Crnogorci hrabri u ratu, poslušni u miru – o Milovanu Đilasu piše hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina

Piše: Dr Tvrtko Jakovina

Politički pad Milovana Đilasa 17. siječnja 1954. bio je za liberalnu ljevicu Jugoslavije, pa tako i Zagreba i Hrvatske, „šok, slom tihe nade u mogućnost oslobađanja političkog prostora od dogmatskog pritiska, od neprikosnovenosti politbiroovske jedinoispravnosti”.

Tako je četiri desetljeća kasnije, na dan Đilasove smrti 22. travnja 1995, zapisao Zdravko Malić, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedan od rijetkih intelektualaca čiji su dnevnički zapisi iz tog vremena javno dostupni.

Đilas je pokopan dva dana kasnije u Podbišću na Tari, pod Kolašinom [kod Mojkovca, prim] u Crnoj Gori.

Okupilo se nekoliko stotina ljudi, ali nitko iz vlasti.

„Svatko je mjerio svoje ćutanje, njegov sadržaj, svoju riječ i pogled. Oko mrtvog Đilasa bila je prikrivena, žestoko podijeljena Crna Gora” — zabilježio je o pogrebu crnogorski pisac i novinar Borislav Jovanović.

Neki su Đilasa ispraćali kao Crnogorca, drugi kao Srbina. Nekima je bio revolucionar i partizan, ministar za Crnu Goru. Dio je smatrao da se Đilas iskupio za „grešni udeo u rasrbljivanju Crnogoraca”, da je (p)ostao Srbin. Jedna je žena naricala:

„Milovane! Grdna rano, bez prebola… Nekad glavo Crne Gore!”

Dio je smatrao Goli otok njegovim krimenom. Svećenik na pogreb nije došao po želji Milovana, već na traženje sina Alekse.

Je li Milovan Đilas bio važniji kao pisac i kroničar — a pisao je čitava života — ili zato što je bio revolucionar i političar? Bi li se o autoru Đilasu i danas govorilo da nije bilo član Politbiroa i šef Agitpropa FNRJ?

Da nije bio partizan, natopljen ideologijom marksizma, a onda prvi koji je s najviših položaja predlagao promjene u socijalističkoj Jugoslaviji, ne bi ga se čulo ni upola onako glasno. Bi li postao zanimljiv da ga rat i revolucija nisu odveli Staljinu, postavili uz Tita i onda pretvorili u najvažnijeg disidenta socijalističkog svijeta koji je objavljivao izvan zemlje? Da nije bio tvrdoglav, dvaput zatvaran i silno literarno talentiran, vjerojatno danas ne bi bio vidljiv u baš svakoj knjizi koja govori o Hladnom ratu, o Staljinu, o Titu, o komunizmu, o Jugoslaviji, o Crnoj Gori.

Ovako je Milovan Đilas i dalje referentna točka, autor kojeg se citira, prvi koji je opisao Staljina s kraja Drugog svjetskog rata, onaj koji je gurao transformaciju Jugoslavije nakon 1948. i člancima u „Borbi” zagovarao demokratizaciji društva, napadao birokraciju i Partiju koja postaje utočište „nove klase” što živi i uživa u njezinim strukturama.

Kad je kao student prihvatio ideju komunizma, zavolio ju je poput žene, govorio je. Između dva rata u komunizmu je prepoznao jedinu potentnu, idealističnu ideju; sve ostalo vidio je kao pasivno, intelektualno potrošeno, neplodno. Kako je govorio kasnije, ako vjerujete u komunizam, onda stradavajući za tu ideju imate osjećaj da ste žrtva, i to plemenita žrtva.

Kad je došao u Beograd na studij književnosti, posvuda su na vlasti bile neustavne monarhije, pa i u Jugoslaviji. Tek kasnije priznao je da je starojugoslavenski kapitalizam imao određenog reda, pa i donosio brzi razvoj. No, onda je došao Drugi svjetski rat.

Jugoslavije ne bi bilo bez komunista Josipa Broza Tita, pa i Đilasa kao jednog od njegovih najbližih suradnika. Bez partizana, nakon rata se ne bi mogla obnoviti zajednica jer bi četničko-ustaški sukob urodio takvim ogromnim žrtvama da se društvo ne bi moglo stabilizirati.

Grčka nije imala različite nacije, a zbog građanskog rata desetljećima će tavoriti kao zapravo fašistička diktatura. Jugoslavenska vlast, KPJ, bila je lenjinistička partija koja traži diktaturu jer ona navodno vodi besklasnom društvu.

Nova je vlast bila samouvjerena, „ožestočena” u ratu, a svi koji su bili politički na drugoj strani rasuli su se i nestali. Postojeće stranke prestale su postojati kao funkcionalni organizmi. Rat je takve organizacije ošamutio i razbio, govorio je Đilas. Građanske stranke nisu se mogle nositi s užasima rata.

Neposredno nakon rata, kad je KPJ provodila najtvrđu i najisključiviju vlast, Partija bi na slobodnim izborima zasigurno bila pobijedila. Šteta da je tad donesen zakon koji je suradnicima s okupatorom — a to su mogli biti svi — zabranio ulazak u političku arenu. Da je Partija nakon 1945. doista organizirala najslobodnije izbore, na njima bi trijumfirala.

Istina, Edvard Kardelj je govorio da problem s tim strankama, kojima bi dopustili da se suprotstave KPJ, leži u budućnosti. Kad bi bile legalizirane i u parlamentu, jednog bi dana postale neugodne. Lenjinistički koncept Partije to nije mogao podnijeti. Marksizam je pseudoreligija motivirana „znanstvenom metodom” i poduprta „znanstvenim činjenicama”, pa kompromisi takvog tipa nisu bili zamislivi.

Jugoslavensko društvo nije otišlo u ždanovščinu, nije postalo sovjetsko jer, govorio je Đilas, „trajala je ona patriotska širina, nekakvo nastojanje da se okupi inteligencija”, zanos prvih poratnih godina. Mnogi su se uklopili u taj sistem.

„Revoluciju vode manjine, kao i kontrarevoluciju. Masa je pasivna – onaj ko nadvlada, on masu mobilizira”, rekao je Đilas. Narod ionako nije subjekt u politici, već su to politički pokreti i partije. Samo one daju narodu ideje i, barem načelno, formu kretanja.

Nakon oslobođenja malo toga mu se sviđalo. Njegov je instinkt asketski, imao je ljudski otpor prema nezajažljivosti, luksuzu, iskorištavanju položaja, ali ne i politički, govorio je. Bilo mu je odvratno da neki žele iz jedne vile u veću i bolju, no ljudi su grešni, sve će se to vjerojatno riješiti jer će u jednom trenutku cijelo društvo postati bogato.

Do pada s vlasti 1954. sve takve je manifestacije, sve parade, privilegije, laskanje i aplauze prezirao. Staljin, čiju je daču Đilas vidio iznutra, nije živio u luksuzu. Sve njegove dače bile su jednako uređene. Tek je samovar bio nešto bolji, onakav kakav bi si priuštila svaka bogatija obitelj na Zapadu.

„Novu klasu” u komunizmu nije prije svega određivao luksuz, premda je on dolazio s vlasti. Naprosto vas stavljaju u vile, organiziraju čuvare i pratnju, guraju u društva sličnih, časte i hvale, govorio je.

Đilas, koji je sve to prezirao, tek kad je pao s vlasti, počeo je sam osjećati njezin „značaj”, ono što mu je donosila. Kako je rekao, ljudi vole biti prvi u bilo kojoj hijerarhiji; važnije je to od činjenice da bi im život bio ugodniji ako bi bili u pozadini, važnije od luksuza.

O Đilasu u partizanima, o Đilasu kao „princu Politbiroa”, govorilo se da je bio grub, netrpeljiv, da mu je osobno raspoloženje variralo, da su uvijek bolje prolazili oni koji bi ga vidjeli poslijepodne, nego oni u rano jutro. Odbijao je takve kritike: „Netačno! Ja sam bio pravi drug. Ako je neko bio ‘na liniji’, ja sam bio vrlo srdačan i blizak s njim”. Tu nije bilo hijerarhije, tvrdio je Slobodanu Iniću 1989. u razgovoru za „Danas”.

Revolucija nosi određena pravila. Volio je rad u kolektivu, konzultacije. Nakon što su Staljin i Vjačeslav Molotov u pismima jugoslavenskom vrhu 1948. optužili Vladimira Velebita da je špijunirao za Britance, mnogi su okrenuli leđa dotadašnjem prvom diplomatu.

Vila Velebitovih na Dedinju opustjela je, ali je Đilas dolazio svakog dana. Znao je da su optužbe lažne i vjerojatno bile priprema za politički potres koji će zatresti svijet i Jugoslaviju učiniti specifičnom u hladnoratovskom svijetu. „Volim tačnost, nisam bio kapriciozan, kapriciozan sam možda u mišljenju… nisam kapriciozan kao ličnost. Ne kažem da sam bio anđeo ili bezgrešan, ne može niko inače biti to, a u revoluciji posebno, ali nisam bio ni bolji ni gori od ostalih vođa revolucije”.

Tad su izmišljeni, smatrao je Đilas, i strahovi Miroslava Krleže koji se njega smrtno bojao. Krleža je bio „maza” nakon rata, o njemu — barem o njemu! — odlučivao je sam Tito i ništa mu se nije moglo dogoditi. „O nekom manjem mogao bih i ja da odlučujem”, rekao je uza smijeh.

Svoju je ulogu u ratu i revoluciji smatrao pozitivnom, baš kao i Titovu u ratu, u industrijalizaciji, odbacivanju Sovjetskog Saveza. Lošim je smatrao Titov kult i to što mu podilaženje okoline nije smetalo. Nikad međutim, ni nakon povratka u javni život, o vlastitim greškama nije govorio.

Kad je 1948. prekinut odnos sa Sovjetima, Đilas se najbolje snašao. Bio je to „njegov ambijent”, mogao je tući Ruse „a pomalo kroz njih i naše ‘Ruse’, da mi treba nešto novo o socijalizmu da kažemo i da učinimo”. Bio je to „novi put u socijalizam”, borba za napredne tendencije u socijalizmu protiv reakcionara i konzervativaca.

Usporedio je tako 1952. na partijskom kongresu u Zagrebu Staljina sa Džingiskanom. Jugoslavija je postala „hegelovska negacija postojećeg stanja u socijalizmu… kvasac i varnica njegova daljeg razvitka”. Jugoslavenska revolucija „izašla je iz nacionalnih okvira i postala pojava od međunarodnog značenja”.

Nakon posjeta Burmi i Indiji 1953., gdje je predstavljao Savez komunista Jugoslavije na sastanku socijalističkih partija Azije, objavio je članak u časopisu „Nova misao”. Napisao je da je trajao „izlazak na svjetsku pozornicu”.

Omogućile su ga pobjeda u ratu i događaji 1948. jer „onih nekoliko nenabubanih, originalnih rečenica koje režiserima svjetske drame otmemo da iskažemo, ipak odjekuju makoliko nas stišavali. Mi smo stvarno istupili u svijet – izvan malog balkanskog i nešto šireg kruga u Evropi i naše su oči širom otvorene”, pisao je.

Đilas je vrlo rano spoznao da je komunizam teško ostvariv ili nemoguć. Odlično se razumio s britanskim laburistima. Krajem 1953. i početkom 1954. objavio je, kao predsjednik Skupštine Jugoslavije, niz članaka u „Borbi” o potrebi reforme socijalističkog sistema.

Predlagao je uvođenje još jedne partije. Pisao je da treba legalizirati frakcije i dopustiti im da javno iznose svoje stavove. Ako bi postojale dvije partije, makar i dvije lijeve partije, onda nijedna ne bi bila lenjinistička. Osigurala bi se politička borba unutar zemlje.

Doduše, Đilas je brzo shvatio da socijalizma, pa ni socijalističkog pluralizma, ne može biti bez općeg pluralizma, koji pak nije bio moguć u poretku kakav je Jugoslavija imala i očito željela zadržati. Samoupravljanje i odmak od Sovjetskog Saveza bili su koraci u pravom smjeru, ali to nije bila demokracija kakvu je tad već zamišljao promijenjeni, reformirani Đilas.

Odustajanje od monopola vlasti za SKJ je bilo previše. Lakše se bilo obračunati s Đilasom, nego odustati od svega što je osvojeno. Đilas je prerano progovorio jer partijski vrh Jugoslavije nije bio spreman za promjenu. Kad je promjena došla, trideset i pet godina kasnije, bilo je prekasno i došlo je do desnog obrata.

Đilasu je do 1954. idejno najbliži i najsličniji bio Vladimir Bakarić. Odlično se slagao i s Kočom Popovićem. Bakarić, govorio je Đilas, za razliku od mnogih drugih nije igrao perfidnu ulogu u obračunu koji je uslijedio. „Đilasovci” su napadani posvuda. Organ Saveza komunista Hrvatske Naprijed prestao je izlaziti. Guste Šprljan, jedan od urednika, ubio se nakon kritike — i to Bakarićeve — da je „heretik, izdajnik, đilasovac”.

Neki se Đilasu nisu smjeli javiti, neki su se bojali, drugi su ga bojkotirali. Njemu samome je odvajanje od drugova bio najteži dio odlaska iz politike i disidentstva. Ostao je uz obitelj: Aleksu i voljenu drugu suprugu Šteficu Barić, Zagrepčanku, u mladosti ilegalku.

Uz njega je ostala i Mitra Mitrović, studentska ljubav i prva supruga čija je knjiga „Otpisana” objavljena 2023. godine. Već je to pobudilo novi interes za Đilasa. Kad je 2024. prvi put objavljen potpuni rukopis njegove knjige „Ideal i profesija: Uspomene revolucionara”, Đilas je opet postao nezaobilazna tema.

Bez drugova, u političkoj divljini, mahnito je pisao i od 1954. do 1956. napisao više knjiga, među kojima je „Ideal i profesija”. Sjajan je to uvid u rad KPJ dok je još bio u ilegali, kad pristup Partiji nije bio jednostavan čak ni onima koji su iskreno željeli raditi za nju.

Đilas tu opisuje i svojeg brata Aleksu koji će postati narodni heroj, Desanku Maksimović, Savića Markovića Štedimliju i niz drugih koje je susretao u ilegali i u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Prvi put je Đilas zatvoren 1956. zbog kritike jugoslavenske politike i tiskanja knjiga izvan zemlje. Drugi puta iza rešetaka ide 1962. kad je dobio 13 godina zatvora, ali je pušten 1966. godine. Đilas je u Jugoslaviji pretvoren u neprijatelja, antikomunista, prikazivan je kao „zapadni element”. Od apsolutnog vjernika u komunizam pretvorio se u nešto što bi se moglo nazvati socijalistom. Kako je sam priznao, za vlast nije bio zainteresiran sve dok s nje nije pao.

S krajem Hladnog rata sve se promijenilo. Zapadne socijalističke stranke postale su uglavnom liberalne. Socijalizam je dotad bio poznat, gasio se. Bio je, na kraju krajeva, dijete kapitalizma, nastao iz bijede, gladi kapitalista za profitom, u jednom svijetu koji je nestajao.

Kapitalizam se promijenio do 1990., mijenjala se i priroda borbe za drukčiji svijet. U travnju 1990. Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena donijela je odluku da rasformiraju partijskih organizacija u poduzećima. „To je Đilas bio predlagao prije 35 godina”, napisao je u dnevniku Zdravko Malić. Najpoznatijeg jugoslavenskog disidenta dotad su već mjesecima opsjedali novinari. Bilo je to vrijeme „restauracije”, a publicitet oko Đilasa značio je „kraj titoizma i Titova kulta”, govorio je.

„Sve ove navale na mene”, rekao je, „ne bi bilo bez odluke Slobodana Miloševića”, koji je krajem osamdesetih bio čvrsto na vlasti u Srbiji i imao namjeru presložiti Jugoslaviju.

Milošević i Đilas nisu mislili jednako, ali je Đilas spremno, kao znak pobjede vlastitih ideja, prihvatio poraz političarâ koji su ga desetljećima bojkotirali i zatvarali. Putovao je i držao predavanja, govorio o svojim radovima, opet je postao javna osoba, susretao se s političarima.

Tad ga nisu primali još samo u Crnoj Gori.

„Crnogorci su društvo bez građanske kulture, hrabri u ratu, poslušni u miru”, komentirao je. Time je objašnjavao i zašto ga sunarodnjaci nisu bili zaštitili nakon pada s vlasti.

Pretkraj njegova života došlo je do raspada Jugoslavije i rata, što Đilas prati u svom dnevniku. Rat ga frapira, ali ga razumije, zna njegove uzroke i posljedice bolje od mnogih suvremenika.

Sedamdeset godina od njegova pada s vlasti i trideset od smrti, Đilas je još uvijek intrigantan i čitan. Njegovo jugoslavenstvo, antičetništvo i komunizam — makar disidentski — više nisu motivirajući ili politički aktivni faktori u društvima rastrganima nacionalizmom.

No, Đilasa se objavljuje i tumači, ostao je živ baš kao i onaj s kim se, kako je zapisao u dnevniku, „izmirio nakon smrti”.

Dvaput je sanjao Tita, razgovarali su i pružili si ruku. Tito ga je konačno učinio „princem Politbiroa”.