Piše: Stevo Vučinić
Vojvoda Marko Miljanov Popović ušao je u epsku poeziju stihovima nadvojvode Mirka Petrovića. Poetski ga je uzdigao među svim Kučima i suśednim katoličkim albanskim plemenima.
Posredno, stihom u kome knjaz vojvodu Marka Miljanova pita: „Zar nijesi poša̕ kod Turakah, / Ka̕ ostali svi kučki glavari?“, opjevao je i poraz skadarsko-podgoričke struje, 1855. i 1856. godine, koja se bila, ne samo ispriječila državotvornim ambicijama Cetinja, nego je za turski račun životno ugrožavala Bratonožiće i Vasojeviće. Snažeći mu autoritet, osnažio je i političku struju vjernu Cetinju i Dvoru.
Boj na Medunu u Kučima [1]
(1862)
Cmili nešto gore u planini:
Al̕ je zmija, al̕ bijela vila?
Al̕ je oraj polomio krila?
Ali soko pilad pogubio?
Nit̕ je zmija nit̕ bijela vila,
Nit̕ je oraj polomio krila?
Niti soko pilad pogubio,
Nego Srbin iz Kučke krajine,
Skraj Meduna, grada bijeloga,
Vojvoda Miljanović Marko;
Evo ima četri godine,
Otkad Turci Kuče poharaše,
Turcima se Kuči predadoše,
I krvavu sablju poljubiše,
Ma ne hoće vojvoda Marko,
Sam se drži pri Komu planini,
Sobom nema druga nijednoga,
Do sokola Stanojević Joša:
Bije Turke, nikad ne prestaje,
Od Medu do kraj Podgorice,
Četrdeset glava otkinuli,
I to im se malo učinilo,
Na se meću turačke haljine,
Šetaju se po Zeti prostranoj
I lijepoj šeher Podgorici;
Turski idu, turski govore,
A po turski povezali čalme,
Po turski sablje pripasali,
Po gradu ih niko ne poznaje,
Dok udari akšam i jacija,
Tad po jednu posjekoše glavu,
Pa je nose Komu na planinu,
To trajalo četiri godine,
Dok pogibe Stanojević Jošo,
Sam ostade vojvoda Marko,
Misli junak što će od života;
Sve mislio na jednu smislio,
Ode Srbin preko Crne Gore
Dokle dođe na polje Cetinje,
Pred svojijem Nikolajem knjazom,
Pa se knjazu smjerno poklonio,
Ljubi njega u skut i u ruku,
Pita njega crnogorski knjaže:
„Okle si sad, kučki vojvodo!
Zar nijesi poša̕ kod Turakah,
Ka̕ ostali svi kučki glavari?“
A vojvoda knjazu odgovara:
„Slušaj dobro, dragi gospodare!
Ja nijesam bio u Turakah,
Niti ću se predat Turcima,
Dok je moja na ramenu glava;
Evo ima četri godine
Kako se sam bijem s Turcima;
Sa mnom nema druga nijednoga,
Do sokola Stanojević Joša,
Juče mi je Jošo poginuo,
Pod gizdavom varoš Podgoricom!
Sad sam osta̕, bez nigđe nikoga
Od kučkoga roda žalosnoga!
Al̕ te molim, dragi gospodare!
Da mi podaš nekoliko vojske,
To Piperah i Bratonožićah
I serdara Piletića Jola,
Da udarim na Medunu gradu,
I popalim turske karaule;
Od Meduna do Zete prostrane,
I krvave varoš Podgorice
Biće Kuči đe i moja glava.“
Ali knjaže njemu odgovara:
„Oj vojvodo Miljanović Marko!
Sad ne mogu da ti indat dajem,
Evo ima po godine danah,
Ka̕ se biju Katunjani mladi
I Brđani sokolovi hrabri,
Po granicah od Hercegovine.
Oni raju brane od Turakah;
A znaš što je na Krnjice bilo,
Na Krnjice i tvrde Ponare?
Tu i danas našu vojsku kažu:
Još, čuješ li, što se tamo radi
U zenđilu Vasovu nahiju
Na sokola vojvodu Miljana,
Na Miljana i Vasojeviće,
Dvije paše sa dvedes̕ t hiljadah?“
Al̕ vojvoda od njeg̕ ne odstupa,
Nego bolje pri njemu pristupi,
Pa ga ljubi u skut i u ruku:
„Ja ti mnogo i ne tražim vojske,
No Pipere i Bratonožiće,
I podaj mi dva topa ognjena,
Pa što bog i sreća junačka da!“
Knjaz mu više ni zboriti neće,
No mu dade dva topa ognjena,
I Vrbicu Maša kapetana,
I njegovo dvadeset tobdžijah
I serdara Piletić Јola,
I sa njime hiljadu momakah;
Otidoše pravo na Medunu
Kad vojvoda na Medunu dođe,
prema gradu namjesti lubarde
I četiri stotine momakah,
Da čuvaju grada i kapiju,
Pa vojvoda svoju braću zvaše:
„Đe ste, Kuči, moja braćo draga?
Vi ste ovđe načinili grada,
I fortice pokraj Podgorice,
Turci su ih vojskom popunili,
A ja ću ih vatrom opaliti,
Ali moju glavu izgubiti!
ko će sa mnom, neka ide za mnom,
Na krvave turske karaule!“
Kad ga jadni Kuči razumješe,
Svi veselo na noge skočiše
I na kule turske udariše,
Devet kulah na juriš uzeše
Od Meduna do kraj Podgorice,
I svakoju ognjem izgoreše;
Tri stotine glavah pos̕jekoše,
A stotinu robah zarobiše,
Poslaše ih na Cetinje ravno,
U tamnicu svijetloga knjaza.
Sjedi serdar Piletiću Jole,
Kod njega je petnaest stotinah,
listom Kuči i Bratonožići,
I Piperi na glasu junaci,
bije grada dva mjeseca danah,
Ma se brane carevi nizami,
Žestokijem ognjem iz pušakah,
Iz pušakah i iz lubardah.
To začuo Čerkez Abdi-paša,
Al̕ je Čerkez roda junačkoga,
Te on spravi Skadrane junake
I nizame cara od Stambola,
Do dvanaest hiljada vojnikah,
A pred njima starca Osman pašu,
Pa na Kuče on povede vojsku,
Da rašćera Kuče i Pipere,
Da izbavi grada medunskoga,
I nizame cara od Stambola;
Osman mu se divno poklonio,
Pa otide i dovede vojsku,
jedan dio na Fundinu tvrdu,
Drugi dio preko Orahova,
Treći dio na Koće proklete,
Što nemaju vjere ni zakona,
Ni klanaju, ni boga poznaju,
Ni poznaju ni boga ni zakona,
Ni u Rimu papu velikoga.
Dočeka ih protopope Đoko
Na Zatrijebač na selo krvavo:
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Tu se prva prolijeva krvca;
Druga vojska na Koće krvave,
Oko kule Marašević Aca;
Tu se bije protopope Zeko,
Oko njega kučki sokolovi;
Na Fundinu, na bijele kule Rašovića!
Velika je sila navrijela,
Na Pipere, krvave junake,
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Tu se prva prolijeva krvca
od Turakah i Crnogoracah!
Tu se lome mači i andžari
I od žive vatre džeferdari!
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Sokoli ih Piletić serdare,
Pa doziva bratučeda svoga,
Kapetana Piletić Maksima:
„A, Maksime, moj sokole sivi!
S̕ jeci Turke dokle mahat̕ možeš.“
Među njima vojvoda Marko,
on siječe razgoni Turke,
Ne stidi se cara ni vezira,
Ni Osmana, paše carevoga;
Ginu Turci, ginu Crnogorci!
Već je muka odoljela živa!
Nestade im praha i olova;
Uzmakoše natrag Crnogorci,
A za njima kidisaše Turci,
Sa tri strane naglo navalili,
Stadoše se kod tvrda Meduna,
Kod Vrbica Maša kapetana
I serdara Radović Blaža;
Na njih Turci naglo navališe,
Iz grada se oni otvoriše,
Na topove juriš učiniše,
Ma tobdžije, hrabri sokolovi,
Braniše se, što su kadri bili
Dok im traja praha i olova,
A već su ih opkololi Turci;
Ostaviše zelene topove,
A za oštra gvožđa prihvatiše,
I kroz Turke juriš učiniše,
Dok topovi u krv ostadoše,
A Meduna Turci osvojiše;
Osman paša na Medun izađe,
Pa dozivlje Piletić serdara:
„O serdare Piletić Jole!
Kaži pravo, tako bio zdravo!
Koliko si vojske izgubio
U ovome boju krvavome?“
A Jole mu pravo kazivaše:
„Osman pašo, turski kapetane!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem
Od moje je vojske poginulo
Sto i trides̕t na mrtvo junaka;
Među njima dva sokola siva:
Piletić Maksim kapetane,
I od Kuča protopope Zeko;
U raju im počinule duše
Jer su život za poštenje dali!
Tri stotine ima ranjenikah;
Više žalim dva topa ognjena,
nego naše posječene glave!
Al̕ me š njima prekoriti nećeš,
Nije mi ih majka napravila,
Ni ljubova u dar donijela,
No sam ti ih skoro zadobio
Na Grahovcu, polju krvavome,
Kada tursku pos̕jekoše vojsku.
No, Turčine, amanet ti teški!
Kaži pravo, svečeve ti brade!
Je li tebi iko poginuo
Od našega boja junačkoga?“
Turčin bješe, za boga hajaše,
I za bradu sveca njegovoga,
Pa mu pravo na istinu kaže:
„Na mrtvo je šesnaest stotinah;
Ranjenijeh ima tri hiljade;
Ma ne žalim našu mnogu vojsku,
Kad zadobih dva topa ognjena,
Našeg cara, moga gospodara,
Da se š njima ne diče kauri,
Ja se mogu š njima pohvaliti
I Medunom gradom bijelijem.“
A veli mu Piletiću Jole:
„Kamenom se pohvalili Turci!
Kad toliko ostaviste mesa
Na Fundini i na Orahovu
I na Koće izdajno koljeno!“
To je bilo, istina je bilo.
Nakon što je 1882. godine vojvoda Marko Miljanov pao u nemilost cetinjskoga dvora, za njega se interesovala Zemaljska vlada u Sarajevu. Bila je zainteresovana da crnogorsku opoziciju smjesti u Bosnu. Politički azil su već bili dobili vojvoda Mašo Vrbica, pogranični kapetan Petar Radoman, porodica Bošković, Niko Drecun i Simo Đurašković, pa je po zahtjevu Zemaljske vlade u Sarajevu, 1888. godine, u vezi Marka Miljanova, Petar Radoman dao izjavu okružnome načelniku toga grada Antu, vitezu plemenitome Vukoviću. Svjedoči da mu je Marko kazao da mu nije jasno zašto je pao u nemilost Dvora, jer nije ništa loše uradio.
Znao je samo to „da je u vrijeme kad je Srbija proglašena kraljevinom, otišao iz Podgorice brzojavni pozdrav, čije je odašiljanje njemu u zlo upisano“. Inače, Srbija je proglašena kraljevinom 6. marta, upravo te 1882. godine. U izvještaju piše da je 1862. godine postavljen za kabadahiju knjaza Nikole, a 1869. godine postavljen je za člana Velikoga suda i dobio je titulu vojvode. To je, piše, bilo priznanje za zasluge kao ustaničkome vođi i agitatoru za stvar Crne Gore u albanskome području, koje je graničilo s Crnom Gorom, a bilo je pod turskom vlašću.[2]
Deset godina kasnije vojvoda Mašo Vrbica interveniše kod ministra za Bosnu i Hercegovinu, Benjamina Kalaja da mu omogući naseljevanje u Bosni. Poslao mu je molbu 8. juna 1893. godine da se omogući smještaj u Bosni crnogorskim emigrantima Đoku i Peru Pejoviću, Đuru Kustudiću, Mirku Bakoviću i posebno, navodi, Marku Miljanovu.[3] Piše mu: „Ne znam tačno kad će vojvoda Marko Miljanov krenuti iz Crne Gore ali mi je javljeno da će doći. Stoga najučtivije molim Preuzvišenost Vašu da mi izvoli staviti do znanja oću li ja, kad pomenuti vojvoda iz Crne Gore izide, javiti mu da ovamo dođe bez da u Beograd ide“. Kalaj mu je odgovorio: „Posebeno podvlačim da je naseljavanje Marka Miljanova od velike političke važnosti zbog čega ga označavam kao veoma poželjno“.
Srpska štampa, nekritičkim veličanjem, snažila je ego svim uglednim protivnicima knjaza Nikole, koji je oličavao Crnu Goru kao suverenu zemlju. Podstaknuti tekstovima koji su ih nekritički slavili, nekolika umišljena, gorda i samoljubiva Crnogorca odmetnula su i odselila iz zemlje. Emigrirali su u Bosnu i Srbiju i svjesno ili nesvjesno stupali u redove njenih neprijatelja. Vojvoda Marko Miljanov za dlaku je izbjegao tu zamku.
On je u ljeto 1893. godine sa suprugom otputovao u Beograd umjesto u Bosnu. Zadržao se dva mjeseca. Austrougarski konfidenti su javljali Beču da se nije susrijetao sa bosanskom političkom emigracijom, od čega se plašila dvojna monarhija. Javljali su da je došao da se osvjedoči o stanju i raspoloženju Srba. U Srbiju je primljen s naročitom pažnjom i na svakome koraku iskazivano mu je posebno poštovanje.
U Novome Sadu bio je svečano dočekan. Bio je gost Polita Desančića i novosadskoga knjižara Pajovića. Pośetio je i predstavnike austrougarskih vlasti i gradske uprave iako je bio u privatnoj pośeti. U audijenciju ga je primio i patrijarh Branković. Bio je u pośeti i fruškogorskim manastirima.[4] Početkom novembra bio je u Budimpešti đe su ga dočekali tamošnji Srbi i predstavnici vlasti. Primio ga je i predśednik ugarske vlade Vekerl, a prisustvovao je i śednici mađarskoga parlamenta. Neki autori, kao V. Bogićević, misle i vjeruju da je u Beogradu bio obaviješten da bi njegovo emigriranje imalo više štete nego koristi za opštu (srpsku) stvar, pa je radije ostao u Crnoj Gori da podnosi nemilost knjaza Nikole, nego da prisustvom na teritoriji Austrougarske nešto doprinese u njenu korist.[5] Umro je 2. februara 1901. godine u Herceg Novome, dostojanstveno ispraćen od građana i vlasti, koje su mu odale zaslužene državne počasti.
U Glasu Crnogorca od 9. februara 1901. godine data je obavijest o smrti vojvode Marka Miljanova, u kojoj piše da mu je mrtvo tijelo na Njegušima dočekao vojvoda Šako Petrović s Njegušima. Tijelo mu je bilo izloženo u Crkvi Svetoga Đorđa nad kojim su svu noć sveštenici čitali. Sljedeći dan je povorka krenula za Cetinje.[6] U Bajicama ga je dočekao narod, đaci i sveštenstvo, a govorio je učitelj bajički Boljević. U susret su im pošle Markove šćeri i rodbina. Potom je proto Matanović izvršio pomen pokojniku, a onda je provedena povorka niz Katunsku ulicu uz pojanje đaka „Svjati Bože“. Tijelo je položeno u Vlašku crkvu đe je pristupao narod, a onda se krenulo ka Podgorici, a knjaz Mirkom bio je na čelu pratnje iza kovčega.
Na Crnoj gredi od pokojnika se oprostio M. Šaulić toplim govorom. U Glasu Crnogorca, od 17 februara 1901 godine, supruga Stefa je dala javnu zahvalnost knjazu i knjaginji koji su dočekali kovčeg na Rijeci, knjazu Mirku i Petru koji su ga pratili, Mitrofanu banu i čitavome nizu uglednika oficira, vojvoda i sveštenika, koji su ga s narodom dočekivali usput od Herceg Novoga do Meduna. Pobrojani su oficiri i glavari s Njeguša, Ćeklića, Dobrskoga Sela, Ceklina, Ljubotinja, Lješnjanske nahije, Lješkopolja, Bjelopavlića, Pipera, nekim bratstvima i Podgorice obje konfesije. Završena je zahvalom vojvodi Vasu Bracanovu Ivanoviću s glavarima koji u ime vojske položiše vijenac na grob pokojnika.
[1] Mirko Petrović, Junački spomenik, pjesme o bojevima Crnogoraca sa Turcima: (1852–1862), prvo izdanje 1864, Unireks i Centar za kulturu Nikšić, 1997, str. 131–137.
[2] Vojislav Bogićević, „Zašto je vojvoda Marko Miljanov pao u nemilost knaza Nikole“, Istoriski zapisi, Cetinje, 1950, str. 67–68.
[3] Vojislav Bogićević, „Namjeravano naseljavanje vojvode Marka Miljanova u Bosni“, Istoriski zapisi, Cetinje, 1953, str. 224.
[4] Isto, str. 226–227.
[5] Isto, str. 227.
[6] Glas Crnogorca, 9. 2. 1901. g.
Nastavlja se...
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR