 1453” (Kembridž, 1965)

 - „Iźutra 15. juna [stari kalendar, prim] 1389. godine, kada se sultan [Murat] oblačio, u njegov šator je uveden Srbin, prebjeg koji je želeo da dâ podatke o lokaciji hrišćanskih trupa [Miloš (K)Obilić]. Približavajući se sultanu, prebjeg iznenada jurnu na njega i odmah ubi zarivši mu bodež u srce. Međutim, ovaj čin samopožrtvovanja bijaše uzaludan. U vojsci, sultan je imao dva svoja sina. Najstariji Bajazit preuze komandu, skrivajući vijest o očevoj smrti do poslije bitke.

 U toku bitke Turci pokazali su se mnogo disciplinovanijim od hrišćana; nakon što im prvi masovni napad propade, oni posustaše, a glasine su se širile kroz njihove redove o izdaji. Do noći je turska pobjeda bila konačna. ‘Car’ Lazar je bio uhvaćen i pogubljen u istom šatoru đe je ubijen Murat. Poslije ovoga, Bajazit se proglasi sultanom i dadne naređenje da mu se brat odmah zadavi: o podjeli vlasti nije moglo biti govora”.

- „Srpski despot Đurađ [Branković] je bio u još većoj vazalnoj zavisnosti od sultana Mehmeda i čak je bio prinuđen da mu u vojsku pošalje jedan odred svojih vojnika koji su se hrabro borili na strani turskoga gospodara, uprkos tome što su saośećali sa svojim istovjerujućim u Carigradu”.

 - „16. i 17. maja [1453. godine] glavne turske pomorske snage, napuštajući bazu, održaće demonstivni nastup na bedeme [Carigrada]. Lanac na moru ispred bedema je, međutim, još uvijek bio dobro čuvan; oba puta su se turske lađe vrćale ne ispalivši ni jedan hitac na neprijateljevo jezgro. Sličan manevar dogodio se 21. maja….

 Ovo je bio posljednji put da su Turci direktno zaprijetili baražom, uslijed možda nedovoljno visokog morala mornara od kojih samo malo bilo Turaka po rođenju; u svakom slučaju, ni sultan ni njegov admiral nije htio da rizikuje poniženje od drugog poraza.

 U međuvremenu, operacije kopnenih snaga dopunjene su pokušajima potkopavanja ispod gradskih zidina. Sultan je pokušao da izvede takve operacije u prvim danima opsade, ali tada nije imao dovoljno iskusnih ljudi za ovo.

 Sada Zagnuš-paša među svojim ratnicima pronađe nekoliko srpskih rudara iz rudnika srebra u Novome Brdu u Srbiji. Naređeno im je da kopaju ispod zidina, neđe u okolini Kar[i]sijeve kapije [Χαρ(ι)σίου πόρτα], jer je tlo izgledalo pogodno za ovo.

 Da ostanu neprimijećeni, počeše da kopaju izdaleka. Međutim, da kopaju ispod jarka i zidova, ispostavilo se preteškim; i ova jama je na kraju napuštena. Umjesto toga, počeli su da kopaju ispod jednog zida Vlaherne u oblasti Kaligarijske kapije.

 Dana 16. maja ova rabota im bi uočena od strane branitelja grada i opkoliše ih. Megaduka Luka Notaras [Λουκάς Νοταράς, pogubljen naredbom sultana nakon pada Carigrada, od Vaseljenske patrijaršije kanonizovan za novomučenika pravoslavne vjere, prim], obavezan da se izbori sa ovakvim hitnim slučajem, obrati se za pomoć majstoru Johanesu Grantu.

 Na njegov zahtjev, Grant iskopa kontrajamu; njegovi ljudi uspijevaju da prodru u tunel koji su napravili Turci i zapale im drvene podupirače koji su nosili svod. Krov tunela se obrušio, zatrpavši mnoge turske kopače.

 Ovaj neuspjeh je nekoliko dana spriječio turske rudare od daljih pokušaja; ali su već 21. maja ponovo kopali na raznim mjestima, uglavnom u oblasti Kaligarijske kapije.

 Grčki vojnici Notarasa, pod vođstvom Granta, kopali su opet kontrajame. Na nekim mjestima uspješe da dimom guše neprijateljske vojnike iz njihovih prolaza, na drugim mjestima su ove prolaze zalili vodom iz rezervoara uskladištenih za potrebe punjenja rovova”.

 * * * * * *

— Izvor: D. Nicolle, J. Haldon, S. Turnbull, „THE FALL OF CONSTANTINOPLE: THE OTTOMAN CONQUEST OF BYZANTIUM”, (Oksford, 2007)

 - „Januara 1453. sultan Mehmed II se vrnuo u Jedrene, đe se okupljao veliki broj dobrovoljaca za pohod. Pored rumelijskih i dvorskih kontingenata, trupe su uvećane sljedbenicima sultanovog logora, uključujući trgovce, da snabdijevaju osmanske trupe hranom i potrepštinama.

 Početkom 1453. stigao je i srpski vazalni kontingent, koji se navodno sastojao od 1.500 hrišćanskih konjanika i pomoćnika pod vojvodom Jakšom; srpski rudari su iz Novoga Brda stigli znatno kasnije. Prema Italijanu Đakomu Tedaldiju, hrišćanima u osmanskim redovima bilo je dozvoljeno da vjeruju kako su želeli”.

 - „Između 8. i 11. maja napravljen je novi osmanski krak kod kapije Kaligarijske, nakon čega krenu ponoćni napad u kojem se prodrlo u palatu Vlaherne prije nego što je odbijen. Osmanska artiljerija je ponovo pregrupisana, mnogi topovi su odvučeni u sektor kapije Svetoga Romana, koji je izgledao najperspektivniji. Ništa se ne zna o mangonelima za bačanje kamena, koji su vjerovatno bili neefikasni; ali je otomanska vojska počela da podriva kopnene zidove.

 Većina rudara bili su Srbi koje srpski despot posla i stavi pod Zagnuš-pašu.

 Njihov prvi tunel bio je prema Kar(i)sijevoj kapiji, ali ovo je bilo u dolini Likus i tlo se pokazalo nepodesnim; pa je rudarenje opet pokušano, ovoga puta ciljajući na zid Vlaherne blizu Kaligarijske kapije.

 Međutim, vizantijskim tunelom, iskopanim pod rukovodstvom Johanesa Granta, provali se u srpsko okno 16. maja; a dalji osmanski rudarski napori poraženi su 21. maja: neki bijahu poplavljeni, neki zadimljeni”.

 - „Poraz osmansko-srpskih rudara pod zemljom (16. maj 1453. godine) — Podzemna borba između srpskih rudara i vizantijskih rudara jedan je od najmanje poznatih aspekata opsade Carigrada.

 Srbi i njihovi osmanski oficiri pokušavali su da potkopaju jedinstveni zid iz 12. vijeka oko Vlaherne, ali su branioci provalili u sve njihove rudnike, zadimljujući ili preplavljujući neprijatelja. Barem jednom su se suprotstavljeni rudari borili prsa u prsa ispod zemlje”.

 * * * * * *

— Izvor: Nicolò Barbaro, „GIORNALE DELL’ASSEDIO DI COSTANTINOPOLI 1453” (Beč, 1856)

 - „Na današnji dan, 16. maja [1453. godine], dogodiše se na kopnu sljedeći događaji: Turci su bili iskopali rudnik, da uđu u grad pod zidinama, a rudnik je otkriven na današnji dan.

 Turci su počeli kopati na pola milje od gradskih zidina, te je rudnik prošao ispod temelja; ali su ih naši ljudi u gradu čuli kako rade noću, s kopanjem ovoga rudnika koji je već prošao ispod temelja zidova. Čim se začula ova buka, megaduka Luka Notaras o tome odmah obavijesti najsvjetlijeg Cara [Konstantina XI Paleologa] kome je rečeno o stepenu do kojeg je rudnik došao.

 Car se tome jako začudio i brzo je organizovao da se preduzmu mjere u vezi s rudnikom. Odmah se po gradu tražilo sve ljude iskusne u rudarstvu: a kad su bili pronađeni, megaduka posla po njih i naredi da iskopaju rudnik u gradu, da nađu turski; i jedan je tunel susrio drugoga, tako da ih naši pronađoše; a naši bijahu na to pripravni, te su brzo bačili vatru u njihov tunel i spalili sve podupirače da se zemlja srušila na Turke i ugušila one koji su bili u rudniku ili su izgorjeli u požaru. Ovaj rudnik je bio na mjestu Kaligarija, a Turci su ga prokopali jer tamo nije bilo barbakana [galerije za zaštitu bedema, prim].

 Ovo izazva veliki strah u gradu, jer se mislilo da bi Turci svake noći mogli napasti preko svojih rudnika, iako su ovom prilikom bili osujećeni. Ništa se više nije dogodilo toga dana, liše obilne topovske pucnjave na uobičajeni način i uz takvu buku da se činilo da se i sam vazduh rascijepio”.

 - „21. maj… U podne ovoga dana u gradu smo našli rudnik kod Kaligarije koji su Turci iskopali ispod temelja zidina i u gradu, s namjerom da provale i iznenade nas jedne noći; ali nije bilo jako opasno. Kad su naši otkrili ovaj tunel, otišli su i bačili vatru u njega, a Turci izvana shvatili su da ga namjeravamo zapaliti, pa su zapalili vatru s njihove strane, tako da izgorje s obje strane. Rezultat je bio da smo tunel časno osvojili za sebe i tu više nije bilo opasnosti”.

 - „22. maja, u sati Compline [Velikog povečerja], pronašli smo tunel kod Kaligarije koji su Turci iskopali ispod temelja zidina i u gradu, blizu onog koji je bio otkriven prethodnog dana i prokopan na isti način; a naši su ljudi bačili vatru u njega i spalili ga hrabro s mnogo časti za nas. U tunelu je izgorjelo nekoliko Turaka, koji su unutra bili uhvaćeni i ne mogahu brzo izaći. Istoga dana, otkriven je još jedan tunel na istome mjestu, kod Kaligarije, đe nema barbakana.

 Taj je tunel bilo teško pronaći, ali je, milošću Božjom, dano da se sam od sebe sruši, pobivši sve Turke koji bijahu unutra. Kako bi pojasnili način na koji su radili, ovi su tuneli iskopani ovako: da su se ljudi probijali kroz zemlju poduprući odozgo čvrstim podupiračima od dobrog drveta, sve dok nijesu stigli do temelja grada; a zatim su iskopani ispod temelja i ponovno došli u grad; i to je bio način na koji su kopali svoje tunele”.

 - „23. dana maja u zoru otkriven je tunel kod Kaligarije, blizu mjesta đe su ostali pronađeni; a za vašu informaciju, ova Kaligarija nalazi se u blizini palate Cara. Kad smo našli ovaj tunel, odmah smo u njega bačili vatru, i brzo se sav zapalio; i kako je gorio, odmah se srušio, ugušivši nekoliko Turaka, koji su bili u njemu.

 Iz tunela su živa izvučena dvojica, koji su bili zaduženi za to. Ovu dvojicu Grci su mučili i doznali đe im se nalaze drugi tuneli — a nakon što su to odali, glave su im odśečene, tijela bačena preko zidina na strani grada đe bijaše turski logor. I kad viđeše ove bačene sa zidova, Turci bijahu vrlo ljuti i ośećali su veliku mržnju prema Grcima i prema nama Italijanima”.