AUTOKEFALNA CRNOGORSKA CRKVA u rusko-slavjanskim kalendarima za 1890. i 1891.

Priredio: Vladimir Jovanović

Uobičajeno za drugu polovinu 19. vijeka ruski su pravoslavni ili crkveno-narodni kalendari pečatali i diptihe ili sintagmate tj. sveštene spiskove pomjesnih autokefalnih jurisdikcija Istočno-pravoslavne Crkve. Ovakve su kalendare objavljivale ruske eparhije i duhovne akademije, ali i pravoslavna udruženja čiji je rad odobrio Car i blagoslovila Ruska pravoslavna crkva.

Naravno, niti jedan od ovakvih kalendara, ukoliko objavljuje diptih, nije bez autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (Черногорская церковь).

Prvi sličan ruski sintagmat, koliko nam je poznato, pečatan je najkasnije 1851. u izdanju Petrogradske duhovne akademije, sa podacima iz 1848. godine, pod naslovom: „Списокъ всѣхъ iараршескихъ каѳедръ въ Святой Восточной Церкви, за 1848 годъ, съ именами ихъ предстоятелей”. U njemu je arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš unijet kao poglavar 9-te po redosljedu pomjesne autokefalne jurisdikcije.

Njegoša, takođe u svojstvu poglavara Autokefalne Mitropolije Crnogorske — Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου — navode i u nomokanonskome diptihu „Sintagme” docnije štampane od strane Vaseljenske Majke-Crkve.

Neki od ondašnjih ruskih kalendara s diptisima — a za našu javnost predočio sam ih u raznim izdanjima na desetine — jesu i „Rusko-slavjanski kalendar za 1890. godinu” i „Slavjanski kalendar za 1891. godinu”. Oba u izdanju organka Slavjanskoga dobrotvornog društva (Славянское благотворительное общество) iz Petrograda.

Car Aleksandar II je 1858. u Moskvi odobrio povelju ovoga društva, koje okupljalo krug uticanih slovenofila. Ogranak u Petrogradu je ustrojen 1868. godine. U odnosu na Crnu Goru, društvo je, između ostaloga, skupilo značajne novčane priloge, pomažjući tokom Veljega rata 1876-78. ili prilikom nerodnih godina.

No, Slavjansko dobrotvorno društvo je i alatka vanjske politike Ruske carevine. Iskrenost pobuda i namjera ruskih slovenofila ali i njihovih oponenata, tamošnjih pro-evropljana u pogledu Crnogoraca još 1862. stavio je pod sumnju čuveni kniževnik Fjodor Mihailovič Dostojevski (vidi link ispod)

Vrnimo se temi — kalendarima Slavjanskoga dobrotvornog društva iz Petrograda za 1890. i 1891. godinu.

U njima su napečatani diptisi „rusko-centrični” ili drugim riječima: iako s tačnim podacima, neuobičajeni su za ustaljeni redosljed u poretku kakav je u to vrijeme u patrijaršijskome sintagmatu Vaseljenske Majke-Crkve. Jer, pominju na prvome mjestu Pravoslavnu crkvu u Rusiji, premda je ona 5-ta po redosljedu u mjerodavnom vaseljenskom sintagmatu. Zatim su u ovim rusko-slavjanskim kalendarima nabrojane slovenske crkve van Rusije, a tek onda četiri drevne patrijaršije i ostale „pravoslavne autokefalne ne-slovenske crkve”, a „sa kojima u duhovnome opštenju [se] nalaze pravoslavne crkve slovenske”.

Izvorno, naslovi unutar diptihâ rusko-slavjanskih:

- ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ ВЪ РОССИИ. - ПРАВОСЛАВНЫЯ АВТОКЕФАЛЬНЫЯ СЛАВЯНСКІЯ ЦЕРКВИ ВНЕ РОССТИ. - ПРАВОСЛАВНЫЯ АВТОКЕФАЛЬНЫЯ НЕ-СЛАВЯНСКІЯ ЦЕРКВИ, съ которыми въ духовномъ общеніи стоять православныя церкви славянскія.

U poglavlju „Pravoslavne autokefalne slovenske crkve van Rusije” navode: - a) Srpska crkva u Kraljevini Srbiji; - b) CRNOGORSKA CRKVA.

Zatim, tu se, pod egidom Pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj (Mađarskoj), ubrajaju: - v) Arhiepiskopija – Mitropolija Sremsko-karlovačka; - g) Mitropolija Bukovinsko-dalmatinska. Uz ove, izdvojeno, tj. u nižem statusu, nabrojane su eparhije podvlasne Vaseljenskoj patrijaršiji u Bosni i Hercegovini (tada pod okupacijom Austro-Ugarske), te kontroverzni Bugarski egzarhat (čiju 1870. od Sultana potvrđenu samoproglašenu autokefaliju Vaseljenska patrijaršija neće priznati, sve do 1945. godine).

Na kraju u kalendarima Slavjanskoga dobrotvornog društva nabrojane su i „pravoslavne autokefalne ne-slovenske crkve”: - a) Konstantinopoljska (Carigradska) crkva (patrijaršija); - b) Aleksandrijska crkva (patrijaršija); - v) Antiohijska crkva (patrijaršija); - g) Jerusalimska crkva (patrijaršija); - d) Arhiepiskopija Sinajska; - e) Kiparska crkva (ostrva Kipra); - ž) Grčka crkva (u Kraljevini Grčkoj); - z) Rumunska crkva (u Kraljevini Rumuniji ili u Vlaškoj i Moldaviji); - i) Rumunska crkva u Austro-Ugarskoj.

Za svaku od ovih pomjesnih crkava su upisana imena poglavara, te nazivi eparhija. Crnogorska crkva u to vrijeme ima dvije eparhije: Cetinjsku (Crnogorsku ili Mitropolijsku) i Zahumsko-rašku (od 1882. upražnjenu tj. vakantnu - bez vladike, jer je te godine dotadašnji eparhijski episkop Visarion Ljubiša s katerdre u Ostrogu postavljen na Cetinju za mitropolita-poglavara Crnogorske crkve).

 O našoj Crkvi u izdanjima rusko-slavjanskih kalendara piše:

 PRAVOSLAVNE AUTOKEFALNE SLOVENSKE CRKVE VAN RUSIJE

 - C R N O G O R S K A  C R K V A

- Mitropolija crnogorska. Mitropolit Mitrofan (Ban), Cetinje. - Eparhija zahumsko-raška (katedra u manastiru pod Ostrogom) — upravlja se iz kancelarije mitropolita.

 U rusko-slavjanskim kalendarima za područje dijela Crnogorskoga primorja, tada pod okupacijom Austro-Ugarske, odnosni su podaci da je u jurisdikciji autokefalne Mitropolije Bukovinsko-dalmatinske iz Černivica (Чернівці, savremena Ukrajina): - Eparhija Boko-Kotorska, Dubrovačka i Spičanska. - Episkop Gerasim (Petranović), u g[radu] Kotoru.

A pod jurisdikciju Vaseljenske patrijaršije - eparhije iz Prizrena su bila ona područja u dijelovima śevera Crne Gore koja će biti oslobođena 1912. godine (Pljevlja, Bijelo Polje, desna obala Tare kod Mojkovca, Berane, Petinjica, Rožaje, dio Plava, Gusinje).

„Slavjanski kalendar za 1891. godinu” donosi i „O prepodobnom poštovanju Sv. Petra Cetinjskoga kod Crnogoraca”, kao i rubriku „Manastiri u Knjaževstvu Crnogorskome” (ne bez nepreciznosti i rekla-kazala).

Redakciji slavjansko-ruskih kalendara je pisao mitropolit crnogorski Mitrofan o kultu Cetinjskoga Čudotvorca, kojem je pripisao to što su ruski car Aleksandar III i njegova familija 17. oktobra 1888. preživjeli saobraćajni udes, kada je pedesetak kilometara od Harkiva u trostrukome karambolu 10 vagona iskočilo iz šina (vidi link ispod).

U prijevodu na crnogorski jezik (te uz naše primjedbe, unutar uglastih zagrada) navešćemo cjelokupan sadržaj ovih rubrike iz „Slavjanskoga kalendara za 1891. godinu”…

 O PREPODOBNOM POŠTOVANJU SV. PETRA CETINJSKOGA KOD CRNOGORACA

(Iz pisma Visokopreosvećenog Mitrofana - Mitropolita crnogorskoga urednicima kalendara).

Crnogorski narod blagogovjeno poštuje pamjat na Svetoga Petra, carstvenoga svojeg svetitelja, kao osobito njegova zaštitnika i zastupnika, pa se tako i čudo spasenja Njihovih Carskih Veličanstava Cara i Carice sa čitavom njihovom Najuzvišenijom Famijom — navodi se u pismu redakciji Visokopreosvećenoga Mitropolita crnogorskoga Mitrofana — pripisuje neznatnosti njegova svetitelja zaštitnika, čija se pamjat, 18. oktobar [stari kalendar, prim], po crkvenome rasporedu, gotovo poklapa s trenutkom čudesno projavljene milosti Božije nad Carem Ruskim - pokroviteljem Crne Gore i njegove Najuzvišenije Famije (17. oktobar).

M A N A S T I R I   U   K N J A Ž E V S T V U   C R N O G O R S K O M E

1) ROŽDESTVA BOGORODICE, manastir na Cetinju; u njemu počivaju mošti Sv. Petra I, mitropolita crnogorskoga (čiji se pomen 18. oktobar, kako je maloprije rečeno, gotovo poklapa s značajnim danom za Rusiju, 17. oktobrom); osnova ga Ivan Crnojević 1485. a 1690. razori skadarski Sulejman-paša. Poslije ovoga, manastir obnovi vladika Danilo iz familije Petrovići u Njegušima, ali ne na istome mjestu, no pod takozvanim Orlovim-kršom; u 1714. i 1717. godini obnovljeni manastir je dva puta rušen, ali obnavljan svaki put.

2) USPENJA BOGORODICE, zvani Ćelija Dabrska, kod Cetinja, dodijeljen Cetinjskome manastiru.

3) SVETI NIKOLA (Brčeli-Donji) u Crmnici, pripisan Cetinjskome manastiru.

4) SVETI NIKOLA, manastir na ostrvu Vranjina. Prije 1485. u ovome manastiru postojala je katedra zetskog mitropolita [o čemu nema nikakvih provjerljivih izvora: jedna stoljećima kasnije krivotvorena listina i ne pominje mitopolita, prim], a kada je prenijeta na Cetinje [i ova tvrdnja bez istoriografske potvrde, prim], Turci su napali i porušili manastir. Stanovnici Vranjinskoga ostrva su na istome mjestu podigli crkvicu s malom prostorijom za monahe, ali su je 1847. godine uništili Turci. 1886. godine, voljom knjaza Nikole, manastir je obnovljen. Pored prelijepe crkve, ukrašene ikonama oslikanim u Rusiji, a odatle je snabdjevena crkvenim priborom, podignuta je velika manastirska kamena zgrada na dva sprata — za igumana sa sveštenstvom i za pośetioce.

5) ROŽDESTVA BOGORODICE u Kosijerevu. O početku ovoga manastira se ništa ne zna; smatra se da je osnovan u vrijeme Nemanjića [i ovo „smatranje” bez uporišta u istorijskim izvorima, prim]. Ovđe su 7. septembra 1884. iz manastira Ždrebanik prenijete mošti Sv. Arsenija, arhiepiskopa srpskoga.

6) USPENJA BOGORODICE, na ostrvu Kom; sagradi Stefan Crrnojević; njegovi i ostaci njegove žene Marije počivaju tu u miru, kako piše na nadgrobnim spomenicima unutar crkve.

Svi ovi manastiri nalaze se u užoj Crnogorskoj eparhiji, čija je katedra u manastiru na Cetinju. U eparhiji Zahumsko-raškoj, čija se katedra nalazi u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Ostrogu, nalaze se sljedeći crnogorski manastiri:

7) SVETO-DUHOVSKI (Ostrog-Donji), i

8) VAVEDENJA BOGORODICE (Ostrog-Gornji), podiže u 17. vijeku zahumsko (ostroški) mitropolit Sv. Vasilije, čije mošti počivaju u manastiru Vavedenjskom. 1852. godine ovaj manastir je izdržao opsadu goleme turske vojske, predvođene Omer-pašom, a u potonjemu ratu [1876-78, prim] mnogo je stradao od trupa i pušaka Sulejman-paše; voljom knjaza Nikole i pod neposrednim nadzorom episkopa Visariona manastir Vavedenjski je obnovljen i doveden u bolje stanje.

9) MIHAILOVSKI (saborni hram Arhangela Mihaila) — Ždrebanik. Njegov graditelj, prema predanju, bio je Stefan Vukan Nemanjić, 13. vijek [još jedno od „predanja”, izmišljeno par decenija ranije, kao i ono koje slijedi, u narednoj rečenici, prim]. Ime manastira objašnjava se time što se ovđe, na prostranoj ravnici, nalazila ergela konja koja je pripadala istom Nemanjiću. Tokom potonjega rata, ovaj manastir su uništile trupe Sakib-paše, ali je potom obnovljen.

10) ROŽDESTVA BOGORODICE (Piperska ćelija) [prvobitno: Uspenje Bogorodice, prim]. Izgradnja se pripisuje monahu Stefanu; dan njegove smrti zabilježen je 24. februara 1780. godine [greška, tačan datum: † 20. maj 1697, prim]; ovđe počivaju njegove mošti.

11) USPENJA BOGORODICE (Duga), na obali rijeke Morače. Vrijeme i okolnosti njegova nastanka su nepoznati.

12) USPENJA PRESVETE BOGORODICE (manastir Morački). Izgrađen je, kao što je naznačeno u natpisu iznad vanjskih vrata, uklesanom na mermernoj ploči, od Stefana, sina kneza Volkana (ili Vukana) i unuka Sv. Simeona Nemanje, za vrijeme kralja Uroša, 1252. godine. Opustošili ga Turci, ali je 1578. manastir obnovio tadašnji iguman, uz pomoć drugih lica. U glavnoj crkvi, s desne strane, uz zid, nalazi se kameni grob tvorca ovoga hrama Stefana Vukanova. Teški kameni poklopac, kažu, nikada niko nije koristio podigao. Ovaj manastir je mnogo puta stradao od Turaka, zbog čega nijesu sačuvani ni njegova bogata dekoracija, vrijedni crkveni pribor, a ni rukopisi. Ali i danas mnoge ikone manastira izazivaju veliko interesovanje, kako u umjetničkome tako i u istorijskome pogledu. Zidovi hrama, u cjelini oslikani likovima događaja iz Svetoga pisma, istorije Crkve i likovima svetih, uglavnom srpskih [u manjoj manastirskoj crkvi, oslikane mnogo starije freske rimskih papa, prim]. Obilje figura i njihova ekspresivnost predstavljaju nepresušan materijal za umjetnika i arheologa.

13) USPENJA BOGORODICE (Piva); osnovan u drugoj polovini 16. vijeka od strane mitropolita hercegovačkoga Savatija, kasnije patrijarha srpskoga [tačnije, Savatije, voljom turskih vlasti, postaće samoupravni arhiepiskop pećki, podložan Vaseljenskoj patrijaršiji, a Pivski manastir je sagradio nepoznati visokorangirani Osmanlija, kako nepobitno svjedoči njegov lik na autentičoj ktitorskoj fresci unutar crkve, odmah kod ulaznih vrata, prim]. Glavni hram ovoga manastira je najveća crkva u Crnoj Gori [sve do 1900. godine, kad je knjaz Nikola podigao hram sv. Vasilija Ostroškoga u Nikšiću, prim], nešto kraća od Morače, ali mnogo šira; u arhitektonskome smislu je inferiorna u odnosu na mnoge druge, a da ne pominjemo Moračku. U sakristiji manastira Pivskoga sačuvano je mnogo svešteničkih i arhijerejskih odeždi i starih pečatanih crkvenih knjiga. Manastir dobija godišnju milostinju iz Rusije još od vremena Aleksandra I (od 27. oktobra 1816. godine).

14) U Nikšićkoj Župi, sa hramom u ime JEVANĐELISTE LUKE. Njegova izgradnja se pripisuje jednom od Nemanjića [opet rekla-kazala, prim]. Manastir ovaj je za vrijeme prethodnih ratova s Turcima spaljen i porušen; ali 1874. godine [tačnije godine 1861, vidi sadržaj osnivačkoga natpisa na linku ispod] knjaz Nikola podiže, na njegovom prethodnom temelju, novu crkvu u spomen na dušu svoga strica, blaženopočivšega knjaza Danila I.

15) VAVEDENJA BOGORODICE [greška: hram je posvećen Sv. velikomučeniku Đorđiju Pobjedonoscu, prim] — Dobrilovina. Manastir ovaj kako se vjeruje zadužbina je Nemanjića [a „vjeruje” se netačno, jer je pronađen osnivački natpis: podignut 1609. „si sveti i božestveni hram, svetago i slavnago velikomučenika i pobjedonosca Hristova Georgija” sagradiše iguman Joakim s bratijom a „sa priloženijem vojvode Radiča Miloševiča” i kneževa Milovana, Heraka, Raosava, Vojina i Pavla i protopopa Radula iz tamošnjih crnogorskih plemena, prim], srušena tokom potonjega crnogorsko-turskog rata i sada je ponovo obnovljena.

16) PODMALINSKO. Manastir sa hramom u ime jevanđelista Luke.

17) B[I]JELA. Manastir sa hramom u ime Sv. Đorđija Pobjedonosca.

Iz predmetnih rusko-slavjanskih kalendara navešću i što pišu o manastirima u dijelu Crnogorskoga primorja pod okupacijom Austro-Ugarske, unutar jurisdikcije autokefalne Mitropolije Bukovinsko-dalmatinske iz Černivica:

- u eparhiji Boko-Kotorskoj, Dubrovničkoj i Spičanskoj nalaze se sljedeći značajni manastiri: 1) Podlastava, sa hramom u ime Roždenja Bogorodice. - 2) Banja, sa hramom u ime Sv. velikomučenika Đorđija Pobjedonosca. - 3) Savina, sa hramom Uspenja Bogorodice. - 4) Gradište, sa hramom u ime Svetog Nikole Čudotvorca. - 5) Reževići, sa hramom u ime Uspenja Bogorodice. - 6) Praskvica, sa hramom u ime svetitelja i čudotvorca Nikole. - 7) Duljevo, sa hramom u ime Sv. arhiđakona Stefana; i drugi.

Za kraj, a na temelju izdanja „Slavjanski kalendar za 1891. godinu”, evo popisa tadašnjih predstojatelja 15 kanonskih autokefalnih jurisdikcija Istočno-pravoslavne Crkve:

 - Pravoslavna crkva u Rusiji: Svjatjejšij Praviteljstvujušči Sinod – pervenstvujušči član mitropolit ISIODOR

 - Srpska crkva u Kraljevini Srbiji: mitropolit MIHAILO

 - Crnogorska crkva: mitropolit MITROFAN

 - Arhiepiskopija – Mitropolija Sremsko-karlovačka: patrijarh-mitropolit-arhiepiskop GEORGIJE

 - Mitropolija Bukovinsko-dalmatinska: mitropolit-arhiepiskop SILVESTER

 - Konstantinopoljska-Carigradska patrijaršija: patrijarh DIONISIJE V

 - Aleksandrijska patrijaršija: patrijarh SOFRONIJE

 - Antiohijska patrijaršija: patrijarh GERASIM

 - Jerusalimska patrijaršija: patrijarh NIKODIM

 - Arhiepiskopija Sinajska: arhiepiskop PORFIRIJE

 - Kiparska crkva: arhiepiskop SOFRONIJE

 - Grčka crkva: mitropolit GERMAN

 - Rumunska crkva u Kraljevini Rumuniji: arhiepiskop-mitropolit-primas JOSIF

 - Rumunska crkva u Austro-Ugarskoj: arhiepiskop-mitropolit MIRON.