Tumačenje lika i djela Marka Miljanova

Piše: Stevo Vučinić 

Kroz romansiranu biografiju Marka Miljanova, takođe naslovljenu „Marko Miljanov“, autora Trifuna Đukića, koja ima odlike pseudistorijskoga spisa, štampanu u Beogradu 1957. godine, mit o Marku Miljanovu dobio je ozbiljnu književnu formu.

I ona je oslonjena na kratku mitologizovanu biografiju Marka Miljanova koju je objavio Mihailo Vukčević 1904. godine.

Pravilo po kojem su svi mitovi konstituisani utvrdio je poznati istraživač mitova Džozef Kembel.[1]

Romansiranim mitom o Marku Miljanovu to pravilo je potvrđeno i čini okosnicu Trifunovoga literalnoga djela. U njemu, po utvrđenom pravilu, mitski junak, u ovom slučaju Marko, kreće u avanturu u nepoznato, biva provjeren, srijeće razne protivnike, nalazi se u smrtnoj opasnosti ali preživi, onda biva progonjen i na kraju se preobrazi u novo stanje i biva konačni pobjednik.

Marko u đečjem uzrastu kreće u avanturu. Piše Trifun, Marko u uzrastu od osam godina, od roditelja traži da mu kupe pušku. Na to mu majka odgovara: „Eno ti Turaka, pa je otmi!“ I on joj se zakune da će je oteti. I otme je unekoj bici Kuča s Turcima na Kakarickoj gori. Imao je četrnaest godina kad je oteo ne jednu, nego dvije puške, ali Turčina s kojega je jednu skinuo nije ubio.[2]

Kao dijete dokazuje nadnaravne moći i stremi prvijenstvu. Te jeseni, piše dalje Trifun, kao četrnestogodišnjak Marko je čuvao ovce u koje mu je upao vuk. Prvim metkom je ranio vuka, koji je ranjen jurnuo na njega. Marko ga je uhvatio za gušu oborio i zadavio. Kad se povratio od rana, tu kožu je krenuo da iznese na podgorički pazar. Na podgoričke livade srio je nekoga Turčina koji je otkupljivao kože. Ovaj ga je pitao ko je ubio vuka, a on je odgovorio da je on. Ovaj mu na to kaže da laže, a Marko mu odgovori da on ne laže nego takvi kao on. Ovaj krene da ga ošamari, a Marko ispod pasa isturi malu pušku, uždi oganj u njega i ubije ga.

Marko se sukobljava s protivnicima. Poslije toga, on bataljuje da čuva ovce i odaje se borbi protiv turskih siledžija. Piše Trifun da upada u turska sela i gradove, brani sirotinju od turskih nasilnika i kažnjava zločince,[3] a onda Marko „počinje da sanja o prvenstvu među ljudima“. Prvo se namjerio na starinu Božinu Petrovića, iz kuće kučkih prvaka guvernadurovića, poznatoga po čojstvu i junaštvu. Našao ga je pred kućom đe śedi. Obratio mu se pitanjem – „Jesi li ti reka da su Petrovići najbolji Kuči?“, na što mu je Božina odgovorio da se toga ne śeća, a može biti. Tu mu je Marko kazao da je čuo da jeste i da je došao da ga zove na megdan, da to prvijenstvo podijele. Na Božinino pitanje čiji je, odgovorio je da je Marko Miljanov. Božina se nekako čudno zagledao u daljinu i savjetovao mu da ne dijeli megdan s onima koji mu se raduju nego s neprijateljima. Piše Trifun da je Božina Marka očinski otpratio, a u sebi je slutio da s njim odlazi i prvijenstvo Petrovića u plemenu.[4] Glas o njegovim podvizima se šire po Crnoj Gori. On se prijavljuje za perjanika knjaza Danila i na njegovo pitanje čiji je, odgovara da je sin Miljana Jankova Popovića iz Kuča, na što mu knjaz veli da ga ne poznaje, a Marko mu skreše u brk: „Ako nijesi čuo za njega, ti čuj za mene: ja sam Marko Miljanov, i boljega Kuča od mene nema!“ Danilo ga je na to potapšao i kazao: „pa ti si taj o kome već gore pričaju!“[5]

Marko se sukobljava s najmoćnijim protivnicima i sanja velike snove. A onda Trifun nastavlja da se poslije Boja na Fundini počelo pričati o Markovim namjerama za proširenje borbe put Skadra i Albanije i o njegovim planovima o narodnom i državnom uređenju. Jednom prilikom kad su bili na Orjoj Luci i za njima išli perjanici, knjaz Nikola mu je dobačio: „Ne možemo tako, Marko! Za mnom idu četiri a za tobom šest perjanika!“[6] I taman u to vrijeme njegov bratstvenik Ilija Spahov pucao je na njega i ranio ga. Familija mu je tvrdila, piše Trifun, da su „posrijedi bile ljubavne stvari“.

Marko u smrtnoj opasnosti. I onda Trifun veli, na knjaževo žaljenje što je rođak pokušao da ga ubije, Marko mu je odgovorio da „nije on, no si me ti ubio, gospodare“.[7] Te riječi mu je izmislio i u usta stavio Trifun, iako je znao da je rođak pokušao da ga ubije iz osvete, jer mu je vojvoda Marko bio obesčastio sestru, a onda odbio da je oženi. U radnju je uveo i osmislio jednu zagonetnu uzbunu, kojom je pokušao da knjazu Nikoli natovari zadnju namjeru da ga liši života. Piše da je Ananije Milačić dobio od knjaza nalog da kao zastupa knjaza Danila u Skadru, kao kum u kući Mučića. Na kraju ga je ispratio i uputio da se javi prijestolonasljedniku da mu još nešto kaže. Piše, poljubio je knjaza u ruku i vidio se „s Danilom koji mu je nešto mladalački naručivao“. U povratku svratio je u kuću Rašovića koja ga je domaćinski dočekala. U pola noći kad su domaćini i gosti pošli na spavanje, on je uzeo revolver i oprezno izašao vani. Okrenuo je revolver ka Orljevu i dva puta opalio, a onda je uslijedio njegov glas „pogibe Marko Miljanov“. To je izazvalo uzbunu koja je dovela na Medun mnogo Kuča. Onda je pošao na Medun i Marku kazao da je namjeravao „da vidi jesu li mu Kuči još vjerni“.[8]

Marka progoni crnogorski knjaz i njegova okolina. Razmimoilaženje s knjazom Nikolom uzrokovano je Markovom podrškom pokretu za ustavnu reformu Crne Gore, koju je predvodio Šako Petrović, knjažev rođak. Marko je onda dao ostavku na mjestu brigadira. Poziva se na Šaka koji je pisao Marku da se pazi, a njegovoj okolini da ga čuvaju da ga ko ne ubije.[9] A najpouzdajnije knjaževe ličnosti, vojvode Petar Vukotić i Ilija Plamenac, su radili da smanje Markovu slavu. To su, piše, priželjkivali u toku i poslije ratova. Marko kao slobodouman, i bivajući u ustavnom pokretu protivio se knjaževoj volji da se pita za sve u Crnoj Gori. Tokom proslave godišnjice Obodske štamparije na Cetinje su došli predśednik i sekretar Srpske akademije Ljubomir Kovačević i Milan Milićević. Došli su da se vide s Markom. Piše Đukić: „Tako je Marko na Cetinju našao onoga koga je mislio da traži u Beogradu. I trećega dana proslave, kad su glavni gosti odlazili iz Crne Gore, sa njima je i Marko Miljanov, sa ženom Stefom, polazio u goste Srbiji i Vojvodini“.[10]

Na kraju Marko pobjeđuje. Odbija susret s nepoznatim Austrijancem, koji se smjestio u Podgorici i predstavljao austrijskim konzulom. Posredno, tvrdio je u ime Beča, nudio mu je albansku krunu. Svojim riječima prepričao je Markove, koji mu je posredno poručio: „Recite austrijskome poslaniku, da kaže njegovome caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i Ercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju, pa da je to srpska kraljevina...– bismo mu svakojako dobro željeli...Ja božja ti vjera, radiji bi’mu bio bit’ta’ma’ konjušar, no ovako knjaz ili što više“;[11] Pośeta Srbiji je kruna njegovoga života i predstavlja „za njega naročito jedan krupan životni događaj. Taj susret sa širom otadžbinom, s njenim lepotama i narodnim životom, sa prijateljima koji mu priređivahu čitavo slavlje, s omladinom u čijem klicanju kao da beše osetio glasove veselije budućnosti.“[12] To je Marko na kraju svojih spisa opisao riječima: „Kao Kuč mrem prilično srećan, kao Srbin nesrećan i nezadovoljan“. Tako je mit o Marku Miljanovu dobio završnu formu, na koju se svi tumači lika i djela Marka Miljanova pozivaju, iako ne počiva na činjenicama.

Dva pisma iz Markovih spisa zaslužuju poseban komentar: pismo knjazu Nikoli od 26. januara 1901. godine i Peku Pavloviću, pisano Markovom rukom, bez znakova interpunkcije; nema naslova, datuma i potpisa. Tako tvrdi priređivač kritičkoga izdanja sabranih djela Marka Miljanova, izdatih u Titogradu 1989. godine.[13]

Autentičnost pisma su osporavali Trifun Đukić, Mihailo Vukčević i Lazar Rašović, atribuirajući ga Mićunu Pavićeviću koji se sam prijavio kao autor.[14] Očito se Vukčević pozvao na navodni razgovor Marka i knjaza koji se nalazi u objavljenom pismu Peku Pavloviću. Marko se nije odrekao pisma. Piše da mu je knjaz jednom prilikom kazao: „Između drugoga, reče mi da sam strašljivac i da se čudi kako sam smio od paščadi na Cetinje doć preko Lješanske nahije. Promjenljivo je govorio. Poslije reče mi da sam slavoljubiv i da ne može trpjet, ne znam ali reče podnositi, moj glas i veličinu. I pjesme pomenu, i mnogo koješta. Zakleo mi se da nikad neću biti veliki čojek u njegovu zemlju“.[15] Pismo očituje Marka kao umišljenoga samoljubivoga samohvalisavca. Drugo pismo od 26. januara 1901. godine, datirano deset dana prije smrti, adresirano knjazu Nikoli, pisano je u tri primjerka, od kojih su dva izgubljena, a treći je sačuvan.

Objavljeno je u više nastavaka, u Skerlićevom Dnevnom listu, u oktobru 1904. godine.[16] Sadržinom ne dolikuje autoru „Primjera čojstva i junaštva“. Pisano je jezikom mržnje i zlobe na knjaza Nikolu i Iliju Plamenca. Služilo je za obračun sa knjazom Nikolom, kome se tovare izvjesne zadnje namjere i zla djela i s vojvodom Ilijom Plamencem, kojemu se osporava nesporna uloga operativnoga komandanta Fundinske bitke. U predgovoru izdanja iz 1989. godine, priređivač je istakao doprinos ministra sprske vlade Ljubomira Kovačevića u pripremi vojvodinih spisa za štampu.

Piše: „Suočivši se sa obimnom građom i često opširnim i nesredenim kazivanjem, redaktor je bio prinuđen da mjestimično skraćuje i izostavlja fragmente i veće djelove teksta. Uklanjao je brojna mjesta na kojima se ponavlja ono što je već rečeno. Uspio je u velikoj mjeri da ukloni parafraziranja i raspričanost. To su mjesta koja predstavljaju manir usmenoga pripovjedača, kada autor najavljuje što će da pripovijeda, kada upotrebljava neke govorne klišee i sl. Redaktor je ponekad skraćivao dugačke razvučene rečenice da bi izbjegao nepotrebna ponavljanja pojedinih riječi i izraza“. Jedan rukopis Simo Matavulj je sredio i „krstio da bolje biti ne može“, „Primjeri čojstva i junaštva“.[17] O jeziku M. Vukčević 1904. godine piše „da je ovaj umni primitivac, pod starost naučivši trideset slova, upravo zahvaljujući toj okolnosti koja ga je sačuvala od štetnih uticaja književnoga jezika za ovaj posao, tako uspešno fiksirao svoj govor...i sačuvao nam jezik svoga kraja i svojega doba za sva vremena“.[18] Svojevremeno u „Biblioteci srpskih pisaca“ izašla su djela Marka Miljanova u redakciji Trifuna Đukića, аli ne svi spisi, zbog protesta „nekoga državnoga savetnika što donose šaranje seljaka koji se nije umeo čestito ni potpisati“.[19]

U nauci nije do kraja raspravljeno zašto i kako je rukovet tako nesređenih spisa, koji nijesu imali iole pristojnu literarnu formu i nijesu se mogli svrstati u literaturu, oglašen književnim, čak i filozofskim djelom, o kome je napisano oko petsto bibliografskih jedinica, dok se samo o Marku Miljanovu, kao piscu, očitovalo stodeset autora.[20] Zato neka ovaj rad bude prilog tome. Spise su preoblikovali, skratili đe je trebalo, intervenisali unutar njih da ih upristoje za štampu i naslovili književnik Simo Matavulj i srpski ministar Ljubomir Kovačević, koji su koautori.

Sem Živka Andrijaševića i Danila Radojevića, koje krasi kritički odnos prema vojvodi Marku Miljanovu i njegovim spisima, takva konstatacija se ne može izreći za druge autore. Ispriječila im se mitska dimenzija Markove ličnosti. Uvela ih je u tokove politike kojoj je ta dimenzija temelj, na kome gradi otpor crnogorskoj državnosti i etničkoj osobenosti. Uparili su nekritički odnos prema njegovoj ličnosti i djelovanju sa nekritičkim odnosom prema njegovim spisima, tumačeći ih redigovane i upristojene kao književno-filozofske spise. Takav sud utemeljili su na naslovu pripovjednih spisa, u formi kratkih priča, „Primjeri čojstva i junaštva“. Uzdigli su ova dva pojma – čojstvo i junaštvo – u nacionalne osobenosti, oličene u Marku Miljanovu, koje ne trpi kritiku. To je mit, a činjenice su prethodno izložene.

Ekstrahovali su ove pojmove iz povijesne stvarnosti i uzvišenim riječima, kao filozofske kategorije, povezali ih s mitom i mitskom aurom lika i djela Marka Miljanova. Kao takve do danas ih tumače. Svjesno ili nesvjesno, indirektno apologiraju vrijednosti, osobine i djela koja su inspirisana i u funkciji imperijalnih ambicija okolnih država.

ZAKLJUČAK

Mitovi nijesu zasnovani nego se tumače kao da su zasnovani na činjenicama koje im daju privid da su stvarne. Osobe i događaji koji su predmet mita se glorifikuju pa i deifikuju na način koji nema veze sa njihovom stvarnom ulogom i likom. Kroz njih se neka vrijednost glorifikuje tako da su mitovi izmišljene biografije ličnosti ili opis događaja kroz koje se uzvisuje i glorifikuje određena vrijednost koja je poželjna za naciju. Na koncu, kroz mit se kreira izmišljena povijest koja se tumači kao stvarna. Takve osobe kao Marko Miljanov promovišu se u nacionalnog junaka kojemu se atribuiraju osobine vanvremene ličnosti. On u sebi utjelotovljuje osobine i moći koje su poželjne i on postaje reper za ocjenu svih budućih događaja i ličnosti koje se prema njemu mjere i od njega povijest premjerava. Zato treba citirati latinsku poslovicu: Аrs longa, vita brevis – umjetnost je duga, a život je kratak. Mitovi nijesu lažni jer nijesu istiniti. To je način promišljanja svijeta kojemu nije bitna istina, ali oni su oblikovali svijet na način što su oblikovali svijest generacija koje su konsolidovale realni svijet svoga okruženja na temelju tih mitova, temeljeći i snažeći opoziciju svemu crnogorskome. Na nacionalnom nivou mit može biti nerazgovjetan, ali govori što trebamo biti i koje etičke norme da slijedimo. U njemu je mnogo toga neracionalno, igra ne emotivnu žicu i povezuje nas sa ne tako davnom prošlošću. Sugeriše nam ko smo, odakle smo i kuda da idemo i kakav je svijet oko nas. To su pitanja koja nas definišu.

Kultura srpskoga nacionalizma je pod uticajem srednjovjekovne prakse. Ona je ogledalo njihovoga karaktera. Preko slika o mitskome Marku gradila se nacionalna memorija koja je postala osnova za izražavanje savremenih misli i želja nacije. Istorizam zasnovan na srednjovjekovnim srpskim mitovima, nemanjićkoj prošlosti, nadahnut idejom obnove Dušanovog carstva, kosovskim kultom oblikovao je srpsku nacionalnu svijest na svim prostorima koje je naseljavalo stanovništvo pravoslavnoga vjerskoga iskaza. Podršku tom procesu pružala je umjetnost alegorijskim prikazima slavnih likova iz prošlosti. To je čitava galerija likova, svojevrsni nacionalni panteon, u kome su smješteni dinasti Nemanjića i Hrebeljanovića, Miloš Obilić, Marko Kraljević, hajduk Veljko, vojvoda Živojin Mišić i među njima vojvoda Marko Miljanov Popović. Njima i njihovim djelima utiče se na kolektivno nesvjesno masā koje se oblikuju prema zadatom cilju – Velikoj Srbiji, tako da mitski lik Marka Miljanova upućuje na neku srednjovjekovnu metafizičku dimenziju koja izaziva emocije kod posmatrača. Kroz njega se slave proklamovani srpski ideali. On je mistični predvodnik u ostvarivanju tih ideala. Zahvaljujući autoritetu Srpske crkve dobio je dimenziju svetosti, koja je upletena s mitom o pohari Kuča, dramatičnim odjekom jednoga perioda crnogorske istorije, sredine XIX vijeka, kroz koji se očituje zajednički identitet Kuča. Tako su Kuči postali pozornica priče o junaštvu. Da bi mit o pohari preživio, potrebno je bilo da se promijeni; dat je naglasak na poharu i savremenom kučkom srpstvu.

U mitu o Marku percepcija dobra i zla je konzistentna i moralno utemeljena, ali je odnos patriotizma i izdaje izokrenut. Nudio je privlačnu sliku Srbije u ogledalu ondašnje bijede i gladi, u funkciji slamanja naše tradicije i zakona crnogorskoga društva. Postojeći uticaj muke i gladi je bio kombinovani uticaj na psihu. Za Crnogorce je to bio radikalni susret s protivnikom koji je bio nepoznat, ali su o njemu kolale bajke; pripovijest za obrazovane i proste, s elementima nesvjesnoga s kojim komunicira slušalac i navodi ga da tako postupa u životu. To je prototip mita u kojem jedna ličnost simbolizuje cijelu istoriju jednoga naroda. U pozadini je nakana da se zakloni ta ista istorija, stavi u tuđu funkciju i sklone s povijesne pozornice svi akteri koji su je stvarali. Veliki ljudi iz maloga naroda koji su se ostvarili u velikoj naciji, kao što su Napoleon i Gogolj, ili pomenuli njeno ime u svojim djelima kao što je Njegoš, postali su omča o vratu Ukrajincima, Korzikancima i Crnogorcima, koju im Rusi, Francuzi i Srbi drže zategnutu, pozivajući se na njih kao pripadnike sopstvene nacije koji treba da im budu putokazi za djelovanje protiv sopstvene domovine.

Pa moralno problematični akti, učinjeni u korist većih naroda, tumače se kao patriotski i doživljavaju veliku slavu. Mitski Marko Miljanov u sebi je supstituisao junaštvo Novaka Miloševa Vujadinovića, komandu Ilije Plamenca u Bici na Fundini i funkciju prvoga guvernera Podgorice, poništio slavu i uloge kučkih guvernadura Petrovića i oružja Katunske nahije da bi se otvorio prostor realizaciji interesa Srbije u zemlji. U takvoj funkciji je mit o Marku kao zatočniku srpstva. On je i proizvod zavisti prema katunskome handžaru i džeferdaru koji su stvarali, branili i odbranili Crnu Goru, ali i emanacija beogradske zlobe i zavisti na slavu crnogorskoga oružja i samo postojanje Crne Gore. Kroz taj mit ona se destruktivno okomila na crnogorskoga knjaza, vojskovođe i sve vrijedne i znamenite Crnogorce koji ih oličavaju.

Planovi smrtnoga čovjeka su često u milosti sudbine ili osvetoljubivih bogova kao kod grčkih mitova. Takav je mit o Odiseju. Rodio se kao prepametan, ali ga prati zla sudbina protiv koje se bori. Sve se zavjerilo protiv njega. Tako i protiv Marka se zavjerila dinastija i on onda u mitu dobija pomoć od Srbije koju doživljava majkom. Kao što mornari ne vole more nego avanturu i žene, tako i Marko ne voli zlo među Srbima nego samo srpsku slogu. Da bi došao do cilja kao i Odisej, prepreka su mu Austrijanci koje kad preskoči, onda dođu Petrovići. Preživio je i susret s aždajom, nadvojvodom Mirkom. Konačno, iskušenje mu je bilo da bude albanski princ, ali za njega srpstvo je svetinja. Kultura koja ga je stvorila je ratnička, koja cijeni ratnike i junake, zato su ga proglasili junakom i ratnikom.

A Petrovići, i indirektno cijela Katunska nahija, predstavljeni kao najgori ljudski aspekt. Odlazak s dvora u kučku zabit, nakon svađe s dvorom 1882. godine, bio je pustolovina, u koju je ušao poput Odiseja. A onda ulazi u stvarno vrijeme, stiže u Beograd i putovanje privodi kraju; kao nagradu dobija srpsku slogu i ulazi u mit. Tako mit o Marku progoni Crnu Goru više od stotinu godina. Na njegov oltar položena je cijela Crna Gora. On poručuje da treba da trijumfujemo nad materijalnim i borimo se do smrti za srpske ideale. Kroz njega se nagovještava da je Crna Gora predmet mržnje i bijesa što postoji, ali i prijeti da ljubav prema Crnoj Gori kao domovini može da bude opasna za Crnogorce. Sadržinom, kod njih podstiče strast da se bezdušno razračunavaju s njom. Tim mitom napadnute su sve institucije države, ali i moralni obziri. On je i iskrivljeno ogledalo stvarnosti koje oblikuje svijest generacija prkosnih prema crnogorskoj ralnosti i uperene protiv nje, protiv Crne Gore kao takve, protiv povijesti Kuča koja nije takva kakvu je mit predstavlja. On je nesporno proizvod usnopljene zlobe zavidnih na ratničku i državničku slavu podlovćenske Crne Gore, i junačka djela njenih najboljih sinova, koji su utemeljili savremenu Crnu Goru. Njime je definisana nova perspektiva Crne Gore, koja je u funkciji imperijalnih ambicija koje su je progutale. Bio je prethodnica svih velikih crnogorskih nevolja XX vijeka. Sadržinski je mješavina činjenica i fikcija. Takav Marko nije postojao, ali su neki željeli da postoji i stvorili su fikciju – mit o njemu s obilježjima koje nije imao. Pretvorili su ga u svetu relikviju s pojačanim značenjem, koja je zaklonila crnogorsku povijest XIX vijeka.

Nastao je u vrijeme priprema za velike događaje oslobođenja i ujedinjenja južnoslovenskih naroda koji se nijesu ni poznavali, a imali su i različite tradicije i kulture, pa su povezani vjerom koja je bila neracionalna i politikom, jedni ulagali sebe i sve svoje ambicije u oslobođenje, a drugi pripremali teren za realizaciju velikodržavnih ambicija. Kao mitska ličnost povezana s prošlim i sadašnjim vremenima i pojavama, Marko Miljanov je mrtav pripojen Srbiji, da bi se, sljedujući ga, neki od najboljih crnogorskih sinova poslije smrti našli u bojnim redovima koji jurišaju na Crnu Goru, a crnogorska istorija i klasična Crna Gora, koju je utemeljio katunski handžar i džeferdar, potonuli u zaborav.

[1] Joseph Campbell, The Hero with a Thousand Faces,Joseph Campbell Foundation and New World Library, 2008.
[2]Trifun Đukić, Marko Miljanov, Podgorica, 2000, str. 11.
[3]Isto, str. 12–13.
[4]Isto, str. 14–15.
[5]Isto, str. 20.
[6]Isto, str. 88.
[7]Isto, str. 89.
[8]Isto, str. 127–134.
[9]Isto, str. 103.
[10]Isto, str. 199.
[11] Marko Miljanov Popović, Djela, CID, Cetinje, 1996, str. 636.
[12]Trifun Đukić, Marko Miljanov, Podgorica, 2000, str. 206.
[13]Marko Miljanov Popović, Primjeri čojstva i junaštva; život i običaju Arbanasa; fragmenti; pisma i bibliografija, CANU i NIO „Pobjeda“, Titograd, 1989, str. 358.
[14]Danilo Radojević, Crnogorci na limesu, PEN Centar, Podgorica, 1999, str. 101–102.
[15]Marko Miljanov Popović, Djela, CID, Podgorica, 1996, str. 609.
[16]Marko Miljanov Popović, Primjeri čojstva i junaštva; život i običaju Arbanasa; fragmenti; pisma i bibliografija, CANU i NIO „Pobjeda“, Titograd, 1989, str. 368–378.
[17]Mihailo Vukčević, O Marku Miljanovu, Podgorica, 1996, str. 55.
[18]Isto, str. 64.
[19]Isto, str. 83.
[20]Marko Miljanov Popović, Primjeri čojstva i junaštva; život i običaju Arbanasa; fragmenti; pisma i bibliografija, CANU i NIO „Pobjeda“, Titograd, 1989, str. 411–439.

Kraj