Vojevanje na Kuče poznato kao pohara Kuča

Piše: Stevo Vučinić 

Njegoševa smrt u oktobru 1851. godine otvorila je pitanje nasljedstva i posljedično uzrokovala pobune nekih plemena s kojima se knjaz Danilo godinama nosio. Opozicija predvođena Njegoševim bratom Perom i Đorđijem Petrovićem, opirala se Njegoševoj testamentarnoj oporuci da ga naslijedi Danilo. Od njega su zahtijevali da se rukopoloži za vladiku, pretendujući na civilnu vlasti. Otpor je eskalirao nakon što su Senat i narod crnogorski ruskome imperatoru Nikoli I uputili molbu „da Crnogorska država biva mirsko i nasljedno knjaževstvo“.

U dva člana je ispisana suština molbe: „2) Na vladanje Crnom Gorom biva zvan i potvrđen kao Knjaz svijetli Gospodar Danilo Petrović-Njegoš, a poslije njega na vječno njegovi našljednici u mužeskome polu po redu prvorođenstva; u nestanju pravoga našljedstva, zvana su najbliža muška svojta i u najprvome stepenu, a u slučaju ravnoga stepena – najstariji vozrastom; 3) Vladika, bolje Episkop, ili Arhijepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast na crkovne stvari, biti će izabran, s posredstvom visoke vlade, među članove sijateljnoga plemena Petrovića-Njegoša, ili od ostalijeh najblagorodnijih crnogorskijeh familija“. U potpisu: „S najvećim visokopoštovanjem se podpisuju i imentuju Vašega Imperatorskoga Veličestva, svemilostivoga Gospodara – svepokorne sluge. Cetinje, 7. marta 1852. godine“.

Ispod slijede potpisi najviših civilnih i duhovnih predstavnika vlasti. Car se saglasio i priznao Danila Petrovića za knjaza Crne Gore. Koncem te iste godine, Omer-paša Latas, po drugi put, krenuo je na Crnu Goru. Vojna je završena početkom 1853. godine. Pustošenja koja je tom prilikom učinila turska vojska, dovela su narod u tešku situaciju; glad je zakucala na svačija vrata, a Ugovor o miru podrazumijevao je da knjaževa vlast spriječi upade u tursku teritoriju. U protivnom, rizikovale su novi rat, koji bi Crnu Goru skupo koštao i doveo u pitanje njen opstanak. Skadarski paša koristio je tu situaciju i potkupljivanjem preveo u opoziciju knjazu Danilu neke prvake Bjelopavlića, Pipera i Kuča.

Ta situacija je pogodovala vođama knjaževe opozicije, pa su 1853. godine, u novembru, Pero Petrović, serdar Milo Martinović i Stevan Perović Cuca emigrirali u Austriju (Kotor). Za njima i bjelopavlićki glavari, pop Đoko i brat mu Vido Bošković, koji su se smjestili u turski Spuž i uputili knjazu poruku: „...ako se do tri dana ne odreče sam knjaževstva i ne preda vladanje Đorđu, i ne pozove serdara Mila natrag da će svi predat se veziru Skadarskome“.[1] Jedan od njih, Stevan Perović, školovan u Beogradu, bio je povezan sa srpskom vladom i dvorom. Ovlastili su ga da ide u Srbiju i obezbijedi novčanu pomoć pobunjenicima. Cilj je bio svrgavanje knjaza Danila s vlasti. Inače, vođe pobune imale su i lične razloge – zadržavanje glavarskih i privilegovanih trgovačkih poslova, koje je knjaz doveo u pitanje ili ukinuo.

Tradicionalni narodni skup u Manastiru Ostrog 1854. godine iskorišćen je kao povod. Optuženi su knjaz i perjanici iz njegove pratnje da su navodno osramotili neke nevjeste i đevojke iz Bjelopavlića, iako u onovremenome društvu nikome nije padalo na pamet da osramoti bilo čiju sestru ili suprugu. Cijelo bratstvo bi oružjem i krvlju branilo njihovu čast. Zato se niko, pa ni knjaz ne bi usudio na takav postupak, jer bi posljedice bile zastrašujuće po njega i familiju Petrović. U atmosferi zasićenoj mračnim emocijama, ova neosnovana optužba, podgrijavana od opozicije među prostim narodom, začela je pobunu protiv knjaza i Katunjana. Na stranu Đorđija Petrovića stavili su se i Puniša Pavićević i Todor Kadić.

A ta, 1854. godina bila je sušna i nerodna, što je tek pogoršalo ekonomsko stanje naroda. Mnoge porodice su se bile digle da se od gladi sele iz zemlje. Koristeći se tim prilikama, očekujući veliku podršku naroda, pobunjenici su razbili magacin praha i olova u Ostrogu. Da ga oplijene spriječili su ih martinićki kapetan Blažo Radović i pješivački Peko Mijušković. Odziv izmučenoga i gladnoga naroda bio je slab. Knjaz je odmah poslao Bjelopavlićima proklamaciju, digao 6000 vojnika i pošao da skrši pobunu. Glas o proklamaciji i otvorenoj prijetnji čuli su i Piperi i 2. jula upućuju Knjazu pismo: „Što čuješ zborove bjelopavlićke, mi u to nijesmo, zadavamo ti božju vjeru glavari piperski, ni znamo za to. No te kumimo Bogom i svetijem Petrom, nemoj vjerovati našije dušmana Bjelopavlića, a to će doći viđen dan, na koga kreneš krivoga, mi smo ti gotovi vazda. A mi čujemo đe nas neko opada u vas, a to će se znati“.

U potpisu su kapetan Vule Nikolin i Jole Piletić.[2] Deset dana kasnije, 12. jula, knjaz Danilo piše ruskome konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću: „S ovu stranu nekoliko vremena mogao sam od više pouzdani izvora uvjeriti kako Skadarski zabit Osman paša i ove godine kao i prošle pobunjuje žitelje Kučah, Pipera i Bjelopavlića da se mene odmetnu, a to črez neki vjerolomni glavara obećavajući kao što se naučio novac i bogato odijelo sa oružjem“. Nastavlja: „Jučer dođe mi glas da su se neki glavari od pomenute tri plemena protivo mene vooružali, i da su već po nekoliko ljudij za sobom povukli bog zna kakovim laskanjem, i pak obećanjem da ja ustanem da ih pokorim da će im Osman paša dovoljno vojske i džebane dati.“[3] Knjaz Danilo je u januaru 1855. godine pisao Kovaljevskome u Kišnjevu da albanski i hercegovački Turci „neće mira nikako“. U maju su dolazili na Cetinje konzuli Francuske i Britanije „poradi umira s Turcima“.

U junu su Turci napali na Cuce i Ozriniće, a krajem mjeseca Komani su se sukobili s Turcima.[4] Aktivan odnos osmanskih vlasti u korist pobunjenika, koji je bio s ruke Bjelopavlićima, osokolio je skadarsko-podgoričku struju u Kučima. Uortačena s osmanskim vlastima, nasrnula je oružano na Bratonožiće i kučku struju lojalnu Cetinju. O tome je knjaz Danilo izvijestio francuskoga konzula u Skadru Ekara. Naredne, 1856. godine, 15. maja piše mu da ima velike probleme s Drekalovićima, koji su ga prethodne, 1855. godine prisilili da interveniše. Obavještava ga da se povukao iz Kuča i pored toga što su se Turci umiješali u „u moju čisto unutrašnju stvar“. Nastojanjem konzula uspostavljeno je primirje, uz uslov da Drekalovići ostanu u miru, a on da suspenduje svoja prava nad Kučima. Piše da je savjesno vršio sve tačke ugovora, ali da su Drekalovići nastavili da ih krše. Od Kuča su stradali Bratonožići i Piperi. Završava da su baš tih dana u Bratonožiima zapalili pet kuća i oteli im 200 brava.

Još prijete da će silom preći sa stadima preko bratonoških imanja i izaći na Komove, pa veli da će, ukoliko do toga dođe, silom braniti Bratonožiće.[5] Na kraju napominje da je primio 500 Bratonožića, koji su pobjegli iz kuća od pobunjene braće. Moli konzule Britanije i Francuske u Skadru da se zauzme da se izbjegli Bratonožići vrate bezbjedno kućama. Notu je poslao, kako piše, da izbjegne komplikacije izazvane stalnim pobunama Kuča. Gagiću je pisao 25. jula da su Turci zavadili Kuče i Bratonožiće i onda Kučima pomagali. Pobunjeni Kuči su 17. jula našli utočište u „podgoričkim i hotskim Turcima“, i s vojskom ubijaju, robe i plijene kučko okruženje. Optužuje skadarske Turke, koji ih sokole da prave nered, i moli Ekara da posreduje kod skadarskoga paše da se stanje smiri.[6] Mamuli u Boki je pisao da su Kuči vazda bili s Crnogorcima, da su krajem XVII i početkom XVIII vijeka ratovali s Crnogorcima i Mlečanima protiv Turaka i 1788. godine od Republike Svetoga Marka tražili odštetu. Sredinom jula žalio se ponovo Ekaru da se Turci spremaju da podignu tvrđavu Medun.

Sa svih strana opkolili su Crnogorce koji su bili ostavljeni u Kučima da održavaju red i spremaju se za sukob.[7] Žalio se da su se pobunjenici povratili u Kuče i popalili kuće lojalnih Cetinju. Početkom avgusta Ekar javlja knjazu da se čulo u Skadru da su Kuči s podgoričkim Turcima napali na Medun.[8] Piše mu da su novine pune izvještaja o vandalizimu što su učinili Crnogorci 28. juna 1856. godine u Kučima. Prilaže mu spisak od 131. ubijenoga, koji je poslat Ati-paši u Skadar. Taj spisak su poslali pop Đeko, pop Petar i vojvoda kučki. U njemu piše da su ubijene tri trudne žene, desetoro đece u kolijevci, pet đevojaka, zapaljeno je 13 sela, opljačkano 800 kuća, oduzeto 985 komada oružja, odvedeno 3000 grla sitne stoke i 1000 konja i krava. Petorici su otkinuti nosevi i usnice.[9] Knjaz mu je odgovorio 5. avgusta.

Otpisao je da je ubijeno 50 ljudi, a ostalo su turske izmišljotine. Objasnio je da Mirko nije mogao lijepim riječima da skloni Kuče, nego su mu odgovorili mecima, pa je ušao i zarobio 1000 ljudi koji su odmah pušteni, i oduzeto je 500 komada oružja. Na kraju knjaz piše: „Kad bi bilo istina, da su Crnogorci metnuli sve Kuče pod nož, onda bi bili pobili i ove ljude, kojima je oduzeto oružje“. Veli da nije napadao na Kuče nego branio neprijatelju ulazak u svoju zemlju i da u Kučima više nema Crnogoraca, nego su se Kuči vjerni knjazu sukobili s Turcima.[10] Dodaje da su im u pomoć, od svoje volje priskočili neki Crnogorci.

Za mir između Turaka i knjaza posredovali su francuski i britanski konzuli u Skadru. Uglavljen je 6. avgusta 1856. godine i istoga dana nota je poslata knjazu na Cetinje. Uspostavljen je status quo pred bitku od 10. avgusta; sva lica s obje strane granice moraju da se povuku na svoju teritoriju; primirje je stupilo na snagu u poneđeljak, 11. avgusta; Kučima je prepušteno da između sebe učine umir prema običajima Brda.[11]

Vojvoda Marko Miljanov opisuje događaj poznat kao Vojevanje na Kuče ili takozvana Pohara Kuča. Tvrdi da je 1855. godine knjaz Danilo od Kuča zatražio da plaćaju danak i da im postavi sud. Kuči nijesu šćeli danak da plaćaju i to razljuti knjaza koji je poslao svoga brata Mirka s vojskom da protivnike kazni i uspostavi poredak.[12] U to vrijeme u Kučima je bila velika nesloga. Oko nekih glavara skupilo se nekoliko vojske i četrdeset podgoričkih Turaka. Ulogorili su se spram crnogorske, povrh Biočkih strana „da se biju, kad vojvoda Mirko krene s vojskom u Kuče!“ Mirko je došao s vojskom na Bioče, u Pipere, preko puta Kuča, udaljeno od Podgorice deset kilometara i poslao im Danilovu poruku. Tražio je da mu dođu Kuči na noge, dvanaest kučkih glavara da se uhvate i mušketaju (strijeljaju iz muskete), a ostali da se vrate mirno kućama. Veći dio Kuča pošao je kod Mirka i izjavio lojalnost, a manji dio s glavarima i popovima kojima je obećavana smrt, nijesu se odazvali.[13] Tako je Mirko čekao jedno pet-šest dana i tražio način da zauzme Kuče bez velike pogibije.

Nudio je pojedinima da tajno uvedu vojsku, ali su ga odbijali ne želeći da uvode vojsku tajno, da ne budu proglašeni izdajnicima. Mirka s vojskom u Kuče je uveo serdar Jole Piletić. U prvom rukopisu, na kojemu je intervenisao, upisao je, nakon što mu je Mirko dao vjeru, da će onih 12 glavara biti pošteđeno, da je piperski serdar ubijedio neke Kuče da mu predaju Medun, a onda je odveo vojsku na Medun, usred Kuča.[14] Od śeverne strane krenula je vojska pod komandom lješanskoga vojvode na Momče i Raćesu, a ban Novica Cerović, rovački kapetan Pavić Đikanov i kapetan morački Milisav Mišnić s vojskom su pošli preko Brskuta i Širokara u kučku planinu da zarobe izbjegle Kuče i stoku.[15] Apostrofirao je da je sve zlo učinio jedan dio Crmničke nahije, Vražegrmci iz Bjelopavlića i nešto Ljubotinjani.[16] Kako Kuči tada nijesu nosili crnogorske kape, to su ih mnogi Crnogrci spašavali, stavljajući im crnogorske kape na glavu „i tako je svaki Kuč pod crnogorskom kapom zdrav osta“.[17] U to vrijeme, navodi, bila se digla hajka na Kuče.

Navodi primjere da je izvjesni Stanko Stefanov govorio da bi volio da mu majka nije od Drekalovića. Pop Milovan Radošević, Bratonožić, apelovao je: „Odvajate odive od Drekalovića, ja mičem na moju dušu, ja ću najprvi počet“. Pop Pavić iz Lijeve Rijeke, u Bratonožićima jednoj đevojci isprošenoj u Kučima govorio je: „Vrati, đevojko, prsten Drekaloviću, pa uzmi mene, Srbina“. Prisutni su ga pitali kako da ga uzme oženjenoga s đecom, a on je odgovorio: „Ta žena mi je od Drekalovića, pa oću da je oćeram i drugu da uzmem“.[18] Piše da govore da je bilo dvije stotine četrdeset tri pośečene kučke glave, među njima sedamnaest vojničkih, a ostali su bili starci, đeca i bolesnici.[19] Pominje da je ekspediciona vojska na Medun postavila stražu od nekoliko Pipera i s njima Baca, na koje su Kuči udarili i prognali ih. U septembru 1858. godine Komisija velikih sila odredila je da Kuči ostanu u Turskoj, ali u vrijeme Omer-pašine godine, 1862.

Knjaz nije mogao održati Kuče u svojoj vlasti i oni su ponovo pripali Turcima. Jole Piletić s Piperima, Blažo Radović sa Bjelopavlićima i vojvoda Mašo Vrbica s dva topa branili su Medun, ali ga nijesu odbranili. Turci su ga zauzeli i utvrdli,[20] a onda je Omer-paša krenuo na Cetinje. Jole Piletić sa Piperima, Blažo Radović s Bjelopavlićima i vojvoda Marko sa 400 Kuča išli su u pomoć Crnogorcima da zaustavljaju prodor Turaka ka Cetinju. Docnije su se, piše, glavari zakrvili i primali mito od Turaka. Turci su nakon Omer-pašine vojne na Medun postavili zabita (šefa policije) sa zaptijama (policijom) i Sud. U njemu je bilo do stotinu Kuča sudija, koji su od Turaka primali platu i s njima sudili Kučima.[21] Na kraju se jada: „Suze mi na oči udare, kad zborim i pišem o junacima, koji su me, u moje mlade godine, naslađivali njinijem djelima, a i brige mi zadavali u misli: oću li ja ka oni bit. Mnogi od vojnika i glavara tužnijem srcem kaževali su mi s kakvijem su bolom te glave gledali i razgledali, tražeći glave svojije prijatelja“.[22]

[1] https://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-u-xix-v/vladavina-knjaza-danila/pobuna-u-bjelopavlicima-1854-godine-momcilo-saletic/; Branko Pavićević, Izabrana djela: Danilo Petrović Njegoš, knjaz crnogorski i brdski, Podgorica, 2007, str. 50.
[2] Isto.
[3] Knjaz Danilo Petrović-Njegoš, Politički spisi, Matica crnogorska, Podgorica, 2016, str. 190–191.
[4] Dušan Vuksan, „Knjaz Danilo – četvrta godina Vlade, 1855“, Zapisi, Cetinje, decembra 1936, str. 321–322.
[5] Dušan Vuksan, „Knjaz Danilo – peta godina Vlade, 1856“, Zapisi, Cetinje, januar 1937, str. 5.
[6] Isto, str. 6.
[7] Isto, str. 8.
[8] Isto, str. 9.
[9] Isto, str. 10.
[10] Isto, str. 10.
[11] Isto, str. 12.
[12] Marko Miljanov Popović, Djela, CID, Podgorica, 1996, str. 496.
[13] Isto, str. 497.
[14] Isto, str. 498.
[15] Isto, str. 499.
[16] Isto, str. 504.
[17] Isto, str. 507.
[18] Isto, str. 514.
[19] Isto, str. 566.
[20] Isto, str. 513.
[21] Isto, str. 512.
[22] Isto, str. 502.

Nastavlja se...