Piše: Stevo Vučinić
U vrijeme Kandijskoga rata (1645–1669), kučki vojvoda Iliko Drekalović pisao je Vićencu Bolici, 22. februara 1658. godine, da su udruženi s Bratonižićima, Vasojevićima, Bjelopavlićima i Piperima ratovali s Turcima do Peći i Priboja i nanijeli im velike gubitke.
Molili su ga za pomoć u barutu, kako je kučki vojvoda Iliko Drekalović pisao kotorskome providuru u antifeudalnome tonu contra spahi e casteli.[1]
Pokušaji Vojina Tujkovića iz Grblja, zarobljenoga na Morači, i ekspedovanoga u Carigrad, đe je primio islam, poznat je kao Džafer-aga Tujković, da Kuče podvede pod tursku upravu nijesu uspjeli.
Na sastanku u Doljanima, u februara 1658. godine, koji je zakazao sa vojvodom Ilikom Drekalovićem i njegovim sinovima, vojvodom Mihom Drekalovićem i drugim glavarima Kuča bio je ubijen. Kuči su bili aktivni i u Morejskome ratu (1684–1699).
Na osnovu iskaza od 2. aprila 1688. godine popa Radonje Zekovića, Stanka Ilikovića i Nova Popova sa dvadeset drugova koji su donijeli u Herceg Novi generalnom providuru devet turskih zastava i tri doboša i ponudu da u tvrđavu Medun koju su osvojili smjesti mletačku posadu i istakne zastavu Svetoga Marka.
Saznajemo da je malo prije Sulejman-paša pokušao neuspješno da privoli Kuče, Bratonožiće i Pipere da mu se priključe. Cilj mu je bio da se spoji sa vojskom bosanskoga paše, pokore brdska plemena, Nikšiće i Drobnjake i združenim snagama napadnu Grahovo koje je bilo u mletačkim rukama, a onda pokušaju da povrate Risan i Herceg Novi iz mletačkih ruku.
Kuči to odbiju, a on bijesan odluči da ih napadne. Mlečani stanu uz Kuče, Pipere, Bratonožiće i Klimente i ovi odluče da mu se suprotstave. Iz Kotora pošalju prah, olovo i četu ljudi u Nikšić i ohrabre ih da će u Kotor doći providur s naoružanim galijama.
Ovi napadnu i pobiju stražare tvrđave Medun i osvoje je. Kao odgovor iz Podgorice krene Sulejman na Kuče sa 7000 ljudi. Usput je spalio sto kuća među njima i kuću mletačkoga vojvode Ivana Ilikovića. Ovi ga dočekaju na brdima Goleš i Kapačica i pušte da uđe s vojskom pomeđu ta dva brda i onda u ranu zoru jurnu na njega.
Tukući ih puškama s boljih položaja naćeraju ih u bijeg, a onda ulete i sijekući ih sabljama i prepriječujući puteve za bijeg do večeri naprave pogrom. Bježeći, na jednoj litici se bio skupio veliki broj, koji je u panici s konjima skakao niz nju i ginuo.
Izjavljuju da su s 1200 svukli odjeću, zaplijenili više od 1200 pušaka, 120 rasnih konja i puno zastava. Ubili su ukupno 1500 turskih vojnika, među kojima je bilo mnoštvo izbjeglih iz Herceg Novoga, iseljenih u Skadar, koji su mu se bili pridružili da se svete za pad Novoga. Branioci su imali 30 mrtvih i 24 ranjena.
Sulejman je ubio dvojicu bjegunaca kao primjer, ali propast vojske nije uspio da spasi. Pod njim je ubijen konj i na kraju je morao i on da bježi ostavljajući bubnjeve, šator i dva konja. Delegacija je tražila od Republike neisplaćene plate i druge znake koji predstavljaju priznanje za usluge koje čine Republici.[2]
Odgovor Senata je došao nakon sedam dana. Odobrili su 1000 dukata za plate, a nakon što ih providur upozna sa pozicijom Meduna i značajem, odlučiće da li da ga preuzmu ili sruše.[3]
Do jula mjeseca trupe skadarskoga paše više puta su napadale Kuče i bivale odbijene. Napade je predvodio Sulejmanov zet Alimat Hisaja. Posljednji dan su izašli da odbiju napade na brda đe su im bile porodice i imovina, dok je Sulejman palio vinograde, polja i kuće. Kuči hrabro krenu na juriš i paša je morao da se povuče.[4]
U avgustu je sa 6000 vojnika iz Podgorice ponovo napao na Kuče, Klimente, Bratonožiće i Pipere, ali je ponovo bio dobijen. U novembru 1688. godine Ivan Bolica izvještava Senat da Sulejman pokušava da se dodvori Kučima i da su neki pregovori u toku. Sumnja da će doći do dogovora jer veliki dio ne želi da propadne od siromaštva.
U oskudici su soli i zimske paše koja je u ravnici – Ćemovsko polje – pa sumnja da će se nagoditi. Protiv su bili vojvoda Ivan i Pop Popov koji su željeli da ostanu vjerni Serenisimi. U julu 1699. Petar i Pop Iliković slao je150 Kuča u pomoć Piperima i Bjelopavlićima protiv Sulejmana.
Doduše, sedam godina prije, 1692. godine, u napadu na mletačku posadu koja se bila zabarikadirala u Cetinjskom manastiru, sa istim Sulejmanom bili su Kuči, ali i Klimenti, Rijeka i Crmnica. Dovedena u bezizlaznu situaciju, mletačka posada prihvatila je ponudu Sulejmana da se pod časnim uslovima evakuiše, ali su pred povlačenje tajno minirali Manastir. Izjutra, 28. septembra, kad su Turci ušli, mina je opalila. Tom prilikom poginulo je njih više od 300, među njima i nekoliko Kuča i drugih. U januaru 1715. Kuči se se nudili Mlecima tražeći od njih pokroviteljstvo i podršku.
Dvije godine kasnije Kuči od Senata traže da ih primi u mletačko podaništvo uz uslove: da im se daju mjesečno dvadeset dvije vojničke plate po dvadeset lira mjesečno; da imaju pravo na dva glavara u činu serdara ili vojvode, plaćene sa po dvadeset lira mjesečno; u slučaju potreba da to ljudstvo ide u druge krajeve s istom platom kao druga vojska; u slučaju da potpadnu pod Turke, da se četvorici glavara ostavi plata od po 10 lira i da im se odmah pošalje pomoć u soli, žitu, tkaninama, barutu i olovu. Kapetan Radonja Petrović iz Kuča i svi glavari Gornjih Brda pisali su 19. septembra 1723. godine vanrednom providuru Kotora, Herceg Novoga i Albanije Danijelu Renieru da im se pošalje plata da bi svi bili srećni i veseli.[5]
Pola vijeka kasnije, sin mu, Ilija Radonjin Drekalović odgovara vladikama Savi i Vasiliju da je spreman da pomogne Crnogorce protiv hadži Mehmed-paše, bosanskoga vezira koji je krenuo na Crnu Goru. „12. septembra“, odgovara on, „primismo pismo vaših preosvještenstava i isti čas poslasmo za vojvodu klimentskoga gospodina Dedagera, i za kneza Vasojevićkoga i kneza Bratonožićkoga, a svima drugima poslasmo vaša sveta pisma.
Isto kako su učinjeli Crnogorci i Primorci, i mi se kunemo na svetom Jevanđelju da nećemo šteđeti svoje krvi za krst časni i svoje otečestvo“, pa završava: „No, vi, naša hrišćanska gospoda, hrabrite našu braću junake Crnogorce. Ako bog da, a u njega se uzdamo – boj neće bit dugi mi ćemo pobijediti Turke. Imajte u vidu da naše čete stižu do Sarajeva, da i tamo isijeku i srećno se doma vrnu, što ćemo i učiniti kad nam dođu strašljivi i lijeni Bosanci. Mi ćemo Turke veselo čekati. Uzdamo se u našu veliku hrišćansku imperatoricu moskovsku, e će i ona sad zaratiti s Turcima i uzeti Carigrad. I tada bi naše vojevanje bila sreća za svo hrišćanstvo.
U Kuče, 15. septembar 1755. godine, Ilija Drekalović, vojvoda i guvernadur brdski“.[6] Prkos turskim vlastima isprovocirao je skadarskoga vezira, koji je dvije skoro decenije kasnije, 1774. godine, izlio bijes na Kučima. Te godine zatražio je da plate harač, ali su Kuči odbili. Odgovor se završio pogromom i progonom Kuča koji su izbjegli u Rovca, u kojima su stanovili nekoliko godina, dok se odnosi nijesu izgladili i Kuči vratili na starevinu.
[1] Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Kandijskoga rata (1645–1669), Istoriski glasnik, Beograd, 1953, str. 16.
[2] Crna Gora – Izvještaji mletačkih providura 1685–1735, CID, Podgorica, 1998, str. 24, 25 i 26.
[3] Isto, str. 28.
[4] Isto, str. 35.
[5] Isto, str. 148.
[6] Pavel Apolonovič Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, Cetinje, 1994, tom II, str.75; M. Dragović, Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović, 1882.
Nastavlja se...
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR