Kontinuitet izdaje u Crnoj Gori – "trgovci lakomi na blago"

Za Antenu M piše: Dragan B. Perović

Kada pogledamo cjelokupnu crnogorsku istoriju moramo primijetiti da i kod nas postoji kontinuitet izdaje. Kao lice i naličje, još od nastanka prve naše države iz dukljanskog perioda, stoje crnogorsko slobodarstvo na jednoj i podanički, konvertitski mentalitet na drugoj strani. Nema toga pregnuća u crnogorskoj povijesti koje nije obrljano od domaćih i uvoznih sikofanta.

O onima koji su spremni da izdaju svoju domovinu za šaku para, poodavno je pisao Petar I Petrović Njegoš. On u pjesmi Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse (1796), kroz usta Mahmut paše, kaže:                                                                                                

„Dokle imam u ćesi novacah
a u Crnu Goru trgovacah
kojizi su lakomi na blago,
učiniću što je meni drago,
oni će mi prodat Crnogorce…”

Zbog svega toga moramo češće podśećate na neke (ne)naučene istorijske lekcije. Jedna od tih lekcija je i o načinu i posljedicama djelovanja Ilije Garašanina i njegove agenture u Crnoj Gori. Ponovićemo neke najbitnije momente iz izvještaja Milana Piroćanca, njegovog agenta, koji je u Crnoj Gori boravio 1867. godine.

Piroćančev izvještaj sadrži smjernice koje, zasnovane na Načertaniju, nijesu izgubile na aktuelnosti. To su planovi za denacionalizaciju Crnogoraca – đe bi se školovanjem đece iz Crne Gore na najbolji način stvorili prosrpski orijentisani ljudi u Crnoj Gori. Garašaninovu oficiru mora se odati puno priznanje za dobro zamišljenu akciju, koja će davati rezultate i vijek i po nakon njenog iniciranja, kao i način angažovanja uglednijih Crnogoraca da rade protiv svoje otadžbine (laskanjem, malim novčanim prilozima, službom u Beogradu i sl).

Nekolike godine poslije pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru, došlo je do potpisivanja tajnog ugovora između kneza Mihaila Obrenovića i knjaza Nikole. Sporazumom je, pored vojnog sadjejstva, bilo predviđeno da u zajedničkoj državi, nakon oslobođenja od Turaka, na prijesto śede knez Mihailo Obrenović. U slučaju da on nema nasljednika tu bi ulogu dobio knjaz Nikola. To je bila udica na koju je Nikola vješto upecan. Ni Obrenovićima, ni Garašaninu, ni srpskoj vladi nije takvo što padalo na pamet.

Nakon potpisivanja tajnog ugovora, u Beogradu je sastavljen protokol o tome,  oktobra 1866. godine. Preko primjerka ovoga Protokola, knjaz Nikola je kasnije svojom rukom napisao ,"Lažovi stari! - Knjaz"!

Potpisujući tajni ugovor o zajedničkom radu na oslobođenju od Turaka, Srbija i Crna Gora preuzele su obaveze za koje su znale da ih neće ispuniti. Čvršće se vezujući, željele su, u stvari, jedna drugu držati na oku i u pogodnom momentu preuzeti primat među Južnim Slovenima. Koraci koje je u tom smislu preduzimao Garašanin bili su suptilnije isplanirani.

Knjaz Nikola se našao okružen špijunima koji su svaki njegov korak budno motrili i o tome izvještavali srpski dvor na čelu sa knezom Mihailom. Glavni i najpovjerljiviji Mihailovi agenti na crnogorskom dvoru bili su arhimandrit Nićifor Dučić, rodom iz Hercegovine, i knjaginja Darinka, rođena u srpskoj porodici u Trstu, sa svojom braćom pustolovima Kvekićima.

Kako je u ugovoru bilo predviđeno da Srbija pomogne crnogorskoj vojsci u opremi i obuci, to je Garašanin pojačao svoj tajni štab na Cetinju oficirom Ljubomirom Ivanovićem, koji je došao da podučava vojnike i buduće oficire, i da u isto vrijeme bude Nikolin ađutant. Međutim, njegova prava djelatnost bila je da Nikolu drži na oku, a da crnogorsku vojsku priprema tako da se ona kasnije što lakše uklopi u srpsku. Koliko su Garašaninovi planovi bili na duge staze vidi se po tome da je ovaj zadatak dao rezultate skoro pedeset godina kasnije. Tada je crnogorska vojska, u toku Prvog svjetskog rata, povjerena na komandovanje srpskom oficiru Petru Pešiću, koji je suprotno vojnoj i ljudskoj etici komandovao tako da Crnogorci izgube rat, a Crna Gora bude okupirana od Austrije i izgubi svoju državnost.

Knjaz Nikola je u nekoliko navrata tražio da mu iz Srbije pošalju nekog obrazovanog čovjeka koji bi obavljao dužnosti povjerljiva čovjeka. Garašanin je za tu misiju brižljivo birao čovjeka, vrhunskog agenta, koji će raširiti mrežu agenata po Crnoj Gori. U datom momentu oni će biti aktivirani na rušenju Crne Gore. Izbor je pao na oficira Milana Piroćanca. On je bio izuzetno obrazovani srpski oficir, kasnije i predśednik srpske vlade. Piroćanac je dobio upute od Garašanina da vrlo oprezno nastupa, da ne naruši Nikolinu sujetu i time izazove podozrenje, da se predstavi kao veliki crnogorski prijatelj, koji će o "Srbima i Crnogorcima uvijek govoriti kao o istom, ali na njihovu (t.j. crnogorsku) štetu”, da spriječi sve samostalne akcije koje bi Crna Gora preduzela, a koje ne odgovaraju Srbiji i da Crnu Goru učini što više zavisnom od Srbije u svakom pogledu, čime će je učiniti lakim plijenom. Naoružan znanjem i podacima svake vrste, okretni i inteligentni Garašaninov oficir prispio je na Cetinje u januaru 1867. godine.

Piroćančev izvještaj, pisan mastilom na plavoj hartiji većeg formata čuva se vrlo brižljivo u Arhivu SANU u Beogradu. Ovi materijali su dugo ostali sakriveni i prvi put su javno publikovani u Politici od 12. do 25. jula 1926. godine, bez komentara. Izvještaj ima 27 odjeljaka. Počinje dijelom ,,O Crnoj Gori uopšte”: ,,Kad se iz Kotora pogleda na krševe skoro perpendikularne, koji ga sa strana Crne Gore zaklanjaju i preko kojih treba u Crnu Goru preći, prva misao koja se putniku nameće ta je da preko tih stena ljudske duše ne može biti. Međutim, opet, nužda je naterala ljude da tamo žive, ako ne u blagostanju, a ono bar u nezavisnosti od stranaca.”

Kasnije se ređaju izvještaji o karakteristikama Crnogoraca, političkim prilikama i najveći broj o ličnostima od značaja u tadašnjoj Crnoj Gori. Završava se pregledom politike vladajuće kuće i Piroćančevim razmatranjima o tome što je urađeno i što bi trebalo raditi. Skoro ni za jednu ličnost onoga vremena Piroćanac nije imao lijepe riječi. Pišući o „separatističkim težnjama“ crnogorskoga dvora, posebno su mu na udaru bili veliki vojvoda Mirko i Katunjani, koji su po njemu beskrupulozni, junačni i odani kruni i dinastiji Petrovića i koji ne bi dozvolili nestanak Crne Gore. Jedino su kneginja Milena i vojvoda Petar Filipov (Vujović) s Ljubotinja, dobili dobre karakteristike. Sve ostale, posebno one koji su bili spremni da rade za „opštu stvar“, crtao je najgorim izrazima.

Piroćanac je nastojao da izoluje knjaza Nikolu od drugih stranih predstavnika na Cetinju. Poseban problem mu je predstavljao Francuz Vist. U izvještaju Piroćanac navodi: ,,I pređe je Vist protivu Srbije govorio, opominjući na naše izdajstvo od 1862.godine, koga se bojati treba da se ne ponovi, i na našu veliku mudrost-lukavstvo, no ovom prilikom nije nas štedio nikako.” ,,Dogovaranje sa Srbijom znači propast Dinastije”, upozoravao je Nikolu užasnuti francuski konzul.

Srpski agent je posebno istakao: ,,Novcem i podmićivanjem treba pridobiti viđenije ljude koji bi narod na srpsku stranu odvukli… Knjaginja Darinka je našim namerama potpuno odana i šteta je što upliv na Knjaza nije zadržati umela… Jednom reči, sa Knjazom Nikolom po prilikama igrati politiku a na narod u Crnoj Gori i okolini dejstovati i spremiti ga za ostvarenje opštih srpskih interesa.”

Izdvojićemo i ponoviti par najbitnijih detalja iz izvještaja Milana Piroćanca, koji su bili usmjereni na to kako iznutra oslabiti Crnu Goru. Čudno je da njegova misija od strane Garašanina nije ocijenjena uspješnom, jer je dugoročno ona dala rezultate, pošto su njegove procjene ko bi mogao koristiti ,,opštoj celji” i prodati Crnu Goru bile tačne. Dao je instrukcije: ,,Način vođenja rata trebao bi, mislim, da se tako udesi, kako bi prvo crnogorskog dvora separatističnu radnju osujetili… U samom ratu trebalo bi se polzovati što više ugovorem da se crnogorska vojska sa našom spoji, i onda je tako podeliti da sama nigde ne dejstvuje, a crnogorskim oficirima naše plate i rang dati”. Kako rekosmo i ovaj prijedlog je realizovan za vrijeme Prvog svjetskog rata - posljedice su poznate.

Centralni dio izvještaja predstavlja ključ za razumijevanje mnogih stvari koje su kasnije uslijedile. Piroćanac piše: „No naročito bi bilo korisno decu iz tih krajeva kod nas u školama podizati i vaspitavati. Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.”      Preko đece je trebalo obezbijediti uticaj koji će kroz određeno vrijeme dati ploda. Izgubiće se nacionalno ośećanje, a usađeni pojam opšteg, potrijeće ośećaj posebnosti i omogućiti lako utapanje Crne Gore u Srbiju. Rezultati su vrlo brzo došli. Popovi i učitelji koji su upućeni na rad u Crnu Goru (a skoro svi bili instruisani po Garašaninovim uputima), dobro su obavili zadatak, pa se našao određeni broj ljudi, koji je smatrao da u interesu ,,srpstva” Crna Gora treba da nestane. Prva generacija đaka koja je otišla na školovanje u Beograd, vratila se u Crnu Goru s bombama.

Bez obzira na svu visprenost i izuzetnu odanost osnovnoj ideji stvaranja Velike Srbije, Piroćanac za svoju misiju nije dobio od Garašanina prelaznu ocjenu. Tajna je vjerovatno u tome što Piroćanac nije mogao sakriti animozitet prema Crnogorcima i svoju mržnju nije krio. Vjerovatno zato nije uspio angažovati veći broj ljudi koji bi mu pomogli da se brzo riješi kuće Petrovića. Osim toga napravio je kod nekih procjena eventualnih saradnika grešku. Oslonac za srpsku politiku tražio je kod jednog broja ljudi koji nijesu imali velikog uticaja u narodu i protežirao je samo ljude koji su imali isto mišljenje sa njim. Ta prevelika subjektivnost dovela je do toga da dobije negativne ocjene, bez obzira na dobro strateški zamišljene planove kakav je bio onaj o postepenom pripajanju Brda i Hercegovine Srbiji i onoga "zna se koliko Bokezi mrze Crnogorce", čime bi Crna Gora faktički bila svedena na takozvanu katunsko-nahijsku Crnu Goru, kada bi, tako opkoljena, bila lak plijen za Srbiju: ,,U kranjoj meri naša politična radnja treba da smera na to, da osigura za opštu srpsku stvar ceo basen Bjelopavlića, sljedovatelno i sva plemena sa naše strane od te linije, pa neka Katunska nahija ostane odvojena, pod upravom koga ona hoće…”

Na osnovu razgovora sa pojedinim glavarima na Cetinju, Piroćanac predlaže da se napravi jedna crnogorska mahala u Beogradu: ,,Ne bi nepolitično bilo obrazovati jednu crnogorsku malu (mahalu) u Beogradu i javiti svakom od glavnijih ljudi, da imaju ovde po jedan plac na kome mogu kuću zidati, ali da ga ne mogu, dok se ne dosele prodati. Ovo bi bila jeftina politika koja bi nam od polze bila.”                           

Danas nema mahale, ali ima Vračara, Beograda na vodi itd. 

Ovako je Piroćanac pisao o rastanku sa glavarima i njihovoj spremnosti na saradnju: ,,Pri polasku samom senatori i glavari što ih je na Cetinju bilo došli su da mi kažu zbogom i da se Knjazu Mihailu preporuče. Petar Vukotić, Ivo Radonjić, Đuro Matanović, molili su me, svaki odvojeno, da se na njih potpuno kao na sten osloniti možemo i, kad budu okolnosti iziskivale da se na njih obratimo. Smešno je samo bilo videti kako su me svaki od ovih iz društva jedan za drugim izvlačili da se na samo sa mnom oproste.”                                                              

Još je ,,smešnije” da ni ovi beogradski "saradnici" iz Crne Gore, kao ni oni u kasnijim vremenima, nijesu znali koliko su smiješni u očima onih koji ih angažuju za "više ciljeve", u kojima za Crnu Goru nema mjesta.

Piroćanac se pohvalio da je za svoj rad odlikovan u Crnoj Gori: ,,Knjaz mi je podario na svoju slavu, Đurđevdan orden II reda, pri polasku prsten, a g. Ivanoviću pri polasku dao je orden istog reda i sat. Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević u svojoj knjizi Crna Gora i Austrija... kaže da Piroćanac za svoju službu od Knjaza Nikole nije dobio nikakvo odlikovanje osim "titule" "paščeta šumadijskog", kojom ga je Nikola "čašćavao".

 Još jedna, politički važna stvar, može se dobro viđeti iz Piroćančeva izvještaja. To je saradnja Srbije i Rusije, koja je žrtvovala Crnu Goru srpskim interesima: ,,U slučaju kad bi Knjaz Nikola otvoreno prekinuo sljedovati politiku s nama uslovljenu, Rusi bi ga lako nagnali da se s puta ceplenja vrati oduzimajući mu godišnja davanja.” Zanimljivo kako u svim pregovorima i dogovorima Crna  Gora strada i postaje predmetom djejstvovanja. Kada je poljska emigracija napravila plan o formiranju slovenskih država koje bi srušile Rusiju i njen uticaj, koji je (misli se na plan) osnova Načertanija, sva vatra je usmjerena na uništenje Crne Gore kao jedinog ruskog uporišta i prijatelja na Balkanu.

Kada je Garašaninova kabinetska politika procijenila da je došlo vrijeme približavanja Rusiji, što je izuzetni političar Garašanin na vrijeme naslutio (uz preciznu analizu i sliku ruske politike koja se nije mijenjala do danas), opet je Crna Gora upala u žrvanj tuđih interesa. Rusiji je u tom momentu više odgovarala veća Srbija i ona je, kako je i sam knjaz Nikola izjavljivao i zaključivao, bila spremna da žrtvuje dinastiju Petrovića i Crnu Goru za svoj, odnosno za račun Srbije. Naročito su zajedničke radnje bile usmjerene na sprečavanju bilo kakvog crnogorskog izlaska u Evropu i vezivanja za razvijene i velike evropske sile. Tu svoju marginalizaciju, bez obzira na pojedinačne visoke uzlete, Crna Gora će na brižljivo pripremanom terenu debelo zaplatiti u Prvom svjetskom ratu. Uostalom, Piroćanac je o Crnoj Gori govorio kao o već pripojenoj teritoriji, čijem se ozvaničenju jedino suprostavljaju Petrovići i Katunjani.

Sve u svemu Piroćanac se vratio iz Crne Gore a da nije uspio da poboljša odnose između nje i Srbije, uprkos željama sa kojima je, pored osnovnog cilja, u nju upućen. Radi se, naime o jednoj zabilješci Kneza Mihaila na pismu upućenom Knjazu Nikoli: ,,Želim da se Piroćancu Crna Gora bolje dopadne nego nekim našim koji su u njoj bili.”