Knjaz Nikola u Dokleji: Neka se ovđe radnja otpočne (1890)

Priredio: V.J.

Dvanaest godina nakon što je i područje Dokleje, okvirnom potvrdom Berlinskog kongresa 1878. takođe vraćeno crnogorskoj državi, počela su arheološka iskopavanja drevnoga grada u ruševinama blizu Podgorice — koji je nakon antičkih i ranohrišćanskih stoljeća u svojoj najkasnijoj epohi i krunidbeno śedište starocrnogorskih arhonata i katedre arhiepiskopsko-mitropolitske Dukljanske crkve, tj. iz perioda prije Vojislavljevića, naše prve dinastije.

Prije desetak godina, pronađena je razglednica iz Knjaževine Crne Gore (naslovna uz ovaj članak) sa natpisom: - „Рушевине старе Дукље”.

Početkom 1890. dr Lazar Tomanović, urednik cetinjske „Nove Zete” piše s lica mjesta o prvom istraživanju Dokleje:

„Najposlije mi je i to kazati, da se ni malo zemlje nije kopalo uzalud, nego đe se započelo kopati, tu se odma stala otkrivati Bazilika. Na moje pitanje, da li je bilo kakvoga znaka iznad zemlje, te je baš tu radnja otpočeta, dobio sam šljedeći odgovor:

 - Prije nego je radnja otpočeta, dolazilo je NJEGOVO VISOČANSTVO s pratnjom na lice mjesta; i tu se povela riječ, odakle bi najbolje bilo radnju započeti, ali je svakome trudno bilo reći, jer što je ko mogao znati, što je pod zemljom; i svi su očekivali da sâm GOSPODAR mjesto naznači, koji, opazivši to, reče:

— E dobro, neka se ovđe radnja otpočne! — udarivši štapom onđe baš đe je stojao.

 I tu su baš pod zemljom ležali veličanstveni spomenici stare arhitekture, kojoj se mi danas divimo!”

 „Blagodareći prosvijetljenome umu našega uzvišenoga Vladaoca, Njegova Visočanstva KNJAZA I GOSPODARA NIKOLE I, koji u svakoj zgodi i nezgodi umije da spoji dobro i lijepo sa nužnijem i korisnijem, u ovoj mučnoj godini, kada je narodu trebalo dati rada, pošto je uložio nekoliko hiljada radnika da se dovrši kolski put od Orje Luke do Nikšića i da se otpočne drugi od Rijeke do Mirkove Varoši — svijeh je iznenadio, kad je taman na Savindan pozvao g. Pavla Rovinskog, da nadgleda i upravlja iskopinama na Duklji, đe je još kojoj stotini ljudi pomoći pružio”.

„Tek se radnja otpočela”, nastavlja Tomanović, „odma se čulo, da se otkrivaju znameniti građevinski spomenici; i s Cetinja su odma na lice mjesta pohitali carsko-ruski ministar g. Argiropulo sa svojim sekretarom g. Vurceljom i zastupnik francuske republike g. ministar Žerar”.

„Prije svega tu je otkriven temelj rimske Bazilike u dužini do šezdeset metara. Ova su zdanja služila u isto doba za trgovinski promet i za građansko pravosuđe; a sastojala su se iz dva dijela, iz tribunala, koji je u obliku apside bio određen za śedište sudaca, i iz prostora za narod, koji je bio dugačak, okružen stupovima”.

 „U Duklji vidi se apsida, iznutra klakom po dva puta oblijepljena”, a „apsida je popođena mozajikom; do nje se odma pružaju dva reda pjedestala, na kojima su bili stupovi”.

„Vidio sam ogromnijeh kapitela zdravijeh, jednu ploču od kvadratog metra, kojima se plafon pokrivao”, opisuje Lazar Tomanović, „i arhitravâ tako velikih, da se moramo čuditi, kako su se mogli podizati iznad stupova, još onako divno izrezani, a da se niđe ni jedan listak ne okrne”.

I „Glas Crnogorca” bilježi: „iskopine stare Duklje — Dioclea — na čemu rade po najvišoj naredbi Njegova Visočanstva preko 400 radnika, pod nadzorom i upravom ruskog književnika, našeg prijatelja, g. P. A. Roviskoga”, te da „između mnogo drugih stvari, uspjeo je g. Rovinski, otkriti veliki hram — baziliku — i naznačiti mjesto đe su bila vrata gradu Duklji”.

Dalje se izvještava da „ima kapitela zdravijeh, ploča kojijema se plafon pokrivao i korniža što su dolazili iznad kolona; sve ovo takve izrade rimsko-korintskog stila — da ljepše ne može pokazati ni drevni Rim ni Atina”.

 „A što čovjeku najviše tu zadivljuje, to je: kako se moglo vladati sa onijem gorostasnijem kapitelima i kornižima onako izrađenijem, a da se ona izrada ne ošteti!”

 „Između toga kamenja našlo se deset raznijeh natpisa, kao da su jučer izrezani; te je mozajikom uokriveno; apsida je iznutra klakom fino oblijepljena, i još je sačuvana po ovom klaku crvenkasta boja”.

„Sve to skupa čini silni utisak pa posmatraoca i tijem više kad se promisli, da je sve to uspjeh malo dana radnje; među tijem, ova radnja, koja je bila prekinuta, opet se nastavlja”.

Rovinski je odmah izvještavao ruski časopis „Журналъ Министерства народного просвщенія” o svojim istraživanjima Dokleje. Etape otkopavanja — o prvoj piše u članku „Раскопка деревней Дiоклеи произведенная поуказанию и на счетъ Его Высочества Черногорского князя Николая” (vidi faksimil s naslovom uz ovaj tekst) — trajale su od 22. januara do 11. februara 1890, pa iste godine između 16. aprila i 8 maja; zatim, 1891. nova etapa od 22. februara do 12. maja; a  radova je i 1892. takođe bilo u Dokleji.

Uz otkrića bazilike, natpisâ i sitnijih artefakata, ovim su iskopavanjima locirana ukupno tri hrama, te zapadna kapija, stambena zgrada, terme… No, upitna je bila stručnost Rovinskog (nije bio arheolog) da saznanja o Dokleji naučno fundira i-ili anticipira smjer narednih istraživanja.

To nije bio jedini problem. Jer je nastavljena ili čak ubrzana devastacija Dokleje, razvlačenjem od strane mještana fino obrađenog kamena, mermera i skulptura, te divljim prekopavanjima u potrazi za zlatnicima i srebrenjacima ili za artefaktima koji su se mogli prodati u inostranstvu — na način kakav još 1614. opisa Mariano Bolica, Kotoranin („Izvještaj i opis skadarskog sandžakata”):

- da se „iz Podgorice, otolen služe kamenjem lijepo izrađenijem i mermerima u njihovim građevinama, prenašajući ih u kolima”; a svjedoči i on da se tu „nalazi više raznih vrsta zlatnijeh, srebrnijeh i mjedenijeh medalja”.

Na primjer još do 1873, i prije nego započe istraživanje Dokleje, otuđena je čuvena Podgorička čaša, remek djelo ranihrišćanske umjetnosti, neprocjenjivost koja se danas nalazi u ruskome muzeju. U Italiju je od strane okupatora za vrijeme Drugog svjetskog rata ponijeta s Cetinja glava Zevsa iz Dokleje…

Arheolog Pijero Stikoti na stranicama svoje knjige o „Dokleji, rimskome gradu u Crnoj Gori” (Beč, 1913) —– iz koje objavljujemo uz ovaj, kao i prošli nastavak serijala većinu fotografija i planova s rekonstrukcijama starina —– zapisaće o limitima istraživanja:

„Poteškoće sa kojima se suočio naš poduhvat, u kojem smo morali da se ograničimo na što preciznije evidentiranje inventara iskopavanja ruske kampanje [Rovinski], bez sopstvenih istraga, biće jasno iz slijedećih objašnjenja. I pored sveg priznanja za dostignuća Rovinskog i značajne rezultate postignute ovđe, ne možemo sakriti činjenicu da implementacija u pojedinostima, kojoj nedostaje planski, sistematski pristup kao i iscrpnost u detaljima, ne ispunjava stroge naučne zahtijeve”.

„Ovi nedostaci postali su sve ośetljiviji za naš pristup jer su izvještaji o iskopavanju takođe propali u suštinskim tačkama, a tužno zanemarivanje na koje su ruševine sada spale značilo je da činjenice, koje je pronašao Rovinski, više nijesu mogle biti provjerene”.

„Ne samo da eksploatacije kamenog materijala koju provode okolni stanovnici sve više uništavaju važne arhitektonske nalaze, skulpture i natpise” — upozorava Stikoti — „nego postoji i opasnost, da je zbog prodornog savremenog razvoja znatan dio starog prostora trajno izdvojen iz budućih planskih istraživanja. Sljedeća istraživanja, koja mi, s obzirom na nepovoljne okolnosti, mogu ponuditi preliminarne, a ne konačne informacije, mogu dati približnu predstavu o visokom dobitku koji se može očekivati od takvog koncepta”...

(Nastavlja se)