Brak crnogorskog generala koji je potresao državu

Priredio: Vladimir Jovanović

U proljeće 1954. vodeći američki magazin „Life” objavljuje veliku priču o sukobu u vrhu druge Jugoslavije, između Tita i dugogodišnjeg mu saradnika, Crnogorca Milovana Đilasa (1911-1995). Naslov: - „ROMANSA KOJA JE POTRESLA JUGOSLAVIJU: Ovo je članak o glumici koja je prvog Titovog pomoćnika koštala posla”.

„Life” intrigantnost pronalazi u tome da je Đilas, a on je oduvijek imao i literarne pretenzije, početkom te godine smijenjen sa svih funkcija (partijske i predśednika jugoslovenskoga parlamenta), nakon što je u malotiražnom časopisu „Nova misao” objavio svoj književni uradak „Anatomija jednog morala” — ustajući u odbranu prava na izbor bračne partnerke svoga crnogorskog sunarodnika Peka Dapčevića (1913-1999, on je na naslovnoj fotografiji uz naš tekst).

Prvi seks-simbol Titove države, nije imala ratnički staž u Narodnooslobodilačkoj borbi nalik većini drugih uticajnih nevjesta: MILENA VRSAJKOV, kolorizovani kadar iz filmske muzičke komedije „Svi na more” (1952)

Đilas u „Anatomiji jednoga morala”, neimenujući aktere, kritički transponuje skandal u vladajućim krugovima Beograda, kada mnoge od žena bliskih Titovih saradnika ne prihvataju da budu u društvu tek vjenčane supruge gen. Dapčevića — mlade filmske i pozorišne glumice, operske pjevačice MILENE VRSAJKOVE (1930-2018).

Milena nije imala ratnički staž u Narodnooslobodilačkoj borbi nalik većini drugih uticajnih nevjesta. Uz to je bila prvi (nezvanični) seks-simbol Titove države, odigravši zapaženu ulogu u ne-parizanskom filmu, muzičkoj komediji „Svi na more” iz 1952. godine.  A sa budućom suprugom gen. Dapčević se upoznao u Dubrovniku — na snimanju toga filma.

U izdanju od 12. aprila 1954. američki „Life” je pisao: „Jugoslavija je prošle neđelje, u najavi podzemne opozicije Titu, ośetila reperkusije tragične ljubavne priče. Heroj i junakinja su načelnik generalštaba jugoslavenske vojske i supruga mu glumica. Priču prije tri mjeseca u partijskome glasilu ‘Nova misao’ ispričao niko drugi nego danas diskreditivani potpredśednik [!] Milovan Đilas. ‘Life’ predstavlja skraćeni prijevod tužne, dirljive i politički značajne pričice”.

„Pekove su divizije, zauzele Terazije”: Gen. Dapčević, u sredini, tokom defilea nakon oslobađanja Beograda 20. oktobra 1944.

Uz prevedenu i redaktorski obrađenu „Anatomiju jednog morala”, magazin, kroz legende ispod fotografija koje objavljuje, američkoj publici takođe nastoji da približi aktere priče, ali i Tita i njegovu takođe mlađanu nevjestu Jovanku — iako bračni par Broz ni u dalekim aluzijama nije bio dio Đilasove konkretne priče.

Uostalom, evo kako glase u prijevodu na crnogorski jezik legende američkoga magazina:

- „PISAC JE BIO TITOV SAVJETNIK. - Milovan Đilas bio je vatreni komunista, od mladosti, i služio je kaznu za tu stvar s najboljima od njih. Dospio do položaja trećega čovjeka u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji i uticajnog Titovog savjetnika. On je bio taj koji je 1948. savjetovao raskid s Moskvom. Prošle je godine počeo objavljivati seriju članaka u vodećem partijskom dnevnom listu ‘Borba’ napadajući sve rigidniju birokratiju komunističke iako anti-sovjetske države. Zatim je uslijedila priča koju sada objavljujemo na ovim stranicama, a u kojoj otvoreno optužuje vladajuću kastu za opaki snobizam, nemoral i licemjernu samodopadljivost. Previše naglašen kao ‘buržoaski’ i kontrarevolucionar, Đilasa je smijenjen s mjesta potpredśednika [!] i stranačkih i parlamentarnih funkcija; nestao je iz javnog života. Đilasu suprotstavljeni i njihove žene — nastavljaju da budu sigurani na svojim mjestima u vlasti. Ali prošle je neđelje opoziciono ‘socijalističko’ podzemlje objavilo saopštenje u kojem saopštava svoju namjeru svrgavanja Tita — i napadaju vladu argumentima i jezikom vrlo sličnim Đilasovom”.

- „JUNAKINJA ljubavne priče identifikovana je kao 21-godišnja filmska glumica MILENA VRAJAK [ispavno: VRSAJKOV, tada u 24. godini - prim]”.

- „JUNAK priče, koji je predstavljen kao 41-godišnji general-pukovnik PEKO DAPČEVIĆ, prikazan na slici sa drugim vojnim liderima. On i Đilas su stari prijatelji. Prošle neđelje Dapčević je i dalje bio šef štaba, još uvijek i u braku s Milenom”.

- „TITOVA SUPRUGA, kao i junakinja ljubavne priče [Milena Vrsajkov – prim], puno je godina mlađa od svoga muža — njoj je 29 godina, njemu 61. Ali za razliku od junakinje, ona se borila u partizanima. Na slici uz ovaj članak, ona i muž hrane međeda, ljubimca u svome beogradskom vrtu”.

Slijedi Đilasova „Anatomija jednog morala” — u verziji kakvu je je prije više od sedam decenija objavio američki „Life”…

*********

Niko nije mogao pretpostaviti da joj će život odjednom postati tako neveseo. Ovđe je ova mlada žena u okruženju o kakvom je oduvijek sanjala. U njoj je bila duhovne jednostavnosti, neposrednosti i poniznosti. Popela se iznad sitne vulgarne pohlepe koja je izrasla iz teškoća njezina djetinjstva. Muzika joj je bila velika, strastvena preokupacija. Bolno je gurala svoju karijeru naprijed sve dok se, u raspjevanim, blistavim danima ljeta, nije udala.

Imala je tada 21 godinu — lijepa operska pjevačica; tuga, osobito ona duboko ukorijenjena koja zagorčava život, činila se prošlošću. Porijeklom je iz siromašne porodice s puno đece. Pa je zbog toga, čak i u velikim danima njezina uspjeha i braka zadržala izvjesnu uočljivu štedljivost, obilježje običnih ljudi.

U javnosti se njezin muž ponašao prema njoj kao da je neiskusna đevojčica. Uistinu, ona nije bila ništa drugo uprkos svojim kontaktima s glamuroznim i sofisticiranim svijetom pozorišta. No kad joj se nasamo taj snažan i zreo muškarac udovoljio poput supruge-lutke, to joj je bilo drago i naćeralo da ośeća kako je pronašla solidan zaštitnički dom koji će se održati.

JUGOSLOVENSKA ROMANSA. - Bila je to, drugim riječima, mlada žena koja je nosila tugu poput hiljada drugih što odrastaju i vjenčaju se svake godine u ovoj mladoj i lijepoj zemlji. Ako je, u isto vrijeme, bila operska pjevačica i supruga visokog funkcionera, mislila je u svojoj jednostavnosti da u tim stvarima nema ničeg neobičnog u modernoj eri i socijalističkome društvu.

Suprug joj je bio visoki partijac i važan državnik. Zgodan, snažan i muževan. Prije svega, slavni ratni zapovjednik, nešto što silno uzbuđuje maštu žena. Nakon što je proveo mladost u zatvorima i ratovima, čim se uspostavio mir krenuo je da se dobro zabavlja bez obzira na partijska pravila. Ona je sve ovo znala. Usputno je to spominjao i bila je svjesna njegove neozbiljne strane. Ali iako je i sama imala čvrsta moralna načela, bila je moderna đevojka koja je savršeno dobro znala da ne može promijeniti životna pravila, mirno prihvatajući prošlost svoga supruga. Budući da je s tim bilo gotovo, sve činilo manje strašno.

Unaprijed je znala da će joj mnoge žene pozaviđeti na braku. Žene s kojima je njezin muž bio intiman, kao i one koje nikad nijesu imale tu priliku, mogle bi intrigirati protiv nje. Ali to su bile samo stvari koje bi mogle uplašiti neku staricu; ne bi je impresionirale. Tješila se mišlju da će, kad uđe u establišment, kao žena visokog funkcionera, te stane rame uz rame sa ženama drugih velikih ličnosti, od kojih su sve izgledale tako jednostavno i nepretenciozno — dosadnjakovići ove vrste nestati.

Mlada je žena bila samo djelimično u pravu. Pakosna pisma, zlonamjerni telefonski pozivi i šaputave skandalozne priče doista su iz dana u dan postajale sve rjeđe. Ali supruge drugih visokorangiranih osoba ne samo da nijesu pokazale nikakvu podršku ili naklonost; odbile su da je uopšte prihvate. Našla se oštro odbijena. Nevjesta nije bila svjesna prirode zločina koji je nad njom počinjen.

Znala je samo da se krug ljudi koje je idealizovala sada prema njoj i njezinu braku odnosi s prezirom jer je bila jedna od onih nepoznatih i nezaslužnih žena koje nijesu bile u ratu. Nikada nije bila član partijske ćelije ili studentskoga partijskog odbora. Povrh svega toga — pratite pažljivo! — bila je glumica; glumica, pazite, kao i sve ostale koje su se, bog zna kako, uvukle u Partiju u kojoj je sada uostalom svakakva rulja. To su rekle supruge kolega njezina supruga.

Istina je da je postojala razlika između ponašanja muškaraca i njihovih žena. Muškarci su bili pristojni, ali ravnodušni prema pridošlici. A supruge su bile puno direktnije. Postavile su se kao čuvarke novog moralnog kodeksa svoje kaste. Ove čestite dame, navodno zagovornice ravnopravnosti žena, targetirale su je neposredno. Morala je da snosi teret njihovih uvredljivih aluzija. Ona je bila ta koja je „uhvatila jadnog starca“.

Jer, muž joj se lagano izvukao: bilo bi teško da neke od ovih žena usmjere vatru na njega. Mogle su samo da se pretvaraju da je njihov ratni drug „navučen”. On nije bio nikakav skorojević, nikakav uljez koji je srušio ovaj njihov komunizam. Ali mlada, ona se ušuljala među ljude koji su ratovali i koji su, osvojivši vlast, sada zauzeli sva prva mjesta. Ona bi da uzurpirala status među onima koji pośeduju automobile, putuju u spavaćim vagonima, kupuju hranu i odjeću u posebnim trgovinama i koji su postali uvjereni da su te rijetke privilegije toliko prirodne i logične da samo budale i okorjeli neprijatelji mogu dovoditi u pitanje njihovo isključivo pravo na njih.

Njezin stvarni prekršaj bio je što je izazvala kastu koja je, budući da je i sama od pridošlica, bila još nepopustljivija i tvrdoglavija. Ova se kasta gotovo nezapaženo proširila na državu. Nije ih povezivalo toliko ideološko jedinstvo koliko priroda vlasti koju su dužnosnici imali i način na koji su je stekli. U tom krugu, kako su se ljudi penjali, a drugi spuštali, mijenjala su se prijateljstva i odnosi između muškaraca i žena. Jedno se nije promijenilo: odlučnost članova da njihova svetinja mora biti zatvorena i neprobojna za „nezaslužne” pridošlice.

Mladoj ženi je to od početka dato do znanja. Na sam dan vjenčanja, nakon svadbenog ručka, stajala je sa suprugom i njihovim kumom na ulazu u svečanu državnu ložu na fudbalskome stadionu. Bio je veličanstveno topao dan u rano ljeto i bila je vrlo srećna. Gledajući gomilu na stadionu, ośećala je da su ljudi dobri, dobri uprkos sitnoj sebičnosti ili pakostima koje su ponekad činili jedni drugima jer im je (tako je mislila) bilo dosadno ili ih je opśedala neka nevolja.

U ovome blagom raspoloženju posmatrala je kako vitka žena prolazi i počinje da razgovara sa njezinim mužem. Žena je vidno vesela i nenametljivo elegantna. Mlada ju je pogledala i ośetila zadovoljstvo. Iako je nije upoznala, znala je ko je ta vitka žena i čula je lijepe stvari o njezinoj inteligenciji i iskrenosti. Mlada je takođe znala da je ona žena važnog ekonomskog funkcionera veoma omiljenog u narodu.

Iznenada je mlada čula sopstvenog muža kako glasno i grubo razgovara sa vitkom ženom, a oči su mu brzo treptale kao kad je bio ljut. Okrenuo se, stavio ruku oko struka svoje mlade i privukao je bliže sebi. Tek kasnije je saznala da je vitka žena pitala njezina muža: „Je li ovo tvoja ljepotica?” — i kada je on odgovorio: „Da, kako ti se sviđa?” — ona reče: „Sudeći po izgledu, dobra je, ali nije bilo teško pronaći je. Ne mogu da zamislim zašto si je oženio”.

U boksu lože na stadionu je prijatelj njezina muža, kum, upoznao sa nekim od svojih drugova i četiri žene koje su tamo śeđele, uključujući tu istu vitku damu. Učtivi i nasmijani, muškarci su se rukovali, ali su trenutak kasnije zaboravili na nju, pošto je njihovu pažnju zaokupila igra na terenu. Žene su se nevoljno rukovale, a zatim okrenule glave. Vitka dama se nasmiješila i lijenjim glasom upitala: „Vi ste glumica, zar ne? Druge glumice udate za naše generale nikada ne dolaze ovamo”. Mlada osta smrznuta: misli, želje, sve emocije bile su joj paralizovane. Ośećala je mnoge hladne oči kako je gledaju.

Kasnije, nikada nije uspjela da objasni kako je skupila hrabrost da se ipak obrati vitkoj dami. Možda je to bio neki uspavani ośećaj ljudskoga dostojanstva, neka želja da se kaže nešto što bi moglo da sruši ovaj zid?

„Ja sam…” — promucala je — „…ja nijesam ono što mislite da su glumice. Neke od njih su, možda, možda takve, ali ja...” Vitka žena je preśeče: „Ja i ne tvrdim. Ali Vaše je zanimanje takvo da... Uostalom, zašto da se pred Vama izjašnjavam i... da Vam činim neprijatnosti? Jedno ipak treba da Vam je jasno, i to Vam kažem s najboljom namjerom, radi Vas same: Vi nikad nećete moći da budete društvo naših drugova i drugarica”.

Mlada se okrenula, śela, slomljena i usamljena. U svome očaju gleda muža, ali i on je zadubljen u igru. Čula je ženu koja reče vitkoj dami: „Rekla si joj, rekla, nego što, alal ti vjera!” Među ostalim ženama začuo se odobravajući žamor. Mlada htjede da vrisne, ali ośećala je samo hladnoću; i tek doveče, kada napokon osta sama sa svojim mužem, mogla je slomljena da gorko zaplače.

SVADBENA NOĆ U SUZAMA. - Ta noć, njihova prva bračna, bila je puna suza i emocija. U jednom trenutku bi preklinjala muža da je ne napušta; već sljedećeg da je napušti zbog njega samog, rekavši da ostati sa njom znači da se odvoji od svojih prijatelja i društvenog života; klela se da će zauvijek napuštiti pozorište; zatim plakala jer da je to nemoguće — muzika i želja za pevanjem su preduboko u njoj. Ovo je bila najava ljubavne katastrofe.

Ponašanje vitke dame ubrzo posta uobičajeno, ne zato što su ljudi cijenili njezino rasuđivanje, već zato što joj je muž bio moćan. Nije bilo važno što je muž vitke dame bio potpuno nezainteresovan za tu stvar; i čak dobro raspoložen prema novopečenome paru. Bilo je dovoljno da je njegov položaj dao težinu liniji koju je zauzela njegova žena; i postade obavezujuća za cijeli serkl.

Zapravo, vitka dama je bila jedna od boljih. Kulturnija, humanija i moralnija od većine u toj sankrosantoj kasti, ali spremna da se okrene protiv svakoga pridošlice koji je želio da se pridruži nevjesti. Bila je vitka dama proizvod djelimično naslijeđenog (vjerskog i malograđanskog), a dijelom stečenog (dogmatskog i birokratskog) morala. Poklonila se postojećem modusu i postala njegov voljni instrument, ali — a to je rijetkost — zadržala je spoljašnje oblike civilizovanog ponašanja. Ovo je zahtijevalo određenu snagu karaktera, ali ne dovoljno da joj omogući da pokaže bilo kakvu dobru volju prema onima koji nemaju hijerarhijski položaj.

Dogmatični moralni kod vitke dame ukorijenio se u njezinu osobnost tokom neradosne mladosti, u danima teške borbe i mnogih ličnih žrtava. I sama je imala poteškoća s prodorom u više krugove. Bila je samo zaposlenica u ustanovi kojom je upravljao njezin budući suprug kada ga je upoznala. Naišla je na žestok otpor iste te gomile kad im je pokucala na vrata. Ali ona je bila borkinja, vojnik, i izborila je svoje mjesto hrabrošću i silom.

Naša mlada žena bila je drugačija: bila je samo glumica, đevojka koja je voljela pjesme. Ovđe, dakle, dolazi do izražaja cijela logika hijerarhije. To je: probiti se kandžama do vrha i onda šutnuti one „nezaslužne" dolje. To je stvarnost koja je stvorila sebična čudovišta od onih koji su nekada davno bili heroji.

Sve te žene u ovoj sankrosantoj kasti dolazile su iz poluseljačkog okruženja i bile su poluobrazovane. Nekolike među njima ostaše nepromijenjene, osobito one koji su i prije rata bili politički i etički orijentisane prema Komunističkoj partiji. Većina se razvila na čudne načine, na načine koji su u suprotnosti s njihovim životima i vjerovanjima u ranijim danima.

„REFORMISANA” DOMAĆICA. – Jedno veče je mlada žena otišla sa svojim mužem u kuću prijatelja.

Mladu je primila domaćica koja je śeđela u fotelji i pružila joj mrtvu-hladnu ruku preko ramena. Iako je poznato da se prije udaje ova domaćica nije mogla pohvaliti profinjenim i čestitim životom, od tada je naučila engleski i krenula na časove klavira, pa je htjela pokazati svoju novu kulturu i eleganciju. To je učinila optužujući mladu nevjestu za stvari koje je i sama radila. Napokon je muž, ne izustivši ni riječi u odbranu svoje nevjeste, uzeo nju za ruku i otišao.

I ma đe je mlada išla, bilo je isto. Kad bi śela za sto u restoranu koji je već zauzela druga žena iz ove klike, sada bi treća došla da povuče drugu iz nevjestinog zagađujućeg prisustva. I pošto muž nije ni mogao ni želio da se otrgne od establišmenta, bilo je neminovno da između njih raste sve jaz.

Sada je i muž bio potresen i postavlja sebi mučna pitanja: Da li je to nova etika? Da li je ovo komunizam? Ali, sa svojom ženstvenom nježnošću, nevjesta je izbjegavala društvene angažmane da bi pošteđela svog muža neprijatnih situacija. Postao je porodični običaj da on izlazi dok ona ostaje kod kuće.

Ubrzo je naša mlada žena, rastrzana između svojih želja i nemogućnosti da ih ostvari, između snova i gorke stvarnosti, polako uvučena u stari način života prije udaje. Usput je srela druge zvanično prezrene žene. Neke od njih, sada zgažene i zaboravljene, bile su prvoklasne borkinje u ratu. Upoznavši ih, shvatila je da nije samo profesija izazvala njezino odbijanje. Istina je bila da je iz sankrosantog kruga jednostavno nijesu smatrali dostojnom.

Peko Dapčević i supruga Milena sa sinom Vukom

Unutar ove grupe ratni partijski kodeks seksualne čistoće izrodio se u borbu između zagovornika seksualne anarhije i grubog, zlog asketizma. Neprijatelji mlade žene bili su zabrinuti zbog pretpostavljenih nemoralnih postupaka jedne glumice, ali su ignorisali stvarno uništenje ljudskoga bića. U ime pravovjernosti, brakovima je bilo dozvoljeno da se raspadnu; u ime ljubavi propovijedala se mržnja; u ime ljudskog dostojanstva, čovjek je prezren.

TRAGIČNA ULOGA. - Priča je išla do svog gorkog kraja. U prvom mjesecu braka mlada je nevjesta bila trudna.

Džet-set vazda je bio oduševljen bebama i majčinstvom, neki od njih obnašali su važne dužnosti u humanitarnim rodilištima i sličnim ustanovama. Ali njihova reakcija na ovu vijest bijaše: „Sada je sve objašnjeno. ‘Ulovila’ je našeg dragog druga na ‘ljudske slabosti’ (koje se inače nijesu priznavale!) — ‘napravio’ joj dijete još prije vjenčanja, pa nije ni imao kuđ”.

Jedne večeri u pozorištu mlada je stajala na pozornici u zagrljaju zlatnih snopova reflektora. Njezina uloga u operi je sporedna, ali duga. Bila je to rola vesele, vragolaste sobarice princeze čije je ljubavi poznavala i čije je spletke mogla pogoditi.

Dok je završavala razdraganu, popularnu pjesmu, mogla je viđeti, u polumraku loža, tvrda lica sankrosantih. Tamo su śeđele, pružajući sebi raskošnu radost njezina talenta.

I dok ih je posmatrala, ośetila je kako joj se dijete miče u utrobi. Tada je saznala da igra tragičnu ulogu izmišljenu prije mnogo vremena za drame i opere. Mora pjevati i smiješiti se i jednovremeno ignorisati bol i strah koji joj slamaju srce i paraju dušu.

Njezin život, pozorište, te žene koje su je prezirale iz polutame premijerne publike, sve je bilo nestvarno. Samo je jedno stvarno: bol koja joj je stezala grlo i svakim pokretom djeteta postajala nepodnošljivija. Drhtala je, susprežući suze dok je njezina pjesma sreće lebdjela u reflektorima. A kad se zavjesa spuštila, oteturala je do sofe, sakrila lice rukama i na kraju zaplakala.

*********

(NAPOMENA „ANTENE M”: Peko Dapčević i Milena su ostali u braku, dobili đecu: Vuka, kojem je Đilas dao ime, te Milicu)