Jedna balkanska ekvilibristika za nauk politici CG suverenista

Piše: Joan Arvanitis

Austrougarsko carstvo je pokopano. Otomanija je, nakon rata sa Grcima, samo sjetna uspomena: maloazijska katastrofa za umišljene Grke, Turcima gorka oskoruša istorije u grlu. Albanski prvaci sve se više interesom okreću Italiji koliko i Kraljevini SHS. Diplomatija umrežava aktivnosti, jača trgovina, planiraju se zajednička ulaganja. Odmiču godine dvadesetog vijeka, nakon ratova zemlje na Balkanu traže putove koegzistencije, tajni sporazumi se potpisuju. U Bariju i Brindiziju odavno su u službi čvrsta jezgra albanskih intelektualaca i političara. Mladoj državi od Kraljevine Italije stiže pomoć. Patriote Arbreši, albanski useljenici na jugu Italije i na Siciliji, nesebično pomažu razvoj svoje matice. Kad je pravoslavni episkop i pisac Theofan Stilian Noli na neko vrijeme odgurnuo Ameda Zogua, eksponenta feudalnobegovske oligarhije, i osnovao vladu, ekstravagantni Amet Zogu se seli u Beograd. Komociju uživa u hotelu „Bristol“, voljan da sa Srbima sklopi čvršće veze. Srbija mu potom daje na raspolaganje kuću na Topčideru, on postaje medijska zvijezda Beograda. Priča se da je opčinjen ženskim tijelom, strastveni je igrač tenisa, govorka se da koristi opijate, pati od insomnije, obnoć izgori na desetine cigareta, paniči da ga ne ubiju. Sa Nikolom Pašićem će uskoro potpisati sporazum u šesnaest tačaka. Izdajnički akt, sastavljen između lukavog srbijanskog političara i albanskog vlastoljubca, dugo je bio sakrivan od javnosti, dok nije objelodanjen u Albaniji, u listu „Tema“.

Tekst Pakta

1. Albanija će se angažirati na sklapanju personalne unije sa Jugoslavijom.
2. Predsjednik albanske države bit će Amed Zogu, koji će kasnije priznati dinastiju Karađorđević.
3. Jugoslavenska Vlada, svim diplomatskim i vojnim sredstvima, priznat će Ameda Zogua kao predsjednika države... te će mu se jednom godišnje dati državna dotacija/zajam. (primjedba prevodioca)
4. Albansko Ministarstvo rata/vojske (primjedba prevodioca) biće ukinuto i Albanija se odriče nacionalne vojske.
5. Albanija će imati žandarmeriju dovoljno jaku da održi unutrašnji mir u zemlji, kako bi zaustavila i uništila svaki pokret podignut protiv Ameda Zogua, ili protiv njegovog uspostavljenog režima.
6. U ovoj žandarmeriji sudjelovaće i ruski oficiri bivše vojske generala Vrangela koji se sada nalaze u Jugoslaviji. Jugoslavenska vlada će žandarmeriju podržati finansijskim sredstvima i oružjem.
7. U žandarmeriju mogu biti angažirani i jugoslavenski oficiri, kao i ostali koje Jugoslavenska vlada prihvata u interesu obje zemlje.
8. Između Albanije i Jugoslavije uspostavit će se carinska unija na osnovu koje će biti usklađena potpuna sloboda uvoza i izvoza robe za obje zemlje. I za vojnike/vojsku (primjedba prevodioca) obje zemlje bit će slobodan prelaz preko granica.
9. Jugoslavenski inostrani predstavnici radiće i u interesu Albanije, koja odustaje od otvaranja svojih diplomatskih kancelarija i konzulata van zemlje.
10. Albanska vlada na Konferenciji ambasadora u Parizu treba izjaviti da odustaje od pretenzija za svoj suverenitet nad manastirom Sveti Naum i naselja Vrmoš keljmendski, koje bi ostale u sastavu Jugoslavije.
11. Albanska pravoslavna crkva će se povući iz Carigradske patrijaršije i ujedinit će se sa Pravoslavnom hijerarhijom u Beogradu, a takođe i muslimansko muftijstvo Albanije bit će zavisno od onog u Jugoslaviji.
12. Vlada Albanije strogo se odriče nacionalne politike i neće se interesovati za albanske elemente van svojih granica. Ona će se angažirati da na svojoj teritoriji ne prihvati Kosovare i sumnjive članove i elemente koji se suprotstavljaju jugoslavenskoj politici.
13. Za svaku koncesiju koju će Albanija dati drugoj zemlji, dužna je dobiti saglasnost od Jugoslavije.
14. Ukoliko je Jugoslavija u ratu sa Bugarskom i Grčkom, Vlada Jugoslavije imat će pravo da u Albaniji regrutuje 25 hiljada dobrovoljaca s ciljem slanja na bugarsko-grčki front. U slučaju rata između Italije i Grčke protiv Albanije, jugoslavenska vojska će imati pravo da okupira cijelu albansku teritoriju kako bi na ovaj način osigurala cijelu Albaniju od moguće italijanske ili grčke invazije.
15. Vlada Albanije ne može objaviti rat nijednoj državi bez prethodne saglasnosti Jugoslavije.
16. Ovaj ugovor je tajni i ne može biti objavljen bez pristanka obje strane.

(Sporazum Nikola Pašić - Amet Zogu avgusta 1924. godine. Centralni državni arhiv, fond 251, dosije 105, godina 1924. Citira se prema Fatonu Mehmetaju, Kriminalne aktivnosti  srpske "Crne ruke" na albanskim teritorijama, Priština, 2004, str. 2;)

                                                                                                                ***

Još 1921. prvaci plemena Mirdita sa vladom SHS ugovaraju stvaranje tzv. Mirditske republike pod pokroviteljstvom Beograda. Albanija je, međutim, već bila primljena u Društvo Naroda. Tim priznanjem ona u očima međunarodne zajednice više nije zemlja mračnih divljaka, za kakvu je dotad uglavnom smatrana, prvenstveno uplivom višedecenijske srbijanske propagande o njoj, kao teritoriji tribalnog društva, do krvi zavađenoj plemenskim razmiricama; prostor složenih plemenskih identiteta, zajednica varvarskog bića, politički i moralni talog Balkana. Međunarodni faktor, međutim, Albaniju, kao i ostale zemlje na Balkanu, želi za partnere. Amed Zogu, snishodljivom mudrošću upravo zato Srbiju bira za ostvarenje svojih planova. Udara na mjesto gdje je i Fan Noli kadšto htio da sarađuje: udvara se Nikoli Pašiću.

Kraj je 1924 godine. Na jednoj strani Fan Noli, izvanredni albanski intelektualac i rodoljub, već pola godine premijer Vlade Albanije, voljan je da sarađuje sa Srbijom i Rusijom, ali nema naklonost Engleske i Francuske.  Krajnje sumnjiv i Musoliniju, taj gospodstveni Albanac ostaje sve usamljeniji; neshvaćen od neukog naroda, pogotovo onog sa sjevera zemlje, koji trpi teror srbijanske vlasti i upade raznorodnih naoružanih jedinica. Nasuprot njemu, Amed Zogu, svojevrsni ekvilibrista, bonvivan i nadljudski vješt lukavac, upravo pomognut Srbijom, vješto plete mrežu nad sudbinom Albanije. Njegova prirodna inteligencija bila je čudesna. Okružuje se  kultivisanim slojem stanovnika, silnicima preostalim od turskih begovata, obožavan od seljaka iz rodne pokrajine Mat, gradeći bajkovitu sliku o sebi kao rodoljubu, bogom danom da spase zemlju i svoj narod. Maltene - drugi Skenderbeg. Nikog posebno ne voli, na neobičan način zanesen i gord, nosi ga ledeni, praktični um. Sve čini za sopstveni interes, upire sile svoje fikcije da svoju misiju prikaže mesijanskom. Upravo pomognut Srbijom sprema pakleni plan.

17. decembra 1924. pod njegovom komandom slivaju se na Albaniju, sa sjevera, istoka i juga trupe koje čine 1000 vojnika redovne srpske vojske, preobučenih u albansku nošnju, 800 ruskih plaćenika generala Vrangela i 500 odanih plemenika iz Mata. Napad je bio munjevit, sproveden gotovo bez krvoprolića. Fan Noline pristalice polažu oružje, oficiri napuštaju zemlju. Godinama potom, vjerni sljedbenici Fan Nolija, tavoreći u inostranstvu, plaćeni oskudnim sinekurama od Italije, Srbije i Sovjetskog Saveza, sanjaju povratak u domovinu. Nikad više neće biti na vlasti.

Zogu slavodobitno ulazi u Tiranu U januaru 1925. formira novu vladu. Srbijanci i vrangelisti se povlače. Zogu čini sve da ublaži gorak okus svog podmuklog čina. Da prikrije svoju špijunsku i prevratničku aktivnost, izmišlja i medijski favorizuje lažni telegram primljen od Musolinija, koji mu navodno čestita na pobjedi. Vlada u Rimu demantuje vijest, ali Zogu poznaje svoj povodljivi narod: dobar glas, u pravo vrijeme nametnut, jači je od istine o nacionalnoj izdaji. Krajem januara 1925. Zogu saziva Ustavnu skupštinu, usvaja se novi ustav. Albanija se proglašava republikom čudne konstitucije. Predsjednički parlamentarizam, nešto što nalikuje američkom senatu, evropske sile odobravaju. Zogu je njen novi predsjednik, njegova prava gotovo su neograničena. Biva šefom države i vlade najedno. Bira se na sedam godina, saziva i odbacuje ministre, raspolaže budžetom, nadzire cio pravosudni  sistem. Na zakone usvojene od poslanika i senatora može dati veto, jača policijske strukture. Srpska pomoć se predaje laganom zaboravu, uticaj Kraljevine SHS omekšava. Zogu se iznova vraća staroj miljenici Italiji. Od nje dobija izdašnu finansijsku pomoć. Italija oprema albansku vojsku, izgrađuje putove, obnavlja gradove. Dobija i koncesiju na albansku naftu. Sa Musolinijem 1926. potpisuje se Tiranski pakt. Zogu sve više ovisi o Italiji. Još 1925. Musolini, takođe koristi vještinu ugađanja svom narodu i ruši mnoge demokratske principe, na temeljima na kojima se Italija i uzdigla kao civilizovana kraljevina; ova stara država dobija diktaturu. (Zapisivač neće objašnjavati kako je tih godina dinastija Savoja, do koje mjere i sa koliko vještine, odolijevala narastanju fašizma u svojoj zemlji; lijepo je, koga to zanima, atmosferu tih godina u Rimu proučiti iz „Embahada“ Miloša Crnjanskog.)

Albanija je 1928. proglašena za Kraljevinu, a Zogu, egzaltirani samovladalac, postao je njen kralj. On i njegova zemlja Drugim tiranskim paktom bivaju taoci varijabilne politike. Amed Zogu biće kralj Albanije samo do 1939 godine, kad Musolini učas, desantom na obale Drača, u dva-tri dana, bude okupirao Albaniju, proglašavajući je svojim protektoratom. A Zogu, sa porodicom i opljačkanim blagom iz trezora, preko zvanične granice Grčke (gle! još jedno uobičajeno političko kurvanje) bježi u izgnanstvo.