Gojko Samardžić: Kako su beogradski kapitalisti Crnogorce okupacijom opljačkali

Priredio: Vladimir Jovanović

„Sarajevski list ‘Glasnik istine’ već od pokretanja je bio izložen oštroj cenzuri. Četvrti broj, od 15. aprila 1926, zaplenio je državni tužilac, a Okružni sud je potvrdio zaplenu, jer je našao da se u pojedinim pasusima u člancima ‘Suština privredne krize’ i ’O CRNOGORSKOM PITANJU’ pozivaju građani da silom menjaju Ustav i zemaljske zakone”, čitamo u knjizi Milana Vesović „Revolucionarna štampa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918-1929” (Beograd, 1979, 273).

„Vlasnik lista Nikola Pupavac je uputio žalbu Vrhovnom sudu za BiH u kojoj je, pobijajući optužbu i presudu, pored ostalog naveo: - Članak ‘O Crnogorskom pitanju” u celosti je odštampan i u zagrebačkom listu ‘Borba’ od 27. marta o.g. Mišljenja sam, da ako u Zagrebu nije došao u sukob sa zakonom, da ne može ni ovdje”. Sve u svemu, „Glasnik istine” je „sa sledećim brojem prekinuo izlaženje zbog zabrane”.

Autor članka GOJKO SAMARDŽIĆ, rođen 1896. u Grahovu (Nikšić), marksista, među blistavijim je našim intelektualcima, članovima zabranjene Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koji su u periodu između dva svjetska rata zalagali i za obnovu nacionalne državnosti Crnogoraca, štoviše — za obnovu nezavisnosti.

Zbog trodjelnog članka „O Crnogorskom pitanju”, preštampanog u „Borbi”, Samardžića će docnije ipak pozvati na odgovornost pred sudom u Zagrebu, no uspio je u tom slučaju proći bez osuđujuće kazne.

Crnogorski revolucionar Jovan Marinović (1908-1982), koji će od 1937. do 1939. biti šef ogranka KPJ za Crnu Goru, ističe kako je od sredine 1920-ih „pokretano u člancima i raznim diskusijama crnogorsko nacionalno pitanje: tako je poznati komunista Gojko Samardžić pisao marta 1926. da je Crna Gora ‘istorijski zasebno postala jedinica u političkom, ekonomskom, kulturnom smislu” („Tridesete godine: uspomene i sjećanja”, Beograd 1981, 223). Zapravo, kako smo citirali u prethodnome nastavku ovoga serijala, poslije napisa Samardžića „O Crnogorskom pitanju” unutar KPJ više nijesu dovođeni u pitanje ciljevi „ekonomskog i nacionalnog oslobođenja Crne Gore” (D. Pešić, „Jugoslovenski komunisti i nacionalno pitanje 1919-1935”, Beograd 1983, 103.

Slijede preostala dva Samardžićeva tematska napisa iz 1926. — u kojima se takođe ogleda, ispostaviće se u konačnom od 1941. uspješna strategija KPJ, tj. „avangarde radničke klase”, da preuzme liderstvo u crnogorskom nacionalnom pokretu od Crnogorske stranke…

O CRNOGORSKOM PITANJU - stav Crnogorske (federalističke) stranke i zahtjevi avangarde radničke klase Jugoslavije u crnogorskom pitanju

Poslije nasilnog rasturanja Komunističke partije Jugoslavije crnogorske radne mase počele su da se grupišu oko Crnogorske (federalističke) stranke, koja je u cilju da sebi privuče pristalice Komunističke partije, kao i da iskoristi otpor masa protivu nasilnog centralizma beogradskih vlastodržaca, istakla bila najradikalnije zahtijeve u pitanju Crne Gore.

Povjerenje, koje su federalisti dobili prilikom izbora 1923. godine bilo je uslovljeno jednom pretpostavkom od strane crnogorskih seljaka: da se ima voditi jedna oštra i energična borba protivu nasilnog centralizma beogradske čaršije. Samo tako može razumijeti, da su oni mogli dobiti narodno povjerenje, premda nijesu imali ni svoga programa sve do prije godinu dana.

U interesu oslobodilačke borbe crnogorskih radnika i seljaka, dosadašnji rad crnogorskih federalista treba da pretrpi najoštriju kritiku kako u pogledu akcionog, tako i u pogledu programskom. Jer, njihov program, ne počivajući ni na kakvoj naučnoj bazi niti objektivnoj analizi ekonomske situacije u svijetu, na Balkanu, u Jugoslaviji i Crnoj Gori, pun je sitno-buržoaskih iluzija i zabluda. Otuda se objašnjuju i nedostaci akcionog programa kao i nedosljednost u sprovođenju praktične politike.

Mi ćemo se za sada zadržati na nekoliko najkarakterističnijih momenata. Prije svega mora se konstatovati njihov i suviše labav i nedosljedan stav prema beogradskim vlastodršcima i centralističkoj formi njihovog ugnjetavanja, kao i njihove iluzije o uspjehu vođenja njihove izolovane borbe i bačanja cjelokupnog težišta na parlamentarnu kritiku, protivu inače udruženog kapitala, koji istupa uvijek nemilosrdno bez obzira na parlamentarnu etiketu.

Vođstvo federalističkog pokreta gubi iz vida, da današnja potčinjenost Crne Gore, nije slučajnost niti usamljeni primjer, već da je ona samo jedna karika u sistemu, koji ugnjetava i druge nacije i pokrajine Jugoslavije i Balkana. Mjesto da vođstvo federalističkog pokreta, polazeći sa te pretpostavke veže svoju borbu sa borbom ostalih potčinjenih nacija u Jugoslaviji i na Balkanu, ono je još uvijek usamljeno i time nehotice ide na ruku beogradskom nasilju, koji u ovom slučaju i predstavlja opasnost ne samo za Crnu Goru, nego i za ostale ugnjetene nacije.

Isto tako oni, potcjenjujući snagu i moć revolucionarne radničke klase, izbjegavaju da se njoj približe, te tako sami nastoje da ometu savez sa najodlučnijim i najiskrenijim pobornikom u borbi protivu reakcije, a za slobodno samoopredjeljenje svih naroda pa i naroda Crne Gore.

Crnogorski federalisti nadaju se takođe u veliku zabludu, kada kao svoj programski ideal i cilj ističu, i zavaravaju crnogorske radne mase, da je moguć slobodan savez u okviru postojećeg nasilničkog režima. Oni zaboravljaju, da taj sistem nije došao kao posljedica slobodnog narodnog samoopredjeljenja, već kao rezultat svjetskog imperijalističkog rata i politike velikih imperijalističkih razbojnika, za koje je Crna Gora bila samo moneta za potkusurivanje.

Ima mnogo naroda čiji su dijelovi potpali pod vlast drugoga, a ima i takvih koji uopšte ni djelimično nijesu došli do svoje državne formacije. Iz svega proizlazi, da se crnogorsko pitanje može posmatrati jedino u okviru balkanskog pitanja. Ovo utoliko prije, što nema razloga da se interesi narodâ na Balkanu sukobljavaju i što cio Balkan u odnosu prema zapadnim kapitalističkim državama i njihovim imperijalističkim namjerama, pravi jednu cjelinu. Balkan treba da bude ujedinjen nezavisan!

Nasuprot ovakvog pogrešnog stava crnogorskih federalista, avangarda radničke klase treba crnogorsko pitanje da postavi na jednoj pravilnoj i solidnoj osnovi i da se samim tim stavi na čelo crnogorskih masa u borbi za njihovo ekonomsko i političko oslobođenje. Prije svega crnogorsko pitanje treba posmatrati kao dio balkanskog pitanja, a ono će se definitivno moći da reši samo u slobodnom (federativnom) savezu svih nacija na Balkanu pa i Crne Gore kao istorijski zasebno postale jedinice u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu.

O CRNOGORSKOM PITANJU - ekonomsko i političko porobljavanje Crne Gore

Da se nad Crnom Gorom vlada kao nad jednom kolonijom beogradskog kapitalizma, da je uništena i posljednja forma njezinog bivšeg samostalnog života i da se od strane beogradskih kapitalista vrši i političko porobljavanje radnog naroda u Crnoj Gori, iznijeću nekoliko primjera iz ekonomske i političke istorije Crne Gore od 1918. godine, pa na ovamo.

Odmah poslije vojne okupacije Crne Gore i proglašenja te okupacije od strane Podgoričke narodne skupštine „narodnim ujedinjenjem” pristupljeno je likvidaciji samostalnosti i to:

- 1) nasilnim i nezakonitim putem izvršena je izmjena svih dotadašnjih crnogorskih zakona u većem dijelu Crne Gore, a unutrašnja administraciona podjela, koja je važila po crnogorskom zakonu za cijelu Crnu Goru, obnoć je izbrisana;

- 2) Crna Gora je svedena po rangu i veličini na jedan običan srbijanski okrug, jer u namjeri da se likvidiraju i posljednji tragovi njezine državne samostalnosti, odvojeni su od nje njezini prirodni djelovi, kao što je Pljevaljska oblast i Metohija;

- 3) U svim pisanim i crtanim dokumentima, kao što su istorije, geografske karte itd, koji bi trebali da prikažu sliku prošlosti ili sadašnjosti, briše se ili umanjuje značaj postojanja samostalnosti Crne Gore; u zvaničnim istorijama, ukoliko mora da se govori o Crnoj Gori i njenoj prošlosti, ona se spominje i tretira kao dio Srbije i srbijanske istorije, jer je baš tendencija srbijanskom imperijalizmu da putem tih istorijskih falsifikata ospori pravo Crnoj Gori na postojanje njezine državne individualnosti.

Ekonomsko isisavanje i porobljavanje siromašnog radnog naroda u Crnoj Gori od strane beogradskog kapitala, vršeno je sistematski i po planu a sve pod maskom „ujedinjenja” i „bratske jednakosti”.

Prvi atak na narodnu imovinu bilo je ubijanje vrijednosti perpera, tj. crnogorskog novca.

Zna se da je Crna Gora tokom rata izdala 17 miliona papirnih perpera, koje se imalo računati kao unutrašnji državni zajam, a za čiju je vrijednost država garantovala svim svojim dobrom.

1915. godine [očigledan tipfeler, treba 1916. godine, prim] austro-ugarske okupacione vlasti snizile su vrijednost i perpera i dinara za 50%. Po dolasku srbijanske vojske i okupacije Crne Gore beogradski bankari snizili su vrijednost perpera u odnosu prema dinaru kao 5:1 tj. pet perpera za jedan dinar i time izvršili ogromnu pljačku nad inače siromašnim narodom u Crnoj Gori.

 Kasnije, kada je putem trgovina iz ruku radnika i seljaka veći dio toga novca prešao u ruke špekulanata i raznih zelenaša, država je podigla vrijednost perpera na 2:1.

Isti je slučaj i sa ratnom štetom. Poznato je, da ono što je neprijatelj nasilno oduzeo od naroda, tj. šteta koja je prouzrokovana ratnim operacijama na kućama i ostalom pokretnom imanju, imala vrijednost zlatnog perpera ili dinara kao što je u stvari tako bilo procjenjivano. Međutim, kada je trebalo to siromašnom narodu isplatiti, država im daje obveznice ratne štete i to u vrijednosti papirnog dinara.

Znači, od stvarne vrijednosti dodjeljuje se samo dvadeseti dio. Pa i sa tim bonovima koji su dati narodu, siromašni radnici i seljaci se nijesu mnogo pomogli, jer su i ovđe glavnu i presudnu riječ imali razni zelenaši i banke.

Seljak u Crnoj Gori koji je ostao bez ičega svoga, izuzev ovih bonova, što mu je država dala, razumije se da ih je morao odmah prodavati. Zbog toga ih je unovčio tek za 10%. Bonove od 1.000 dinara crnogorski seljaci su morali prodavati po 100 dinara. Znači da je crnogorski seljak, koji je najsiromašniji u Jugoslaviji, za imanje koje mu je oduzeto ili upropašćeno, primio samo dvijestoti dio od njegove stvarne vrijednosti.

Kasnije, kada je veći dio ovih bonova putem trgovine prešao iz ruku radnog naroda u ruke pojedinih banaka i kapitalista, intervencijom države njihov je kurs skočio za 20-30%. Cijela ova afera i komedija sa ratnom štetom siromašnog radnog naroda u Crnoj Gori, odigrana je i u prkos toga što se zna da je za račun ratne štete i njezinih invalida dosuđeno Crnoj Gori oko nekoliko hiljada miliona dinara.

Potpuno u duhu okupatorske politike učinjeno je i sa ratnim plijenom koje se zatekao u Crnoj Gori, jer su i to sve opljačkali i raznijeli beogradski kapitalisti.

Crnogorski radnik i seljak nije bolje prošao ni u pogledu reparacija. Dok su se kapitalisti u Srbiji podigli i obogatili putem reparacija, koje na osnovu imperijalističkog Versaljskog „mirovnog” ugovora, istiskuje iz krvi i znoja njemačkog proleterijata, dotle Crna Gora i danas stoji ukrašena svim onim pustošima i ruševinama kakve je rat ostavio.

Dok su se u Srbiji i posljednji Vape [Milan, vlasnik fabrike hartije, prim] i Vajferti [Đorđe, industrijalac i mason 33 stepena, jedan od osnivača Narodne banke u Beogradu i dugogodišnji guverner] snabdjeli sa modernim mašinerijama na račun reparacija, dotle crnogorski siromašni seljak i danas na najprimitivniji način i drvenim plugom obrađuje svoju zemlju i živi životom pustinjaka.

Kao što se iz ovoga vidi, siromašni narod u Crnoj Gori je prve dane i godine svog „oslobođenja” i „ujedinjenja” proveo u znaku novoga ropstva i u znaku nove eksploatacije i tlačenja od strane srbijanskog imperijalizma. O tom kako je crnogorskom seljaku bilo u toku tih godina kada se bajagi država „sredila” i kada je trebalo da dođe to blagostanje po narodne mase od ovakvog „ujedinjenja” progovorit ćemo u narednom članku.

Što se tiče agrara i dodjeljivanja zemlje pojedinim crnogorskim seljacima, ono je davano i raspoređivano sa naročitom političkom tendencijom. Svi crnogorski kolonisti nalaze se danas ili na granici Bugarske ili Mađarske i pomoću njih se vrši posrbljavanje tamošnjeg stanovništva i od njih se pravi bedem za odbranu srbijanskog imperijalizma.

Mnogi naši kolonisti, na primjer u Bačkoj, i dan danas se tuku i krvare sa tamošnjim madžarskim siromašnim seljacima, oko oduzete zemlje i prava na njezino vlasništvo.

Sa davanjem činovničkih plata i penzija u Crnoj Gori, nije se radilo mnogo drukčije, jer se ni tu nije prosuđivalo prema interesima srednjeg i siromašnijeg činovnika, već naprotiv, prema interesima vladajućeg režima i njegovih štićenika.

Svi stari i ispravni crnogorski niži činovnici i oficiri, koji nijesu htjeli postati slijepo oruđe u rukama beogradskih vlastodržaca, za ugnjetavanje radnika i seljaka, nijesu primani u službu ili su u krajnjoj liniji penzionisani po starom crnogorskom zakonu (ovđe je već važio crnogorski zakon!).

Najveće obmanjivanje javnosti koje se vrši od strane beogradskih vlastodržaca u pogledu izdataka na Crnu Goru, jeste državni budžet.

Prije svega ne može se tačno znati po budžetu koliko se troši na Crnu Goru, jer svi izdaci koji su po budžetu predviđeni stoje pod jednim zaglavljem: - „za Srbiju i Crnu Goru”. Znači, moramo sami da procjenjujemo, prema onome što je stvarno urađeno, koliko se troši na jednu, a koliko na drugu pokrajinu.

Prema priznanju ministra saobraćaja, zna se da je u Srbiji, do sada, izrađeno oko 400 km željezničke pruge, dok u Crnoj Gori nije izrađen ni jedan metar. Dok su u Srbiji pravljeni novi putevi dotle u Crnoj Gori nijesu popravljeni ni stari.

Bilo je slučajeva da je budžetom predviđen izdatak za gradnju puteva u Crnoj Gori; na primjeru u budžetu za 1924-25 godinu predviđeno je da se ima utrošiti oko 20 miliona dinara za gradnju, ni manje ni više nego ravno 18 puteva u Crnoj Gori!

Međutim, svak zna koji prođe kroz Crnu Goru, da tih puteva nema i da čak ni stari još nijesu popravljeni, izuzimajući jedan ili dva koji su služili za visoku paradu. Znači da je tih 20 miliona otišlo negđe drugdje! Od prilike, na taj način vrše i ostala finansiranja, kad je u pitanju crnogorska sirotinja.

Što se tiče budžetskih prihoda iz Crne Gore, od kojih najveći dio pada na seljaka, ni za to nema zvaničnih podataka, već bismo se morali poslužiti budžetom Crne Gore od prije rata. Budžet Crne Gore za 1913-14. godine iznosio je oko 12 miliona perpera u zlatu, znači oko 240 miliona dinara. Kad se uzme da porezi u Crnoj Gori nijesu smanjeni prema predratnim, nego čak štoviše i povećani, pa i novi uvedeni, onda se može bez prećerivanja gornja cifra uzeti, kao današnji porez, koji država uzima od crnogorske sirotinje.

Pošto naša država do sada nije imala završnih računa, da bi se viđelo, đe i koliko se troši državnog novca, to bi smo se morali poslužiti ciframa, koje nam je iznosila beogradska buržoaska javnost: da se za Crnu Goru troši od prilike 80-100 miliona dinara godišnje.

Znači da beogradski vlastodržci primaju iz Crne Gore prihoda tri puta više nego što ih daju za Crnu Goru, a da se i ne računa da ogroman dio ide za izdržavanje ugnjetačkog aparata u Crnoj Gori!

Ako bismo pak zašli u pojedinosti političkog ugnjetavanja i terora u Crnoj Gori od strane srbijanskog imperijalizma, to bi nas daleko odvelo, jer u opšte tamo radni narod nema nikakvih političkih sloboda ni čovječanskih prava.

Za karakteristiku političkog ugnjetavanja crnogorskog radnika i seljaka, navest ću prije svega nekolko primjera, koji će biti dovoljni da ocrtaju nasilničku vladavinu beogradskih vlastodržaca u Crnoj Gori.

Noću između 24. i 25. aprila 1923. godine žandarmerijska patrola, pod vođstvom žandarmerijskog majora Kecmanovića i nekog Kolakovića, bivšeg austrijskog vahmajstora, poklala je cijelu familiju Petra Zvicera, seljaka iz Cuca — i čeljad i kuću zapalila. Tom prilikom su zaklali i izgorjeli majku Zvicerovu, Anđu staru 60 godina, ženu mu Zagorku staru 23 godine, sestru Planu đevojku od 20 godina i brata mu Vidaka stara 14 godina.

Noću između 21. i 22. februara 1924. godine ubijeni su u policijskom zatvoru u Nikšiću crnogorski major narodne vojske Šćepan Mijušković i njegov rođak Stevan Mijušković zemljoradnik, od strane žandarma — a u prisustvu i po naređenju žandarmerijskog kapetana Milana Kalabića.

Poslije tog ubistva u zatvoru, žandarmi su mrtvog majora Šćepana vezali i bačili ga u jednu jamu u obližnjem brdu zvanom Trebjesa, a Stevana su iznijeli na drum kod Careva mosta i mrtvome mu podmetnuli policijsku legitimaciju kao da je bio „njihov povjerljiv čovjeku”!

Stevan je nađen mrtav 24. februara, a Šćepan tek poslije 70 dana od njegova ubistva. Poslije ovoga ubistva, kapetan Kalabić je dobio unaprijeđenje i odlikovanje!

Juna mjeseca 1925. godine, kada je poginuo Spahija Pavićević u Bjelopavlićima (ne zna se od koga), došla je kaznena vojnička ekspedicija i žandarmerija u isto pleme, samo radi toga što su dva seljaka iz Bjelopavlića odbjegli u šumu zbog terora vlasti.

Tom prilikom vršena su nečuvena nasilja i teror nad seljacima i njihovim familijama, tako da se računalo da je u tri opštine oko 3.000 seljačkih domova materijalno upropašćeno.

Malo đe bilo je sela, opštine ili plemena u Crnoj Gori, a da nije dolazila ta famozna kaznena ekspedicija, radi čijeg su terora i nasilja dotični seljaci ostajali bez ičega svoga i morali su većina da se raseljavaju i da traže sebi spasa u drugom kraju.

Eto od prilike ovako sprovodi se „bratska politika” od strane srbijanskog imperijalizma nad crnogorskih radnim narodom grada i sela.

(Nastavlja se)