Piše: Stevo Vučinić
Instrumentalizacija Markovoga lika i djela počela je osamdesetih godina XIX vijeka. Imala je dvije faze: prva, od Veljega rata 1876–78, pa do smrti 1901. odnosno, do 1904. godine i druga, u narednim decenijama; posebno je bila plodna tridesetih godina prošloga vijeka. U prvoj fazi, beogradska štampa i crnogorska studentska omladina u Beogradu transformisali su ga u misteriozni lik velike društvene važnosti, definisan protiv Crne Gore. Između 1876. i godine njegove smrti, 1901, objavili su 33 priloga biografskoga karaktera o vojvodi Marku Miljanovu u srpskoj štampi i štampali mu tri manja djela. Tvorci imperijalnoga plana „Velike Srbije“ računali su da je protegnu na teritorije Bosne, Crne Gore, Kosova i Makedonije i djelova Hrvatske i Bugarske, s izlazom i na Egejsko more, u Solunu. Crna Gora je za njih imala poseban značaj. Oslonac za djelovanje protiv Crne Gore dobili su u crnogorskim studentima u Beogradu. O tome piše Danilo Radojević u tekstu „Udio emigracije u uništenju crnogorske države“.
Dvojica, Miloš Šaulić i Marko Cemović su bili najagilniji. Cemović, koji je bio pitomac srpske vlade, u jednome pismu savjetuje ministra prosvjete Srbije Ljubomira Kovačevića da Srbija ne treba iz nekih „vojno-političkih razloga“ da Vasojeviće prepušti Crnoj Gori jer bi oni, da im „lični računi kneza Nikole ne stežu (...) ruke“, dobro poslužili za osvajanje Kosova. Hvali ih da se „drže lavovski“ u borbi protiv Nikole i nekih koji „pripovijedaju svecrnogorstvo“.[1] D. Radojević navodi i zavisnost crnogorske emigracije od srpske vlade na primjeru Jola Piletića, kojemu je Andra Nikolić, ministar inostranih djela Srbije, rješenjem iz 1893. godine, cijeneći njegove zasluge „za srpstvo“, povećao novčanu pomoć na 150 dinara mjesečno. Kako mu ta pomoć nije redovno isplaćivana, serdar se žalio Savi Grujiću, predśedniku srpskog ministarskog savjeta, da se namučio „živijeh muka“ i moli da mu se pomoć redovno šalje, „jer ja nemam ni od kuda druge pomoći, već mi je ovo sve, a mislim da nije pravo niti je razlog da kod određenog mi izdržavanja umrem od gladi“.[2]
Tih godina crnogorka emigracija je bila brojna. Vojvoda Mašo Vrbica, koji je bio u Banjaluci, radio je na sređivanju prilika da u Bosnu emigrira i Marko Miljanov, kojemu je namijenjena uloga vođe opozicije knjazu Nikoli, posljedično i Crnoj Gori. Piše dalje D. Radojević: „Upoređivano je junaštvo crnogorskijeh vojskovođa, što je tada bila posebno osjetljiva tema, a isticani su samo Marko Miljanov i Peko Pavlović. Za Marka je naglašavano da ga uzdiže nad drugijem Crnogorcima „nenadmašna čistota karaktera i poštenja“, da se ne savija pred vlašću, da je u Crnoj Gori samo jedno čelo na vidiku, „samo jedna glava stoji pravo, ponosito, a ta glava nije drugog već vojvode Marka“.[3] Ta slika izdvajanja Marka Miljanova Popovića nad svijem Crnogorcima dovršavana je uzdizanjem njegovog otpora kralju Nikoli. Na taj način je Crnogorcima sugeriran samoubilački agon, razbijanje autoriteta suverena: „Toga Crnogorca nema koji će tako svaku istinu, pa i samom knezu u oči reći, kao vojvoda Marko“.[4] Vojvođanska štampa, nakon bojeva 1876. godine, počela je isticati junaštvo i karakter Marka Miljanova Popovića, posebno naglašavajući da Marko radi po sopstvenom nahođenju. Stvarali su u javnosti sliku i da je on samostalan: „Bez ikakvog višeg uputstva, bez zapovjesti, bez komande odozgo, radi vojvoda Marko na svoju ruku, po svome sopstvenom uviđenju i raspoloženju“.[5]
Radojević navodi referat Milutina Garašanina kralju Milanu Obrenoviću, u kome se apostrofira da je sprečavanje Crne Gore da se proširi prema istoku i jugoistoku od kapitalnog značaja za Srbiju, i da se mora naći način da se realizuje. U njemu je posebno skrenuta pažnja na vojvodu Marka Miljanova koji je u sporu s kraljem Nikolom, jer je uticajan među Albancima i Crnogorcima. U tome referatu navedeno je da „po preporuci“ niškog načelnika, izvjesni Mehmed Sadiković iz Novog Pazara treba da uspostavi vezu s Markom Miljanovim. Na tome tragu je i pismo Toma Oraovca iz 1883. godine, koji je iz Srbije pisao Marku da „što prije ostaviti Crnu Goru“, a koje završava obavještenjem da je srpski dvor uključen u akciju.[6] Za taj cilj korišćeno je i falsifikovano Markovo pismo Peku Pavloviću, kojega se Marko nije odrekao, i unijeto je u prvo izdanje za njegovog života. D. Radojević piše da je prilikom štampanja Markovih cjelokupnih djela, 1930. godine, Tomo Oraovac obavijestio priređivača, književnika Trifuna Đukića, da je on autor „Poslanice Peku Pavloviću“, koji je to unio u predgovor. Anđa Petrović, Markova šćer, tužila je sudu obojicu, držeći da su joj povrijeđena autorska prava. Spor je okončan smrću Anđe Petrović i Toma Oraovca, 1936. godine. Navodi da su Tomovo autorstvo dokazivali Trifun Đukić, dr Mihailo Vukčević i dr Lazar Rašović.
Trifun Đukić, inače autor Markove romansirane biografije, piše Radojević, tvrdio je da ta poslanica svakim stihom liči na ostala Orahovčeva djela. Lazar Rašović je to dokazivao jezičkom analizom, dok je, navodi dalje, Mihailo Vukčević tvrdio da Marku nije svojstveno samohvalisanje jer kad bi autor „Poslanice“ bio Marko Miljanov, onda bi ona bila izraz samohvalisanja, što nije bilo svojstveno Marku.[7] Očito se Vukčević pozvao na navodni razgovor Marka i knjaza koji se nalazi u objavljenom pismu Peku Pavloviću. Pismo očituje taštinu i slavoljubivost autora.[8] Sadržinom, samohvalom i upotrebom termina koješta koji Marko nije koristio, idu naruku zaključku da je poslanicu pisao M. Pavićević. Savo Ivanović, autor propagandnoga štiva „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma“, koje je izdao Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu 1898. godine, o Marku ima drugačije mišljenje. Našao je da je lažna veličina i da je svoje junaštvo sam izmislio, ali mu pripisuje pjesmu kralja Nikole „Onamo, onamo“.[9] U uvodu se pita zašto knjazu Nikoli „dozvoljavamo da u svojoj neopravdanoj gramzivosti žrtvuje srpske interese, u svojim intrigama da staje na put prisajedinjenju Crne Gore uz Srbiju?“. Poručuje da bi „pravo bilo u povjesnici naše bijedne domovine zabilježiti onoga vampira pod mitrom (Petra II)“.[10] Za njega Nikoli poručuju da je „vaš djed, mitropolit Petar II, na nesreću Crne Gore i na porugu Boga i ljudskoga roda zamislio, da od prljavih njeguško-kotorskih kaluđerština i proskuraša iz vašega doma stvori jednu koliko skorovečernju i skandaloznu, toliko naduvanu i po srpske interese ubitačnu dinastiju!!!“ Pa nastavljaju da je u oktobru 1830. godine umro, kao što svi umiru, vladika cetinjski Petar I Petrović „za koga Vi i te crnogorske budale, da je bajagi svet. A mi, Visočanstvo, evo svečano tvrdimo, da to nije istina više no što može li istina biti: da je Marica Gorova ili Milica Tataruša sveta!“[11] Petra I naziva „taj vaš šareni „svetac“ bez nosa“. Za Njegoša vele: „neka počiva na Lovćenu, jer zbilja, kao da mu je sam Bog naredio, da na samrtnom času izabere to mjesto za vječni boravak među zvjerovima i na tom svijetu, kao što je bio zvjer i razvratnik na ovome!“.[12] Nikoli progovara da su mu stric Danilo i otac Mirko naručili jedno ubistvo jer je taj „zapjeva kad je čuo da je franzavi Petar II lipsao“.[13] Vrijeđa ga i pjesmom:[14]
„grehota je narodima,
Da za cara zeca care...
Ah, pri zecu, prosto imat,
Za vladara i magare!“
Crnogorska emigracija u Beogradu posebno je bila ogorčena činom krunisanja Nikole Petrovića za kralja Crne Gore i njegovim govorom: „...Duboki su temelji ovoj obnovljenoj Kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih Kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Vrijeme je rušilo samo ono, što je nad zemljom bilo, ali što je izidano bilo u njoj i što je usađeno bilo u srcima slobodnih gorštaka ovih planina, to nijedan silnik, koji je na našu Otadžbinu nasrtao, nije mogao porušiti. Na tome dubokom temelju počeli smo mi zidati, i danas evo staroga Kraljevstva našeg opet da blista pod suncem nebeskim. Savili smo nad njim svod od blagoslova Božijeg i pribiramo narod svoj za dalje pregnuće na putu napretka i jačanja...“. Odluka knjaza Nikole da se proglasi za kralja dobila je podršku i novu vladarsku titulu priznale su sve velesile i evropske države. Izaslanike je poslala većina evropskih dvorova. Priznanje je manifestovano i dolaskom ratnih flota velesila u barsku luku. Svi sem Srbije, koja je poslala visoku delegaciju, a istoga dana, 28. avgusta 1910. godine, u dnevnom listu Politika, nezvaničnom Vladinom organu, objavljen je takozvani Manifest Crnogoraca. U podnaslovu piše: „Crnogorska omladina protestuje, što knez Nikola proglašava svoju bednu zemlju za kraljevinu. – Zemlja sirotinje, krvi i Jubileja ima svega 140 osnovnih škola – Perjanici slave a narod plače.“[15]
Za Markovoga života, kroz pjesmu J. Zorića, objavljenu 1896. godine, mit je dobio i pjesničku formu.[16] To je poetska slika Marka kao div junaka, čije želje za „Srbinstvo gore“, a među mnogima viteškoga kova „samo jedan Miljanov je Marko“. Istorizam zasnovan na srednjovjekovnim srpskim mitovima, nemanjićkoj prošlosti, nadahnut idejom obnove Dušanovog carstva, kosovskim kultom, osnažen je i mitom o Marku Miljanovu. Njegov mitski lik našao se u galeriji likova koji su uticali na nacionalnu memoriju, koja je postala osnova za izražavanje savremenih misli i želja nacije.
Lomini Kuči, vilovito stjenje:
Ni dvorova, ni sjajnih palata;
Samo stjenje i suro kamenje –
Ali stjenje, suva vredi zlata.
U tom divnom vila zavičaju,
Rodio se junak od junaka,
Jeknulo je s jednog, drugom kraju,
Dično ime Miljanova Marka.
Kad no mači zablistaše sjajni,
Razavi se zastava krvava,
Odjeknuše glasovi očajni,
I zelena pocrveni trava;
Kad junaci plivaše u krvi,
U krv zađe i sunašce jarko:
Ti si bio međ prvima prvi,
Ti, sokole, vojevoda, Marko!...
Tvoje grudi plemenito ječe,
Tvoje želje za Srbinstvo gore,
Tvoja sablja strahovito s̕ječe,
Tvoja usta plemenito zbore!...
Ima dosta sjajnih umova,
Što sijaju kao sunce jarko,
Mnogo ih je viteškoga kova –
Samo jedan Miljanov je Marko!...
Šta je zemlja da joj sunca nije
Što je tako životvorno grije?,
Šta bi cvjeće, kad istom proklije,
Da mu vlage i toplote nije?
Što bi tiće, što se zrakom vije,
Da mu nije krila tananije?,
Što bi Srbu ponos da uzvije,
Da mu Marka Miljanova nije?!...
Blago majci, koja tebe rodi,
Pa ti ponos i viteštvo dade,
Blago zemlji, kud ti noga hodi,
I tvom rodu, koji te imade!
Dokle srce u grudima bije,
Dok cvjetava mirisavo cv̕jeće,
Dok se loza tvoga roda vije:
Tvoje ime poginuti neće!
Povodom Markove smrti poetski se oglasio i Sekula Drljević.[17] Pjeva, Marko „div je bio“... „Smrću svladan danas pade pobjedilac sa Fundine“ i pita se ko će braću izbavljati „I raskidat ropske lance? – Haj – ko će nam Marko biti“. Oglašava ga vojskovođom, pobjednikom u Bici na Fundini 14. avgusta 1876. godine, junakom bez premca i pita se ko će ga naslijediti i predvoditi opoziciju protiv knjaza i Crne Gore.
Početak nam novog veka
Pokazuje silu jaku;
Divovima svoga pretka
Smelo kopa mračnu raku!
Još za divom Svetozarom
Suze nismo ubrisali,
Pa smo evo već na grobu
Div-junaka drugog stali!
Ah ne prestaj suze liti
Neutješni srpski sine,
Smrću svladan danas pade
Pobjedilac sa Fundine!
Ko će Srbu vođa biti?
Ko l’ krajini branit’ krilo?
Ko će Srbu povratiti
Što je negda srbsko bilo?
Nestade nam Svetozara;
Ko će branit’ pravo naše?
Nestade nam diva-Marka
Ko će seći „tiran-paše“?
Imal’ boja, Crna Goro,
U kom’ Marko nije bio?
Imal’ klanca, gde on nije
Hrabri megdan dijelio?
Ko osvoji brdsko pleme
Ko mu skinu ropske lance?
Ko natopi turskom krvlju
Vučjeg-dola klance?
Ko savlada lomne Kuče
Bez pomoći ikog živa?
Samo s četom svojih druga,
Slobodu im ko dariva?
Ko je bio branič rodu?
Marko svome rodu to je;
Ljudska snaga tu je mala,
Div je bio – divovo je!
Dvadeseti novi veče,
Zgrešilo je srpstvo što je,
Što sahrani našeg Marka?
Ko će čuti srpske vaje?
Mlogi sinci Srbinovi
Drugog služe sve do groba!
Na sramotu novog veka
Novog ljudstva, novog doba.
Ko će sada od tiranstva
Braću milu izbavljati,
I raskidat’ ropske lance?
Haj, ko će nam Marko biti?
Ah, ne kloni, Srbe brate,
Još nestalo Marka nije,
Mi ga samo ne vidimo
On divuje ka’ i prije!
[1] Danilo Radojević, Crnogorci na limesu, Podgorica, 1999, str. 75–76.
[2] Isto, str. 79.
[3] Isto, str. 98.
[4] Isto, 98.
[5] Isto, 98.
[6] Isto, 100–101.
[7] Danilo Radojević, Crnogorci na limesu, PEN Centar, Podgorica, 1999, str. 101–102.
[8] Marko Miljanov Popović, Djela, CID, Podgorica, 1996, str. 609.
[9] Danilo Radojević, Crnogorci na limesu, PEN Centar, Podgorica, 1999, str. 82.
[10] Savo Ivanović, Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma, Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu, 1898, str. 19.
[11] Isto. str. 52.
[12] Isto, str. 67.
[13] Isto, str. 87.
[14] Isto, str. 84.
[15] Dnevni list Politika, 28. avgust 1910.
[16] Bosanska Vila, Sarajevo, br. 22, 1896, str. 347.
[17] Golub, Sombor, 1. maja 1901, str. 135.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR