Onovremena štampa o vojevanju na Kuče i savremeni odjeci

Piše: Stevo Vučinić

Novosadski Srpski dnevnik od 12. avgusta 1856. godine, povodom Kučke afere pisao je da su „Kuči stari otpadnici, nepostojani, neverni, od velike štete Crnoj Gori, da na veru ubijaju crnogorske poslanike koje su sami pozvali“.

Iste novine su deset dana kasnije javljale da se jedan dio Kuča „otpadio“ i pobio sa onima koji su vjerni knjazu Danilu.

Zagrebački Agramer Cajtung, takođe od 12. avgusta iste godine, pisao je da su Kuči vazda bili crnogorski i da su iz Skadra mnogo novca uzeli, i da su ih praznim obećanjima, kao i Pipere 1852. i Bjelopavliće 1854. godine, Turci podbunili protiv Cetinja.

Srbski Dnevnik 30. jula javlja da su Crnogorci ponovo umirivali Kuče i da će se to završiti u knjaževu korist, dok je austrijski vicekonzul javio svome ministarstvu u Beču da su podgorički Turci podstrekavali Drekaloviće da sa 1000 Podgoričana i pripadnika plemena Gruda 31. jula napadnu Medun.

Osvojili su tvrđavu, proćerali crnogorsku posadu i zarobili devetoricu. Ratni trofej je jedna pośečena glava i dva uveta.

Po izvještaju istoga vicekonzula, 9. avgusta došlo je do sukoba Kuča lojalnih knjazu i onih lojalnih Turcima. Iz boja su u Skadar donešene tri glave i jedna crnogorska zastava.

SAVREMENI ODJECI I NEKA STANOVIŠTA

U knjizi Ilije Petrovića „Crnogorska pohara Kuča“, kojom je očitovao duboko netrpeljiv stav prema dinastiji i samom postojanju Crne Gore, recenzent Stojan Biber recenziju, kojom se izrugivao s knjazom Danilom i državom, naslovio je „Knaz Danilo Petrović – skica za patografiju“. Piše da je knjaz, zbog maloga rasta i zelenih očiju nazvan Zeko Mali, bio vladar, do njegovoga vremena u teokratskoj srpskoj državici. Knjigu drži skicom za psihološki portret i njegovu medicinsku biografiju.[1]

Autor navodi da u XVIII vijeku Kuči nijesu Crna Gora pozivajući se da je ona bila samo „skučeni“ predio cetinjske eparhije. Njegoševo odbijanje ponude Velikoga vezira Mahmud Rešida iz 1832. godine da prizna sultana za gospodara i zaštitnika pred silama, a za uzvrat da Crna Gora dobije autonomiju kao i Srbija, napada kao nerazumno. Citira Vladana Đorđevića koji piše: „...godine 1832, dokazao je vladika Rade koliko je opasno kad je vladalac – pesnik... ovaj ponositi odgovor koštao je najprije Crnu Goru a posle i celo Srpstvo čitavo jezero krvi.“ Danila krivi što se nije zavladičio, držeći se Njegoševoga testamenta, nego je Crnu Goru izveo u civilizovani svijet na načelima prosvjetiteljstva.[2]

Vladiku Rada tereti da je „prodajom za novce zemalja, nakvašenih srpskom krvlju dokazivao njenu nezavisnost“.[3]

Optužuje kralja Nikolu da je od strica naučio kako da oslabi srpske položaje u Albaniji u Prvom svjetskome ratu. Piše da je blagajnik Crnogorske banke odnio 300.000 kruna u zlatu, da pobuni Albance i tako povuče veći dio srpske vojske na jug, i oslabi śeverni front.[4]

Drži da su Njegoš, Danilo i Nikola bili neiscrpno zavidni Kučima pred njihovim zaslugama za očuvanje srpskoga nacionalnoga duha.[5]

Danila kvalifikuje kao vladara pijanoga od manije veličine, koji ima namjeru da bude novi Spasitelj, a njegova Crna Gora da „postane krov celom Srpstvu“.[6]

U septembru 2016. godine na Orljevu, u Kučima, otvoren je monumentalni spomenik mitskoj Pohari Kuča na kome su uklesane riječi: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče“. Njime su Udruženje Kuča i prijatelja Kuča „Marko Miljanov“ i Srpsko nacionalno vijeće obilježili 160 godina od vojevanja na Kuče. To je inače spomenik skadarsko-podgoričkoj politici njihovih predaka.

Na otvaranju su istakli da je podignut u pomen jednoga od najmračnijih perioda crnogorske istorije – po zlu čuvene pohare Kuča i da je to zločin koji u današnjoj terminologiji može ponijeti i najsuroviju riječ – genocid. Po njima razlog krvavog pira bio je bunt Kuča, „koji nisu mogli više da trpe teror koji je sprovodio cetinjski gospodar“. Istakli su prema kazivanju očevidaca iz vremena tih tragičnih događaja, posebno zapisu vojvode Marka Miljanova, „posječene su 243 plemenske glave, od čega 17 ‘vojničkije’, dok su preostale bile staraca, žena i djece...“

Neki učesnici su istakli u izjavama da kazivanje Marka Miljanova, savremenika događaja, u knjizi „Pleme Kuči“ ukazuje na istinitost onoga što je ispričao generacijama koje dolaze. Na kraju, predśednik Srpskoga nacionalnoga savjeta izjavio je da Kuči nemaju pravo da oproste i zaborave zločin, i da žele da žive u miru i ljubavi „s novim generacijama naše braće ako to oni hoće, ako neće onda neka ovo spomen-obeležje bude spomen srpskog identiteta Kuča“.

Javno je očitovao i odnos prema obnovi spomenika u Podgorici nadvojvodi Mirku Petroviću, koji kao spomenik „dokazanom zlikovcu bila bi još jedna provokacija prema obespravljenom i poniženom srpskom narodu u Crnoj Gori“.[7]

O knjazu Danilu Ž. Andrijašević je u sažetom obliku napisao da je najveći državnik u istoriji Crne Gore koji je „apsolutnu vlast koristio da bi stvorio bolju Crnu Goru, a ne da bi od nje napravio spahiluk. Tadašnja plemenska pamet ga nije razumjela, a protivnici ga nijesu ozbiljno shvatali... Da se kojim slučajem vrati knjaz, zatekao bi nastavljače onih protiv kojih se borio, okupljene u taboru primitivizma i izdaje...“[8]

Konstatuje: „kada je surovo slamao političke otpore i smrću kažnjavao prekršioce zakona, činio je to zbog toga što su se svi oni našli na putu stvaranja uređene i moderne Crne Gore, a ne zato što su oni vrijeđali njegovu vladarsku taštinu. Surovo se obračunavao i sa onima koji su našli saveznike u protivnicima svoje zemlje, suzbivši do neškodljivih granica jednu ekspanzivnu crnogorsku bolest – izdaju.“[9]

Proces koji vodi stvaranju države, herojsko je vrijeme, smatra D. Vučinić, jer je fokus na okupatoru i njegovim slugama, na pregalaštvu („Pregaocu bog daje mahove“ – vladika), smjelosti, hrabrosti, poduhvatu, žrtvi, odricanju, nadljudskom naporu. Navodi da ove vrline „postaju unutrašnji zakon i moralni kodeks jačice koja je preduzela herojski poduhvat, a on ne trpi i ne toleriše: kolebljivost, neutralnost, suprotstavljanje i savez sa okupatorom, jer svako od ovih stanja razjeda ideju i praksu osnovnog poduhvata“.[10]

Svako „pleme, bratstvo ili pojedinac koji su se voljno i trajno eksponirali u nekom od pobrojanih stanja bili su označeni kao izdajnici. Kad ne bi bilo tako, herojski poduhvat bi se razvodnio i propao“.[11]

Stavljanjem takozvane pohare Kuča na plemensku zastavu, stavljen je na nju i anticrnogorski grb. Tako je ona postala zaštitni znak Kuča, kojim je kučki glavarski sloj, štiteći isključivo sebe od moguće odgovornosti za politiku izdaje u presudnom vremenu, stavio cijelom plemenu teret anticrnogorstva.[12]

Savez sa Srbijom pojačao je i osnažio legitimitet takve politike, dao joj zamah i obezbijedio dugovječnost. Da bi spriječili njenu problematizaciju, kučki glavari dodatno su se postarali da plemenicima, u jednom kraćem procesu, karikirajući sopstvenu prošlost i etničko porijeklo, promijene i nacionalnu svijest.

Utapanjem u srpski nacionalni korpus, postali su instrument srpske nacionalne politike Beograda i dio moćnoga saveza. On ih je temeljem njihovoga srpskoga nacionalnoga predznaka lišio oreola nosioca anticrnogorske politike, i iz položaja protivnika sopstvene države, preoblikovao u srpske nacionalne heroje i povijesne pobjednike. Na kraju zaključuje da su Kuči trajni pobjednici, jer je beogradska anticrnogorska politika trajna.[13]

ZAKLJUČAK

Vojevanje na Kuče 1855. i 1856. godine su činjenice, a pohara Kuča mit. Jovan Erdeljanović je prigovorio tumačenju ovoga događaja u objavljenim Markovim sabranim spisima: „Ovu je poharu opširno ali na žalost dosta pristrasno opisao vojvoda Marko i time se ogrešio o vrednost svoje knjige“.[14] Udvostručio je broj poginulih, a u vrijeme ekspedicije boravio je na Cetinju i bio vrlo oportun; nije se miješao u međukučki spor, jer očito nije bio kadar da ga riješi.

Na koncu to dokazuje brojnost ekspedicije i autoriteti koji su joj bili na čelu. U njegovim spisima pisanim pet decenija nakon događaja akcentovane su i neke veoma važne činjenice. One osvjetljavaju sâm akt, na način koji dozvoljava izvođenje konačnoga zaključka. Pohod je provociran, ne samo ugrožavanjem suverenih prava Cetinja u Vasojevićima, Piperima i Kučima nego i odnosom dijela Kuča koji su se uortačili s Turcima i plijenili, palili i otimali pokretno imanje, uglavnom Bratonožićima, ali i svojim plemenicima koji su podržavali knjaza Danila.

Borbe za opstanak u surovome kučko-bratonoškome bezvodnome kršu, u kome se živjelo po nuždi, na način koji se u literaturi naziva hajdučijom, bila je tradicija. Ubistvo drugopemenika zbog osvete ili otimanja blaga (stoke sitnog i krupnoga zuba) nije držano zločinom. Taj svijet nije krasilo milosrđe, posebno ne ukoliko mu je familija gladovala ili je njen opstanak bio u pitanju. Te okolnosti objašnjavaju razloge koji su naveli više od šezdeset kučkih bratstava da pređu u islam.

Njihovi potomci naseljavaju jednu od dvije mahale u Rožajama, jednu u Gusinju, ima ih i u Plavu. Veći broj starośedilačkih muslimanskih familija u Podgorici porijeklom je iz Kuča. Do Berlinskoga kongresa, 1878. godine, i u Spužu i Nikšiću bilo je muslimanskih porodica porijeklom iz Kuča.

Život u okolnostima bibiljskoga siromaštva, ne samo u Kučima, nego na cijelom dinarskom kršu, porodio je poseban tip čovjeka. Vjekovima, iz dubine bića, potresali su ga prateći vokali teškoga, dubokoga i dramatičnoga tona gusala i dovodili u stanje ekstaze. Nadahnjivan je lokalnom epikom, koja slavi junaštvo i junačka djela, da ne posustane u uslovima vječite borbe za opstanak. Gonjen agonom, gladan i žedan svakodnevno se suočavao sa izazovima koji su mu dovodili u pitanje opstanak i njega i porodice. U okruženju koje nije poznavalo zakone, a pravda je bila nedostižna, sabljom braniti sebe i porodicu, sticati plijen i plijenom je izdržavati, držao je junaštvom. Čak se i do đevojke dolazilo sabljom.

Marko navodi jedan primjer. Piše da se šćer vojvode Radonje u jedan dan „prosila: ko ju na mejdan dobije, tome žena da budne!“ Prijave se četiri megdanžije: iz Pipera, Bratonožića, Kuča i kapetan Mećikukić iz Spuža. Megdan je bio oko 1730-ih godina. Zbog jedne uvredljive riječi bratonoški megdandžija ubije kučkoga i tako uzrokuje međusobni pokolj ova dva plemena, koji je Bratonožiće koštao šesnaest glava a i oni, piše Marko, „Kuča dosta ubiše“, ali ne navodi koliko.[15] Tako da je iz ovoga sukoba ostalo vjerovatno tridesetak glava na bojištu.

Ekspedicija na Kuče koju je, dogovorom svih crnogorskih prvaka, predvodio nadvojvoda Mirko Petrović, bila je opštecrnogorskoga karaktera. Učestvovali su Lješnjani, Katunjani, Piperi, Bjelopavlići, Crmničani, Ljubotinjani, Moračani, Drobnjaci, Rovčani i Bratonožići, na čelu sa plemenskim prvacima, serdarom Jolem Piletićem i vojvodom Novicom Cerovićem. Cilj im je bio da uklone skadarsko-podgoričku struju u Kučima koja je ugrožavala, ne samo Kuče, nego i Bratonožiće i Vasojeviće.

Posljedično je ugrožavala i politiku cetinjskoga dvora, koja je tekla maticom, u koju su uvirala crnogorska i brdska plemena, unutar jedinstvenoga državnoga okvira. Autarhija, koja je u to vrijeme vladala u Kučima, pogodovala je da se začnu sporovi unutar plemena, koji su ugrožavali i Bratonožiće. Dvije struje, skadarsko-podgorička i crnogorska naklonjena Cetinju, bile su njena posljedica. Međusobni oružani sukob i sukob s okolnim plemenima, u onome vremenu, bio je prirodan način rješavanja sporova, o čemu piše vojvoda Marko Miljanov. I jedna i druga struja svoja stanovišta su temeljile na egzistencijalnom pitanju – kako opstati u bezvodnome kučkome kršu, na koga se osloniti i kome prikloniti u takvim okolnostima – Skadru i Podgorici ili Cetinju.

Naklonjeni Skadru i Podgorici viđeli su u njima spas za Kuče. Njihov identitet je bio plemenski i oni su ga štitili po svaku cijenu; nijesu razumjeli politiku Dvora i njene dalekosežne posljedice koje su vodile državnosti i državnoj nezavisnosti. To se od njih nije ni moglo očekivati. Ekspedicija je pokrenuta kao jedini način rješenja toga pitanja, koje je ugrožavalo državnu politiku Cetinja.

Oružana prijetnja skadarsko-podgoričke struje i njihov napad na život i imovinu Kuča lojalnih Cetinju to potvrđuje, dok potvrdu njenoga opštecrnogorskoga karaktera vojevanja, isprovociranoga djelovanjem te struje, nalazimo u Markovome spisu, koji opisuje tri slučaja koja vode takvome zaključku: Stanka Stefanova koji je govorio da bi volio da mu majka nije od Drekalovića; popa Milovana Radoševića iz Bratonožića, koji je pozivao da se kučke odive vraćaju domu i popa Pavića iz Lijeve Rijeke, koji je savjetovao jednoj đevojci da se ne udaje za Kuča nego za njega; namjeravao je da svoju ženu od Drekalovića vrati u dom.

Očito da su okolni plemenici bili ekstremno iziritirani od skadarsko-podgoričke struje, udružene s Osmanlijama, koja ih je ugrožavala. Ta činjenica abolira nadvojvodu Mirka od optužbe da je vodio zločinački pohod na Kuče, koji se kvalifikuje kao Pohara Kuča. Abolira ga i epska poezija, učešće u ekspediciji svih plemena i poznatih crnogorskih glavara, uključujući serdara Jola Piletića i bana Novice Cerovića i izvještaji onovremene štampe. Ukupan broj ubijenih, za današnje pojmove na svirep, a u ono vrijeme uobičajen način, na neki način, uporediv je s brojem poginulih u međusobnim obračunima Kuča s Bratonožićima ili Piperima, na istovjetan način, o čemu piše i Marko.

Upoređenje, odnosno, uporedna analiza, ne dozvoljava zaključak da je vojevanje bio zločin dimenzija koje mu savremeni tumači pridaju, smještajući ga u mitsku sferu. Otpor činjenicama upleten je u ideološku matricu koja je začeta u Beogradu sredinom XVIII vijeka.

Do danas je ostala ideološka okosnica svih protivnika crnogorske državnosti i Crnogoraca kao takvih. Onovremeni Kuči, unutar skadarsko-podgoričke struje, bili su žrtva sopstvenih uvjerenja da su pleme, bratstvo i lična egzistencija iznad države, a njihovi nasljednici, temeljem krvne veze, žrtve su uvjerenja da takvu politiku njihovih predaka, koja je u savremnoj Crnoj Gori anahrona i uperena protiv same njene egzistencije kao države, treba apologirati. Ilija Petrović knjigom „Crnogorska pohara Kuča“, a Udruženje Kuča i prijatelja Kuča „Marko Miljanov“ i Srpsko nacionalno vijeće spomenikom ogriješili su se o moralne postulate utemeljene u Markovome spisu „Primjeri čojstva i junaštva“.

Napali su vojevanje na Kuče teškim i neosnovanim kvalifikacijama „genoicid“ koji je obilježio „najmarčniji period crnogorske istorije“, nadvojvodu Mirka kvalifikativom dokazani zlikovac, a knjaza Danila i cijelu dinastiju Petrović napali su imenima nedostojnih ljudi. Zamjeraju im utemeljenje crnogorske države, koja se kao takva ispriječila Srbiji i njenom interesu da izađe na Jadran. To ih je odvelo u drugu krajnjost. Direktno i jasno negiraju svaku vezu sa svojim porijeklom, koje je zapisao vojvoda Marko. Ulili su se u srpski nacionalni korpus, kojemu ne pripadaju ni istorijom ni kulturom.

Stavili su se u funkciju velikodržavnih interesa Srbije, uzdižući mit o pohari Kuča do nivoa objektivne istine, koja nema nikakve poveznice sa stvarnošću i razumnim zaključivanjima. To je oprečno i temeljnim interesima naroda. Taj mit ga dezintegriše i stavlja u funkciju stranih sila, a njih uvodi u izdaju sopstvene države i naroda kojemu biološki, povijesno i kulturološki pripadaju. Vojvoda Marko, u spisu „Primjeri čojstva i junaštva“, osudio je izdaju svoga roda kao zločin koji nije imanentan ljudskome soju.

[1] Ilija Petrović, Crnogorska pohara Kuča, Podgorica, 2006, str. 9.
[2] Isto, str. 81.
[3] Isto, str. 87.
[4] Isto, str. 159.
[5] Isto, str. 306.
[6] Isto, str. 308.
[7] https://www.politika.rs/sr/clanak/360944/Spomenik-stradanju-Kuca; objavljeno 8. 8. 2016.
[8] Živko Andrijašević, https://www.pobjeda.me/clanak/da-li-je-bilo-uzalud-knjazhe; objavljeno 10. 5. 2020. g.
[9] Isto.
[10] Dejan Vučinić; odgovor na moj pismeni upit o problemu plemenskih pobuna protiv knjaza Danila u 19. vijeku.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Ilija Petrović, Crnogorska pohara Kuča, Podgorica, 2006, str. 225.
[15] Marko Miljanov Popović, Djela, CID, Podgorica, 1996, str. 38–39.