SRSKA i SRŠTANSKA GORA – tačna imena sela i brda u Zeti

Priredio: Vladimir Jovanović

U novija vremena netačna, zapravo lažna imena i jednoga sela i jednoga brda u Zeti unijeta su u sve službene registre. I pišu ih i izgovaraju savremene generacije najčešće „Sr-p-ska”, iako su, od čukunđedova, nazivi vazda bili, i za brdo i za selo u njegovu podnožju - SRSKA. Brdo su, takođe pređi, zvali i - SRŠTANSKA GORA.

Hibridno umetanje „p”, slova i posljednično glasa u imenima sela i brda („Sr-p-ska”, „Sr-p-ska gora”) — a preko njih i cijeloj Zeti, kolijevci istoimene starocrnogorske države Balšića — domišlja se kontekst i projektuje cilj: istorija da se krivotvori, a budućnost zakrivi.

U Srskoj, prema popisu iz 2011, zasad jedino dostupnim rezultatima, živi 64,43% nacionalnih Crnogoraca. Selo i brdo, kraj magistralnoga puta E80, nalaze se blizu utoke u Moraču rijeke Cijevne (u starijem crnogorskom izgovoru ponekad i Cijemna, od naziva rijeke na albanskome: Cem, Lumi i Cemit).

Za jasno tumačenje i imenovanje SRSKE, i sela i brda u Zeti, citiraću trojicu kompententih autora. A svi su o SRSKOJ pisali s kraja 19. i početkom 20. vijeka. To su: Živko Dragović, Savo Vuletić i Petar Majić. Vuletić i Majić su rodom Zećani.

SRSKA je izvorno oronim, dakle naziv „srcolikog” brda koje izranja iz ravnice Zetske; a potom je isto ime dobilo i selo u podnožju.

Pridjev „srski”, u značenju srčani ili junački, nalazimo, istina rjeđe, u starijim zapisima crnogorskoga jezika.

U hronološki prvom poznatom zapisu o Bici na Krusima (Lješkopolju) iz 1796, koji je pronađen na margini lista jedne crkvene knjige u manastiru Gradište kod Budve — autor je sveštenojeromonah Stefan, napominje da je rodom iz Bečića, a zapis 1884. objavi jeromonah, docniji arhimandrit Dionisije Miković — navodi se da:

- „u Lješko polje i opet vladika Petar s Crnomgorom i Piperima i Bjelopavlićima dočeka Me[h]met-pašu i njegovu vojsku, i ubi se š njima SRSKI”.

Kao i u Zeti, sličnih toponima ima u Cucama: SRSKI VRH (PLANINA), SRSKA JAMA, SRSKA VODA…

Izvode o SRSKOJ tj. gori SRŠTANSKOJ („Srčanskoj”), brdu i-ili selu u Zeti, iz radova Dragovića, Vuletića i Majića — a pečatani su 1888, 1898. i 1902. godine — prenosim po hronologiji kako su objavljivani.

* * * * * *

ŽIVKO DRAGOVIĆ (1856-1928), svršio Cetinjsku bogosloviju, zatim Duhovnu akademiju u Petrogradu, profesor. Napisao je, između ostaloga, studiju „Građa za đeografiju Crne Gore”, koju su mu, ne bez tipfelera, objavili 1888. u „Letopisu Matice srpske” (Novi Sad, 153-I, 46-63). U odjeljku studije naslovljenom „Planine”, Dragović donosi „Spisak planina, brda i drugih važnih mjesta sa mjerom visine nad morem” i tu, po azbučnome redu, ubraja:

- „SRSKA (zvonara na crkvi, blizu sastanka Morače sa Cijevnom)”.

A pri klasifikaciji crnogorskih planina i uzvisina, „po stepenu visine, od najveće do najmanje”, na kraju Dragović donosi ovaj popis:

- „d) Do 500 [metara]: Vis, Kostadin, Bobija, Velje-Brdo, Gornji Kokoti, Voluj[i]ca, Orja-Luka, Podgorica [Gorica], SRSKA”.

* * * * * *

SAVO VULETIĆ (1871-1945), rođen u Golubovcima, političar, sudija i publicista, u članku „K etnografiji Zete” iz 1898. polemiše s P. A. Rovinskim. Rus je u feljtonu o „Etnografiji Crne Gore” na stranicama „Glasa Crnogorca”, ne samo SRSKU geografski isključio iz Zete, nego je netačno imenovao: „Sr-p-ska”. Vuletić, tada slušalac Učiteljske škole u Srbiji (Aleksincu), reagovao je, sa ovim zaključkom:

- „Značajno što g. pisac [Rovinski] isključuje iz Zete SRSKU (pogrešno pišu i govore Srpska), selo do koje je crkva đe bi uhvaćen rodonačalnik Dinastije Petrović-Njegoša — Danilo I Mitropolit i gospodar Crne Gore. — Kao rođeni Zećanin smatrao sam, g. Uredniče, ovim ispraviti pogrešku, koja mi je u oči pala i, računajući na Vaše gostoprimstvo šaljem Vam ove retke u nadi da će oni ugledati svijeta u cijenjenom ‘Glasu Crnogorca’”.

* * * * * *

PETAR MAJIĆ, rodom iz zetskoga sela Vranj, prema doatupnim mi podacima, po svršetku Cetinjske gimnazije, studirao je filozofiju u Beogradu, no mlad umire, po prilici od tuberkuloze.

Za svoj rad o „Zetskoj ravnici, njenom geografskome položaju”, Majić navodi da je pisan „u Vranju, o Uskrsnim praznicima 1902. godine”; a objavljen u „Glasu Crnogorca”. Majić je klasifikovao Zetsku ravnicu na ukupno šest polja ili područja: Podgoričko, Lješkopolje, Ćemovsko, Zetu u najužem smislu, Hotsko, Lug.

O selu SRSKA, te istoimenome brdu, takođe imenovanom i SRŠTANSKA GORA, Majić je pisao u odjeljku o polju Ćemovskome, a koje cjelokupno prenosim:

- „Ćemovsko — je najneplodniji dio Zetske ravnice i zauzima ne manje nego trećinu Ravnice, a proteže se: u śever do Pobrežja i r. Ribnice, na jug do r. Cijemne, na zapad do r. Morače a na istok do kučko-grudskijeh gora. Ono se prostire do dva sahata pješačkog puta śevernom širinom a do tri istočnom dužinom. Ovo je polje gola pustoš; jedino čim ono obiluje, to je volutak ‘bubulj’ i ‘fresina’ ili ‘afresina’, kojom je cijelo polje patosano, i služi u veliko kao gorivo onijem zetskijem selima, koja su udaljena od Luga.

Cijelo Ćemovsko, to je jednostavna, stjenovita ravan, na kome se skoro nigđe ne može viđeti grmena, žbuna ili još manje drveta, osim ono nekoliko bagrenova zakržljavijeh, koji su duž kolskog puta zasađeni, pošto je tuda dijelom sproveden kolski put od Plavnice za Podgoricu.

U Ćemovskom, kao oaze u pješčanoj stjepi, dižu se glavice: Bjelasica, koja se pruža od istoka k zapadu, a nahodi se za nekoliko minuta śevero-istočno od Sokolovića mosta na Cijemni. U podnožju Bjelasice bilo je selo istog imena, koje se raselilo, kako neki kažu ušljed velikog śevernog vjetra, ‘koji je tu nosio drvo ispod kamena’, kao što i danas čini po Ćemovskom; stanovnici toga sela naselili su današnje selo Mojanoviće, otud oni prisvajaju sebi Bjelasicu.

Još bliže mostu na Cijemni malo śeverno od istog diže se SRSKA ili SRŠTANSKA GORA, u prisoju koje pruža se selo SRSKA, đe je istorijska crkva sv. Đorđija, koju je osvještao vladika Danilo Petrović-Njegoš, i u kojoj su ga Turci preko date vjere uhvatili.

SRŠTANSKA GORA jedini je kameni majdan za sva zetska sela, koja su južno od Cijemne. Ova glavica pruža se u pravcu od juga k śeveru i većinom je gola, osim drveta, što su zasađena u selu, pokraj kuća, koje su poređane ivicom podnožja ove glavice. Malo śevernije od iste u istom pravcu diže se mala, gola i beskorijena glavičica, kao brežuljak, Zmijaka, koja je kao Bjelasica istog svojstva i geološkog sastava. Još malo śevernije od Zmijake dižu se Dajbabske Gore, na ime: Zelenika, Dahna i Dajbaba, koje su plodnije i daleko korisnije od prvijeh, jer na njima ima i ziratne zemlje pored dobrog pasišta i šume, koja se tamo-amo širi i na pojedinim mjestima grupiše.

Ne daleko od Dajbabskijeh gora, u istom pravcu diže se na vrhu zaravnjena i bagrenovima u sferičnom pravcu zasađena (u vrhu) glavica Ljubović, koji je čuven sa savog kamenog majdana; sav kamen za spomen V[elikog] V[ojvode] Mirka Petrović-Njegoša, koji se visi na sredini trga u Mirkovoj varoši, uzet je odavde.

Kamen iz Ljubovića takvog je svojstva za đeljanje, da ne ustupa onom sa ostr. Korčule; sve kuće u Mirkovoj varoši građene su tijem kamenom. U tursko doba Ljubović je služio kao tvrđavica sa logorom na vrhu, đe su sada bagrenovi, i ratnijem signalom, a sad će da bude kao vilac podgoričkijeh građana, gdje su već sagrađene nekolike kuće u južnom podnožju brdašca i nosi ime Zabjelo.

Ne manje znatna hoće da bude dajbabska gora Zelenika, u prisoju koje je nazad 4-5 godina o. Simeon Popović zasnovao manastir sv. Gospođe.

Nešto ‘prepodobije’ oca Simeona i njegov asketični život, a nešto tajanstvenost i misterija njegovog manastira budi pozornost putnika, koji hoćeš-nećeš moraju svratiti da vide neke podzemne hodnike i kanale poput rimskijeh ili kijevo-pečerskijeh katakomba, koje sa svojom tajanstvenošću ulivaju respekt i privlače silu pośetioca.

U Ćemovskom hataru bila bi sela: Mitrovići, na desnoj obali r. Cnjemne, do njih Lajkovići. U osoju Srštanske Gore – SRSKA; skoro sahat puta u zapad od SRSKE na lijevoj obali Morače – Botun. Sva ova sela zovu se jednijem općijem imenom – Grlja.

U podnožju, sa zapadne strane Dajbabskijeh gora pruža se selo Dajbabe sa Dahnom, a u prisoju Ljubovića smješteno je novo seoce Zabjelo, naseobnna kučka, kao i Zagorič u Podgoričkom polju što je bratonoška. Spomenuti nam je kuće Rakića u sredini Ćemovskog, koje pośeduju danas Kuči Orahovci, a nahode se na desnoj obali rijeke Cijemne kod Šabanovića mosta, ne daleko od mosta na Ržanici, i služe kao stražarica, koja stoji prema onoj turskoj na ržaničkom mostu”.