ZVICERI na lomači

Mjesto i vrijeme zločina: — Rokoči, selo, između ponoći i dva sata izjutra, utorak na srijedu 24/25. aprila 1923. godine. 

 

Kako se zločin odigrao: — Ne postoji službena, poznata i sačuvana verzija, jer ZLOČIN NIKAD NIJE DOBIO SUDSKI EPILOG. Jedan od mogućih opisa zabilježio je bivši crnogorski premijer JOVAN PLAMENAC: „Nastala je unutra vriska, kuknjava, zapomaganje majke i đece. Majka proba, ne bi li vrata otvorila. Đeca vrište. Čuje se njihov slabački glas: ’Mama! Mama! Draga mama! Oj, lele! Tata u pomoć! Lele nama!’ Starica takođe kuka pred kućom i leleče. Hoće put kućnih vrata, da ih otvori, da spase. Vojnici je samo ćušnu kundakom, ona se zaleluja i padne. Dim sve više prigušuje i davi. Plamen sve obuhvata. Kroz kratko vrijeme krov pada i dogorijeva. Kuća se pretvara u zgarište. Nema više traga ni od majke ni od đece. Samo je na jednom mjestu ostao dio od desne dječije ruke, lakat sa prstićima. Inače, ništa drugo, osim po koja kost koja je još dimila. Za sve ovo vrijeme, dok je kuća gorjela i plamen proždirao majku s đecom, uz vrisku i strašni jauk, vojnici su i ovđe igrali u kolu bezumlja sa svojim komandantom, smijući se i veseleći“ .

 

Ubice: — Pripadnici srpske žandarmerije i-ili vojske u Crnoj Gori, prema različitim izvorima, njih između 6 i 14, predvođeni majorom KECMANOVIĆEM i njegovim pomoćnikom KOLAKOVIĆEM. 

 

Udarani, noževima kasapljeni, spaljeni: — VIDAK ZVICER (13 godina); PLANA ZVICER (20); ZAGORKA ZVICER (23); ANĐA ZVICER (60). 

 

Teško zlostavljana, prinuđena da posmatra strahotu, od čega gubi razum: — ĐURĐA ZVICER (stara oko 80 godina, okončala u bolnici za duševno poremećene).

 

Svi oni su porodica komite Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, PETRA ZVICERA, rođenoga 1896. god. Mali VIDAK mu je brat, PLANA sestra, ZAGORKA supruga, ANĐA majka, ĐURĐA baba. 

„Pretukli su majku, ženu i brata odemetnika ZVICERA, njegovu sestru ubili na dvadesetak metara od kuće, a potom su kuću sa ubijenima zapalili“, izvještava u izdanju od 2. maja 1923. list „Naša riječ“ i dodaje: „Bilo je i ranije paljevina i ubistava u Crnoj Gori, ali ovakvog kasapljenja baba i djece, kasapljenja i paljenja u kući leševa žena i djece, nije zapamtila ni stara ni nova Crna Gora“.

„Oko pola noći, između 24. i 25. aprila 1923. došli su njihovoj kući šest žandarma. Bez ikakvog objašnjenja, kao izvršujući donijetu presudu, poklali su noževima cijelu porodicu, bez babe ĐURĐE“, verzija je koju 1928. objavljuje SAVIĆ-ŠTEDIMLIJA MARKOVIĆ. 

 

„Na tome mjestu danas je jedna gomila kamenja, jezivi spomenik divljaštva i primjera nenadmašno mučeničke smrti nevinih žena i djece, vječiti podsjetnik Crnogorcima na dane najtežih stradanja u istoriji njihove otadžbine, koji se neće zaboraviti ni od mnogih docnijih pokoljenja“.

 

Markoviću je nemoguće pripisati pristrasnost za takvu ocjenu. I četnički emigrant, VUKAŠIN R. PEROVIĆ, koji 1941-44. boravi u Crnoj Gori, zapisaće da je, nakon 1918, „uništeno više domova i sreća u ime Ujedinjenja nego u svim borbama Crnogoraca i Turaka u toku poslednja dva veka” („Prva četnička enciklopedija”, I, sv. 3, Minhen 1973).

 

Interesantan je politički kontekst u kojem se odigrao zločin u Rokočima. Prethode mu parlamentarni izbori, na kojima, nakon policijske zabrane njihova učešća na izborima 1920, prvi put listu ističu crnogorski federalisti (Crnogorska stranka). 

 

Izbori su održani 18. marta 1923. god. Biračko pravo, voljom srpskih vlasti,  ima svega jedna šestina ukupnoga stanovništva Crne Gore, tj. 49.319 birača u „Izbornoj jedinici Crna Gora”. Uz to, zabilježena je u Crnoj Gori apstinencija od 34 odsto, najveća na području Kraljevine SHS. 

 

Federalistička lista – nasilac MIHAILO IVANOVIĆ iz Kuča – za poslanike po srezovima je istakla: iz Andrijevice RADOMIRA VEŠOVIĆA, generala u penziji, dr VASILIJA POPOVIĆA, ljekara; iz Bara LUKU GOJNIĆA, generala u penziji, NIKA DEBELJU, penzionera; iz Cetinja RISTA POPOVIĆA, advokata, MILA DRAGOJEVIĆA, trgovca; iz Kolašina dr SEKULU DRLJEVIĆA, advokata, VIDAKA VUKOVIĆA, pravnika; iz Podgorice SAVA VULETIĆA, advokata, DUŠANA VUČINIĆA, advokata; iz Nikšića prof. MIRKA MIJUŠKOVIĆA, ministra u penziji; iz Danilovgrada RISTA RADOVIĆA, ekonomistu. Osvojili su 24,3 odsto glasova, ili dva od mogućih sedam poslaničkih mandata. 

 

Veliki župan Zetske oblasti, MILOVAN DŽAKOVIĆ, dostavlja Beogradu procjene da je krajnji cilj federalista nezavisna Crna Gora, a da im je retorika za „širu autonomiju” samo maska. S druge strane, DŽAKOVIĆ je neposredno odgovoran za postupanje svih srpskih vlasti u Crnoj Gori, uključujući i nastojanja da se likvidiraju crnogorski komiti. 

 

MIHAILO LALIĆ. („Prelazni period: dnevnik posmatrača“, Beograd 1988) će zapisati: „Te godine, 1923, bio je poslan iz Beograda u Crnu Goru pukovnik STOJAN POPOVIĆ sa žandarima i mitraljezima da uništi KOMITE i SEPARATISTE. Imao je strašne pomagače. Jedan od njih: major KECMANOVIĆ”.

 

Tačnije, pukovnik iz Srbije STOJAN POPOVIĆ, član „Crne ruke”, mogao je da se povrati u Crnu Goru, jer je „kontrakomitske” operacije sprovodio i tri-četiri godine ranije.  „U toku tih akcija vršeni su teški zločini”, pisao je svojevremeno BATRIĆ JOVANOVIĆ, „a u tome se najviše istakao pukovnik STOJAN POPOVIĆ” („KPJ u Crnoj Gori 1919-1941”, Beograd 1959).

Smatra se da POPOVIĆ nije samo primjenio naređenja iz vrha vlasti Kraljevine SHS o odmazdama prema nevinome crnogorskome stanovništvu, uključujući đecu u žene, kao i uništavanje materijalnih dobara, već ih i usavršio – prenoseći „znanje” na svoje saradnike. 

 

Kako je to izgledalo? Evo jednoga rutinskoga svjedočenja PAVLA BLAŽARIĆA, oficira, pripadnika četničke organizacije: „Pukovnik g. STOJAN POPOVIĆ uputi apel svima odmetnicima, da se svi vrate svojim kućama i polože oružje, ostavi im rok, do kad to treba da učine. Posle označenog roka biće svako nemilosrdno proganjan do konačne istrage poslednjeg odmetnika. Ko se ne bude povratio i predao do označenog roka, već se bude i dalje nalazio u šumi kao odmetnik, pa neka je to samo jedan član porodice, biće mu kuća i sve staje spaljene. Ako se preda, povrati se svojoj kući, neće biti niko uzimat na odgovor i odgovarati za bunjenje. Ovom apelu vrlo mali broj odmetnika se odazvao i povratio svojim kućama. Te posle označenog roka g. STOJAN POPOVIĆ sa vojskom i žandarmerijom otpoče proganjanje svih odmetnika” („Memoari”, Beograd 2006).

 

Međutim, nijesu samo kuće paljene. Zločin nad ZVICERIMA je kulminacija odmazdi sa ubistvima, mučenjima i silovanjima  žena i đece u „prisajedinjenoj” Crnoj Gori. U februaru 1919. „jedna srbijanska patrola” došla je u selo Dragovoljiće (Nikšić), opljačkala ILINKU I. SIMOVIĆ, a „kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici NJENO MRTVO TIJELO, NA KOME JE BILO OSAMNAEST BAJONETSKIH RANA”. Nakon što im je iz zatvora pobjegao komita SIMEON MIĆKOVIĆ iz Župe Nikšićke, koga su 22. maja 1919. bili uhvatili, „Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća”. „Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. NASILNICI SRBIJANSKI ZABAVLJALI SU SE TIME ŠTO SU NAD DJECOM IZVRŠILI SVOJE POŽUDE, a jadnoj ženi izbili sve zube”. 

 

U avgustu 1919. sin komite SAVA F. OTAŠEVIĆA iz Njeguša, „dijete od 13 godina”, pjevao je pjesmu kralja Nikole I, pa je „UBIJEN od strane srbijanskih vojnika”. Tokom iste godine, ranili su MARTU RADULOVIĆ, PETRUŠU MILAČIĆ, MILOSAVU ZAJOVIĆ… Silovana je žena STEVANA BULATOVIĆA, čija su dvojica sinova u komitima, nakon čega se „bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu”; starice od po oko 90 godina, PLANU BULATOVIĆ i STANICU BULATOVIĆ, „srbijanski vojnici su stavljali na vatru da prokazuju ustanike”; „usijanim gvožđem vukli su za jezik” RUŽICU BULATOVIĆ; tukli su petoro đece ŽIVKA P. BULATOVIĆA i stavljali im nož pod grlo; MANJI BULATOVIĆ, MILICI BULATOVIĆ, MARI BULATOVIĆ i PETRANI BULATOVIĆ „zavezivali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu dvije mačke”, te su mačke „počeli tući, pa su ove razjarene i podivljale razdirale noktima meso ovih nesrećnica”; 18. decembra 1919. mučili su ženu MILANA K. MILIĆA iz Bjelica da bi odala đe joj se krije muž komita. „Kad to nije pomoglo, SRBIJANSKI VOJNICI TUKLI SU JOJ ŠAKAMA DIJETE OD 19 MJESECI; USLJED OVOGA DJETETU JE POŠLA KRV NA NOS I USTA, TE JE NEKOLIKO DANA KASNIJE OD TOGA I UMRLO”, etc.

 

U službenoj publikaciji emigrantske crnogorske vlade „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića” (Rim, 1921), navedeno je, sa imenom i prezimenom, datumom i mjestom izvršenja, zaključno do sredine 1920, desetine drugih strahota. STOJAN POPOVIĆ je tu opisan kao „’vrhovni šef’ terorističke vojske”. Njegovome „strašnome pomagaču“, majoru KECMANOVIĆU, Srbinu navodno rodom iz Like, poslije zločina nad ZVICERIMA i „ujedinitelji, klubaši, bjelaši, režimlije, psovali su četiri ličanske majke“, zapisaće MIHAILO LALIĆ. Međutim, „ostao je KECMANOVIĆ na Cetinju kao pobjednik i na grobljima je držao govore, kad pogine neki žandar – prijeteći da on može i umije, i da mu je dato punomoćje, preporuka da učini još i gore“. 

 

SEKULA DRLJEVIĆ je u polemici sa MARKOM DAKOVIĆEM, jednim od poznatijih „bjelaša“, poručio: „Zar ne zna DAKOVIĆ da nema ideje, ni nacionalne, ni religiozne, ni socijalne – radi čijeg bi se ostvarenja smjele spaljivati žene i djeca i paliti seljacima kuće“. Štaviše, pisao je JOVAN PLAMENAC, „kravava beogradska vlada nagradila je komandanta ovih janjičara [KECMANOVIĆA] sa unaprijeđenjem i ordenom za zasluge“.

 

KOLAKOVIĆ, u zločinu nad ZVICERIMA desna ruka KECMANOVIĆEVA, doveden je u Crnu Goru s reputacijom iskusnoga borca protiv „odmetnika“; on je bio „wachtmeister“, nosilac najvećega podoficirskoga čina austrougarske vojske. Bliži podaci o ostalim zločincima iz njihove grupe nikada nijesu javno objavljeni. Niko od njih, izgleda, nije ni iz Crne Gore. SAVO VULETIĆ, poslanik Crnogorske stranke, 27. jula 1925. u Skupštini Kraljevine SHS je, na podsmješljive upadice srpskih poslanika, po prilici da se Crnogorci to sami među sobom kolju i spaljuju, kazao da „nije [KECMANOVIĆ] bio Crnogorac, a nijesu ni ti žandarmi Crnogorci“.

 

Slučaj porodice ZVICER, kao i drugih, najtežih zločina nad Crnogorcima, pred istom Skupštinom opisaće poslanik federalista SEKULA DRLJEVIĆ. „Crna Gora je pretvorena u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa“, rekao je, „čega su žalosni svjedoci mnogobrojne ljudske žrtve, preko 5.000 popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina; i što je najstrašnije, ’Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava’, to je pepeo spaljene majke sa djecom nasred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena“.

 

Nešto sačuvanih dokumenta administracije i iz drugih izvora je kasnije objavljeno. PETAR ZVICER je bio u cetinjskome zatvoru, ali će 25/26, avgusta 1922. uspjeti da pobjegne. U grupi je komita koji se do ultimativno određenoga datuma „nijesu prijavili vlastima“. Ne mogavši ga, dakle, uhvatiti, 5. septembra 1922. vlasti donose odluku o interniranju i familije ZVICER. Sad, kada su mu – mimo svih zakona, ili prava i običaja ratovanja – ucijenili porodicu, sa puškom i nešto metaka, kako stoji u sačuvanim dokumentima, on se 13. septembra 1922. predao.

 

„Vlast kojoj se predao dala ga je nekolicini žandarma i rekla da ga sprovedu do drugog mjesta“, saopštio je SAVO VULETIĆ. „Mladić je već osjetio da ima tu nešto što se iza brda valja, da će ga žandarmi sprovodeći ubiti, pod izgovorom da je htio bježati. I kad je vidio da su to pripremili, srećom, umakao je ispred njih; i više se nikad nije vratio svojoj kući“.

 

PETAR se opet priključio jednoj od komitskih grupa, koja već 15. septembra 1922. teško ranjava žandarme „izvanjace“, OSMANA OBROČANINA, MITRA DESPENIĆA, IVANA ZOVKA. Uzeli su im puške, municiju, uniforme, šajkače. Za odmazdu, vlasti interniraju porodicu ZVICER iz Rokoča na Čevo, a JAGOŠA ZVICERA, brata PETROVA, hapse. U novome sukobu sa grupom komita, u kojoj je PETAR ZVICER, ginu 25. januara 1923. žandarmi MUJO JAŠAREVIĆ i JOZO KUSIDA. Međutim, gine i komita, poručnik MIRKO DRAŠKOVIĆ. 

 

„Docnije, u aprilu 1923. nestao je nekakav novac, koji je prenošen sa Cetinja na Čevo“, govorio je SAVO VULETIĆ u Skupštini Kraljevine SHS. „Kako zli jezici govore, taj su novac utajili oni koji su ga nosili u dogovoru sa izvjesnim činovnicima. Pa da bi se to drukčije maskiralo, tvrdilo se da su to učinjeli hajduci, među kojima je i rečeni PETAR ZVICER“. 

 

O tome VULETIĆ tada ne saopštava konkretnije podatke. Izgleda da se radi o događaju koji se odigrao u sumrak 24. aprila 1923. kod sela Resna u Katunskoj nahiji, svega dan nakon što MARIJA KARAĐORĐEVIĆ, supruga kralja ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA, boravi na Cetinju; kada joj je u Bajicama, saopštili su, „predstavljena nekadašnja kraljeva [ALEKSANDROVA] dadilja“, kojoj je „darovala 500 dinara“. 

 

 

E sad, izvjesni predśednik „okružnoga Invalidskoga udruženja“, preuzeo je 24. aprila 1924. od „finansijske uprave na Cetinju“ sumu od 200.000 dinara „za invalide sreza čevskoga“, jer, zbog pośete kraljice, tvrdi se, to nije mogao prethodnoga dana. 

 

„U pratnji tri žandarma, iako je već bilo dockan, predsednik [Udruženja] je sa primljenim novcem krenuo [automobilom], uveren da će za vremena stići na Čevo“, stoji u jednome izvještaju. 

„Počeo je padati mrak, kad su ova četiri čoveka stigla u srez čevski. Do Čeva nije bilo više od 7 km. Međutim, u neposrednoj blizini sela Resna, oni su bili dočekani plotunskom vatrom od razbojnika koji su bili zauzeli zgodnu zasedu sa obe strane druma“.

 

 

„Tada je iz zasede izašlo nekoliko razbojnika“, pisao je beogradski list „Vreme“. „Oni su prišli predsedniku i od njega uzeli paket s novcem, pa se izgubili u šumi. Od razbojničkih zrna jedan je žandarm ostao na mestu mrtav, pogođen u glavu; dok su predsednik i drugi žandarm teško ranjeni. Treći žandarm je lakše ranjen“, navodi se.

 

„Povedena je najenergičnija istraga protiv Invalidskog udruženja na Cetinju. CELA MANIPULACIJA TIM NOVCEM JE VEOMA ČUDNOVATA I ZAGONETNA“, pisalo je „Vreme“. „Pada u oči da iz Invalidskog udruženja nisu, slučajno ili namerno, izvestili nikog od nadležnih o prenosu tolike sume, da bi se prenos osigurao. Sumnjivo je i to što je predsedniku sreskog Invalidskog udruženja novac predat tek posle podne, tako da on nije mogao za videla stići u Čevo. Osim toga, POVEDENA JE ISTRAGA I PROTIV ONIH KOJI SU MOGLI IMATI MA KAKVE VEZE SA RAZBOJNICIMA, jer je apsolutno tačno da su odmetnici bili izvešteni sa Cetinja u koje će vreme i sa kolikom pratnjom predsednik poći za Čevo, te su ga mogli sačekati“.

 

Podvlači se, „izvešteno o razbojništvu“, za komitima je, tokom noći 24. aprila 1923, „Načelstvo okružno na Cetinju UPUTILO ODMAH POTERU“.

 

Iste noći, uslijediće pokolj ZVICERA. „Nikakva vlast, pa ni sud, nije istragu vodio“, kazao je SAVO VULETIĆ više od dvije godine nakon zločina.

 

 

Epska pjesma „Krvava večera u kući Petra Zvicera“, objavio je MILIVOJE POPOVIĆ („Čojstvo koje se pamti“, 1997), na kraju navodi:

 

 „Pa je PETAR odmah požurio,

Da pohvata velike krvnike, 

I bez duše grdne nesretnike.

Pohvata’ je zločince ove,

I muke im udario nove,

Drao ih je ka’ šumske zvijeri:

KECMANOVIĆ plati tužno djelo,

Jer mu PETAR živom odra tijelo,

Pa poznati junak odmetnika,

U velikog posta osvetnika“.

 

Naime, PETAR ZVICER se priključio družini SAVA RASPOPOVIĆA, MILUTINA-MUJA BAŠOVIĆ, MARKA-MAJA VUJOVIĆA i ostalih. Koji su, istini za volju, iza sebe ostavili desetine leševa srpskih žandarma i vojnika. Poginuće u poznatome oružanome sukobu 28. decembra 1923. u Rubežama kod Nikšića. Od prošle godine, ulica u Podgorci nosi ime PETRA ZVICERA.