Piše: Stevo Vučinić
Mit se u osnovi definiše kao plod ljudske fantazije koja tumači svijet i pojave u njemu za koje nema racionalnoga odgovora. Načelno se dijele na religiozne i svjetovne mitove.
U Larusovoj enkciklopediji klasifikovani su na teogonijske mitove o rađanju i postanku bogova, kosmogonijske o stvaranju svijeta, etiološke o postanku bića i stvari, eshatološke o kraju svijeta i moralne koji slave dobra djela. Rituali koji ih podržavaju, temelj su nihove dugovječnosti. Prvobitni mitovi su nastali u naroda čija se tradicija prenosila usmenim predanjem, s koljena na koljeno. U tih naroda, kakav je donedavno bio i crnogorski, čine organski dio njihovoga bića i povijesti.
Takav je mit o petoro braće, osnivača pet plemena: tri crnogorska i dva albanska - Pipera, Ozrinića, Vasojevića, Hota i Krasnića.
Potom, mit o Međi Vuka manitoga, i niz mitova o osnivačima nekih plemena i neki drugi. Okosnica im može biti racionalna, ali u njima dominira logika prepletena s emocijama i natprirodnim, s puno čudesnoga, fantastičnoga i bajkovitoga. Mitovi o Pohari Kuča i Marku Miljanovu su svjetovnoga karaktera.
U osnovi reflektuju sredinu koja odbija da prizna realnost i povjesnu istinu. Oni je ne objašnjavaju, nego apologiraju subjektivni preplet mašte i istine o objektivnoj stvarnosti. Istorijske događaje tumače neistorijski, tako da ih čine bajkovitim mitovima koji su progutali istoriju. Po svojoj suštini, oni su oblik kolektivnoga duha opozicije Crnoj Gori, koja je u crnogorskim okvirima univerzalna i savremena u svim vremenima.
Mitska dimenzija ličnosti vojvode Marka Miljanova Popovića, u daljem tekstu Marko, nije raspravljena u nauci.
Ona je kompleksna, i unutar nje je organski dio i gradivni mit, u nauci poznat kao Podgorički pokolj.
Njegova ličnost ośenčila je i mit poznat kao Pohara Kuča.
Zbirno sačinjavaju skup mitova o junaku, junačkim djelima i međuljudskim odnosima. Ta nadnaravna dimenzija Markove ličnosti sadržinom je prototip mita u kojem junak supstituiše cijelu jednu epohu i njenu istoriju.
Kroz nju i njegova djela tumačila se, a i danas se tumači i stvara nacionalna javna memorija, koja je postala osnova za izražavanje savremenih misli i stremljenja nacije.
Ona je zakrilila crnogorsku istoriju XIX vijeka. Ta dimenzija Markove ličnosti cijeli vijek oblikuje svijest generacija koje prkose crnogorskoj realnosti i povijesti Kuča koja nije takva kakvu je mit predstavlja. Stvorena je nova perspektiva Crne Gore, koja je u funkciji vanjskih imperijalnih ambicija koje su je progutale. Tako je mitski Marko instrumentalizovan u funkciji protiv crnogorske slobode i dostojanstva.
Vojvoda Marko Miljanov dva puta je bio u Beogradu, uvijek u društvu crnogorske omladine koja se tamo školovala. U literaturi koja se poziva na Šobajića, ne imenujući ga (bilo ih je trojica) i ne navodeći spis na koji se autori referiraju, piše da su pokušavali da ga nagovore da nekom izjavom napane knjaza Nikolu kao "tirjanina i nasilnika".
Naročito je u tome smislu, kako se navodi, bio agresivan neki đak iz Riječke nahije. Marko ga je, tvrdi se, stpljivo slušao i najzad, kad mu je dosadio, prekorio ga je u prisustvu više od dvadeset omladinaca: "Bilo bi pametno da umučiš, dijete. Ja nijesam krpa da perem tuđu nečist. Tebe neko utuljuje u glavu zle misli protiv Crne Gore koja te odnjivila i poslala da se, kami, nečemo dobrome naučiš, pa bi valjalo da se držiš prema njoj ka prema svojoj majci. A i jest ti ona majka. Domovina je isto ka majka. A što se gospodara tiče, on je mene vrijeđa, ali… psovati ga na vaganu koji ti neko daje, isto je ka i psovati domovinu. No, da ostavimo gospodara. On je čoek ka i mi, ka ja i ti, pa i on može da pogriješi, a da se na vrijeme ne ispravi… Ali, domovina je vječna i nju u srce moramo da nosimo ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi. Domovina može biti ili usred srca ili u potplaće obuće.
Iz srca se ona ne izbačuje lako, a ko je nosi na potplaće, ona se liže sa svakijem korakom i iščili ka paučina. I kad se tako izgubi, onda čoek postaje krdo. Čuvaj se toga, dijete, ka živoga ognja. Čoek bez domovine, ili, što je isto, sa osramoćenom domovinom, više i nije čoek."[1]
Na ovu navodnu Markovu izjavu pozivali su se mnogi autori, čak i neki pisci u svojim literarnim djelima. Dužan sam prema naučnoj istini da kažem, da u memoarima i spisima braće Šobajića ova izjava nije štampana. Bezuspješno sam ulagao napor da utvrdim da li su je publikovali u nekom listu ili časopisu. Inače, sumnjam da je Marko njen autor - tri su razloga: Prvi - Šobajići, protivnici knjaza i Crne Gore kao suverene države, ne bi sebi dozvolili da promovišu crnogorsko domoljublje. Drugi - štampana je u pripovjednoj formi, prilično duga i sadržinski previše detaljna, da bi originalno bila zapamćena i kao takva reprodukovana. Treći razlog - Marko se ni u jednome njegovom spisu nije domoljubivo očitovao, sem za imaginarno srpstvo koje je podrazumijevalo realno brisanje Crne Gore sa karte suverenih evropskih država. Mislim i vjerujem da je ova izjava koja mu se atribuira osmišljena, ali dozvoljavam da nijesam u pravu; neka je grijeh na moju dušu.
[1] Milorad Stojović, Nadmoć ljudskosti, Titograd 1982, str. 27-28.
Nastavlja se...
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR